Katastrofa će u početku imati prekrasno lice. 2012. je – godina sljedećeg solarnog maksimuma. Sunce je zašlo, međutim, na nebu se odvija pravi svemirski vatromet. Golemi zmijoliki stupovi zelenkaste svjetlosti jure obzorjem.
Odvija se najspektakularnija manifestacija aurore borealis u posljednje 153 godine. A onda, 90 sekundi kasnije, svjetla na zemlji se gase. Za nekoliko sati nestale su telekomunikacijske veze, internet, zemaljski i satelitski televizijski prijenosi. Godinu dana kasnije veći dio Europe i Sjeverne Amerike suočeni su s najgorom gospodarskom krizom u povijesti. Do kraja 2013. 100.000 Europljana umire od gladi. Mrtvi leže unaokolo; nitko ih ne pokapa. Bolesnike nitko ne liječi. Trebat će najmanje dva desetljeća za prve znake oporavka od prve solarne superoluje u suvremenoj povijesti.
Ovaj prizor nije neki izmišljeni scenarij za novi blockbuster. Prema izvješću, predstavljenom u novom broju časopisa New Scientist, radi se o vrlo realnoj mogućnosti, događaju koji se već zbio u prošlosti, ne tako davnoj, a može se dogoditi svakih 11 godina. Posljednja je to u nizu prepoznatih ozbiljnih prijetnji stanovnicima Zemlje.
O čemu se zapravo radi?
Solarne oluje nas na površini Zemlje uglavnom ne uznemiruju pretjerano. Nabijene subatomske čestice s vremena na vrijeme bombardiraju naš planet i stvaraju probleme astronautima i vlasnicima satelita. No, pod štitom Zemljine magnetosfere i atmosfere mi na površini uglavnom vidimo samo lijepa svjetla na nebu, osobito u blizini polova.
Međutim, svako toliko na Suncu se oslobodi golemi oblak uzavrele plazme vodika koji brzinom od oko dva milijuna kilometara na sat jurne izravno prema našem planetu. Posljednji put to se dogodilo 1. rujna 1859., a događaj je zabilježio britanski astronom Richard Carrington. Uz pomoć filtara on je teleskopom pratio površinu Sunca i primijetio erupciju blještavog svjetla koja se odvojila i krenula prema Zemlji. Samo 48 sati kasnije stigla je do našeg planeta i izazvala pravi spektakl. Blještava aurora osvijetlila je nebo sve do tropa toliko snažno da je usred noći bilo moguće čitati knjigu bez umjetne rasvjete. Probudila je čak i rudare u Kaliforniji koji su oko dva sata poslije ponoći pomislili da je vrijeme za odlazak na posao. Pošte su prijavile smetnje na telegrafima. No ova oštećenja 1859., kada su svijet uglavnom pokretali para i mišići, nije bilo teško popraviti. Ljudska civilizacija tada nije bila pretjerano ovisna o struji i telekomunikacijama.
Situacija je danas bitno drugačija. O električnoj energiji ovise gotovo sve tehnologije i infrastrukture. Ponavljanje 1859. danas bi imalo nesagledive posljedice. Moćna solarna oluja inducirala bi u električnim mrežama protok milijuna neželjenih gigavata. Transformatori, koji visokonaponsku struju pretvaraju u kućnu od 220 volti, jednostavno bi se rastopili, a ljudi bi ostali u mraku. Zaustavili bi se telefoni, bolnice, proizvodnja i poljoprivreda, a vodovodi bi presušili. Zaustavio bi se i transport, a GPS sustav vjerojatno bi bio uništen. Solarna oluja najmanje bi naškodila nerazvijenim područjima.
Ovo se možda neće dogoditi 2012., možda ni 2023., kada je predviđen sljedeći solarni maksimum, međutim, prije ili kasnije 1859. će se ponoviti.
Možda bi bilo pametno uložiti u dionice tvornica svijeća i pripremiti solidnu zalihu istih u podrumu, jer ljudi će nuditi kraljevstvo za svijeću.
Čestice prašine oko ‘bijelog patuljka’, gotovo potpuno izgorjele zvijezde, mogle bi biti ostaci planeta sličnih Zemlji. Međunarodni tim znanstvenika, među kojima i dr. Jay Farihi sa Sveučilišta u Leicesteru, dokazao je kako je postoji mogućnost da su između jedan i tri posto bijelih patuljaka nekada imali vlastite solarne sustave.
Kada zvijezda slična našem Suncu dođe do ‘kraja života’ njezin se volumen poveća i postaje svemirsko tijelo poznato kao ‘crveni div’. Nakon sagorijevanja crvenog diva vanjski slojevi zvijezde bivaju otpuhani i ostaje samo zvijezdin ‘kostur’ ili bijeli patuljak.
Sunčeva superoluja vratit će nas u mračno doba
Koristeći NASA-in Spitzer svemirski teleskop, namijenjen istraživanju svemira u infracrvenom dijelu spektra, znanstvenici su proučavali vrlo rijetke, plinovite atmosfere oko postojećih bijelih patuljaka, od kojih su neke sadržavale fine čestice prašine.
Otkriveno je kako je prašina načinjena od istog materijala kao i asteroidi te kameni planeti. Rezultati istraživanja upućuju da bi upravo te čestice mogle biti jedini preostali trag planeta sličnih Zemlji koje je progutala njihova zvijezda dok je postajala crveni div.
- Ono što smo vidjeli predstavlja sudbinu koja će vrlo vjerojatno dočekati i naš Sunčev sustav – objasnio je dr. Farihi.
Tijek i otkrića istraživanja nedavno su predstavljena na znanstvenoj konferenciji Sveučilišta Hertfordshire.
- Većina sustava koje smo proučavali bili su slični našem solarnom sustavu, a postoji i dokazana vjerojatnost da su neki od njih možda čak imali i život – zaključio je Farihi. (T.D., Daily Mail)
Komentari