Mahatma Gandi, forum.hr
Evo samo par riječi za uvod:
Operacijom Nordlicht grupa armija Sjever trebala je udariti na Lenjingrad, drugi po veličini i važnosti sovjetski grad, te se tako spojiti s Fincima i onemogućiti kontak SSSR-a sa svijetom preko Murmanska i pojačati napad na Moskvu. Međutim, zbog velikih gubitaka, se odustalo od neposrednog napada i prešlo na dugu opsadu zrakoplovstvom i topništvom. U okruženju se, osim vojnih jedinica, našlo oko dva i pol milijuna stanovnika Lenjingrada, sto tisuća izbjeglica iz Pribaltičkog područja i više od tri stotine tisuća stanovnika iz okolnih naselja. Hrane je bilo za samo 35 dana, a dopremanje namirnica bilo je moguće samo preko Ladoškog jezera i zračnim putem.
Kad su Nijemci u studenome presjekli željezničku prugu kojom se dotad opskrbljivao Lenjingrad, stanje u gradu sve se više pogoršavalo. Nijemci su svakodnevno bombardirali grad iz zraka i teškim topništvom. Za vrijeme te, jedne od najvećih opsada u povijesti čovječanstva stanovništvo se herojski branilo i nastavilo život iako je nastupila oskudica, glad i velika hladnoća, čak 40 Celzijevih stupnjeva ispod nule. U siječnju 1942. svakog je dana u gradu umiralo oko četiri tisuće ljudi. Ukupan broj mrtvih bit će na kraju 620 tisuća ljudi. Proljeće 1942. donijelo je više nade. Opskrba je bila redovitija, počela su raditi i neka industrijska poduzeća, vodovod, kanalizacija i tramvaj.
Dijelovi Valhovske fronte poduzeli su između 26. i 27. kolovoza 1942. napad u pravcu Sinjavina i probili frontu njemačke XVII. armije široku osam kilometara. Time je Crvena armija oslobodila kopnene prilaze Lenjingradu. Potpunoj blokadi, koja je trajala više od godinu dana, došao je kraj, ali opsada još nije prestala. Borbe u području Lenjingrada nastavit će se još skoro dvije godine.
Svjedočanstvo iz pakla Lenjingrada
Tatjana Nikolajevna Savičeva (Tanja) rođena je 1930. godine u Lenjingradu u obitelji pekara Nikolaja Rodionovića Savičeva i švelje Marije Ignacijevne Savičeve kao šesto, najmlađe dijete. Otac joj je umro kad joj je bilo šest godina i ostavio majku i nju s još petero starije braće, sestrama Tanjom, Jenjom i Ninom te braćom Mikhailom i Lekom. U ljeto 1941. sve njih osim brata Mikhaila, koji je uspio izaći prije zatvaranja obruča oko grada, zatekla je njemačka opsada koja je trajala od ljeta 1941. do sredine siječnja 1944. godine. Kako u to doba u gradu nije bilo nikoga tko ne bi radio za dobrobit grada pod opsadom, tako se čitava obitelj angažirala u obrani grada ili pomažući održavati kakav-takav život u svakodnevnim granatiranjima. Marija Ignacijevna je šivala uniforme za pripadnike vojske koja je branila grad, Leka je radio na projektiranju brodova za admiralitet, Jenja u tvornici streljiva, Nina na izgradnji obrambenih crta grada, stričevi Vasja i Leša su bili u protuzračnoj obrani, a Tanja je, tada u dobi od 11 godina kopala rovove i gasila zapaljive bombe koje su ponekad padale na grad.
Jednog dana, Nina je otišla na posao i nije se više vratila, a ono što obitelj nije znala jest da je radna jedinica u kojoj je bila, poslana na jezero Ladoga te potom hitno evakuirana. Mala Tanja je, u sjećanje na sestru Ninu dobila bilježnicu u koju je starija sestra zapisivala. a koja će kasnije postati Tanjin dnevnik u zimi 1942. godine sve do svibnja iste godine. Prvi zapis pojavljuje se 28. prosinca 1942. kad je umrla sestra Jenja u tvornici u kojoj je radila (dvije smjene, potom još i svakodnevno davala krv), da bi potom umrla baka i brat Leka. Potom u travnju i svibnju 1942. jedan za drugim su poginuli oba njena strica vjerojatno na borbenim položajima, da bi posljednja umrla njena majka, svega nekoliko dana nakon smrti strica Leše. Mala Tanja, u dobi od svega 11 godina ostala je potpuno sama. Uostalom, to je i zapisala. No, niti malena Tanja nije preživjela rat. U travnju 1942. evakuirana je s još 140 siročadi u selo Krasni Bor i smještena u sirotište. Skrbnica u sirotištu, pisala je njenom bratu koji je jedini preživio kako je Tanja živa, ali je u teškom stanju, te da joj je potreban odmor, promjena klime, a prije svega nježna majčinska briga. No, Tanja je preminula 1. srpnja 1944. godine u bolnici Šatkovski u koju je bila poslana.
Sadržaj dnevnika
Od samog dnevnika ostalo je svega devet stranica vrlo kratkih zapisa, zapravo pojedinačni zapis jest bilješka o smrti pojedinog člana obitelji, njegova dijela ispisana drhtavom rukom izgladnjele jedanaestogodišnje djevojčice:
Jenja je umrla 28. prosinca u 12.30 ujutro 1941.
Baka je umrla 25. siječnja u 3 popodne 1942.
Leka je umro 17. ožujka u 5 ujutro 1942.
Stric Vasja umro je 13. travnja u 2 sata iza ponoći 1942.
Stric Leša umro je 10. svibnja u 4 popodne 1942.
Majka je umrla 13. svibnja u 7.30 ujutro 1942.
Savičevi su mrtvi.
Svi su mrtvi.
Samo je Tanja ostala.
Bilježnica se nakon rata našla među dokazima prezentiranima na Nurnberškom procesu, a danas se nalazi u Povijesnom muzeju Lenjingradu, dok je njenu kopiju moguće naći na Memorijalnom groblju Piskarevski, koje je posvećeno svim žrtvama opsade Lenjingrada. Od cijele obitelji preživjeli su samo Mikhail i Nina koji su se poslije rata vratili u Lenjingrad i nastavili živjeti. U opsadi Lenjingrada poginulo je prema procjenama između 700 tisuća i 1,5 milijuna ljudi, a navodno je zbog nedostatka hrane došlo čak i do slučajeva kanibalizma. Grad je u nekim trenucima tijekom te tri godine doslovce prožidrao samog sebe, kako bi dovoljno zaokupio njemačke snage i spasio ostatak Rusije.
#1 by verica60 on decembar 22nd, 2011
Neko treba da debelo odgovara sto se nista ne zna o najvecoj tragediji ljudskog roda, sto je milion i po ljudi umrlo od gladi, sto je isto toliko izginulo…
U skoli se uce minorne stvari, a o ovoj tragediji ni slova! E , pa onima koji odlucuju o sadrzaju udzbenika, neka ovo sluzi na cast!