Mladi Castro nudio se u proljeće 1959. Americi kao prijatelj, ali su ga ponizili – je li sve moglo biti drukčije?
Utravnju 1959., nakon pobjedničkog pohoda ulicama Havane, Fidel Castro doputovao je u Sjedinjene Države da bi ih osvojio šarmom.
Mladi Castro – bile su mu 32 – unajmio je agenciju za odnose s javnošću, održavao konferencije za tisak, jeo hot-dog. Odricao se komunizma. Ali nisu mu odobrili sastanak s predsjednikom Ikeom Eisenhowerom i, kad je otputovao iz SAD-a i vratio se na Kubu, Castro je udružio snage sa SSSR-om i Nikitom Hruščovom.
Dok se John McCain i Barack Obama natežu oko toga treba li sljedeći predsjednik razgovarati s Iranom, primjer Castra tjera nas da si postavimo pitanje: Što bi bilo da je Eisenhower bio pristojan prema Castru za njegova prvog posjeta Washingtonu? Jesu li Sjedinjene Države mogle izbjeći 50 godina neprijateljstva – uključivši i bliski susret s nuklearnim uništenjem – da je Eisenhower srdačno zagrlio mladog revolucionara?
Malo vjerojatno. Većina se povjesničara slaže da su Eisenhower i Castro bili previše potrebni jedan drugome kao neprijatelji da bi vidjeli korist u ranoj uspostavi prijateljskih veza: Eisenhower je morao pokazati zazor od nove kubanske vlade koja je nacionalizirala američku imovinu, dok se Castrov legitimitet temeljio i na antiameričkom stavu.
Bio je to trenutak kad razgovor s neprijateljem prema kojem smo sumnjičavi ne bi vodio nikamo – trenutak u kakvom McCain tvrdi da smo sada dok optužuje Obamu da je naivan kad misli da ima koristi od izravnih pregovora sa sadašnjim predsjednikom Irana.
Bit sukoba Obame i McCaina postao je jasan prošli mjesec u govorima što su ih u dva dana održali pred Američko-izraelskim odborom za odnose s javnošću. “Nije jasno”, rekao je McCain, “što bismo postigli sastankom s Ahmedinedžadom osim da čujemo antisemitske ispade i omogućimo svjetsku publiku čovjeku koji niječe jedan holokaust, a pred pomahnitalom gomilom najavljuje da će pokrenuti novi”.
Obama je idući dan uzvratio da će učiniti sve u njegovoj moći da spriječi Iran da dobije bombu – “počevši od agresivne i principijelne diplomacije bez postavljanja nemogućih preduvjeta koji će cijelu stvar unaprijed osuditi na propast, ali s uvidom u naše interese”.
U većini slučajeva američki predsjednici dolazili su na funkciju dajući kategoričke crno-bijele izjave o odnosu s neprijateljima, a s funkcije odlazili s tim da su u tom odnosu upotrijebili sve, od tajnih razgovora i pregovora okolišnim kanalima do službenih summita.
Jedva dvije godine nakon Castrova posjeta Washingtonu, SAD i SSSR bili su na rubu nuklearnog obračuna zbog postavljanja sovjetskih projektila na Kubu. John Kennedy i Hruščov u javnosti su se junačili. “Kennedy je zagovarao zračni napad”, piše Michael Dobbs u knjizi “Minuta do ponoći”, “dok je Hruščov razmišljao o tome da svoje zapovjednike na Kubi ovlasti da upotrijebe nuklearno oružje”.
Ali iza zatvorenih vrata njih su dvojica uspostavila tajni kanal. Kennedy je poslao pismo Hruščovu, a njegov brat Robert F. Kennedy pozvao je sovjetskog veleposlanika Anatolija Dobrinina na sastanak u svoj ured, kasno navečer u subotu. I svijet je improvizacijom odstupio sa samog ruba rata.
Užasnuti činjenicom da je bilo teško organizirati izravnu diskusiju u trenutku kad je opasnost bila najveća, dvojica su vođa uspostavili vruću liniju kako bi bolje kontrolirali buduće krize, a i dogovorili su se da se zabrani nuklearno oružje. Summiti koji su se počeli održavati pod Eisenhowerom postali su za sve kasnije predsjednike obavezni ritual. Na kraju su Ronald Reagan i Mihail Gorbačov potpisali sporazum oko kontrole naoružanja. Otvoren je diplomatski put koji je, kad je došlo vrijeme, omogućio da se završi hladni rat.
Čak je i predsjednik G. W. Bush, možda najžešći zagovornik stava “ne razgovaraj s neprijateljem”, iznijansirao mišljenje. Nakon invazije koju je vodila Amerika i koja je zbacila Sadama Huseina, Irak je na Bushovoj “osovini zla” zamijenila Sirija. Ali sad Bushova administracija razgovara sa sva tri člana osovine. Bushovi dužnosnici pozvali su Siriju da sudjeluje na mirovnoj konferenciji u Annapolisu i Sirijci su poslali doministra vanjskih poslova. Nekoliko mjeseci ranije, u svibnju 2007., državna tajnica Condoleezza Rice i šef sirijske diplomacije Walid al-Moallem sastali su se u Egiptu.
Rice je, kao i McCain, tvrda u stavu da još nije vrijeme za izravan razgovor s Iranom o nuklearnom programom. No, američki veleposlanik u Iraku, Ryan Crocker, već razgovara sa svojim iranskim kolegama o pitanjima vezanim uz Irak.
A Bush je u prosincu poslao srdačno pismo sjevernokorejskom vođi Kimu Jong-ilu, i prošli mjesec izvijestio Kongres da skida Sjevernu Koreju s popisa država koje štite teroriste, nakon sporazuma oko nuklearnog naoružanja koji je postignut uz pomoć – Kine.
Jedan od ključeva uspjeha je inteligentno uočiti kad je pravi tren za smjeli potez. Richard Nixon došao je 1969. u Bijelu kuću s reputacijom političara koji kao kobac nadzire nacionalnu sigurnost i opire se priznanju komunističke Kine.
Ali Nixon je i tad uočio priliku da odigra na kartu Kine u američku korist, tvrde povjesničari diplomacije. “Čim je došao na vlast, imao je plan”, kaže Michael Hunt, povjesničar diplomacije sa Sveučilišta Sjeverne Karoline u Chapel Hillu. “Do ožujka je krenuo s pokušajima približavanja.”
Nixonov je tajming bio besprijekoran: kineski vođa Mao Ce Tung nekoliko je godina ranije javno raskinuo veze sa Sovjetskim Savezom i na granici koja je dijelila dvije goleme komunističke nemani tinjala je napetost. Sjeverni Vijetnam upravo je započeo pregovore sa SAD-om. U početku se Nixonovo pregovaranje s Kinezima odvijalo u tajnosti, uključivši i tajno putovanje Henryja Kissingera u Kinu 1971.
A onda je Nixon zapanjio svijet i objavio da će 1972. posjetiti Kinu. U hotelu Jin Jiang, Nixon i Mao potpisali su Šangajski komunike u kojem su se obvezali da će Amerika i Kina normalizirati odnose.Mnogi stručnjaci smatraju kako će John McCain biti jednako fleksibilan kao i njegovi prethodnici ako ga izaberu.
“Svi počnu s prijetnjama i odbacivanjem neprijatelja, ali onda se prebace na ideju da je diplomacija pravi put”, kaže Hunt.
Komentari