KADA bi neko napravio istraživanje sa ciljem da se utvrdi koje je najpoznatije rusko prezime na svetu, možda bi odgovor bio: Kalašnjikov. Iako je 10. novembra napunio 90 godina, Mihail Timofejevič Kalašnjikov se ne predaje i dalje savetuje mlađe oružare kako da naprave najjednostavnije i najpouzdanije oružje na svetu. Njegov automat koristi čak 55 armija sveta. Nedavno je, za rođendan, Mihailu Kalašnjikovu u Kremlju predsednik Medvedev uručio i treću zvezdu heroja.
Mihaila Kalašnjikova je autor ovog teksta prvi put sreo i s njim razgovarao u vreme Gorbačovljeve Perestrojke. Tokom partijskog kongresa KPSS u Moskvi, da bi dokazali da se SSSR otvara, domaćini su nas, strane dopisnike iz socijalističkih zemalja, pitali s kim bismo voleli da se sretnemo. Ovaj autor je tražio razgovor s Mihailom Kalašnjkovom. Onižeg, već tada starijeg čoveka, domaćini su dovezli iz Kremlja u Međunarodni pres-centar. Ručali smo, i kao „braća Sloveni“ uz priču popili po nekoliko čašica votke. Kalašnjikov je ostavljao utisak izuzetno skromnog čoveka koji, iako ga je znao čitav svet, nije sebe smatrao velikim izumiteljem. Bio je ponosan što je stvorio ubojito oružje za sovjetsku armiju, ali je rekao i da bi mu bilo draže da je izmislio nešto od čega bi u mirnodopskim uslovima bilo više koristi.
- Još u toku Drugog svetskog rata, kada sam počeo da se bavim oružjem, postavio sam sebi zadatak: da puška bude što jednostavnija, jer se lakše održava i manje kvari – rekao nam je Kalašnjikov, koji je morao da ubedi generale da je njegova puška bolja od konkurentske, dela drugog oficira. Legendarni automat AK-47 sovjetska armija uvrstila je u svoj arsenal 1949. godine.
Kalašnjikov je, kao i mnogi Rusi, za stolom voleo da recituje stihove, i to – sopstvene.
- Tokom rata, mnogi su mislili da ću biti pesnik. Mogao sam zaista da budem to, ili dobar tenkista… Eto, umesto pisanja knjiga, u životu sam pravio oružje. Kod nas u Rusiji ima mnogo pesnika i sigurno je bolje što sam nastavio da se bavim svojim poslom – kazao nam je kroz smeh Kalašnjikov.
On je rodom iz Altaja, iz sela Kurja. Niko od roditelja nije se bavio tehnikom. Rođen je u seljačkoj porodici, i prvi put je ušao u voz kada mu je bilo 17 godina. Kalašnjikov nikada nije završio više škole, ali su mu, kao uspešnom konstruktoru, dali počasni doktorat tehničkih nauka.
Posle raspada SSSR-a, još nekoliko puta smo se sreli u Moskvi. Osnovni utisak bila je bistrina njegovog uma, bez obzira na duboku starost. I ovih dana, u mnogobrojnim intervjuima Mihail Kalašnjikov ponavlja da je zadovoljan svojim životom.
- Moja porodica i ja živeli smo normalno, nismo bili ni bogati ni siromašni. Kad svi žive slično, nema zavisti i mržnje, već ljudi nastoje da pomažu jedni drugima – objašnjava Kalašnjikov. Živahni čičica ovih dana govori:
- Živeti 90 godina je mnogo, ali se meni čini da sam stvorio malo i da sam mogao da učinim mnogo više…
“KALAŠ” NA GRBU
AUTOMAT „kalašnjikov“ nalazi se na grbu dve afričke države: Mozambika i Zimbabvea. Od 1984. do 1997. bio je i na grbu Burkine Faso. Deci u Mozabiku, u čast ove puške, davali su imena Kalaš. Na Zapadu se pod nazivom „kalašnjikov“ prodaju votka, noževi, a u Švajcarskoj i satovi.
AMERIČKI KONKURENT
U OŠTROJ konkurenciji za prodaju oružja mnogo se polemisalo koja je puška praktičnija i ubojitija: „kalašnjikov“ ili američki M-16. Za vreme rata u Vijetnamu, američki vojnici su se žalili da njihov automat često ume da zataji. „Kalašnjikovu“ nije smetala prašina i lakše ga je bilo održavati. Zato su ga nabavile mnoge armije. I istraživanja u ruskim vojnim institutima pokazala su da je „Kalašnjikov“ otporniji na vodu, prašinu i padove.
Komentari