U razmjeni optužbi oko iranskog nuklearnog programa i svih ostalih pitanja Teheran i Jeruzalem uzajamno se časte nazivima poput ‘sotone’ i ‘tumori’, ali ključnu ulogu u pitanju rata i mira ipak može igrati Amerika.
Nekad prijatelji i saveznici, a danas smrtni neprijatelji, Izrael i Iran su prošli nekoliko faza: od međusobne suradnje u trgovini naftom i oružjem, zahlađenja odnosa nakon Islamske revolucije 1979., neizravnog ratovanja preko posrednika pa do otvorenog neprijateljstva. Kad je nakon dolaska na vlast 2005. radikalni iranski predsjednik Mahmud Ahmedinedžad najavio intenziviranje razvoja nuklearne energije, Izrael je, sumnjajući u motive, prvi podigao glas protiv toga.
Osim što nije želio izgubiti reputaciju jedine nuklearne sile na Bliskom istoku, Izrael je još manje želio vidjeti nuklearno oružje u posjedu neprijateljske zemlje. Iran je tvrdio da je cilj proizvoditi nuklearnu energiju isključivo u mirnodopske svrhe pa je međunarodna zajednica isprva smatrala da Izrael puše na hladno sve dok Ahmedinedžad nije izjavio kako Izrael treba izbrisati sa zemljopisne karte.
Uslijedio je val retoričkih akrobacija obiju strana, pri čemu su jedni druge nazivali sotonama i tumorima. Iz Teherana bi pristizale prijeteće poruke na koje je Jeruzalem odgovarao da je spreman oštro uzvratiti na svaki napad. Međutim, ta je ratoborna retorika doživjela obrat ovaj tjedan kada je potpredsjednik izraelske vlade Šaul Mofaz izjavio da Izrael planira napad na iranska nuklearna postrojenja. Iako su mnogi političari i analitičari pokušali umanjiti značaj izrečenog tvrdeći da Mofaz skuplja političke bodove uoči zahuktavanja prijevremenih izbora, mnogi su prijetnju, pa čak i u Iranu, shvatili ozbiljno, i to iz najmanje dva razloga.
Prije svega, preventivni napad oduvijek je sastavni dio izraelske vojne strategije. Neutraliziranje izvora opasnosti na neprijateljskom teritoriju i danas je prvi izbor u taktikama na koje se Izrael odlučuje, neovisno o intenzitetu sukoba ili veličini opasnosti. Nadalje, Izrael je slične prijetnje već dva puta realizirao. Kad su Irak i Sirija krenuli u gradnju nuklearnih pogona, a međunarodna zajednica, unatoč sankcijama, nije uspjela uspostaviti nadzor, Izrael je preuzeo stvar u svoje ruke. U tajnim akcijama izraelski su vojni avioni u nekoliko sati raketirali i potpuno uništili nuklearna postrojenja prvo u Iraku 1981., a zatim i u Siriji 2007.
Britanski tjednik Sunday Times još je početkom prošle godine objavio da se Izrael vojno priprema za napad na Iran. Prema navodima lista, dvije eskadrile izraelskoga vojnog zrakoplovstva još su tada uvježbavale napad na iransko nuklearno postrojenje u Natanzu projektilima s bojevim glavama, odnosno tzv. razaračima bunkera, te na postrojenje Arak u Isfahanu konvencionalnim bombama. Plan je predviđao izbacivanje laserski navođenih bombi koje bi otvorile tunele do meta nakon čega bi projektili s bojevim glavama bili ispaljeni na Natanz.
Izraelski su piloti, prema pisanju Timesa, letjeli na Gibraltar kako bi vježbali 2000 milja dug prelet koliko im treba do Irana. Može se zaključiti da bi izraelsko zrakoplovstvo koritilo dva smjera napada. Prvi bi išao preko Turske, izraelske saveznice, odakle bi mogli lako ući u Iran. No, u tom je slučaju problem činjenica da Turska kani graditi što bolje odnose s Iranom te da su Ankara i Teheran nedavno izveli zajedničku operaciju u kurdskim pokrajinama koje dijele te dve zemlje.
Druga bi linija napada predviđala brzi prelet Jordana, pa Iraka čiji zračni prostor kontrolira SAD. Preko Jordana su Izraelci letjeli i 1981. Uz to, ta bi ruta bila kraća i zrakoplovi bi se lakše, preletjevši Zaljev, mogli usmjeriti prema ciljevima koji su blizu morske obale. Nije isključeno da izraelski stratezi razmišljaju i o nekoj trećoj opciji pri čemu ne treba zanemariti mogućnost korištenja američkih vojnih potencijala u regiji, prije svega nosača zrakoplova.
Kako iz izraelske perspektive slučaj Irana neodoljivo podsjeća na prethodne dvije nuklearne prijetnje, sličan scenarij pokušaja rješavanja problema ne može se isključiti. No, prijetnja Iranu sigurno se neće realizirati uskoro prije svega zato što Izrael takve akcije izvodi u strogoj tajnosti i bez najave. A za takvu operaciju Izrael treba dobiti zeleno svjetlo od Amerike.
Službeni Washington u ovom trenutku nije sklon tome, ali nije isključeno da se odluka donese iznenada iako vlada Georgea W. Busha, koja je tijekom dva mandata na Bliskom istoku otvorila dva fronta, pri odlasku ne bi željela otvarati i treći. Ne žele ni dodatne turbulencije na tržištu nafte čije su se posljedice počele osjećati i u Americi.
No, ako pritisak iz Izraela ojača te u Jeruzalemu ocijene da bi mogući dolazak Baracka Obame u Bijelu kuću mogao osujetiti takvu akciju, nije isključeno da potpredsjednik Dick Cheney, koji stoji iza svih američkih vojnih operacija – a u više je navrata rekao da bi vojno rješenje bilo najbolje za iranski nuklearni program – pruži podršku udaru. No, neki smatraju i da bi Izrael mogao izvršiti napad i bez odobrenja te dovesti Ameriku pred gotov čin.
Komentari