Kockičicin iBlob

Hrvatska nosi ne jedno, nego dva takva bremena: jedan ustaški a drugi partizanski, objašnjava Hrvat u Londonu, novinar, publicist i analitičar. Ta bremena nisu podjednaka – i u tome je problem. Ne mogu se reciklirati

Premda s prilične udaljenosti, iz Londona, analize Krste Cviića pogađaju izravno u središte hrvatskih problema. Njegov cijeli život posvećen je novinarstvu, pa je po dolasku Englesku radio u BBC-u, a zatim više od 20 godina u The Economisu, gdje je bio uvodničar, dopisnik za Srednju i Istočnu Europu i dopisnik za vjerska pitanja.

Čini se da je ustaško-partizansko povijesno breme postalo preteško za današnju Hrvatsku?

- Za razliku od većine meni poznatih zemalja koje se moraju gombati s bremenom nedavne prošlosti, Hrvatska nosi ne jedno, nego dva takva bremena: jedan ustaški a drugi partizanski. Ta bremena nisu podjednaka – i to je problem. I politički i moralno gledano, baština kratkotrajnog, a vrlo brutalnog ustaškog režima potpuno je negativna i bezvrijedna. Nju se ne može reciklirati. Iz nje se ne može ništa pozitivna izvući. Tko bi, molim vas, mogao rehabilitirati Antu Pavelića koji je u Hrvatsku 1941. doveo iz logora u Italiji u Hrvatsku najgori ološ, smjestio te barabe u židovske stanove i postavio ih za logornike i na ključna mjesta u policiji i ustaškoj vojsci? A oni Hrvati koji su se ustaškom režimu kao hrvatski rodoljubi priključili i ubrzo se razočarali, nisu tu mogli ništa promijeniti. Kada su neki pokušali, Pavelić ih je dao poubijati.

Kažete da je s partizanima, ipak, drukčije.

Ustaštvo je slijepo crijevo, slijepa ulica hrvatske politike i kao što slijepo crijevo ničemu ne služi, ni slijepa ulica ne vodi nikamo. Ono je potpuno potrošeno
- S partizansko-komunističkom baštinom je drukčije. Titov je režim ostavio za sobom podosta pozitivnih elemenata. Na primjer, rastući životni standard još se dobro pamti. S hrvatskog stajališta, Tito zaslužuje mnogo povoljnih ocjena. Kompleksni i nipošto u svakom pogledu pozitivni antifašizam NOB-a dao je pak Hrvatskoj legitimitet za, doduše zakašnjeli, ulazak među demokratske europske države – i to u sasvim pristojnim državnim granicama zacrtanim poslije 1945. Bilo je, dakako, i mnogo ružnih aspekata (Bleiburg i potonji masakri, OZNA/UDBA, dugogodišnji sustavni progon Katoličke crkve, diskriminacija u vojsci i drugdje prema Hrvatima, Albancima i Bošnjacima itd.). Te su 90-ih godina ako već ne potpuno prešućivane, a ono tek tu i tamo, kao uzgred, spominjane.

Zašto?

- Zato što su novoj hrvatskoj vlast pristupili (i dapače nju stvarali) kadrovi iz komunističkog aparata vlasti. U HDZ su, što je bilo i neminovno i razumljivo, ušli mnogi bivši članovi Partije. To dakako ogorčuje fizičke i duhovne potomke gubitnika iz 1945. Oni odbacuju benignu “lijevu” verziju ratnog i poslijeratnog razdoblja, a kako zaista ne mogu oprati i opravdati ustaše i ustaštvo, trude se onda barem što više ocrniti “drugu stranu”. To im ne uspijeva, pa za to krive navodne komunistima sklone hrvatske medije. Smeta mi to da taj cijeli napor unosi u našu današnjicu nepotrebne podjele i, u krajnjoj liniji, koči proces još uvijek itekako potrebnog punog i otvorenog sučeljavanja sa svim aspektima naše nedavne prošlosti.

Zašto tvrdite da je “ustaštvo slijepo crijevo hrvatske politike”?

Katolička crkva u Hrvatskoj nije se snašla u tranziciji i nije se pripremila za promjenu. 90-ih nije odoljela kušnji trijumfalizma i nastavila je život na lovorikama
- Ovo je samo slobodna usporedba, ali ustaštvo jest doista slijepo crijevo ili, ako hoćete, slijepa ulica hrvatske politike. Kao slijepo crijevo ono ničemu ne služi niti, kao slijepa ulica, bilo kamo vodi. Neke se stare ideologije mogu revalorizirati, prilagoditi novim uvjetima, usvojiti nove sadržaje i tako odigrati pozitivnu ulogu u mobiliziranju novih, nadolazećih političkih energija ideja, pa tako i ideologija uvijek treba. Politika nije čista pragma. Ustaštvo kao ekstremni, vulgarizirani izdanak tradicionalnog hrvatskog pravaštva potpuno je potrošeno, a kako je pod vodstvom Ante Pavelića i u praksi doživjelo potpuni i neslavni krah, nema čak pri ruci nikakve prikladne mitove za svoje oživljavanje.

No, vaše su prognoze prilično dramatične, da bi se zanemarivanje te stvarnosti moglo u budućnosti pokazati skupim za Hrvatsku?

- Nažalost, slijepo crijevo može u oslabljenom, inficiranom tijelu postati žarište novih upala. Slijepa ulica može u kakvoj političko-ekonomskoj krizi postati stjecište nekakvog novog “lumpen” pokreta. Ne bih htio pretjerivati, jer Hrvatskoj na sreću doista ne prijeti povratak totalitarizma u ustaškom ruhu. Međutim, kako eto sada znamo, ni ulazak u Europsku Uniju nije garancija protiv recidiva populističkog ekstremizma.

Na što mislite?

- Podsjetio bih samo na rapidni rast ekstremizma u susjednoj srednjoj Europi – osobito u Mađarskoj i Poljskoj, ali i Italiji i istočnoj Njemačkoj. To nam je opomena da je, uz pomoć starih parola, uvijek dosta lako moguće oživjeti stare mržnje i usmjeriti prema novim “neprijateljima”. Primjer su ekscesi ultranacionalističke Lige poljskih obitelji, koja vuče korijene iz prijeratne fašističke mladeži. Da i ne govorim o otvorenom antisemitizmu o. Rydzyika i njegove nažalost popularne radiopostaje Radio Maryja. To je čak zabrinulo poljske biskupe i Vatikan. Na sreću, te su ekstremiste poljski birači barem djelimice dezavuirali na izborima. Eto, zato mislim da, zlu ne trebalo, i Hrvatska mora biti budna i oprezna.

Kome danas treba neprestano izvlačenje povijesnih dubioza na hrvatskoj političkoj sceni?

- Zaista mi je teško reći. Mislim, međutim, da bi, samo po sebi, izvlačenje takvih starih povijesnih dubioza na hrvatsku političku scenu bio nevažan fenomen kada ga ne bi pokušavali u svoje svrhe iskorištavati neki političari – nipošto samo u HDZ-u. Čini mi se da političari koji s neoustaštvom ako već ne očijukaju, a ono barem prema njemu taktiziraju, naslućuju da se tako u nekim slojevima našeg društva – osobito (ali ne samo) u ruralnim sredinama – stječe potpora. Mislim da je ta njihova percepcija točna, ali to je kratkovidna i možda čak i opasna taktika.

U svemu svoju ulogu ima i Katolička crkva. Kako gledate na to da biskupi odlaze u Bleiburg, a ne žele u Jasenovac?

- Mislim da je to nedopustiva asimetrija. Biskupi su zaista pogriješili i moralno i taktički što već odavna nisu otišli u Jasenovac i ondje se dostojanstveno poklonili svim žrtvama. Tako je, uostalom, i hrabro i mudro učinio premijer Sanader. Ta molim vas, on je – budimo sasvim iskreni – kao političar više riskirao nego što bi to bili riskirali biskupi koji se ne moraju boriti za glasove birača. Znam da su razne dezinformacije i manipulacije iz Beograda, i to osobito od strane nekih srpskih crkvenih ljudi, otežale takav korak na hrvatskoj, katoličkoj strani. Mislim ipak da je mnogo više u međuvremenu izgubljeno čekanjem na reciprocitet sa srpske strane. Takav posjet na najvišoj crkvenoj razini bio bi prilika da se upravo s tog mjesta javno i dokumentirano pobiju laži i pretjerivanja. Mislim da je takav posjet još uvijek potreban, poželjan, a valjda i moguć, iako je sada možda teže ostvariv jer je cijela stvar teško ispolitizirana. Provokacije kao nedavno ponovno objavljivanje od Ozne 1946. plasiranih materijala o navodnoj podršci Crkve ustaškom režimu – a možda i ponovno objavljivanje tendenciozne knjige pokojnog profesora Viktora Novaka “Magnum crimen”, nažalost pripomažu jačanju već postojećeg opsadnog mentaliteta u crkvenim krugovima.

Kako su se Katolička crkva, tj. biskupi i kler snašli u vremenu tranzicije?

- Katolička crkva u Hrvatskoj nije se očito snašla u tranziciji – kao što se uostalom nije snašla ni Crkva u drugima srednjoeuropskim državama. Nije se na promjenu pripravila, što je donekle razumljivo – iako je za to kod nas poslije sklapanja Protokola između Beograda i Vatikana 1966. bilo više prilike nego, recimo, u susjednima srednjoeuropskim zemljama gdje je Crkva bila pod daleko strožim nadzorom. Poslije 1990. naša Crkva nije odoljela iskušenju trijumfalizma i nastavila je živjeti na lovorikama. Živeći neko vrijeme u Hrvatskoj u drugoj polovici 1990-ih stekao sam dojam da je Crkvi godilo udvaranje HDZ-a i dala se malo pomalo sve više od njega politički izmanipulirati. Ta spona još je i danas vrlo jaka, a za Crkvu sve više štetna, i to u dubljem smislu nego što se to obično misli. Blizina Crkve tekućoj vlasti demobilizira Crkvu naspram vlasti ne samo politički, nego i moralno. Tako dolazi, kako to znamo iz povijesti, do slabljenja uvijek nužno kontroverzne, a prečesto zato i duboko nepopularne, ali u svakom pogledu i bitne proročke uloge Crkve u društvu. Materijalna odšteta Crkvi od strane države u sklopu Konkordata, iako je u načelu bila na mjestu, zapravo je Crkvu, onako kako je provedena, udaljila od mase vjernika. I tako pastoralno oslabila.

Čini se da su duhovnost i vjera bili jači u komunizmu, koji Crkvu nije trpio, nego danas?

- Slažem se. Praksa vjere bila je potpunija, produbljenija kada je javno ispovijedanje vjere bilo i zahtijevalo žrtve. Mladima je, u skladu s principom da je zabranjeno voće najslađe, vjera bila, govoreći moderno, “cool”. Znam to i po sebi jer sam 1947. kao 17-godišnjak iz vjerski indiferentne obitelji postao aktivan u jednom izdanku personalističkog pokreta koji je bio utemeljio veliki isusovac, pater Stjepan Tomislav Poglajen. Bilo je tada uzbudljivo u tramvaju u džepu nositi, na primjer, s francuskog prevedenu knjigu “Komunizam i kršćani”, ili “Novo sredjevjekovje” ruskog izbjegličkog filozofa Nikolaja Berdjajeva, ili kakvu našu vlastitu ilegalnu brošuru, i znati da svaki čas možeš biti uhapšen, pretražen i priveden Udbi i stavljen pod pritisak da za nju špijuniraš, što se mnogima i dogodilo. Ne želim romantizirati to za vjernike mukotrpno vrijeme, ali može se reći da je, kao prilika za kaljenje vjere, ono bilo pozitivno. Na današnje izazove hedonističkog potrošačkog društva mnogo je teže i pojedincima i cijeloj Crkvi pametno i konstruktivno reagirati. Mislim ipak da nostalgija nad krijeposnim vremenom u katakombama nikome ne koristi kao što su i paušalne, gromoglasne osude sadašnjeg permisivnog društva, koje nisu popraćene alternativnim sugestijama, pucanj u prazno.

Je li vjeronauk u školama donio željene rezultate za razinu duhovnosti u ovoj zemlji?

- Oduvijek sam se bojao da se katolički vjeronauk kao ponovo uvedeni školski predmet neće pokazati pravim načinom evangelizacije. Imam loše uspomene na vrlo nedjelotvoran vjeronauk u školi uoči i za vrijeme Drugoga svjetskog rata kada je bio obavezan. Nasuprot tome imam dobro uspomene poslije kraja rata na polaženje vjeronauka kod isusovaca u Palmotićevoj, a i vrlo pozitivne utiske iz drugih zemalja koje su bile pod komunizmom – osobito Poljske – o vjeronauku u župama. Ne znam dovoljno o sadašnjim duhovnim i moralnim rezultatima vjeronauka u školama u Hrvatskoj da bih mogao o tome meritorno govoriti.

Premda je katoličanstvo univerzalno, još uvijek dominira ideal o pravom Hrvatu katoliku?

- Zaista cijenim činjenicu da je Katolička crkva univerzalna i uvijek sam radostan kada bilo gdje u svijetu mogu ući u katoličku crkvu i znati da sam ondje kod kuće. Kada sam još kao mladić došao u Englesku, odmah sam u središtu Londona gdje sam se nastanio posjetio isusovački samostan kako bih sebi našao ispovjednika. U šali sam prijateljima rekao da je to bilo slično tome kako su – prema onome što sam čuo – komunisti, došavši u novu sredinu, išli sebi tražiti partijsku vezu. Kao katoliku koji svoju vjeru ozbiljno uzima uvijek mi je bio stran, dapače antipatičan pojam dekorativnog “kulturnog katoličanstva”. Osobno odbacujem identifikaciju vjere i nacionalnosti, pa mi je zato i pojam “Hrvata katolika” bio oduvijek stran – iako razumijem povijesne okolnosti u kojima je nastao i uvriježio se. Mislim da nema suprotnosti između vjere i patriotizma. Uvijek sam se osjećao voljko i kao Hrvat i kao katolik. Pod komunizmom Crkva je dala ogroman doprinos obrani nacionalnih interesa kroz potporu održanju hrvatskog identiteta kada je taj zaista bio ugrožen. Evo primjera: Glas Koncila je pod uredništvom Vlade Pavlinića bio svojedobno jedini bastion obrane i primjer njegovanja čistoga hrvatskog jezika u vrijeme kada se nama odozgo nametao službeni “srpsko-hrvatski”. Isto je tako legitimna i hvalevrijedna bila uloga Crkve u podijeljenoj Poljskoj između 1795. i 1918. Branila je poljski jezik i kulturu od politike denacionalizacije pod njemačkom i ruskom vlašću. Ali kada se u jednoj inače sasvim prirodnoj simbiozi izgube granice i nacionalizam prevlada nad vjerom, onda dobivamo situaciju kakva je bila nastala u Francuskoj 1920-ih godina. Tada je Vatikan eksplicite osudio, kao de facto poganski, ultranacionalistički katolički pokret Action Francaise Charlesa Maurrasa.

Papina dubina impresionira

Biskupi u Austriji najavljuju dokidanje župa?

- Ne mislim da bi župe valjalo ukinuti i prijeći na personalni tip pastorala u Crkvi. Moraju postojati župe u koje može vjernik doći u svako vrijeme da primi sakramente i uključi se na razne načine u vjerničku zajednicu. Problem manjka svećenika postoji, ali može se ublažiti kroz širu upotrebu dakonata i sudjelovanje laika u poslovima župe kako bi rasteretili svećenike. Crkva se mora uhvatiti u koštac sa širim pitanjem oženjenih svećenika. To nije doktrinalno pitanje, baš kao što to nije ni pitanje ređenje žena. I to će doći na dnevni red.

Kritičar ste tzv. dekorativnog katolištva, koje je suprotno onome što zastupa današni papa?

- Benedkit XVI. ugodno je iznenadio Crkvu, ali i ostali svijet baš kao što je to na svoj način učinio poslije svog izbora 1958. Ivan Pavao XXIII. Mnogi u Crkvi koji su se ga se bojali kao nekoga novog inkvizitora nisu bili u pravu. Od njega ne treba očekivati neke velike nove incijative. One će doći pod drugim pontifikatima. Impresioniran sam njegovim sjajnim, dubokim, a opet pristupačnim enciklikama, poticajima podizanju kvalitete liturgije, iskrenim iako ne uvijek uspjelim pokušajima otvaranja dijaloga s islamom, kao i drugima incijativama, a nadasve njegovim staloženim, umjerenim tonom i inzistiranjem na racionalnom pristupu problemima koje Crkva kao dio svijeta dijeli s njime. Crkveni bi ljudi u Hrvatskoj doista mogli od njega naučiti kako se današnja Crkva treba postaviti prema svijetu, osobito o primatu vjere nad nacionalizmom.�