Frank Gehry dobitnik je Zlatnog lava za životno djelo Venecijanskog bijenala arhitekture, objavili su organizatori Bijenala na čelu s predsjednikom Paolom Barattom, a nagrada će mu biti uručena na otvorenju u rujnu. Najpoznatiji arhitekt na svijetu dobio je još jednom priznanje struke, koje je pomalo neočekivano s obzirom na činjenicu da je Bijenale – na čijem je čelu Aaron Betsky, višegodišnji predsjednik Nizozemskog instituta arhitekture (NAI) – posvećen eksperimentalnoj arhitekturi, a naziv je “Arhitektura iznad gradnje”.
Gehryjeve građevine, Muzej Guggenheim u Bilbau ili Koncertna dvorana Walt Disney u Los Angelesu, barem na prvi pogled ne odgovaraju ovom konceptu. Osim toga, u žiriju Venecijanskog bijenala sjedi i arhitektica Farshid Moussavi, suosnivačica londonskog biroa Foregin Office Architecture (FOA) koji sve jaču međunarodnu reputaciju gradi upravo suprotstavljanjem gradnji građevina-ikona po kojima je poznat Gehry.
“Ono što mnogima nije jasno, pa ni onima koji obožavaju njegove forme i lak osjećaj prostora, jest da kod Gehryja nije riječ o intuiciji, nego o godinama eksperimenata koje su prethodile gradnji”, obrazložio je svoju odluku žiri. Betsky smatra da niti jedan arhitekt nije pokazao kako lijep i produktivan može biti eksperiment te navodi da je ovaj kalifornijski arhitekt u potpunosti promijenio pogled na suvremenu arhitekturu.
Ako je suditi prema brojnim arhitektonskim forumima, vjerojatno najčešći zahtjev postavljen arhitektima diljem svijeta jest da se sagradi javna zgrada koja će stvoriti efekt koji je Muzej Guggenheim postigao za Bilbao u sjevernoj Španjolskoj. To i ne čudi, s obzirom na brojke: Bilbao se iz napuštenoga industrijskoga grada postupno razvijao u gotovo svetište suvremene arhitekture i pritom izvukao znatnu financijsku dobit.
Gehryjeva privatna kuća u Santa Monici iz 1978. ogoljena je do sirove konstrukcije (desno). Zgrade su mu poput skulptura, baš kao i namještaj (lijevo)
Muzej Guggenheim u Bilbau iz 1991. godine jedna je od prvih građevina-ikona, nakon čega je slijedio boom koji svoju lošiju i pretjeraniju stranu doživljava danas, osobito u Dubaiju. Vodeći teoretičari arhitekture, poput Deyana Sudjica koji je na čelu londonskoga Muzeja dizajna, smatraju da je glavno pitanje suvremene arhitekture postalo kako sagraditi građevinu-ikonu, a među arhitektima padaju i prve žrtve ove potražnje, poput Santiaga Calatrave, “izvorno vrhunskog arhitekta, a danas kičaste verzije Franka Gehryja”.
Čini se da danas Gehryja ima posvuda, ali na početku nije bilo tako. Prve veće narudžbe, naime, Gehry je dobio u svojim kasnim 50-im godinama, a muzej u Bilbau, koji ga je proslavio diljem svijeta, napravio je u dobi od 62 godine (sada ima 79). Gehry je jedan od protagonista tzv. papirnate arhitekture (uz Zahu Hadid), što je pojam koji se povezuje uz arhitekte koji niz godina rade eksperimentalno, a tek u kasnijim godinama dobiju priliku za realizaciju svog projekta. Osim toga, Gehry je bio u žiriju koji je Zahi Hadid dodijelio Pritzkera – čime je postala prva žena koja je dobila tu nagradu – izjavivši da ni u što u životu nije siguran kao u tu odluku.
Franka Gehryja, jednog od nekolicine arhitekata uz koje se počela povezivati kovanica “starchitect” (arhitekt-zvijezda), opisuju kao osobu s dva lica: jedno su stvorili mediji koji ga prikazuju kao “pop” zvijezdu iz Kalifornije, a drugo je potpuno drugačije: opsesivni je perfekcionist, stalno istražuje, obožava sve što je čudno i apsurdno. Primjer perfekcionizma je akustika koncertne dvorane Walt Disney u Los Angelesu, nastala nakon mjeseci istraživanja s vodećim stručnjacima, a ubraja se među najbolje primjere na tom području.
Rođen je u Kanadi 1929. godine pod imenom Frank Goldberg, ali na inicijativu svoje prve supruge Anite Snyder promijenio je ime u Frank Gehry. Najveći je dio života proveo u Americi prvo kao student na UCLA-i i sveučilištu Harvard, pa ima dvojno državljanstvo. Ima nekoliko ureda diljem svijeta, ali najčešće je na zapadnoj strani Amerike. Ima kuću u Santa Monici i ured u Los Angelesu koji je otvorio još 1961., nakon povratka iz Pariza gdje je zbog stipendije bio proveo dvije godine.
Čak je i njegova kuća postala atrakcija te je jedno od mjesta hodočašća za ljubitelje suvremene arhitekture. Kuću je sagradio 1978., ogolio ju je do sirove konstrukcije i ugradio elemente postojećih struktura, poput asfalta i ograde. Ostavlja vidljive konstrukcije (dojam “nedovršenosti”) i sirov materijal, što je postalo njegov zaštitni znak. “Nakon što je arhitekturu ogolio do kraja, počeo ju je ponovno graditi, s dotad neviđenim formama” navodi i Betsky u obrazloženju nagrade Venecijanskog bijenala. Zaštitni Gehryjev znak su i materijal titan te organski oblici formi.
Dekonstruktivistička estetika je prisutna u njegovu radu, kao i u radu nekoliko kalifornijskih arhitekata, ali on sam ne smatra da je pripadnik bilo kakvog pokreta. Smatra se da su Gehryjeve privatne kuće ultimativni statusni simbol.
Arhitektura se u njegovu opusu nerazdvojno povezuje uz umjetnost: sam je rekao da se osjeća poput slikara pred praznim platnom kad radi na ideji za novu građevinu, a najveći mu je uzor kipar Constantin Brancusi. Njegovi se zaobljeni oblici često uspoređuju sa skulpturama.
Radi višedimenzionalne prostore. Jedan je od prvih arhitekata koji je primijenio kompjutorski dizajn u arhitekturi, što je smatrao oslobađajućim za formu. Uz navedene, poznati njegovi radovi su sveučilište Loyola u Los Angelesu, Američki kulturni centar u Parizu, Vitrin muzej dizajna u njemačkom Weil-am-Rheinu, Kuća koja pleše u Pragu, Umjetnički muzej Weisman u Minneapolisu i Dječji muzej u Los Angelesu.
No, nisu sve njegove građevine nužno dočekane s oduševljenjem: za EMP muzej u Seattleu, koji je sagradio za suosnivača Microsofta Paula Allena i njegovu zbirku muzičkih instrumenata iz povijesti, pisalo se da ima bizaran izbor boja i nikako se ne uklapa u okoliš.
Branili su ga da su slični napadi bili usmjereni na Eiffelov toranj, danas simbol Pariza. Napada je bilo još: primjerice, ploče od titana Koncertne dvorane u Los Angelesu toliko su se znale užariti da su stvarale opekline. On je odgovarao: “Elementi koji se reflektiraju, činili su dva posto cjelokupne građevine, i to je odmah promijenjeno.
No, to je proglašeno jednom od deset najvećih tehničkih pogrešaka u posljednjih deset godina – toliko o pretjerivanju”. Pisalo se da su njegove građevine forme bez funkcije, da ih gradi ne obazirući se na lokalni kontekst, da se nisu organski sklopile s okolišem i da spektakl uvijek nadilazi samu građevinu.
Oni koji ga brane, smatraju da protivnici zapravo ne razumiju Gehryjeve građevine pa tako kritičar iz New York Timesa, Paul Goldenerger, smatra da je “Gehryjev rad mnogo inteligentniji i kontroliraniji nego što se čini neupućenima, pleše na tankoj granici između umjetnosti i arhitekture, ali si nikad ne dopušta da upadne u zamku”.
Dvojnosti oko Gehryja spomenuli su i u obrazloženju nagrade Pritzker: “Ponekad je kontroverzan, opisan kao ikonoklastičan ili nestabilan, no žiri, dodjeljujući ovu nagradu, odaje priznanje neumornom duhu čije su zgrade izvrsni komentari suvremenog, ambivalentnog društva. Zahvaljujući zrelosti, nije se obazirao na kritike, kao što se u svoje vrijeme ni Picasso nije obazirao na njih”.
On sam je izjavio: “Opsjednut sam arhitekturom. Pokušavam pronaći način kako najbolje pridonijeti svijetu koji je ispunjen kontradikcijama i u kojemu se naše vrijednosti neprestano preispituju. Vjerujem da arhitekti u maloj skali mogu pridonijeti, stvoriti lijep kontekst za životnu dramu”.
Gradio je posvuda – u Europi, Aziji i Americi, ali dosad nije radio u Engleskoj. Njegov najnoviji rad je paviljon uz glasovitu galeriju Serpentine. Svake godine, već devet godina za redom, na inicijativu kustosa galerije Hansa Ulricha Obrista, po jedan poznati arhitekt koji dotad nije gradio u Velikoj Britaniji, radi projekt jednogodišnjeg privremenog paviljona uz galeriju. Ove je godine pozvan Gehry, a paviljon kojeg se iščekuje s nestrpljenjem, bit će otvoren 20. srpnja.
Komentari