Kockičicin iBlob

Pomodoro je u razgovoru osudio jednog od najrazvikanijih umjetnika današnjice: ‘Ne trpim sadizam i cinizam kojim Damien Hirst predstavlja ljudsku vrstu. Neka je vrsta političke bolesti izložiti prepolovljenu kravu te tako suditi ljudima…

Slava mi uopće nije važna, nikada mi nije puno značila, izjavio je u jednom intervjuu, skromno, Arnaldo Pomodoro, sigurno najslavniji kipar današnjice. No, da je u njegovu slučaju doista riječ o planetarnoj slavi, potvrđuje i njegovih više od 200 samostalnih izložbi održanih diljem svijeta te fascinantan podatak da mu se djela nalaze u više od 120 javnih kolekcija, od Amerike – Južne i Sjeverne – Australije, Novog Zelanda, Europe i Rusije do Japana, Indonezije i Saudijske Arabije. Jednako tako, i javne površine najvećih metropola svijeta poput New Yorka, Chicaga, San Franciska, Sao Paola, Buenos Airesa, Toronta, Rima, Milana, Bolonje, Venecije, Moskve i Tokija uljepšavaju skulpture kiparske ikone. Pomodoro je, također, jedan od rijetkih kipara koji može reći da je, još za života, uspio realizirati san koji sanjaju svi umjetnici – vlastitu fundaciju. Fundacija “Arnaldo Pomodoro” nalazi se u Milanu i u njoj je trenutačno postavljena izložba “Arnaldo Pomodoro – Grandi Opere: 1972. – 2008.” kojom kipar zaokružuje pedeset godina rada. Izložba objedinjuje dvadesetak velikih djela u samoj fundaciji, djela nastala prije nje te ona koja su, i inače, postavljena nakon Milana.

Uvjet je prostor izložbe

Ove monumentalne skulpture realizirane su u razdoblju kada se umjetnik posvetio izradi radova velikih dimenzija, a prve u tom nizu bile su sada već legendarne sfere koje su mu, više nego bilo što drugo u opusu, osigurale prepoznatljivost. Glavni element izložbe predstavljaju tri velika, dosad neizložena djela koja označavaju Pomodorovu potragu za razvojem, formirajući ciklus koji se poziva na mit i povijest čovjeka. Riječ je o Velikom portalu posvećenom Edipu (11,80 metara visok i 9,40 metara širok), Obelisku (visok 14 metara) te Ulazu u labirint (posvećen Gilgamešu). Nakon razgledavanja izložbe Pomodoro nas je ugostio u svojoj rezidenciji gdje smo razgovarali i o mogućnosti njegova izlaganja u Hrvatskoj, na što je iznenađujuće pozitivno reagirao.

– Još nisam izlagao u Hrvatskoj. Vaša zemlja je vrlo lijepa. Uvjerio sam se u to kada sam prije dosta godina posjetio neke otoke i Split. Iako u Zagrebu nisam bio, želio bih tamo prirediti izložbu – rekao je Pomodoro. No njegov glavni uvjet za izložbu jest da mu se prostor u kojemu bi se održala mora svidjeti. Ako bi do ove izložbe došlo, a po svemu sudeći nema razloga da do nje sljedeće godine ne dođe, bit će to izložba koja će prekinuti višegodišnje sušno kiparsko razdoblje u kojemu smo vapili za zvučnim imenima iz inozemstva. Priznajemo, pomalo smo sumnjali u tako izrazito pozitivan odgovor.

Nesuđeni geometar

Versace je bio toliko lud za umjetnošću da je njegov knjigovođa jednom rekao: ‘Dosta, ako ne želite bankrotirati’. Znam to jer smo bili dobri. Pomodoru obično treba oko pola godine da dovrši jednu veliku skulpturu, koju potom lijeva u tri primjerka – jedan uvijek ostavi sebi. Ako se na tržištu pojave četiri primjerka, jedan od njih je “fake”. Budući da o cijenama njegovih skulptura kruže razne informacije, zanimalo nas je kakve su cijene doista i tko su glavni kupci. – Na primjer, cijena jedne moje velike sfere kreće se oko 750 tisuća eura, no sfere, kao i drugi radovi, naravno, idu na aukcije u aukcijske kuće – Sotheby’s i Christie’s – gdje postižu enormne vrijednosti. Nemam puno koristi od toga jer velik dio kolača uzme aukcijska kuća i dio moj agent, a umjetnik dobije najmanje. Od 1960. do 1990. prodao sam mnoga djela u Americi, bile su to sjajne godine. Također sam od 1990. do 1995. mnogo prodavao u Japanu, a nešto više i u Njemačkoj te Italiji. Mnoge su moje skulpture kupili američki Židovi. Moj najbolji kolekcionar je Židov, kupuju ih i razne velike tvrtke, koncerni, banke, a od “običnih” ljudi liječnici, odvjetnici, ugledne obitelji s tradicijom. Od privatnih kolekcionara spomenuo bih Giannija Versacea koji je bio velik obožavatelj i kupac mojih skulptura. Versace je bio doista lud za umjetnošću, toliko lud da je njegov knjigovođa jednom rekao: ‘Sada je dosta ako ne želite bankrotirati”. Kupovao je Picassa i Matissa za svoju kuću u New Yorku. Znam to jer smo bili jako dobri. Zajedno samo radili i na nekoliko scenografija i kostimografija za kazališne predstave. Nedugo nakon što je umro njegova sestra, Donatella, morala je gotovo sve rasprodati jer je njihov modni biznis došao u krizu.

Pomodoro je u karijeri ipak nailazio na priličan broj zapreka. Prva prepreka bili su njegovi roditelji, zbog kojih je zamalo završio kao geometar. Njegovi roditelji, poučeni iskustvom umjetnika koji su život proživjeli u bijedi, poput Modiglianija, nisu dijelili njegovu želju i oduševljenje umjetnošću. Jedno je vrijeme radio kao geometar, ali je vrlo brzo uvidio da ga taj posao ne ispunjava. Dug je to put, ali Pomodoro ističe da je “uživao radeći skulpture i još uvijek uživa”. Maestro i danas, bez obzira na godine, radi osam sati dnevno, “kao da je zaposlen u nekom uredu ili tvornici”, a u tom radu pomažu mu tri osobna asistenta.

Koga cijeni

Pomodoro je skeptičan kada je u pitanju današnji trenutak u umjetnosti.

- Ono što je nekada bilo nezamislivo danas je normalno, jer umjetnost se može stvarati vlastitim tijelom, mimikom, performansom, te izgleda da danas sve može biti umjetnost – smatra slavni kipar. Postoje neki umjetnički izričaji koje ne može smisliti te tu vrlo eksplicitno svrstava djela Damiena Hirsta čiju umjetnost ne voli.

- Ne podnosim takvu vrstu sadizma i cinizma, odnosno način na koji Hirst predstavlja ljudsku vrstu. Neka je vrsta političke bolesti izložiti prepolovljenu kravu te tako htjeti suditi ljudima koji jedu meso – tvrdi Pomodoro.

Pomodoro cijeni Francisa Bacona, Henryja Moora, Davida Smitha, Louise Nevelson, Duchampa, Gaboa, Pevsnera, Caldera, Picassa, Giacomettia i Gonzalesa, te ih uz Talijane Medarda Rossa, Artura Martinija i Lucija Fontanu ističe kao najvažnije skulptore 20. stoljeća.

Moj umjetnički otac bio je Klee

• Budući da niste pohađali Likovnu akademiju, vi ste, zapravo, autodidakt?

– Jesam, ali moram reći da sam vrlo brzo uvidio da moram svladati određene tehnike kako bih se mogao baviti skulpturom, poput načina izrade i pripreme modela prije odlijevanja u broncu.

• Jeste li imali nekoga tko vam je bio uzor?

- Moji umjetnički očevi su s jedne strane Brancusi, odnosno Paul Klee, s druge. Oni su bili moji očevi i moji učitelji koje nikada nisam sreo, nikada upoznao, ali poznavao sam ih jako dobro.

• Zašto baš Klee?

- U knjižnici u Pesaru, gdje sam svojevremeno živio, jednog sam dana otkrio malu knjižicu o Paulu Kleeu o kome, do tog trenutka, nisam ništa znao. Klee je za mene bio iznenađenje. Bio sam šokiran. U trenutku kada sam ‘otkrio’ Kleea već sam prilično crtao, no ne na akademski način, bilo je to nešto poput apstraktnog crteža. Dakle, kada sam vidio Kleeova djela prepoznao sam ih kao nešto vrlo blisko mojem načinu izražavanja te sam počeo crtati kao on. Potpuno sam imitirao njegovu ideju i slike. Klee mi je dao podstreh da počnem i slikati, no nisam bio zadovoljan rezultatom, nije tu bilo dovoljno originalnosti. Moje su slike previše sličile slikama velikog slikara. Utjecaj je bio očigledan, doslovan. Zato sam uništio većinu tih ranih radova. Odlučio sam prestati slikati.