U kancelariji sedi kao u fotelji, makar sedeo i na stolici. Ima sekretaricu, ona mu donosi akta, prinosi kafu… oslovljava je sa „srce” ili „dušo” (pod uslovom da nije „nasleđena” Mileva), a kada to „prevaziđe” onda je već „mače”. U kući sedi na stolici ili utonuo u neku od fotelja i drema ili čita novine.
Može se videti i na televiziji. Tamo mu je omiljena poza da jednu nogu prebaci preko drugog kolena taman tako da sagovorniku ćušne cipelu u lice. Razbaškaren je kao kod kuće, kako i priliči onome ko je stigao do TV-a.
Najomiljenija mu je poza ležeća. Opružen duž kauča (il’ sofe, već zavisno od statusa) sa izdignutim nogama, i novinama na trbuhu-burencetu koji se odiže ritmički. Kad smo kod „burenceta”. Sedamdeset sedam odsto muškaraca ima stomak koji mu visi preko kaiša, ali čik da je tako i u njegove žene, biće već da ima „mešinu”.
U ženu ne sumnja, u njenu vernost Njemu. Ako sumnja onda je ta sumnja patološka (ljubomora).
Nije zahtevan. Čisti, kuvaj, peri – on nema primedbi.
Obavezno ima ljubavnicu ili ljubavnu prijateljicu. Sumnjala žena ili ne, isto joj se hvata.
Nikada nije kriv, čak i kad se prevara obelodani. Naruku mu ide sopstvena žena koja obavezno krivi onu „kurvu” i „kučku”.
Obožava službena putovanja, tada sa sebe skida „teret” braka, već prema sklonostima.
Inače, drži do porodice. I ne razvodi se tek tako.
Ima vozački ispit i vozi (za razliku od njegove žene). Tačnije, ne izlazi iz auta, tako da se nekada pitate – ume li taj čovek da hoda?
Ne zna da uključi veš-mašinu. Ni da zavrne osigurač, to radi „moja” žena, reći će. Usisivač ne uzima u ruke.
Kada je veliko spremanje beži iz kuće.
Ne zna čemu služi „feri”, a čemu „domestos”… i uopšte ne razume se u hemiju.
Ne upotrebljava dezodorans, tu bi se srušili svi njegovi nazori o muškosti.
Ne upotrebljava prezervativ čak i kada „šara”. Ne ide kod lekara niti se leči, osim kada zagusti.
Voli da „potegne”. U kafani se sa drugarima grli i tapše. Drži do bratstva.
Sve manje se hvali(še) svojim muškim moćima.
Obožava jagnjetinu u kafani. Sarmu kod kuće.
Zna da isprži jaje na oko, ili da skuva kafu, ređe oboje.
Nije ušao u prodavnicu odeće još od kada je kupio odelo za venčanje. Od tada mu žena kupuje sve, i košulje i čarape i gaće.
Drži do običaja, slava i tome slično. Podrazumeva da žena nosi njegovo prezime.
Ne podnosi žene koje pametuju. Najčešće bira brbljivu za drugaricu, a ćutljivu za ženu.
Žene „od karijere” mrzi iz dna duše. Ako već mora kojoj da oda priznanje, kaže „radi muški”, „piše kao muškarac” i sl..
Ženama to godi, te svoju privrženost muškom rodu izražavaju koristeći muške imenice za svoja zanimanja i naročito za titule, pa je književnica–književnik ili pisac, novinarka obavezno novinar, direktorka–direktor, upravnica–upravnik i sl. Tako misle da dobijaju na ceni.
On svoju ženu obavezno naziva „moja žena” ili „ona moja”, pa drugari najčešće i ne znaju kako mu se žena zove.
Voljen je, čak i kada nervira. Za ljubav mu nisu potrebni naročiti dokazi. Samo seks i saosećanje.
Stekao je i dve dobre osobine: više ne nosi bele čarape (sa mokasinama), i onaj nekad obavezni nabubreli rekvizit što ga je držao čas pod miškom, čas vrteo na prstu.
Ipak, i dalje p… oko ve-ce šolje.
Radmila Lazić
Komentari