„Božja ruka” vodi Argentinu, iako “Božja noga” ( Messi) još nije božanski svemoguća, ali je zato “božanska drskost” Carlosa Teveza dala posebnu dimenziju igri argentinske momčadi. “Ayoba time” (vrijeme nogometne sreće) nisu nam priuštili ni Fabio Capello, ni Carlos Dunga ni Marcello Lippi ni Vicente del Bosque, već “zlatni patuljak” – Diego Maradona! Pet europskih nogometnih divova (Engleska, Španjolska, Francuska, Italija i Portugal) do petka su na šest utakmica osvojili 4 boda, od mogućih 18 i niti jednom nisu pobijedili. A “mali zeleni” je pobijedio sve. Njemu uz rame stoji jedino Švicarac Otmar Hitzfeld, koji je (slučajno) pobijedio Španjolsku, i to s reprezentacijom zemlje, koja se od 19 prvenstava na devet uopće nije kvalificirala.
Ovo je priča o Maradoni. “Njegov nogomet je najbolji, makar njegov najbolji igrač Messi igra jedva sa 40 posto mogućnosti”, komentirao je Dwight Yorke, nekadašnji famozni centarfor Manchester Uniteda. Maradonino ponašanje zaslužuje Oscar drskosti, pa će tako na press konferenciji zagristi jabuku i reći da bi ostarjelog i ishlapjelog Pelea trebalo pospremiti u antikvarijat, a u trenutku “iskrenosti” će novinarima dobaciti kost – Platini je pokondirena tikva. Kada ga pitate – hoće li Messi napokon proigrati kao u Barceloni, lakonski će reći: “Ako neće, imam u rezervi još spektakularnih igrača, ova reprezentacija ne ovisi o Messijevoj inspiraciji…”
Diego Maradona je najbolja priča prvenstva. Osupnuo me jednom, kada sam ga pitao da li nogomet igra samo iz užitka? “Ne, nogomet igram zbog novca, da bi moje kćeri, Dalma i Giannina svako jutro mogle doručkovati kavijar…” Dobro, nađe se tu još poneki razlog, prije liječenja na Kubi bio je to “saša bjelanović”, kokain ga je uvijek inspirirao…
Još nije gotov ni prvi tjedan, a Diego Maradona se nametnuo kao najmarkantnija figura. Iako su ga omalovažavali (“nije ni približno tako dobar trener kao što je bio igrač”), u Južnoj Africi on omalovažava sve, pa čak i svog nasljednika Messija, koji mu još nije ni do gležnja. Dovoljno se sjetiti kako vozi slalom kroz “engleske štapove” 1986. godine u Meksiku i kako im se sveti za Falklande. “Argentina je uvijek imala svog zlatnog dečka, nakon Maradone to je Messi”, rekao je Osvaldo Ardiles, komentator na južnoafričkoj televiziji, a prije jedanaest godina i trener Dinama, koji je s “modrima” na Old Traffordu izborio čuvenih 0-0.
Jednodušna ocjena svih stručnjaka je da Argentina i Njemačka igraju najbolji nogomet, da su Švicarska i Urugvaj najugodnija iznenađenja, da je Meksiko, porazivši Francusku, samo potvrdio činjenicu koju je davno izrekao Josip Skoblar da je izbornik Raymond Domenech “najveća sramota francuskog nogometa”.
Prvi tjedan nisu obilježili razvikani “bijeli Pele” (Rooney), već tradicionalno loš engleski golman, ni Brazil ne igra “bonito”, već Urugvajci Forlan i Suarez, te argentinski centarfor Higuain, koji je u jučerašnjim novinama za “hat-trick” ocijenjen devetkom…
No, ako ćemo ući u srž ovog nogometnog prvenstva, iza kulisa se događaju mnoge gadljive stvari. Maradona, Suarez, Forlan ili Tevez su samo pozlata, fasada, a ispod tog sjaja skriva se – trulež. Turnir sa 32 momčadi je previše i za nogometne gladijatore, umor od klupskih natjecanja, koja su ih učinila bogatašima, ne može se “kirurški” odstraniti za dva tjedna. U trulež spadaju i osobne ambicije Seppa Blattera, koji u finalnom turniru vidi samo tvornicu novca i kraljevsku krunu na svojoj glavi. Slično će biti i u Ukrajini i Poljskoj, na Europskom prvenstvu, samo, tamo će u naslovnoj ulozi biti – Michel Platini.
Zapravo, u pozadini svega stoje multinacionalne kompanije i njihov profit. Sportska oprema (Adidas), pivo (Budweiser), telefonske kompanije (Telekom), kreditne kartice (Visa, Mastercard), Coca Cola, McDonald’s i TV kompanije, rudnici su novca, zbog kojih se igra i za koje je ovo prvenstvo zapravo “ayoba time”. Diego Maradona je samo dekor, Franz Beckenbauer, komentator koji podržava tradicionalni rivalitet i mržnju između Engleza i Nijemaca također, a Australija, Slovačka, Slovenija, Srbija, Novi Zeland ili Alžir su samo “čarape za jednokratnu upotrebu”. Oni služe da bi se svijetu stavila maska demokratičnosti na pohlepno i gramzivo lice…
Ali, “ayoba doba” je zarazilo sve. I ja, stari konj, koji već 34 godina gleda u oči svim tim prijevarama i licemjerima, došao sam u napast jučer ujutro kupiti argentinski dres s Maradoninim imenom. Kao što je moj kolega došao u press centar u dresu “tri lava”. Nogomet je opijum, zbog nogometa sam došao čak u Port Elizabeth, 10.000 kilometara od Zagreba. Potrošio sam brdo novca da bih vidio kako Adidas mlati milijune, da bih vidio nogometne zablude, kao da se nisam nagledao Dinama, i da bih se divio Diegu Maradoni, kako ogriskom od jabuke gađa Pelea i Platinija…
Komentari