Danas, kada je dječja pornografija postala globalna industrija koja eksploatira više od milijun djece u svijetu te kada se pedofili otkrivaju svakodnevno, već i sami crteži razgolićene djece djeluju uznemirujuće.
Kada sam kao mlada djevojka počela s društvom, u nezaboravnom spačeku, putovati u inozemstvo, uvijek me nevjerojatno čudilo što se u nekome malom, recimo talijanskom gradiću, istina zgodnom zbog slatko uređenih kafića, trgića, restorančića i sličnih sadržajčića, no ni po čemu drugome posebnome, može naići na gomile turista najrazličitijih jezičnih pripadnosti.
Mislila sam, ako smo mi tu zalutali vozeći sporednim cestama kako bismo izbjegli plaćanje cestarina za autocestu, svi ovi Japanci, Amerikanci, Englezi i ostali sigurno nemaju takve vrste problema, pa što onda rade tu, zašto nisu u Rimu, Milanu ili u nekom drugom velikom gradu? Priznajem, tada me još nisu zanimale izložbe te mi nije padalo na pamet da bi netko “potegnuo” tisuću i više kilometara samo da bi vidio djela, recimo, Leonarda da Vincija.
Švicarski Križevci
No, vrijeme prolazi, a interesi se mijenjaju te tako i ja danas “potežem” kilometre ne bih li vidjela dobru izložbu ili obožavanog umjetnika (premda jedinog umjetnika kojeg smijem obožavati imam doma), bez obzira na državu, grad, gradić, mjesto.
I više me nimalo ne čudi što su vrhunske izložbe kod naših zapadnoeuropskih susjeda postavljene u gradićima koji su manji od, primjerice, naših Križevaca, koji još dugo, dugo neće u svojemu Gradskome muzeju ugostiti izložbu Balthasara Klosowskog de Rolle, a švicarski gradić Martigny, koji je, uzgred budi rečeno, manji od Križevaca, do 23. studenoga predstavlja radove slavnoga slikara, puno poznatijega pod pseudonimom Balthus (1908.-2001.).
No, da se kojim slučajem u Križevcima nalazi kakva privatna fundacija, nije isključeno da takvih izložbi ne bi i bilo jer u Martignyu Balthusova izložba nije priređena u državnom muzeju, već u privatnoj, čuvenoj Fundaciji “Pierre Gianadda”, gdje je više od 140 slikarevih ulja i crteža nastalih od 1919. do 1980. izloženo u povodu obilježavanja stote obljetnice umjetnikova rođenja i tridesete obljetnice utemeljenja Fundacije. Jednostavno nazvana “Balthus – 100. godišnjica”, izložba plijeni pozornost ne samo vrhunskim djelima, već i izvanrednim postavom u interijeru Fundacije.
Zavodljiva mačka Mitsou
Jean Clair i Dominique Radrizzani, eksperti za Balthusov umjetnički opus, selektirali su za izložbu najbolja djela, tako da se može reći da je izložba sastavljena od samih remek-djela. Gotovo sve što je highlights u Balthusovu opusu je na ovoj izložbi, ali to ipak ne znači da se mistični svijet Balthusova slikarstva u potpunosti može otkriti jer je riječ o golemom opusu koji je ovaj samozatajni slikar stvarao punih osamdeset godina.
Taj je izuzetan talent prvi primijetio pjesnik Rilke pišući predgovor slikovnici koju je Balthus naslikao sa 11 godina, a bila je posvećena životinji koju je obožavao – mački.
Bila je to priča o tajnovitoj, zavodljivoj mački Mitsou, koja se pojavljivala niotkuda i nestajala iznenada baš poput samog Balthusa koji je svoj život uvijek nastojao obaviti velom tajanstvenosti skrivajući biografske podatke i ne davajući intervjue, zbog čega su kritičari čupali kosu.
Danas, međutim, kada su osobni podaci o ovome najraritetnijem i najskupljem slikaru 20. stoljeća dostupni, posebno intrigiraju njegova djela.
Zahvaljujući Balthusovoj izdvojenosti iz suvremenih tokova umjetnosti 20. stoljeća te zatvorenosti u vlastiti umjetnički svijet, kojemu je do posljednjeg dana ostao vjeran, djela ovoga posljednjeg slikarskog dinosaura po mnogo čemu su jedinstvena. Upravo zbog navedenoga uz Balthusovo se ime neprekidno lijepila etiketa kontroverznosti, što je i očekivano s obzirom na to da je kod slikara sve bilo potpuno drukčije od drugih.
Primjerice, u trenutku kada su njegovi suvremenici bili u apstrakciji i nadrealizmu, on je nastavio slikati figurativno bez obzira na to što to više nije bilo moderno, te su utoliko u krivome oni koji su ga svrstavali među nadrealiste jer je “bezvremenski realizam”, stil koji je izmislio sam slikar, termin koji tom slikarskom izričaju doista najbolje odgovara.
Nadalje, ono što je kod slikara izazivalo najveću kontroverzu su teme njegovih slika zbog kojih su, oni njemu neskloni, često postavljali pitanje što je umjetnički crtež ili slika, a što pornografija.
U tome je kontekstu pitanje što je običan crtež ili slika itekako aktualno te su sumnjivi postali i umjetnici čija djela predstavljaju “pedofilske sadržaje”, odnosno koji na svojim djelima prikazuju osobe mlađe od 18 godina u seksualno izazovnoj pozi.
Vesovićev goli dječak
Prisjetit ćemo se kako je nedugo javnost uznemirila vijest da je poznati fotograf Mijo Vesović optužen za pedofiliju zbog fotografije golog dječaka, snimljene 1983.
Iako je Državno odvjetništvo kasnije povuklo prijavu i utvrdilo da nije riječ o pornografiji već o umjetničkom djelu (premda bi bilo zanimljivo saznati tko to procjenjuje i donosi odluke što je, a što nije umjetničko djelo), Vesović je zbog “skandala” povukao dotičnu fotografiju s izložbe u Bratislavi.
No, dok je fotograf to učinio (manje-više) samovoljno, ima primjera gdje policija doslovno “hapsi” umjetnička djela po muzejima i galerijama.
Takav je primjer nedavna uzbuna koju je izazvala fotografija dviju golih djevojčica američke umjetnice Nane Goldin. Spomenutu fotografiju policija je skinula sa zida Baltic Modern Art galerije uz objašnjenje “da vjerojatno nije u skladu s britanskim zakonima o dječjoj pornografiji”.
Znajući za sve ove kao i desetke sličnih slučajeva te za opću iritiranost javnosti pedofilijom, pitala sam se hoću li na izložbi slavnoga Balthusa, u Fundaciji “Pierre Gianadda”, moći uživati u rijetko izlaganim slikama ili ću zateći prazne zidove. Potonje bi se moglo shvatiti kao šala, ali s obzirom na okolnosti ne bi me čudilo da su djela ovoga slikara, nimfe prekrasnih udova, gole ljepotice koje se lijeno protežu na salonskim kanapeima i provokativno senzualne Lolite zaogrnute u mekane, prozirne bluze, nekoga toliko iziritirale da je zatražio zabranu izlaganja.
U Balthusovu slučaju to čak ne bi bilo neočekivano jer su njegove slike u trenutku pojavljivanja 1934. u pariškoj galeriji “Pierri” izazvale opću podozrivost i konsternaciju.
Onodobno ćudoređe Europe nije im bilo sklono zbog lažnog morala i malograđanske neupućenosti, a danas im, nakon pune 74 godine, nisu sklone okolnosti vremena u kojem živimo.
Odrastanje bez skrupula
Jer kada danas vidimo slike ovakve tematike, nemoguće je ne posumnjati je li Balthus takva djela stvarao samo zbog toga, kako je govorio, “da šokom uzdrma malograđansko društvo u njegovu prividnom životu” ili su djevojčice uzdignutih suknji koje tek spolno dozrijevaju samome slikaru značile ipak više od običnog modela?
Budući da je u svakome umjetničkom izražavanju prisutna osobna umjetnikova senzibilnost, a dijelom i autobiografičnost, sasvim je moguće da je slavni slikar imao sklonosti mlađahnim djevojčicama. Je li to bilo tako ili ne teško ćemo ikada pouzdano znati, no da je njegova, blago rečeno, “čudna” opredijeljenost bila moguća, možda se može pretpostaviti zbog činjenice što je slikar odrastao u sredini bez skrupula.
Naime, Balthus je stasao u slobodoumnoj kozmopolitskoj sredini gdje je bio okružen sofisticiranim intelektima, počevši od samih roditelja – oca uglednog povjesničara umjetnosti i slikara te majke slikarice koja nije ostala upamćena po svojim umjetničkim uracima već po ljubavnim pismima kućnom prijatelju, pjesniku Raineru Mariji Rilkeu – do slavnih prijatelja pisaca Jeana Cocteaua, Andréa Gidea i Klausa Manna, kao i slikara Mauricea Denisa i Pierrea Bonnarda.
Bilo je to nadasve liberalno društvo, društvo koje je mijenjalo tokove umjetnosti 20. stoljeća, društvo s izuzetno naprednim idejama i stavovima, od kojih je većina za ono vrijeme bila neprihvatljiva.
Sasvim je sigurno da je Balthusovo okruženje umnogome utjecalo na formiranje njegove ličnosti tako da slikareva eventualna “naklonost” djevojčicama, upravo zbog toga, ne bi trebala previše čuditi.
Činjenica jest da je Balthus cijeli svoj opus posvetio provokativnome erotizmu jer se vrlo kratko, tek nekoliko godina na samome početku karijere (1923.-1930.), posvećivao slikanju pejsaža, mrtvih priroda i portreta ozbiljnih gospođa i gospode, da bi već od 30-ih godina prošloga stoljeća glavnom preokupacijom njegova slikarstva postalo prikazivanje erotiziranih djevojčica i mladih djevojaka.
Rafinirana seksualnost
Iako se taj erotizam ne može poreći, ne bih se složila s pojedinim kritičarima koji ga komentiraju kao pršteću seksualnost, već bih rekla da se tu prije iščitava rafinirana seksualnost, zbog čega se ne mogu oteti dojmu da je slikanju djevojčica u krajnje opuštenim pozama slikar prilazio distancirano, bez uzavrelih osjaćaja, gotovo pa voajerski. Iako, sam Balthus nipošto nije prihvaćao da se njegovo slikarstvo komentira u kontekstu “zainteresirane strane” te je izjavljivao: “Ne slikam biblijske scene, ali slikam anđele. Sve moje ženske figure su anđeli. Ljudi misle da je to erotizam.
To je potpuno apsurdno. Moje je slikarstvo esencijalno i duboko religiozno”. U kontekstu potonjega, čini mi se da je u tu sintagmu prilično teško uklopiti portret djevojčice-iz-susjedstva Therese Blanchard (slika “Sanjiva Tereza”) kojoj se naziru gaćice ili sliku “Zlatni dani” koja predstavlja portret ere lascivnih iskušenja i ogorčene žudnje; kao i sliku “Akt s mačkom” koja prikazuje mladu žensku osobu kako se raširenih nogu prepušta dnevnom svjetlu, poput neke uzbuđene grčke božice.
Umjetnost kao krinka
Iako je sasvim jasno da je erotizam u oku onoga koji promatra umjetničko djelo, s obzirom na današnje okolnosti, kada je u pitanju Balthus i njegovo slikarstvo, nikako se ne može izbjeći pitanje je li riječ o genijalnom slikaru ili se pod krinkom umjetnosti skrivalo nešto drugo?
Životni put, djela i izložbe
1908.
U Parizu je rođen Balthus kao Balthazar Klossowski de Rola. Otac, Eric Klossowski, bio je povjesničar umjetnosti i slikar, a majka, Elisabeth Dorothea rođena Spiro, poznata kao Baladine, slikarica. Balthusov stariji brat Pierre Klossowski bio je pisac, filozof i umjetnik.
1914.
Na početku Prvog svjetskog rata obitelj se seli u Berlin
1917.
Roditelji se razvode. Majka odlazi sa sinovima u Švicarsku.
1919.
Majka upoznaje pjesnika Rainer Mariu Rilkea.
1921.
Objavljena slikovnica Mitsou sa predgovorom Rilkea. Baladine se seli sa sinovima u Berlin.
1924.
Baladine i Balthus prate Pierra u Pariz. Pierre Bonnard i Maurice Denise savjetuju Balthusu da kopira slike Poussina u Louvru.
1925.
Balthus slika pogled na park Luxembourg.
1926.
Balthus provodi ljeto u Italiji, kopira freske i slike na drvenoj podlozi Pierra della Francesce, Masaccia i Masolina.
1927.
Balthus slika murale u protestantskoj kapeli u Beatenbergu. U Parizu slika scene s ulica i parkova.
1928.
Sedam mjeseci živi u Švicarskoj gdje upoznaje Antoinette de Watteville.
1930.-31.
Služi vojsku u Kenitri u Maroku.
1932.
Provodi ljeto u Beatenbergu i Bernu gdje kopira slike Josepha Reinhardta. Vraća se u Pariz gdje radi ilustracije za novelu Wuthering Heights od Emily Bronte.
1933.
Uselio se u svoj prvi studio u Rue de Furstenberg 4 što su mu pomogli Breton, Eluard, Giacometti i Hugnet. Povjesničar umjetnosti Wilhelm Uhde upoznaje ga s galeristom Pierreom Loebom.
1934.
Prva samostalna izložba u Galeriji Pierre. Sprijateljio se s Albertom Giacomettiem.
1935.
Radi scenografiju i kostime za predstavu Les Cenci, Antonina Artauda.
1936.
Seli se u novi atelier u Cour de Rohan. Počinje portretirati djecu Blanchard obitelji koja živi u susjedstvu.
1937.
Oženio se s Antoinette de Watteville.
1938.
Prva samostalna izložba u galeriji Pierre Matisse u New Yorku.
1940.-1941.
Seli se s Antoinette u Savoyu gdje slika krajolike i interijere.
1942.
Sele se u Bern, zatim u Fribourg. Rodio mu se sin Stanislas.
1943.
Rodio mu se sin Thaddeus.
1945.
Seli se u Köln. Upoznaje izdavača Alberta Skiru i postaje prijatelj s André Malrauxom.
1946.
Rastaje s od Antoinette i odlazi u Pariz. Izložba u Galerie Beaux-Arts. Upoznaje Laurence Bataille.
1947.
Putuje na jug Francuske i upoznaje Sylviu Bataille, Picassa i François Gilot.
1948.
Radi scenografiju i kostime za predstavu L’État de Sičge, Alberta Camusa.
1949.
Umire mu otac.
1950.
Radi scenografiju i kostime za Mozartovu Cosi fan tutte, festival u Aix-en-Provance.
1956.
Izložba u Galerie Gomčs u Parizu i u Museum of Modern Art u New Yorku.
1961.
Malraux ga postavlja za direktora za Académie de France u Rimu, Villa Medici.
1962.
Malraux ga šalje u Japan kako bi organizirao izložbu francuskih slikara. Upoznaje Setsuko Ideta.
1966.
Retrospectiva u Musée des Arts décoratfs u Parizu.
1967.
Ženi se sa Setsuko Ideta.
1968.
Rodio mu se sin Fumio koji je umro s dvije godine. Retrospektiva u Tate Gallery u Londonu.
1969.
Umire mu majka u Parizu.
1973.
Rodila mu se kćer Harumi.
1977.
Obitelj se seli u Le Grand Chalet u Rossiničre u Švicarsku.
1983.-84.
Retrospektiva u Centre Georges Pompidou u Parizu, zatim u Metropolitan Museumu u New Yorku i u Municipal Museum of Art u Kyotu.
1994.
Retrospektiva crteža u Kunstmuseumu u Bernu.
1996.
Retrospektiva u Centro de Arte Reina Sofia u Madridu.
1998.
Dobio počasni doktorat od Univerziteta u Wroclawu, Poljska.
2001.
18. veljače umro je u svojem drvenom dvorcu u Rossiničreu u Švicarskoj.
Komentari