Hoće li Obama u studenom osvojiti Bijelu kuću, ovisit će o tome kako ga doživljavaju bijeli Amerikanci. Kako biti i ostati prihvatljiv svima? U početku viđen kao ‘nedovoljno crn’, Obama mora uvjeriti birače da je ‘dovoljno bijel’
Milijuni Afroamerikanaca slavili su povijesnu pobjedu Baracka Obame, raspoznavši u njoj – odjednom i nevjerojatno – odraz vlastitih proširenih obzora. Ali, hoće li Obama u studenom osvojiti Bijelu kuću, ovisit će o tome kako ga doživljavaju bijeli Amerikanci.
Neki tvrde da je Obama pobijedio senatoricu Hillary Rodham Clinton uz ostalo i zato što ga velik broj bijelih glasača vidi kao “postrasnog” kandidata.
Drugim riječima, Obama je crn, ali ne previše crn.
Ali, gdje je granica?
Pomiče li se ona s vremenom? I, ako se može definirati, koliko Obama smije biti crn a da ne antagonizira bijele glasače? Ili, koliko ga republikanci moraju pocrniti da bi pobijedili?
Društveni komentatori navode da je Afroamerikancima koji su postigli najveći uspjeh u biznisu, na estradi, sportu ili u politici – od Oprah Winfrey i Magica Johnsona do Obame – zajednička značajka da ne jadikuju nad položajem crnaca.
Wright može biti poguban
Većina crnih demokrata u početku je bila za Hillary Clinton, dok im glasači u Iowi nisu dokazali da i bijelci mogu podržati tamnoputog kandidata. Obama to, očito, dobro razumije. Sve dok njegov bivši župnik, vlč. Jeremiah Wright, nije silom uveo rasu u političku debatu, Obama je rijetko spominjao to pitanje.
Pionirski govor o rasi održao je tek onda kad je morao reagirati na kontroverzne Wrightove izjave.
Štoviše, kad je zapravo osvojio demokratsku nominaciju, prepustio je medijima da naglašavaju rasni element uspjeha, a s najviše osjećaja zahvalio je ženi koja ga je odgojila – svojoj baki bjelkinji.
Postoji za to dobar razlog. Rasa je jedna od najspornijih tema u američkom društvu, a kao i kod mnogih drugih prijepora, Amerikanci vole birati srednji put između onoga što im se čini ekstremnim.
“Obama je po mnogočemu idealna osoba srednjeg puta – jednako je bijel koliko je crn”, kaže Alan Wolfe, profesor političkih znanosti na Boston Collegeu.
John McWhorter s Manhattan Institutea izrazio je to direktnije: “Bijelcima su dodijali crnci koji su život posvetili tome da optužuju bijelce za rasizam.
‘Biti crn’ za njih znači držati se kao da bi bijelci morali za nešto odgovarati.”
U tome je i srž Obamina problema s Wrightom, koji je u svojim izjavama ispljunuo upravo onaj ogorčeni rasni otrov koji mnogi bijelci povezuju s crnim vođama.
Neiskompleksirani mladi
Generacija crnih vođa u usponu otvara brojne nove mogućnosti, kao i sve veći stupanj bijele tolerancije. No, još ne znamo dokle će ta tolerancija ići. Orlando Patterson, profesor sociologije na Harvardu, tvrdi da su jadikovke o crnoj obespravljenosti dopuštene samo u glazbi, posebno hip-hopu, čija je publika, i to 70 posto kako se procjenjuje, bjelačka.
Ali, generacija izložena hip-hopu, uglavnom mlađa do 40 godina, dio je onoga što Patterson naziva rastućom “ekumenskom” američkom kulturom koja je neiskompleksirano multirasna.
Ta Obamina generacija stasala je u doba nakon borbe za građanska prava, kad boja kože, premda još važna, više nije bitno utjecala na to što se čita, sluša ili gleda.
Istinski američki identitet stopio se i oblikovao u loncu za taljenje popularne kulture, smatra Patterson, a ne u metaforičnoj “zdjeli za salatu” koju vole zagovornici svakovrsne raznolikosti.
Obamina kampanja do te je mjere odmicala naglasak s rase da se dobrim dijelom 17-mjesečne utrke za nominaciju većina medija bavila pitanjem je li Obama “dovoljno crn” da osvoji crne glasove.
Većina afroameričkih demokrata ispočetka je bila za Hillary Clinton, dok im glasači u Iowi nisu dokazali da i bijelci mogu podržati crnog kandidata.
Kongresnik Jesse Jackson Jr. kaže kako Obama, za razliku od neposrednih nasljednika Martina Luthera Kinga Jr., shvaća važnost jezika i potrebu da se društvena debata vodi na način koji neće antagonizirati bijelce.
“U odsutnosti doktora Kinga”, kaže on, “mislim da su prazninu ispunili Stokely Carmichael, James Bevel i Jesse Jackson”, koji se nisu ni približno tako dobro služili jezikom.
“Uz dužno poštovanje mojem ocu, danas, 40 godina kasnije, prvi put smo se vratili promišljenom i pažljivom pristupu jeziku.”
Sličan Kingu, ali drukčiji
Bitna razlika između Kinga i Obame, upozorava Kingov biograf Taylor Branch, je što je King htio razotkrivati licemjerje i postidjeti bijelce tako da ih natjera da promijene sustav.
Obamina generacija crnih političkih vođa iskoristila je postignuća pokreta za građanska prava, a sada ih želi proširiti.
U toj su generaciji Cory Booker, gradonačelnik Newarka; Adrian Fenty, gradonačelnik Washingtona; Deval Patrick, guverner Massachusettsa; te bivši kongresnik Harold Ford Jr. iz Tennesseeja. Svi su pohađali vrhunska sveučilišta, često iz Ivy League, a mnogi završili i pravo, i karijere u javnoj službi započeli u akcijama organiziranja zajednice, a ne u nacionalnim udrugama za građanska prava.
Dosad su samo Obama i Patrick osvojili dužnosničke položaje koji iziskuju podršku velikog broja bijelih glasača.
Ford se kandidirao za Senat, ali nije uspio – djelomice zahvaljujući i sugestivnim oglasima s bijelom glumicom koje su objavljivali njegovi protivnici.
Manja i starija generacija crnih republikanaca koji bi mogli imati ambicija za višim položajem ne izaziva takvu sumnjičavost kod bijelaca. Ankete pokazuju da bi Colin Powell i Condoleezza Rice – svaki u svoje vrijeme najpopularniji član kabineta Georgea W. Busha – bili glasačima koji nisu crni najomiljeniji crni kandidati.
Patrick J. Buchanan, konzervativni komentator i bivši pretendent na republikansku predsjedničku nominaciju, tvrdi da bijelci cijene Powella zbog vojnih dostignuća.
Kriv što nije bio vojnik?
“Barack Obama ima problema, u središnjoj Pennsylvaniji, Zapadnoj Virginiji, Kentuckyju, koje Powell ne bi imao”, kaže Buchanan. “Colin Powell je odradio dužnost u Vijetnamu, on je vojnik, general.”
(Obama je bio premlad da bi služio u Vijetnamu.)
Generacija crnih vođa u usponu otvara nove mogućnosti, kao i sve veći stupanj bijele tolerancije. No, još ne znamo dokle će ta tolerancija ići.
Primjerice, Patterson kaže da ispitivanja javnosti sustavno pokazuju da oko jedan od petero bijelaca i dalje ima rasističke stavove. Anketa Centra Pew otkriva da je za čak 20 posto bijelih demokrata starijih od 44 godine međurasna veza momka i djevojke neprihvatljiva; među bijelim demokratima mlađim od 44 godine samo tri posto misli tako.
Buchanan tvrdi da bi Obamina monolitna podrška među crncima mogla potpiriti bijeli animozitet. “Neki misle, ako 90 posto Afroamerikanaca glasa za ‘jednog od nas’, onda ćemo i mi glasati za ‘našeg’”, kaže Buchanan.
Kad su Norma Kagana, 62-godišnjeg bijelog pristašu Hillary Clinton u St. Paulu pitali hoće li bijeli glasači u Minnesoti podržati crnca, odmah je počeo govoriti o kriminalu, kao da mu to prvo pada na pamet na spomen crnaca. “Svi smo mi imali problema. Svako malo nekog napadnu ili opljačkaju. Najčešće su počinitelji oni u najlošijoj ekonomskoj situaciji, a to su obično crnci i njima se ne može vjerovati”, izjavio je Kagan.
Neki su republikanci te asocijacije iskoristili da poraze demokrate. Ali, politički analitičari upozoravaju na znakove da taktika kulturnog rata gubi na snazi. Upozoravaju da su republikanci 2006. izgubili oba doma Kongresa, kao i na nedavne demokratske pobjede u tradicionalno republikanskim područjima na posebnim kongresnim izborima u Mississippiju i Louisiani.
Rick Perlstein, autor “Nixonlanda”, smatra da mnoga pitanja, kao što je kriminal, koja su omogućavala republikancima da podijele i vladaju više ne postoje.
Ove godine jedno od najvećih pitanja je ekonomska kriza i tegobe koje su svima zajedničke mogle bi nadvladati rasne podjele, tvrdi liberal Perlstein.
Dodaje kako demokrati ne smiju misliti da će sve uvijek biti kao sada: “Promjene se događaju. I dogode se preko noći.“
Mulat koji ne budi mračne uspomene
Nije samo odabir jezika pomogao Obami da dopre do bijelaca.
On pripada nekom drugom mjestu i vremenu od generacije crnih vođa izrasle iz borbe za građanska prava.
Njegova je priča djelomice doseljenička, lišena ožiljaka koji često obilježavaju potomke američkih robova.
Otac mu je bio crni Kenijac, majka bijela Amerikanka. Takvo mješovito rasno naslijeđe, kaže John McWhorter, izaziva manje nelagode kod bijelaca od one češće američke mješavine, koja vuče korijene iz križanja rasa u vrijeme ropstva.
Obamin uspjeh razveselio i Condy
Dugo su ankete bilježile da je među predrasudama bijelih Amerikanaca o Afroamerikanacima uvjerenje da su crnci manji domoljubi iako vojsku služe u udjelu većem od udjela u stanovništvu.
Condoleezza Rice kao da je htjela pobiti tu predrasudu kad su je pitali da komentira Obamin govor o rasi. “Kao crna Amerikanka voljela bih da se shvati je da su crni Amerikanci voljeli i vjerovali ovoj zemlji i kad zemlja nije voljela njih niti im vjerovala, i to je naša baština” rekla je.
Komentari