VIŠE od 40 godina naučnici iz celog sveta pokušavaju da odgonetnu tajnu zvanu – „Higsov bozon“! To je, jednostavno rečeno, čestica, koja daje masu ostalim česticama. Njeno izračunavanje bilo bi ravno revolucionarnim otkrićima, koja su „koracima od sedam milja“ promenila svet.
Među malobrojnim odvažnim istraživačima ovog fenomena je i Beograđanin Marko Đurić, jedan od najmlađih doktora teorijske fizike. „Marko je napametniji Srbin“, bio je svojevremeno komentar stručnjaka MENSE. Njegov koeficijent inteligencije jednostavno je nadmašio test!
- Po sadašnjoj teoriji, čestice (elektroni) nemaju masu, ali ih vidimo kao da je imaju, zato što su u interakciji sa „Higsovim bozonom“ – kaže Marko. – Ja pokušavam da uz pomoć teorije strune izračunam verovatnoću da se proizvede „Higsov bozon“.
POLIGLOTA I KOŠARKAŠ
MARKO govori engleski, francuski, španski i arapski jezik. Igrao je košarku za univerzitetsku reprezentaciju, obožava poker i svira gitaru. Izlazi, čita, putuje. Interesuje ga „visoka kuhinja“ i zato izučava recepte Robušona, najboljeg kuvara 20. veka.
- Često gubim vreme – kaže.
Iako fizika objašnjava sve pojave oko nas, laiku nije lako da prepozna i objasni naizgled jednostavne prirodne fenomene. Teorija strune, koju je kao doktorsku disertaciju odbranio pred najeminentnijim svetskim stručnjacima na američkom Univerzitetu Braun, objašnjava veliki broj fenomena kako na zemlji, tako i u svemiru.
- Naučnici su dugo mislili da je sve sastavljeno od čestica u obliku tački, a ja dokazujem da to nije tačka nego struna i da ima dužinu – kaže Marko. – Sve čestice koje vidimo su, zapravo, jedna struna, koja vibrira različitim energijama, kao struna na violini. Vibriranjem dobijamo različite tonove, koji su, metaforički rečeno, kosmička simfonija.
I foton (vidljiva svetlost) je struna različitih energija, kao i metal, ili bilo koja druga čestica. Kako ih je moguće izmeriti?
- Kvantna hromodinamika pokušava da objasni šta se dešava unutar protona i neutrona i kako reaguju čestice – objašnjava Marko. – U Švajcarskoj je izrađen veliki akcelerator od 27 kilometara, koji će naučnicima pomoći da vide šta se dešava na malim razdaljinama. Poznato je da male razdaljine odgovaraju velikim energijama, a na tom saznanju utemeljena su velika naučna otkrića.
Posle diplomiranja na odseku teorijske fizike u Beogradu Marko je kao najmlađi i najbolji diplomac dobio ponudu da usavršavanje nastavi na prestižnom Braun univerzitetu. Među 20 doktoranata, samo je petoro iz SAD, ostali su iz svih krajeva sveta.
- Zbližila nas je nauka, a među kolegama sam stekao divne prijatelje – kaže. – Šestogodišnji boravak u Americi mi je, osim izuzetnih uslova za istraživanje, pomogao da steknem dodatno samopouzdanje, ali i da se osamostalim. Sve vreme sam imao veliku podršku moje porodice.
Naučnicima je važno da često menjaju intelektualnu sredinu. Marko za nekoliko dana putuje u Portugal. U Portu, u jednom od najvećih evropskih istraživačkih centara nastaviće postdoktorske studije. I, istraživanje sveta u kojem živimo, a koji, kaže, ima deset dimenzija!
- Mi vidimo svega četiri! I naučnici se pitaju gde su ostale? – kaže. – Poslednjih deset godina prihvaćena je teorija poznata kao ADS-CFT da naš svet živi na granici većeg sveta koji je petodimenzionalan. Mi smo kao hologram u jednoj manjoj dimenziji. Dar je ljudski da uopšte može fiziku da razume. To je tvrdio i Ajnštajn: „Najnerazumljivija stvar o svemiru je što čovek može da ga razume“.
Komentari