Prema izveštajima ruskog inženjera Aleksandra Burceva, koji je o pojavama divljih ljudi objavio zbirku svedočanstava iz okruga Čukča i Lamut, na poluostrvu Čukotka viđen je mirigdi, veoma visoko i snažno dvonogo biće, obraslo krznom i s glavom usađenom u ramena. Može se sresti samo za vreme kratkog leta, hrani se biljkama i sirovim mesom koje kida rukama a ne zubima i onda ga stavlja u usta i jede. Takođe na Čukotki, u Beringovom moreuzu, živi i kiltan, «buljooki», stasom nešto manji, koji ima izrazito velike i buljave oči, gospodari planinama i rado krade plen lovcima.
I na obližnjoj Kamčatki nomadi često sreću čovekolike divljake, obrasle gustom dlakom. Za njih su oni terik ili «čovek zore», girkicavil tj. «brzonogi», arisa ili «čovek doline», ili ih nazivaju imenima koja nemaju nikakvog značenja – arink i rekhem.
Kao i u Rusiji, u Kini je rašireno verovanje da divlji, snežni čovek živi u nepristupačnim i neistraženim predelima planinskih masiva Kvinlinga, Himalaja i Šenongija. Ovaj poslednji predeo posebno je tajanstven, čak više od Himalaja, i prema jednoj legendi je Šenong, bog poljoprivrede i stočarstva, morao da zbog visine tih planinskih vrleti sagradi skele da bi se popeo na visoravan sa lekovitim biljem. Ovo je domovina kineskog jetija, a o događaju kada je vojnik ubio jedno od tih bića, biolog Vang Zelin, koji je odrastao i diplomirao u SAD, 1940. godine je zapisao:
«Krajem septembra, dok smo se u dva automobila vozili ravnicom na deset kilometara od grada Jianglua, odjednom smo začuli nekoliko hitaca. Posle pola kilometra, zaustavili smo se ispred grupe seljaka, okupljenih oko vojnika s puškom. Seljaci su nam uzbuđeno dovikivali: «Ustrelio je divljeg čoveka! Ustrelio je divljeg čoveka!» Na putu je zaista ležalo telo stvorenja kakvo do tada nikada u životu nisam video. Bilo je visoko najmanje dva metra, a celo telo mu je bilo obraslo veoma gustom riđom dlakom, dugačkom oko tri santimetra.
Budući da je ležalo potrbuške, nekoliko ljudi ga je okrenulo. Pokazalo se da je to ženka sa velikim dojkama. Bradavice su joj bile upadljivo crvene, po čemu se moglo zaključiti da još doji mladunce. Dlaka na licu je bila sasvim kratka, oči duboko usađene, a usne jako debele i ispupčene. Glava joj je bila uska, sa veoma istaknutim jagodicama, a kosa dugačka oko 30 santimetara.
Lice stvorenja me je jako podsetilo na lice pekinškog pračoveka. Seljaci su mi kasnije pričali da su viđali dva takva stvorenja – mužjaka i ženku. Kretali su se na potpuno uspravno na zadnjim nogama. Bili su visoki oko dva metra i vrlo snažni. Nisu znali da govore, već su samo urlikali, režali i groktali».
Susret u planini
Za razliku od većine naučnika koji odbacuju pomisao da bi takva «izgubljena karika» u lancu ljudske evolucije mogla da preživi, makar i u izgubljenim planinskim zabitima, doktor Majra Šekli, profesor arheologije svetskog glasa, veruje u takvu mogućnost što je britanska naučnica iznela i u uglednom časopisu «Antikviti»:
«Bića nalik neandertalskom čoveku preživela su još od vremena poslednjeg ledenog doba u teško pristupačnim predelima Himalaja, Sovjetskog Saveza i Mongloije, i viđana su do sada bezbroj puta. U Mongoliji ih zovu almasti, ili kraće alme što označava divlja, kosmata ljudska bića koja sasvim sigurno postoje», tvrdi Šeklijeva, koja je krajem 70-tih godina radila na Univerzitetu u Ulan Batoru i istraživala drevne arheološke lokalitete na Altajskim planinama, često slušajući od lokalnih nomada priče o susretima sa čovekolikim stvorenjima.
Poljak Slavomir Ravic, koji je sa još četvoricom ratnih zarobljenika uspeo da pobegne iz jednog sibirskog logora za prisilni rad i pešice pređe više od 6500 kilometara, našao se 1942. godine na nepalsko-tibetanskoj granici oči u oči sa parom jetija ili almasta, mužjakom i ženkom:
«Upravo smo prešli preko jednog zaleđenog uzvišenja kada smo ugledali dva neobično snažna stvorenja izrazito visokog rasta – oko 2,4 metra. Nas petorica smo imali samo jedan nož i sekiricu, pa smo odlučili da ih izbegnemo ako to bude moguće. Ali, uskoro se pokazalo da su i oni nas primetili, ali nisu pokazivali nikakve znakove čuđenja ili straha. Posmatrali smo ih puna dva sata. Koža im je bila crvenkasta, prekrivena kratkom, oštrom dlakom, a imali su bujnu crvenu kosu sivkastog sjaja. Neprestano su se okretali u mestu, njišući se na neobičan način tamo-amo…
Kako se nije činilo da će se pomeriti sa puta, odlučili smo da ih zaobiđemo, što nas je stajalo još nekoliko dodatnih dana napornog hoda. Kasnije smo u snegu naišli tragove koje su ostavili ti snežni ljudi-majmuni, a bili su oko 60 santimetara dugački i 20 široki», napisao je Poljak Slavomir Ravic u svojoj knjizi «Dugo pešačenje».
Poznati naučnik i futurolog Artur Klark navodi da je profesor Rinčen sa Univerziteta u Ulan Batoru prikupio veliki broj svedočanstava o susretima i viđenjima almasta i uprkos tvrdnjama da su lovci ubili više takvih bića, njihova tela nikada nisu dospela u ruke naučnika i u laboratorije. O divljim ljudima se gotovo sve zna, ali nema nalaza lobanja ili kostiju, nema uginulih, zarobljenih i ubijenih. Nema grobova, jasnih fotografija, niti autentičnih filmskih snimaka.
«Godine 1944. u Taskurganu, nedaleko od mesta gde se ukrštaju granice Indije, Kine, Pakistana, Avganistana i bivšeg Sovjetskog Saveza», piše Klark, «ustreljen je dlakav čovek. Profesor B. A. Fedorovič je kasnije ispitao mnoge očevice i stekao uverenje da je iskaz istinit! Moskovski fabrički direktor G. N. Kolpacnjikov priča kako je u vreme japanske invazije 1937. godine predvodio izviđačku jedinicu i kako su stražari jedne noći vedeli dve senke na padini brega. Kada se na poziv nisu zaustavili, izviđači su i pucali i ubili ih. Kolpacnjikov detaljno opisuje da se zaprepastio kada je ujutro video leševe: Nisu to bili neprijatelji nego čudna, dlakava bića, nalik čovekolikim majmunima. Kolpacnjikov se sećao da su stvorenja bila otprilike ljudskog rasta, obrasla crvenkastom, mestimično gustom ali i retkom dlakom, pa se kroz nju videla koža. Lice im je bilo poput ljudskog, ali veoma surovog izgleda».
S obzirom na to da je besneo rat, bilo je nemoguće učiniti bilo šta drugo osim – zakopati misteriozne leševe!
SOVJETSKI IZVEŠTAJI
Svedočanstva sa prostora bivšeg Sovjetskog Saveza o postojanju zagonetnih čovekolikih stvorenja, u više navrata su izazvala pažnju javnosti. Raspravu je svojevremeno započeo omladinski list «Komsomolska pravda», koji je objavio izveštaj naučno-istraživačke ekspedicije sastavljene od ljudi različitih zanimanja. U njoj je bilo čak i amatera koji su bili željni nesvakidašnjih otkrića, duboko uvereni da čovekov daleki predak, neandertalac, i dan-danas spokojno živi u teško pristupačnim predelima. Članak je izazvao pravu lavinu pisama. Na adresu redakcije i Darvinovog instituta u Moskvi, koji je bio organizator ekspedicije, stiglo je na stotine uzbudljivih svedočanstava:
«Ma koliko vam se činilo neverovatnim, ja sam se sa njim sreo – oči u oči. Dogodilo se to u dolini reke Adice, u severoistočnom Sibiru, i moje iznenađenje i strah pri tom iznenadnom susretu, nemoguće je opisati rečima», pisao je jedan inženjer.
Zanimljive su bile izjave trojice članova jedne amaterske istraživačke ekspedicije koja je 1979. godine boravila na Pamirsko-altajskom gorju, u sovjetskoj srednjoj Aziji. Oni su od lokalnih stanovnika saznali da se u tom kraju često pojavljuje divlje čovekoliko biće koje im, doduše, ne pričinjava nikakvu štetu, ali ga se oni plaše.
Studentkinja Nina Grinova iz Voršilovgrada napisala je:
«Ulogorili smo se na obali reke. Na drugoj obali smo pravili stazu na kojoj se video trag, jer su se tamo, gotovo svake noći, pojavljivali novi, čudni otisci. Htela sam da jednu noć provedem na toj obali, pa sam to i učinila. Nisam sedela ni dvadesetak minuta kad sam začula zagonetne udarce kamena o kamen. Takve smo zvuke i ranije slušali u našem logoru, ali nismo znali ko ih i kako proizvodi. Oprezno sam ustala, ali se sve utišalo. Ponovo sam sela. Dugo sam sedela na tom mestu, a onda se odjednom čulo nerazumljivo mumlanje.
Noć je bila vedra, puna mesečine, a ja sam osetila da me neko gleda. Zbog toga sam ponovo ustala. Na dvadesetak metara od mene stajalo je čudno, kosmato stvorenje nalik na divljeg čoveka. Bilo je vrlo visoko, oko dva metra, krupne, gotovo kvadratne figure. Imalo je vrlo kratak i snažan vrat i bio je poguren. Ruke je slobodno opustio niz telo. Ne, nije me uplašio. Hrabro sam mu krenula u susret. Prešla sam oko pet metara. Gledao me je prodorno, ali u njegovim očima nije bilo ljutnje, zlobe ili straha. U ruci sam imala igračku – ptičicu koja cvrkuće. Pritisnula sam je nekoliko puta. To ga je zbunilo. Okrenuo se i otišao…»
Geolina Siforova, likovna umetnica zaposlena u moskovskom izdavačkom preduzeću «Nauka» je svedočila:
«Nas četovoro smo odlučili da prenoćimo ispod jednog velikog stabla na obali jezera. Uvukli smo se u vreće za spavanje i zaspali. Probudila sam se u isto vreme kada i Dima Sizov, student kijevskog Politehničkog instituta. Na rastojanju od deset do trideset metara, na velikom kamenu, u difuznoj svetlosti blage severne noći, jasno se ocrtavala silueta snažne čovekolike figure koja je sedela. To biće je bilo vrlo visokog rasta – oko dva metra i 30 santimetara».
PRLJAVI ČOVEK SA TIBETA
Pedesetih godina prošlog veka, češki antropolog Emanuel Vlček strpljivo je analizirao dva stara antropološka i anatomska rukopisa koja je otkrio u jednom budističkom manastiru u Ulan Batoru, u Mongoliji. U prvom delu, pisanom početkom 18. veka u Pekingu, detaljno se opisuje divlja fauna mongolskih prostranstava. Na svoje iznenađenje, Vlček je u njemu pronašao i crtež divljeg čoveka ispod kojeg je bila ispisana trojezična legenda: «samdja» (tibetanski), «bičun» (kineski) i «kumin gorugosu» (mongolski). Izgled stvorenja neodoljivo podseća na almasta – glava mu je prekrivena kosom, a lice gustom bradom. Čitavo mišićavo telo obraslo je kratkom, gustom dlakom, a u oči pada snažna muskulatura grudnog koša, što je jedna od karakteristika neandertalskog čoveka!
U drugom izdanju iste knjige, koju su nekoliko decenija kasnije štampali na tibetanskom jeziku u Ulan Batoru, doslovno se kaže:
«Divlji čovek živi na planinama. Srodnik je medveda i jednako je jak, u stvari je strahovito snažan. Njegovo je meso dobar lek za neke duševne bolesti, a njegova jetra uspešno leči žuticu».
Naučnik Dordži Mejren, koji je učestvovao u nekoliko ekspedicija sa mongolskim profesorom J. Rinčenom, došao je do mnogih starih dokumenata u kojima se navodi da su u 19. veku zabeleženi brojni susreti ljudi i almasta, ali su se oni znatno proredili posle 1867. godine, kada su tamo stigli ruski vojnici, lovci i trgovci. Mejren je 1937. u jednom lamaističkom manastiru, u pustinji Gobi, video kožu almasta. Lokalne lame su je koristile kao prostirku za vreme ceremonija. On je naveo da je koža bila skinuta duž kičme, tako da su grudni koš i lice bili sačuvani. Na licu nije bilo dlaka, osim obrva i trepavica, a glava je bila obrasla dugom kosom. Nokti i prsti na rukama bili su očigledno ljudski, a ne životinjski.
Izveštaji o viđenjima divljih ljudi još i danas stižu iz udaljenih mongloskih provincija Khovd i Bajanoglu. Tamo ih zovu hun guree, «ljudi zveri». Tibetanci kažu mi-go, što bi se moglo prevesti kao «prljavi čovek», a najpopularnije mu je ime jeti, nastalo od tibetanskih reči «je» (kamenit kraj) i «the» (životinja). U Kanadi i Sjedinjenim Državama «rođaci» su mu bigfut (veliko stopalo) i saskvoč, a u Amazoniji – mapingvari. U Ekvadoru, Kolumbiji i Venecueli to je didi, a u Latinskoj Americi najčešće mono grande – veliki majmun. Stanovnici divljih, teško pristupačnih oblasti širom planete ne sumnjaju u njihovo postojanje, ali pravih dokaza koji bi to potvrdili i rešili enigmu još uvek nema!
Piše Miodrag Radojčin
Komentari