Od pojave Napstera 1999. do danas skidanje glazbe s interneta pretvorilo se u masovni sport i globalni fenomen. Ni pojava iTunesa, online trgovine u kojoj se pjesme mogu kupovati posebno po 99 američkih centi (ali ne i u Hrvatskoj), nije iskorijenila ilegalne servise. Upravo suprotno, s povećanjem brzine interneta oni su postali još popularniji.
- Ilegalno skidanje muzike s interneta izmaklo je kontroli – zavapio je Bono u ovotjednoj kolumni u New York Timesu – jedina stvar koja štiti TV i filmsku industriju od sudbine koja je uništila glazbenu industriju je veličina filmskih fileova. Ali, za samo par godina moći će se skinuti cijela sezona serije ‘24’ u samo 24 sekunde. Mnogi će očekivati da to bude besplatno.
Bono je, očito, odlučio borbu za autorska prava na internetu pretvoriti u svoj novi križarski rat. A Francuska je upravo uvela antipiratski zakon koji će obvezati internet providere da prate tko ilegalno skida glazbu i, nakon dva upozorenja, isključe ga s interneta (ili ga izvedu pred sud i kazne).
Svijet je očito na prekretnici: ili će kompanije, države i sudovi krenuti u smjeru Bona, Francuske i presude protiv Joela Tenenbauma ili će ovaj trend besplatne muzike s interneta nakon desetljeća prešutnog bujanja postati legalan, a industrija početi tražiti izgubljeni profit na druge načine, kao što nas uče slučajevi grupa Radiohead i Nine Inch Nails.
- Radiohead je ponudio dobar primjer. Službeno su ponudili besplatan download na svojoj web stranici i pozvali ljude da plate koliko misle da trebaju platiti. Bonova ideja je loša. Ljudi zapravo ne vole Bona – kaže Joel Tenenbaum.
Bono zagovara da se surferi koji dijele glazbu i filmove putem interneta identificiraju pomoću iste tehnologije koja detektira s kojeg se kompjutora skida dječja pornografija ili, kao što je slučaj u Kini, s kojeg se kompjutora gledaju “ilegalni” pojmovi kao što su masakr na Tiananmenu, slobodan Tibet ili pokret Falun Gong. Postoji način da se locira svaki kompjutor s kojeg se krade muzika, tvrdi Bono, samo treba postići dogovor da se to i primjenjuje.
Joel Tenenbaum “uhvaćen” je kako razmjenjuje glazbene albume preko P2P servisa zvanog Kazaa (P2P, u osnovi, funkcionira tako da sa svog kompjutora pretražujete fileove koje je netko drugi odlučio podijeliti iz svog kompjutora; pomnožite to s nekoliko milijuna korisnika i imate masovni servis za skidanje muzike).
- Udruga američkih diskografa RIAA zaposlila je jednu tvrtku da se logira na servise poput Kazaa (oni bi se logirali pod nekim nesumnjivim nadimkom poput “supergirl12”). Oni su skinuli glazbu s mog foldera koji sam odlučio podijeliti i prijavili su RIAA-i moju IP adresu – objašnjava Tenenbaum.
Tako je Joel Tenenbaum jednog dana 2003. dobio poštom obavijest od RIAA-e da je uhvaćen u ilegalnom dijeljenju muzike i da izvoli platiti sporazumnu kaznu od 3500 dolara. Nazvao ih je telefonom, ponudio 500 dolara, što su odbili.
Četiri godine nakon toga, 2007., Joel je dobio poziv na sud. RIAA je u Americi pokrenula oko 30.000 do 36.000 sličnih sudskih procesa. Kako tvrdi Joel, to ne znači da je riječ o 36.000 ljudi uhvaćenih u skidanju glazbe, već upola manje od tog broja.
- Za svakog čovjeka, svaki slučaj, RIAA mora podnijeti dvije tužbe. Prvu protiv anonimnog počinitelja jer tek na temelju te tužbe oni mogu sudskom sub poenom zatražiti od internet providera da otkrije koji korisnik ima tu i tu IP adresu. Kad dobiju taj podatak, podižu novu tužbu protiv čovjeka s imenom i prezimenom. Znači, po mojoj procjeni, RIAA je to dosad učinila s oko 18.000 ljudi. Svi drugi su se nagodili nakon prve prijetnje tužbom. Prosječni iznos nagodbe je od 3000 do 12.000 dolara. Ja nisam, odlučio sam uzvratiti udarac. Tužili su oni mene, ali tužio sam i ja njih!
‘Namjerna krađa’
Joel ih je tužio za zloupotrebu federalnih ovlasti i za neustavno visok iznos kazne. Prema američkom zakonu, diskografske kuće mogu tražiti od 750 do 30.000 dolara po ukradenoj pjesmi, ali porota može tu kaznu povećati i na 150.000 po pjesmi ako zaključi da je krađa bila namjerna.
Kad su došli na sud, sutkinja je pozvala Tenenbauma i RIAA-u da se još jednom pokušaju nagoditi. Joel je ovaj put ponudio 5000 dolara, RIAA nije pristala nego je tražila 10.500, na što Joel nije pristao. Izabrana je porota (nije bilo lako naći nepristrane građane koji sami, ili preko nekog od članova obitelji, ne sudjeluju u skidanju besplatne glazbe s interneta), i u sedam dana suđenja u srpnju 2009. donesena je presuda. Tenenbaum sada traži novo suđenje ili blažu kaznu.
Digitalni urođenici
Tenenbaumov slučaj zanimljiv je jer ga zastupa poznati profesor prava s Harvarda Charles Nesson, koji obranu nije temeljio na negiranju, već na argumentu koji bi, da je prošao na sudu (ili ako prođe nakon žalbe), praktički mogao legalizirati nekomercijalno dijeljenje muzike na webu. On tvrdi da u tome nema ništa nepošteno te da RIAA neustavno naplaćuje kazne.
“Tenenbaum je predstavnik digitalne generacije. Postoji nerazmjer između naših antiknih zakona o autorskim pravima i društvene realnosti u kojoj žive ‘digitalni urođenici’, ljudi rođeni u eri digitalne tehnologije i cijeli život njome okruženi”, piše Charles Nesson o tom slučaju. Dodaje i slikovit primjer: “Zamislite da morate platiti 750 dolara po svakoj milji koju ste prešli vozeći prekoračenom brzinom. I da ta kazna može biti do 150.000 dolara po milji ako je vozač bio svjestan da vozi prebrzo.”
Njegov argument zapravo se svodi na ono što su, primjerice, osnivači Pirate Baya, poznate švedske stranice s linkovima za download fileova, rekli kad su ih pitali: – Znate li da je to što radite protuzakonito?
- Znamo, ali prije sto godina bilo je protuzakonito i da žene glasaju na izborima, pa što? Nije bilo pravedno i zakoni su se promijenili.
Hoće li se zakoni i u ovom slučaju mijenjati ili će se pooštriti (kao u slučaju Francuske), odnosno početi provoditi (kao u slučaju Tenenbaumove presude)?
‘Sad odlazim na koncerte’
Joel citira Trenta Reznora iz grupe Nine Inch Nails kad kaže da je muzika danas besplatna, priznali to ili ne.
Bono iz grupe U2, s druge strane, propovijeda da ilegalno dijeljenje muzike škodi glazbenicima, posebno mladima i neafirmiranima, i da bi to trebalo regulirati kako bi se sačuvala “najkreativnija industrija na svijetu”.
No, Joel Tenenbaum i ljudi poput njega tvrde da glazbenici ionako ne dobivaju puno od prodaje pjesama.
- Od 99 centi, koliko platiš za pjesmu na iTunesu, umjetnici možda dobiju jedan cent. Kikiriki! Trebali bi zarađivati na turnejama. To je nešto što ne može biti kopirano i distribuirano online – kaže i uzima još šaku besplatnih kokica, plaća pivo (to je nešto što ne može biti kopirano) i kreće prema izlazu. Čekaj, čekaj, još jedno pitanje: Kako sad kupuješ muziku?
- Baš su me to pitali i na Twitteru. Kupujem je legalno, preko iTunesa, ali samo ako znam da izvođač čije pjesme kupujem ne snima za diskografsku kuću koja je član udruge RIAA. Kad kupujem nešto što je u sustavu RIAA-e, a 85 posto glazbe u Americi to jest, kupujem polovni CD preko Amazona. Ne želim ih financirati. Također, podržavam glazbenike tako što odlazim na njihove koncerte. Na turnejama glazbenici mogu zarađivati više čak i kad je prodaja albuma u padu. Ne kršim zakon, ali pazim što i kome plaćam.
Skidamo glazbu, nove i stare filmove, TV serije, softvere…
Teško je utvrditi koliko Hrvata besplatno skida glazbu, filmove, TV serije i softvere s interneta, ali ako je išta dobar pokazatelj, onda je to broj članova na forumu WarezHr.org: 35.343.
A to je samo jedan od servisa preko kojeg se nude linkovi na besplatan download. Kako izgleda život prosječnog hrvatskog surfera koji dijeli fileove? Jedan član zajednice ispričao je svoje iskustvo pod uvjetom da ostane anoniman.
- Skidam sve, čega god se sjetim. Primjerice, odem na iTunes i gledam koji su novi albumi, nove pjesme, novi filmovi, ili stari filmovi koje želim imati… i onda otvaram prozorčić Wareza, upišem naslove, u pretrazi dobijem gomilu linkova koji mi se nude i jednostavno klikam. Ubrzo sve to imam na svom kompjutoru.
Komentari