Kockičicin iBlob

Ipak, u mojoj učeničko-studentskoj sobi postojala su dva postera, i to Ernesta Che Guevare i Brucea Leeja. I dok je poster Chea bio posljedica burnih studentskih gibanja 1968. g. i simbol rušenja tadašnjeg establishmenta, simbol borbe za socijalna prava, pogotovo “malih” naroda od iskorištavanja “velikih”, Bruce Lee je kod mene imao posebno mjesto i to ponajmanje kao glumac. On je bio daleko više od toga, misionar i prorok borilačkih vještina. Brucea Leeja sam instinktivno prihvatio još tamo 1974. godine, kada sam prvi put posjetio Sjevernu Ameriku, ali i danas, nakon 35 godina, kad sam i sam nosilac titule majstora taekwondoa, smatram da je njegova povijesna uloga u razvoju borilačkih sportova u potpunosti nesporna. Mogao bih čak reći da razvoj borilačkih sportova možemo povijesno podijeliti na razdoblje do Brucea Leeja i nakon njegove pojave.

Bruce Lee je bio ponajmanje glumac, a poštovao sam ga kao proroka i misionara. Za takvu tvrdnju imam više razloga.

Na općem planu filmovi Brus Lija i filmovi koji su nastali na njegovom tragu bili su velika popularizacija do tada nepoznatih borilačkih sportova i vještina, i prouzročili su pravu poplavu klubova borilačkih sportova i masovno članstvo.

To što npr. danas u svijetu oko 60 milijuna ljudi trenira taekwondo, između ostalog, zasluga je Brucea Leeja i njegovih filmova. Djeca su masovno gledala njegove filmove i već nakon izlaska iz kina imitirali njegove pokrete. Tako su, kad su dolazili i upisivali se u naše klubove, već imali opću predodžbu kako se bore borci koji su vladali borilačkim vještinama, te su daleko lakše usvjajali znanje koje smo im prenosili. U klubove smo tako dobivali sve talentiranije i bolje generacije.
Brus Li nije bio običan glumac, on je osobno koreografirao sve svoje borbe. Te su koreografije bile pozorno rađene i nosile su vrlo snažnu poruku i uputu u kojem pravcu bi trebao ići i razvoj borilačkih sportova. Usudio bih se reći da su njegove koreografije borbe i tehnike izvođenja bile osnova svega što se danas radi.

Borilačke vještine porijeklom iz Azije u svom izvornom obliku bile su previše šablonizirane, zarobljene u svojim kalupima, teatralne i previše formalizirane. Dolaskom na Zapad, a prije svega u SAD krajem 60-ih i počektom 70-ih dolazi do interakcije između azijskih borilačkih vještina i zapadnjačke učinkovitosti i racionalnosti. Amerikanci sa svojim “free thinking” pristupom napravili su korijenitu reformu starih borilačkih vještina. Prvo, u američkom svojevrsnom “melting potu” različite borilačke vještine porijeklom iz Koreje, Kine, Japana, Okinawe, Tajlanda, Filipina, itd. međusobno su se stapale, a isto tako su se stapale sa zapadnjačkim shvaćanjem borbe. Došlo je do snažne racionalizacije tehnika, podvrgavanju svih tehnika jednom jedinom testu, a to je test učinkovitosti i odbacivanju svog teatralnog balasta, što su azijske borilačke vještine stoljećima u sebi nataložile. Bruce Lee je bio dio tog procesa. On nije bio jedini, najvjerojatnije ni najznačajniji kreator, ali je shvatio bit tog procesa i plasirao ga širom svijeta koreografijama svojih borbi, te tako i novinu koja se stvarala u SAD-i preko filmova prenio po čitavom svijetu. Postao je simbol novog usavršenog i učinkovitijeg stila borbe.

Bruce Lee osobno, iako je došao iz kung fua, vrlo malo je u svom stilu zadržao kung fu elemenata, nije se kao Kinez ustručavao intenzivno učiti korejski taekwondo, pa i položiti za crni pojas pred mojim učiteljem, generalom Choi Hong Hi-jem (1918.-2002.), inače osnivačem taekwondoa. Trenirao je i zapadnjački boks. Odbacio je sve neučinkovite ritualne pokrete. Umjesto apstraktne, nekontaktne borbe, prihvatio je kontaktnu borbu s rukavicama i tako postavio temelje današnjih modernih borilačkih sportova, kao što su ITF taekwondo, karate, kickboxing, itd. Osim toga, u borbi je prakticirao i bacanja te borbu na tlu, uključujući različite poluge i zahvate na tlu. Bio je daleka preteča mixed martial arts, koji kod nas promovira Mirko “Cro Cop” Filipović.

Najbolji prikaz tada novog stila borbe i njegove superiornosti u odnosu na arhaične azijske stilove možda je borba iz filma “Na zmajevom putu”, u kojoj se Bruce Lee bori s Chuckom Norrisom u rimskom koloseumu. Inače, veliki šampion Norris tu glumi borca koje se bori klasičnim japanskim, ukočenim, slabo pokretnim i fizički snažnim stilom, dok Bruce Lee demonstrira brze i mekane mačje kretnje, te seriju brzih udaraca prednjom rukom i nogom. Na kraju, naravno, u filmu pobjeđuje “klasičnog” Chucka Norrisa. Bio je to briljantan prikaz modernog borilačkog sporta, koji je zapravo stvoren u američkom melting potu.

Dolaskom u SAD i Kanadu 1974., svjedočio sam početku stvaranja mita Brucea Leeja, vidio njegove prve filmove, ali i osobno upoznao ljude koji su bili nosioci tog novog trenda u borilačkim sportovima, i s njima trenirao. Utisak je bio ogroman, bili su toliko dobri da su mi tada izgledali kao nadljudi.

Dolaskom prvog Leejevog filma u Hrvatsku, “U zmajevom gnijezdu”, u kontinuitetu sam ga gledao sedam puta, kako bi “skinuo” svaki, i najmanji detalj borbe i izvođenja tehnike. Od tada, pa do danas gledao sam ga stotinjak puta i to je jedini film u kojem znam napamet gotovo sve dijaloge.

Treća razina Leejeva djelovanja u tim filmovima bile su filozofske poruke i dio kulture Orijenta koje smo upijali zajedno sa borilačkom vještinom. Bruce Lee u svojim filmovima govori o dobru i zlu, borbi slabijih i jačih, o etici borilačkih vještina, o lojalnosti svojem učitelju, svojem klubu (školi) i sl. Preko filmova slao je sasvim određene poruke o tome kako treba pristupiti borilačkom sportu. Kad Bob Wall, veliki učenik još većeg Chucka Norrisa u filmu “U zmajevom gnijezdu” nastojeći impresionirati Brucea Leeja, razbije pred njegovim očima dasku golom šakom, Bruce Lee mu odgovara: “Daska ne vraća udarac”. I zaista, do tada je glavni način demonstriranja naše vještine bio razbijanje tvrdih predmeta. I kad bi pojedini snagatori samo razbijanjem tvrdih predmeta nastojali impresionirati okolinu, moja generacija ih je uvijek ismijavala Leejevim “daska ne vraća udarac”.

Kad Bruce Lee u filmu “U zmajevom gnijezdu”, podučavajući ga, svojeg učenika upita kako bi reagirao u nekoj pretpostavljenoj borilačkoj situaciji, a on odgovara “…da razmislim”, Lee ga “pedagoški” šupi po glavi i odgovori mu: “Don’t think, feel” (nemoj razmišljati, osjećaj). I doista, onaj tko u borbi razmišlja što će napraviti, izgubljen je. Reakcija mora biti trenutačna, treba reagirati osjetilima, jer za razumsku analizu jednostavno nema vremena.

Na mene i moju generaciju Bruce Lee je ostavio veliki trag. Kako je za mnoge “stare majstore”, u koje se nakon 41 godine bavljenja taekwondoom ubrajam i ja, taekwondo, ne samo hobi, već i stil života koji nas je odgajao i usmjeravao, značaj Brucea Leeja posredno se preljeva na moj život i izvan sporta. Taekwondo je jednostavna škola života, koja polazi od činjenice da su tijelo i duh jedna cjelina koja djeluje zajedno.

Ono što sam naučio u taekwondou i borilačkim sportovima, a djelomično mogu zahvaliti Bruceu Leeju, primjenio sam i u svojoj pravnoj profesiji. Između suđenja i borbe na tatamiju, u filozofskom smislu, stoji jednakost. I sudnica i tatami su prostor za borbu. Imate dvije suprotstavljene strane koje nastoje pobijediti. I u sudnici i na tatamiju postoji sudac, koji se brine da se borba odvija prema zadanim pravilima. U obje borbe možete koristiti samo “zakonita”, dozvoljena sredstva, a i u sudnici i na tatamiju se borba okončava pobjedom jedne strane i porazom druge. Da biste pobijedili i u sudnici i na tatamiju, morate imati borilački duh, tzv. “killer instinct”, morate imati brzi mentalni refleks, a da biste pobijedili morate se ozbiljno pripremiti.

Dakle, primjenom principa koje sam naučio i istrenirao u borilačkoj vještini i koje sam prelio u svoju profesiju, ostvarivao sam rezultate. Zbog toga, Bruce Lee i cijela ova priča s borilačkim sportom, u mojem slučaju ne ograničava se na utjecaj na običan hobi, već se preljeva i na cijeli moj život. Zato, Bruce Lee i dalje ima posebno mjesto u mojim ukupnim životnim sjećanjima.