Kockičicin iBlob

Mnogi su autori načinjali temu samovažnosti, ali njihovi životi ukazuju da, premda posjeduju izuzetno razumijevanje ovog problema, nisu bili u stanju nadvladati ga u praksi, odnosno svakodnevnom životu. Možda je najpoznatiji primjer takve osobe Carlos Castaneda koji kroz zavidan opus od dvanaest knjiga opisuje svoje navodno naukovanje kod meksičkog indijanca pod imenom „Don Juan“, čarobnjaka i vođe skupine vračeva na putu prema sjedinjenju s „nagualom“ ili apsolutom. Don Juanov put je „put ratnika“ koji „nepokolebljivom namjerom“ te „besprijekornim življenjem“ uranja sve dublje u nagual, ali i savršeno vlada „tonalom“, pojavnim svijetom i njegovim zakonitostima. U Castanedinim knjigama Don Juan je opisan kao savršen ideal i Castaneda, kao njegov navodni nasljednik, i sam kreće stazom besprijekornosti. No, prema Don Juanu jedna od glavnih prepreka takvome životu jest samovažnost s kojom se „ratnik“ nemilosrdno suočava i bespoštedno bori. Nažalost, ako je vjerovati nekima od njegovih najbližih suradnika, Castanedin život, a pogotovo njegova smrt, ukazuju na činjenicu da je Castanedu ubila upravo – samovažnost. I to ne u nekom suptilnom obliku, već u izrazito običnom, temeljnom i primitivnom.

Na razočaranje milijuna sljedbenika i štovaoca, izgleda da je Castaneda od ideje ratništva stvorio običan kult s apsolutno svim karakteristikama jednog kulta, a od sebe napravio lošeg gurua. U izvanrednoj knjizi o životu s Castanedom i najužim krugom njegovih „ratnika“, kćer čuvenog književnika Irwin-a Wallace-a, Amy Wallace, iznosi u najmanju ruku šokantne činjenice o Castanedi kao osobi te o njegovom ponašanju. Na više od 400 stranica, vješto pisana knjiga pod imenom „SORCERER’S APPRENTICE – My Life With Carlos Castaneda“ nastoji ukazati na činjenicu da je Castaneda imao i više nego velikih poteškoća sprovesti u djelo Don Juanov nauk.

Ukoliko su navodi Amy Wallace barem djelomično točni, tada je lako zaključiti da je Castaneda promašio. A Amy Wallace nije napisala knjigu osuda i kritika, već je, prema vlastitim riječima, željela dati što je moguće objektivniji prikaz njenog naukovanja kod Castanede tijekom sedam posljednjih godina njegovog života. Njena je namjera bila dati vlastiti doprinos diskusiji o Castanedinom djelu, životu i radu, odnosno njegovoj vjerodostojnosti te, u konačnici, primjenjivosti njegovog učenja u praksi. Pored kritike Castanedinog pristupa ratništvu, ona u knjizi iznosi i svoj prljavi veš, a nije poštedjela niti neke od njegovih najpopularnijih sljedbenica i današnjih voditeljica korporacije „Cleargreen“ koja je sebi uzela pravo jedinog autentičnog tumača i propagatora Castanedinog, odnosno „Don Juanovog“ učenja.

Castaneda je očito promašio jer, ako ništa drugo, kao novi „nagual“ nije završio svoj život „skokom u drugu pozornost“, već je jednostavno umro od bolesti, kao i svaki drugi „običan smrtnik“. Iako je čitav život naglašavao da nikada neće umrijeti od velikog „C“ (početno slovo riječi „cancer“), umro je upravo od raka jetre, načet dugogodišnjim dijabetesom te dokrajčen otkazivanjem bubrega. Mogli bismo reći – no, dobro, čovjek je umro prirodnom smrću, nije uspio skočiti u „nagual“, ali se barem trudio biti besprijekornim ratnikom. No, što onda reći na slijedeće činjenice. Iako je od svojih sljedbenika zahtijevao strogi celibat, Castaneda je istovremeno prakticirao seksualne odnose sa svim ženskim članicama njegovog najužeg kruga. Neke od njih pristajale su na status ljubavnica, ali neke su bile i zlostavljane. Pored toga Castaneda je očekivao od njih da mu dovode (podvode) i druge žene, izvan užeg „ratničkog kruga“. Iako bi nagual trebao biti „bezoblični ratnik“ koji ništa ne posjeduje, ili ako već posjeduje onda to ne smatra nečim značajnim već koristi kao sredstvo slobodnog djelovanja, Castaneda je kao izuzetno bogat čovjek svojim ljubavnicama stalno poklanjao skup nakit te mnoge druge poklone. On ih je šišao i uređivao frizure (ne samo kosu, već i pubične dlake), određivao kako će se obući, a i sam je jako cijenio odjeću – najgrotesknija njegova izjava govori o tome da „neće valjda skočiti u nagual obučen kao seljak“.

Njegovim se riječima nije smjelo proturječiti, svaka njegove riječ imala je neizmjernu važnost, a iako je sam Don Juanu postavljao silnu količinu uglavnom priglupih pitanja, njega se nije smjelo pitati ama baš ništa. Sustavno je kreirao zavade između članova grupe kako bi ih „razbijao“, izvlačio iz „učmalosti“, odnosno „pokrenuo njihovu skupnu točku“. Zabranjivao im je piti kavu, a sam se davio u cappuccinu. Zabranjivao im je kupanje u moru ili bazenu jer je vodu proglasio ratnikovim neprijateljem. Kreirao je strahovladu utemeljenu na nepisanim pravilima i strogo kažnjavao nepoštivanje tih pravila, premda nitko nije bio u stanju sa sigurnošću utvrditi koja su to pravila. Kažnjavao ih je za djela koja nisu počinili, za djela koja su možda počinili ali nisu to ni znali, odnosno za sve što nije odgovaralo njegovim hirovima. S vremenom se pretvarao u luđaka koji je po čitave dane samo bjesnio, a pred smrt je svo vrijeme koje je provodio u svjesnom stanju koristio za gledanje ratnih filmova. I tako dalje. Knjigu Amy Wallace, naime, teško je čitati bez konstantne mučnine u želucu jer stupanj Castanedinog divljanja vrijeđa ljudski integritet.

U konačnici, Castaneda članove svoje grupe ništa nije naučio o stvarima koje opisuje u knjigama – o uranjanju u nagual, pokretanju skupne točke ili zaustavljanju unutarnjeg dijaloga. Sav njegov rad svodio se na predavanja tonom prodika, na takozvanu „rekapitulaciju“ te na prakticiranje fizičkih vježbi koje su s vremenom uobličene u sustav pod imenom „Tensegrity“. No, umjesto da bude obavljena kako valja, „rekapitulacija“, odnosno proces „brisanja osobne povijesti“ s ciljem „gubljenja ljudskog obličja“, svela se na promjenu imena, na bacanje starih stvari u smeće (posebno onih dragih) i puko prisjećanje svih doživljaja i događaja u vlastitom životu. Rekapitulacija, koja je trebala biti varijantom duboke psihoterapije s ciljem oslobađanja od utjecaja prošlih događaja, vezanosti u odnosima te pretjerane identificiranosti s ljudskim (fiziološkim i psihološkim) aspektom postojanja, pretvorila se u neproduktivno samomučenje. Umjesto da probude njihovu ratničku prirodu, oslobode ih „ljudskog obličja“ ili pomaknu „skupnu točku“, navedeni Castanedini postupci za članove su njegove grupe imali devastirajuće posljedice.

Nakon Castanedine smrti Amy Wallace izašla je iz njegove organizacije i završila u stanju teške depresije. U epilogu svoje knjige ona kaže: „Kao i mnogi drugi članovi unutarnjeg kruga, moje je stanje ukazivalo na kliničku depresiju nakon Carlosove smrti. Budila sam se vrišteći. Plakala sam po cijele dane i plakanjem se uspavljivala. Prestala sam jesti. Uzimala sam tablete za smirenje. Imala sam prometnu nesreću. Pretjerano sam jela, živjela na kavi i slatkišima. Odlazila sam u histerične shoppinge, a zatim bivala agorafobična i odbijala izaći iz kuće tjednima. Nekontrolirano sam plakala kad bi čula stihove ljubavnih pjesama bilo koje vrste…Nisam bila u stanju prihvatiti pozive na izlaske jer se nisam mogla držati društvenih dogovora bez da se slomim. Prestala sam prati kosu i nositi čistu odjeću. Računi su se taložili jer se nisam bila u stanju koncentrirati i platiti ih… Imala sam stalne upale uha, bronhijalne infekcije i migrene, a od šoka sam izgubila menstruaciju tijekom nekoliko mjeseci.“

Da se ovaj članak ne bi pretvorio u trač, upućujem čitatelje upoznate s Castanedinim radovima da sami pročitaju knjigu Amy Wallace ili prouče što o svemu misle njegovi neovisni učenici na web stranici www.sustainedaction.org i donesu vlastite zaključke. Ono što mene zanima jest – ako je Castaneda stvarno promašio, zašto se to dogodilo? Nije, naime, uopće riječ o banalnoj ili površnoj osobi – riječ je o čovjeku koji je napisao danas već klasična djela spiritualne književnosti. Duhovni put koji u svojim knjigama opisuje prikazan je s toliko vještine da je teško povjerovati u mogućnost da je sve izmišljeno. A sustav znanja i praktičnih vještina koje se u knjigama iznose izuzetno je kompleksan i u detalje razrađen tako da zvuči izrazito iskreno, čak i kad je riječ o izuzetno apstraktnim elementima. Mnogi čitaoci začas se pretvore u sljedbenike i smatraju ovakav put rijetko vjerodostojnim u moru površnosti i lažne spiritualnosti poznatom pod imenom „New Age“. Čak i da je izmišljen (to je danas opći stav Castanedinih učenika izvan kulta Cleargreen), sustav koji Castaneda iznosi isprobavali su različiti ljudi u praksi i mnogi njegovi aspekti daju rezultate. I sam sam u Castanedinim djelima pronašao elemente koji danas čine sastavne dijelove mojih tečajeva i nema nikakve sumnje da je riječ o vjerodostojnim informacijama koje imaju svoju praktičnu vrijednost. Također, Castanedi u prilog ide i činjenica da gotovo svi elementi uneseni u Don Juanov sustav nisu originalni – ne govori se ovdje ni o čemu što već prije nije rečeno ili opisano u drugim duhovnim školama, ali je Castanedina sinteza svakako originalna. Stoga je daleko vjerojatnije da je Don Juanovim putem moguće ići jer su slične stvari opisane i u drugim sustavima. No, ako je moguće ostvariti ciljeve o kojima se govori u njegovim knjigama, zašto onda Castaneda nije išao tim putem? Možda je jednostavno sve izmislio pa nije imao niti namjeru ići jednim takvim putem. No, što ako je htio, a jednostavno nije mogao? Što bi jednog iskrenog aspiranta moglo toliko opteretiti samovažnošću da se počne ponašati kao pomahnitali vođa kulta?

Castaneda se očigledno ponašao kao takozvana „mana ličnost“ , osoba koja posjeduje moć i na određen je način zloupotrebljava identificirajući se isuviše s nekima od tipičnih arhetipova (praslika) koji prate takvu osobu – Mudracem, Čarobnjakom, Učiteljem, Guruom, Ocem. Takva osoba ima određen stupanj svijesti koji joj daje moć, ali kako nije potpuno cjelovita, ona jednostavno ne može umaći nadmoći praslika te krene utjelovljivati neke od arhetipskih uloga. No, čovjek nije uloga koju igra, njegov izvorni identitet je nešto drugo. Uloga je sredstvo komunikacije s okolinom i samim sobom, a izvorni ljudski identitet je ono što jest, neovisno o ulozi. Ukoliko se uloga shvati preozbiljno, tada nastaju problemi. Na primjer, ako vitez koji nosi oklop da ga štiti u bitci pokuša preplivati rijeku, oklop koji mu je maloprije spasio život povući će ga na dno. Tako je i s ulogama (identitetima) koje čovjek preuzima ne bi li u nekom kontekstu postigao cilj – već u slijedećem kontekstu stara uloga mora biti zamijenjena ili nadopunjena nekom drugom. Međutim, ukoliko osviještena (prosvijetljena) osoba nije i cjelovita osoba, pročišćene karme, odnosno duševno zdrava i uravnotežena, tada će njome vladati praslike ili arhetipovi i ona se takvim utjecajima jednostavno neće moći oduprijeti. No, arhetip je tu da nas nešto nauči, a ne da nama vlada. Kao i bilo kojem drugom štetnom entitetu koji se isprepliće s našom osobnošću, arhetipu treba prići konstruktivno i rastvarati ga tako što ćemo pronaći i integrirati izvorni aspekt vlastite duše koji je arhetip privremeno mijenjao.

Evo liste još nekih od karakteristika samovažnosti koje nisu uvijek prepoznate kao takve:

- stalna kuknjava i žaljenje,
- linija manjeg otpora,
- lijenost,
- neodgovornost,
- pretjerano suosjećanje,
- sklonost patetici,
- neki oblik zatvorenosti – emocionalna (seksualna), mentalna, duhovna,
- dogmatičnost,
- elitizam,
- perfekcionizam,
- robovanje lošim navikama,
- odugovlačenje (kašnjenje),
- nepoštivanje esencijalnih pravila ponašanja,
- pretjerana ležernost, nonšalancija,
- otvoreno ili suptilno vrijeđanje drugih (bahatost),
- taština,
- servilnost („uvlačenje u dupe“),
- posuđivanje, prosjačenje, „žicanje“,
- doživljavanje vlastitih problema kao najvećih i najtežih,
- dekoncentriranost, pospanost,
- prijezir prema sebi ili nekoj društvenoj/rasnoj/nacionalnoj grupi,
- nesposobnost sudjelovanja u grupnim aktivnostima, timskom radu,
- identifikacija sa žrtvom, gubitnikom, djetetom,
- članstvo u kultovima, obožavanje gurua,
- „moj put je jedini pravi/najbolji“, „moj učitelj je jedini pravi/najbolji“,
- nemogućnost pronalaska adekvatnog partnera,
- nemogućnost pronalaska adekvatnog posla,
- nemogućnost kontroliranja vlastitih emocija i emocionalnih reakcija,
- inzistiranje na „finoći“ i „bontonu“,
- bavljenje apstrakcijama, nepraktično filozofiranje, i tako dalje.

Castaneda je svakako bio osoba koja je postigla visok stupanj svijesti, ali očigledno ne i dovoljno visok stupanj emotivne zrelosti. Što je tome uzrok, vidljivo je iz njegove biografije. Evo tek nekoliko činjenica – njegova majka umrla je dok je bio u pubertetu i to je za njega predstavljalo takav šok da, prema vlastitim riječima, danima nije izlazio iz svoje sobe. Imao je loš odnos s ocem – navodno ga je prezirao zbog njegove mekoće i slabosti. Mrzio je i sebe zbog niskog rasta i sklonosti debljanju, odnosno zbog stalnih neuspjeha sa suprotnim spolom. Njegovo prvo seksualno iskustvo (s prostitutkom) bilo je, opet prema vlastitim riječima, izrazito neugodno i traumatično. Eto i više nego dovoljno razloga za duboke psihološke povrede i blokiran emotivni razvoj, a takve je povrede Castaneda pokušao prikriti, odnosno nadvladati svojim duhovnim ekstremizmom. Međutim, nedostatak ljubavi prema sebi moguće je ispraviti i puno konstruktivnijim postupcima od samovažnosti. Castaneda se očito nije na temeljit način posvetio procesu duševnog čišćenja i to ga je, kao i mnoge druge prije i poslije njega, u konačnici koštalo reputacije, zdravlja i života. Nemoguće je, naime, nadvladati životne teškoće potiskivanjem, odupiranjem, strogošću, samokontrolom, samomučenjem, ekstremnom disciplinom, odnosno nekritičkim obožavanjem, strahopoštovanjem ili isuviše pasivnim prepuštanjem. Emocionalna zrelost ne može se zaobići nikakvim zamjenskim sredstvima, nikakvom čeličnom disciplinom ili, s druge strane, ekstremnom posvetom duhovnim iskustvima. Duhovno zdravlje počiva na duševnom zdravlju i zaobilaznog puta nema. Stoga je neophodno temeljito proučiti koji postupci i terapijski modeli vode prema emocionalnoj zrelosti i sustavno raditi na tome sve dok se ne ispune gore navedeni kriteriji.

Castaneda je, kao i mnogi drugi, vjerojatno činio najbolje što je mogao u datim okolnostima. No, današnje doba ipak nam donosi nove mogućnosti. Na činjenicu da je život dobrim dijelom nemilosrdan prema čovjeku možemo reagirati i konstruktivno – sve je stvar odabira. Ukoliko se odlučimo za konstruktivnu reakciju, tada je životne izazove moguće doživjeti kao lekcije. Umjesto da se odupiremo neugodnom iskustvu, odnosno krizi koju izaziva, moguće je proći kroz krizu i tijekom takvog procesa ponešto naučiti. Svakako da su za čovjekove probleme i stanje svijesti odgovorne stvari koje navodi Castaneda – položaj skupne točke, stupanj uhvaćenosti u predatorsku mrežu ili nemogućnost zaustavljanja unutarnjeg dijaloga, ali bitan aspekt njegovog razvoja čini i emotivna zrelost, odnosno utjecaj međuljudskih odnosa. Zaustavljanje unutarnjeg dijaloga neće nahraniti unutarnje dijete. Pomicanje skupne točke neće očistiti emocionalne traume, a rekapitulacija jednostavno nije u stanju srediti obiteljske odnose ili rastvoriti toksične povezanosti. Protiv samovažnosti se svakako treba boriti svim sredstvima pa tako i nemilosrdnošću, ali ne treba zanemariti niti emotivne potrebe kojih se nije moguće odreći te ih nadvladati nemilosrdnošću prema sebi ili pristupanjem nekom kultu. Neriješeni odnos s ocem ili majkom član kulta prenosi na odnose unutar kulta i tada guru postaje „veliki otac“. No, ne treba osobi nikakav „veliki otac“, njoj treba intimno razrješenje odnosa s vlastitim ocem ili majkom. Njoj ne treba indijsko ili neko drugo ime – njoj treba otkrivanje, integracija i konkretna realizacija svojeg izvornog identiteta.

http://www.tomislavbudak.com/index.php?option=com_content&task=view&id=64&Itemid=51&lang=hr

© Tomislav Budak, lipanj 2006.