Ovih dana u rumunskim medijima se vodi pravi rat između dva najpoznatija maga, ili veštica kako ih zovu Rumuni: Melise i Vanese. Obe su, svaka na svoj način, bile umešane u skandal oko motiva i iznenadne smrti majke čuvene estradne zvezde Oane Zavoranu. Sada jedna drugu optužuju za njenu smrt i, u stvari, prave sebi marketing za privlačenje novih mušterija. Istražnim organima su obe rekle da im je Oana dala 3.000 evra da joj – umore majku!

Vanesa, poznata kao kraljica bele magije u Rumuniji, kaže da može u roku od 24 sata da izleči svaku atipičnu bolest, alkoholizam, impotenciju, depresiju pa čak i da vas vrati na posao kada dobijete otkaz! Ona za svoje lekovite vradžbine koristi samo vodu iz ogromne posude sakupljenu, kako tvrdi, iz 99 različitih reka…

Melisa pak, koja je poznata širom Rumunije kao kraljica crne magije, tvrdi da pomaže ljudima koristeći moći triju duhova magije i da može da reši bilo koji problem ili nevolju za samo nekoliko sati-vraća odbeglu voljenu osobu bilo kog pola i gde god bila na belom svetu, odstranjuje neprijatelje svih vrsta, „pripitomljava“ nezgodne svekrve, primorava žene da zaborave neverstva muževa… Zanimljivo je da ona na svojoj stranici na fejsbuku tvrdi da je diplomirala na čuvenoj britanskoj školi za čarobnjake „Hogsvorts“ koju je završio i već legendarni lik iz beletristike – Hari Poter. Njoj uopšte ne smeta što škola ne postoji i čak tvrdi da ju je završila 1990. godine, čak pre nego što je Poter dobio diplomu!

Rumunska javnost je zgrožena otkrićem da je u mestu Kezarvar u okrugu Kluž 35-petogodišnje blizance otac držao zatvorene u kući poslednjih 10 godina jer nisu položili ispit na fakultetu! Vrhunac priče je što blizanci posle otkrića, u razgovoru sa policijom i psiholozima, nikako nisu hteli da izađu iz pritvora , tvrdeći da su sami tako odlučili i da otac nije primenjivao silu. Ubrzo se otkrilo da je otac „ubedio“ blizance uz pomoć za sada neimenovanog maga koji im je u glave usadio želju da zbog griže savesti dobrovoljno budu izopšteni iz društva!

Krvav obraz ikone
U malenoj crkvi u selu pored ruskog grada Volgograda 2006. na desnom obrazu ikone na kojoj devica Marija drži malog Isusa pojavila se crvena mrlja. Svake večeri sveštenici su uredno brisali ikonu, ali već sledećeg jutra crvena mrlja je bila ponovo – na mestu. Decembra 2010. godine „krvarenje“ je bilo najizrazitije. „Krv“ je pokrila ceo obraz device Marije i od tada, uprkos svakovečernjem čišćenju, ujutru se ponovo pojavljuje. Sveštenik crkve Artemije smatra da „devica Marija upozorava Ruse da iskorene mržnju prema drugim narodima“.
Prošlog leta stanovnici nekoliko sela na južnim padinama ruske planine Ural bili su prestravljeni „učinkom“ nepoznatih zveri grabljivica koje su noću isisavale svu krv njihovih domaćih životinja. Žrtve su bile najčešće ovce, zečevi, kokoške, ali i sve ostale domaće životinje. Samo nekoliko meštana je reklo da je na trenutak videlo čudno stvorenje, ali niko nije mogao da ga opiše. Lovci su pokušali da ga ubiju ili uhvate, ali bezuspešno jer, kako kažu, previše je brzo. Lovački psi nisu bili ni od kakve pomoći jer su uvek, kada bi osetili prisustvo nemani, odbijali da se pomere!

Prognostikon
U ukrajinskom gradu Ostrohu naučnici su pronašli malu knjižicu koju je napisao poljski astronom, astrolog i istraživač, profesor čuvenog, najstarijeg u Poljskoj Jagelonskog univerziteta u Krakovu Jan Latos (1539-1608) i nazvao je „Prognostikon“. Za nju se znalo, ali se verovalo da su svi primerci odavno izgubljeni. Naučnicima je ova knjiga dragocena jer u njoj Latos iznosi niz predviđanja o budućnosti Planete, ali i kataklizmama koje će nas zadesiti, ali tek posle 2511. Zanimljivo je da je on kraj Sveta predvideo tek 3036. godine.
Latos je poznat i po tome što je izbačen sa Jagelonskog univerziteta u Krakovu jer je, pored ostalog, kritikovao Gregorijanski kalendar. Posle toga predavao je matematiku i astronomiju na univerzitetu u ukrajinskom gradu Ostrohu – Ostroh akademiji – koju je 1576. osnovao plemić Konstantin Ostrogski.
Iz samo njima znanih razloga grob Latosa uništile su sovjetske vlasti 1960. godine.
Prevod „Prognostikona“ će se uskoro pojaviti na ukrajinskom, a izdavači kažu da kasni jer je knjiga napisana na „vulgarnom“ latinskom, veoma komplikovanom i teškom za prevođenje…

Porez na veštičarenje
Rumunija je poslednjih nekoliko godina doživela pravi bum veoma organizovanog biznisa proricanja sudbine, tumačenja snova i svakojakih „uklanjanja“ zlih čini, što je bilo strogo zabranjeno u godinama komunizma. Dnevna, periodična pa i specijalizovana štampa prepuna je oglasa u kojima nebrojene proročice, „veštice“, kako ih zovu Rumuni, beli i crni magovi, ljudi koji sudbinu vide u šoljici kafe, pasulju, ugljevlju, tarot i običnim kartama, tumače snove nude svoje – uvek stopostotno sigurne – usluge.
Nedavno je zbog prave poplave takvih vidovnjaka u rumunskom parlamentu, kao pomoć u prevazilaženju ekonomske krize ali i zaštite stanovništva od sujeverja, pokrenuta inicijativa za donošenje zakona kojim bi se svi koji nude takve usluge ubuduće oporezovali i to drastično. Predlog nije prošao zahvaljujući tesnoj većini koju je obezbedila opozicija, kažu za inat vladajućoj koaliciji, a vidovnjaci su nastavili da se enormno bogate i u najbukvalnijem smislu zidaju dvorce varajući lakoverne.
Zanimljivo je da su na listi 10 najpopularnijih i najtraženijih poslenika ovog biznisa u Rumuniji nalazi 9 žena i samo jedan muškarac, neki Lučian…

Piše Dragoslav Marković

Autorka članka Aleksandra Pirs, inače bivša urednica „Observera”, napisala je da je informaciju o sumi za koju je slika kupljena dobila od nekoliko ljudi, kao i da je b­ivši vlasnik slike Jorge Embirikos, grčki brodovlasnički magnat, koji je sliku prodao krajem prošle godine, ali je tek sada objavljena postignuta cena. Po njenim informacijama,grčki milijarder Embirikos rešio je još prošle zime da proda sliku, odmah posle smrti supruge. Za kupovinu platna bila su zaintresovana dva kupca –diler umetninama Viljem Akvavela i galerista Lari Gagosjan, koji su bili spremni da platno plate oko 220 miliona dolara. Međutim, kraljevska porodica Katara je ponudila više.

Pol Sezan (1839-1906) je naslikao seriju od pet slika pod nazivom „Kartaši” u periodu od 1890. do 1895. godine. Preostale četiri se nalaze u muzejima „Orsej” u Parizu i „Metropolitenu” u Njujorku, institutu Kortald u Londonu i „Fondaciji Barns” u Filadelfiji. Prethodni rekord je držala slika „Broj 5” Džeksona Poloka, koja je 2006. godine prodata za 140 miliona dolara (88,7 miliona funti), a prati je Pikasovo delo „Obnažena na fonu biste i zelenih listova” koju je novi srećni vlasnik platio 106,5 miliona dolara. Za najskuplje slike na aukcijama, trenutno, važe dela Pikasa, Poloka, Klimta i Kuninga

U „Ju-Es stilu“ su procenili da će 400 miliona dolara gubitaka nastati zbog razlike između proizvodne i prodajne cene proizvoda, dok će 50 miliona manjka nastati zbog kursnih razlika prilikom finansijskih transakcija. Ekonomista Mahmud Bušatlija smatra da će Vlada, ako nastavi proizvodnju u železari, napraviti mnogo veće gubitke od onih koje je planirao „Ju-Es stil“.

- U smederevskoj železari se proizvode najelementarniji crni čelični limovi, koji se koriste samo u građevinarstvu. Kako je građevinski sektor u čitavoj Evropi u krizi, za taj proizvod nema tržišta. Ako „Ju-Es stil“, koji kontroliše svetsko tržište, nije mogao da pronađe kupce za taj proizvod, kako će ga tek Srbija pronaći? Nastavak proizvodnje u železari doveo bi do gubitaka mnogo većih od 450 miliona dolara – smatra Bušatlija.

r.a.t.m.

Ovo je otprilike i odgovor Josefu Stalinu na pitanje ko američkoj vladi daje novac.Znači,NOVI SVETSKI POREDAK oslonjen na Federalne rezerve,štampaju neograničeno novac bez pokrića i zadužuju zemlje(čak na prvom mestu SAD).Pošto se taj novac uvećan za kamatu ionako ne može vratiti(matematički je nemoguće bez novog zaduživanja) oni pomoću te dužničke omče uslovljavaju sve procese u svetu u svoju korist (ratovi,ekonomije…) Evropska unija je samo deo tog plana pa sad vidite ljudi o čemu se tu radi.

Siniša

Samo neki dan ranije, Soros je prognozirao da Evropa, zbog neizvesne dužničke krize, klizi u haos i sukobe, dok Ameriku čekaju plima uličnih sukoba, klasni rat i brutalno gušenje nemira.

„Svet ulazi u jedan od najopasnijih perioda u modernoj istoriji: razdoblje zla. Ovako tešku i ozbiljnu situaciju još nisam video u svojoj karijeri”, opisao je finansijski maher koji je 1947. godine iz rodne Mađarske prešao na Zapad, gde se izborio za status jednog od najuticajnijih berzanskih špekulanata današnjice.

Lukava igra velikih uloga (u samo jednom danu 1992. godine oborio je vrednost britanske funte za petinu, a 1997. zaljuljao je tajlandski baht) ipak nije bila prva životna vokacija Džordža Sorosa. Prebeg iz komunističkog dela Evrope, svoju životnu filozofiju utemeljio je na prestižnoj Londonskoj školi za ekonomiju (1947–1952), u kružoku ser Karla Popera, zagovornika teorije „otvorenog društva” Anrija Bergsona.

Poperova knjiga „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji” imala je presudan uticaj na Sorosa. Ideal demokratskog otvorenog društva u kome je vlast odgovorna i tolerantna, a građani pitani saigrači u uređivanju društvenih odnosa i institucija, Soros je u jeku hladnog rata poneo u novi život preko Atlantika. „Izgubio sam se u filozofskim apstrakcijama, odlučio sam da batalim i posvetim se pravljenju para”, opisao je svoje opredeljenje Soros mnogo kasnije.

Putujući prodavac jevtinih torbi i suvenira, Soros se brzo zaposlio u banci mađarskih iseljenika Singer i Fridlender, da bi na Volstrit prešao već 1956. Svet velikog novca više nije napuštao, stekavši kasnije poverenje nekih od najuglednijih finansijera, među njima i porodice Rotšild.

Sa 12 miliona dolara kapitala investitora, Soros je 1973. osnovao hedž fond koji je u doba najliberalnijeg kapitalizma 20. veka stekao imovinu od oko 27 milijardi dolara.

„Kada sam zaradio više nego što je meni i mojoj porodici bilo neophodno, usredsredio sam se na dobrotvorni rad”, otkriva Soros u zvaničnoj biografiji. Iza neuspelog pokušaja u Južnoj Africi, Soros se zdušno okrenuo temeljnom podsticanju „otvorenog društva” u Evropi i mnogim drugim delovima sveta, usmerivši za to više od sedam milijardi dolara.

Elitni protagonista liberalnog kapitalizma danas smatra da je višedecenijsko apsolutno poverenje razvijenog sveta u razum finansijskih tržišta bilo sudbonosna greška.

„Ja sam izdajnik svoje klase. Smatram da su razlike u prihodima isuviše široke i treba ih suziti”, poručio je „investitor nad investitorima”.

Tanja Vujić

Nenad B. | 29/01/2012 23:09

Mislim da je apstrakcija koju je Soros davno napustio vaznija od sticanje bogatstva, jer kako je receno, za coveka je vazno ono sto je u njemu, dok je ono sto je van njega od nebitne vaznosti. Izigravanje koncepta Otvorenog drustva, Karla Popera, je metod celokupnog Sorosevog delovanja. Poper je iz svoje “Logike naucnog otkrica”, kritikom induktivnog naucnog metoda I modifikovanjem Hjumove filozofije u pogledu tog pitanja, ideju inter-subjektivnog kriticizma preneo na drustvo. Osnova Poperove ideje je da je ekspert I pripadnik elite podlozan gresci pa je stoga podlozan kritici drugih. Zato je Poper esencijalno protiv vodjstva elite I ultimativno za slobodu individue, smatrajuci da je svaki gradjanin od velike vaznosti za kriticizam drustvenih pojava. Nametanje sopstvenih ideja, elitizam I vodjstvo onih koji kritikuju, organizovanih u svojevrsne politicke celije je anti-poperizam. I u skladu sa intersubjektivnim kriticizmom, gradjanin Nenad B. im porucuje da su farsa!

Sastanak u predvorju jednog berlinskog hotela dogodio se 1934. i nije trajao više od 15-ak minuta. Tako je nastala buba, prvi volkswagen – “narodni automobil”. Ili?

Sedamdeset i osam godina (i dvadeset i jedan milijun prodanih ‘buba’) kasnije, jedan nizozemski istraživač tvrdi da je možda najpopularniji automobil u povijesti te industrije zapravo dijete Josefa Ganza, židovskog novinara i izumitelja.

Hitler je od Ganza ukrao ideju za bubu i potom ga izbrisao iz službene povijesti, uvjerava autor knjige “Nevjerojatni život Josefa Ganza”, Nizozemac Paul Schilperoord.
Ključna izložba

Prema njemu, još tri godine prije sastanka Hitlera i Porschea Ganz je već vozio automobil vrlo nalik prototipu onog koji je Hitler kasnije izložio Porscheu.

Vozilo je čak imalo nadimak koje ga je jasno povezivalo s kukcima, ‘hrušt’, a Ganz je želio da u maloprodaji košta – tisuću maraka. Navodno se još od 1928. bavio mišlju o laganom i cjenovno pristupačnom automobilu za svaku obitelji te je pregovarao o ideji s kompanijama.

Na sajmu automobila 1933. predstavio je automobil, a Hitler, koji je bio prisutan, na temelju njega je napravio skice za ‘bubu’, tvrdi Schilperoord.

Ubrzo nakon susreta Porschea i Hitlera, Ganzu je, piše Schilperoord, na vrata pokucao Gestapo. Slijedilo je gašenje njegova automobilskog časopisa ‘Motor-Kritik’, a Ganz je spašavajući živu glavu od nacista uskoro pobjegao u Švicarsku. Tamo je nastavio voziti prototipove svojeg automobila koji nikada nije ušao u serijsku proizvodnju. Njegova biografija završava u Australiji gdje je dočekao smrt 1967. godine.

Mali ekonomični automobil ‘buba’ Ferdinanda Porschea u međuvremenu je osvojio srca milijuna ljudi. Dosegao je status kultnog automobila, a naročito je obožavan bio 60-ih godina prošlog stoljeća od djece cvijeća.
Prešućene zasluge

No Ganz se nijednom riječju ne spominje u Volskwagenovim kronikama kao ni u 1000 stranica izvješća o radu za vrijeme Trećeg Reicha. Iako ono otvoreno govori o robovskom radu u tvornicama i proizvodnji dijelova za ratne zrakoplove, torpeda i bombe.

Nova tvrdnja o ‘bubi’ zato je svojevrsna bomba za Volkswagen u čijem odboru danas sjedi Porscheov unuk dok se u gradu-sjedištu Wolfsburgu glavna ulica odavno zove Porscheovim imenom.
VW: Bit će spomenut

- Svakako ćemo spomenuti Ganza u našoj povijesti VW-a i staviti ga u pravi kontekst – izjavio je Manfred Grieger, šef Volkswagenovih arhiva, nakon izlaska knjige.

- No Porsche nije ukrao nacrte od Ganza. Nije bilo takvih nacrta. Mislim da je korijen ovog nesporazuma u činjenici da je 20-ih i 30-ih bujao pokret usmjeren proizvodnji automobila za mase. No za to je trebala ogromna investicija i politička volja i to je ono što je Hitler napravio s Porscheom, rekao je Grieger.

- Upravo o tome se radi. Porsche je volio trkaće automobile i samo je išao za novcem. A Ganz je imao ideju o takvom automobilu i pokušavao je prodati kompanijama – odgovara mu Schilperoord.

Autor: Antonija Handabaka

Kina i Iran su 2010. god. proizvele svaka identicnu kolicinu od po 203 miliona tona nafte. Kina je 2008. potrosila 368 miliona tona nafte. Kina SAMA moze da otkupi godisnju proizvodnju nafte Irana. Zbog cega bi Iran zatvorio Hormuski moreuz ako i dalje moze da prodaje naftu??? Jedino ako Zapad uvede Iranu kompletnu blokadu prodaje nafte – tada bi se stvar gadno zakuvala.

Amerika je pocetkom II Svetskog rata bila uvela Japanu i embargo i blokadu. To je imalo za posledicu prvo Perl Habor pa onda Hirosimu i Nagasaki. Verovatno ni ovo ne bi bitno drugacije proslo…

Istovremeno, akcije „Ekson mobajla“ pale su za jedan odsto i vredele su 86,23 dolara. Ukupna vrednost te naftne kompanije u prvom fiskalnom kvartalu iznosila je 413 milijardi dolara.

Na trećem mestu po vrednosti je „Eplov“ glavni konkurent, kompanija „Majkrosoft“, čija vrednost je procenjena na 246,5 milijardi dolara. „Epl“ je sinoć saopštio da je u poslednjem kvartalu više nego udvostučio prihode, dok je zarada porasla za 73 odsto.

Articles in this series are examining challenges posed by increasingly globalized high-tech industries. A production line in Foxconn City in Shenzhen, China. The iPhone is assembled in this vast facility, which has 230,000 employees, many at the plant up to 12 hours a day, six days a week.

When Barack Obama joined Silicon Valley’s top luminaries for dinner in California last February, each guest was asked to come with a question for the president.
But as Steven P. Jobs of Apple spoke, President Obama interrupted with an inquiry of his own: what would it take to make iPhones in the United States?

Not long ago, Apple boasted that its products were made in America. Today, few are. Almost all of the 70 million iPhones, 30 million iPads and 59 million other products Apple sold last year were manufactured overseas.

Why can’t that work come home? Mr. Obama asked.

Mr. Jobs’s reply was unambiguous. “Those jobs aren’t coming back,” he said, according to another dinner guest.

The president’s question touched upon a central conviction at Apple. It isn’t just that workers are cheaper abroad. Rather, Apple’s executives believe the vast scale of overseas factories as well as the flexibility, diligence and industrial skills of foreign workers have so outpaced their American counterparts that “Made in the U.S.A.” is no longer a viable option for most Apple products.

Apple has become one of the best-known, most admired and most imitated companies on earth, in part through an unrelenting mastery of global operations. Last year, it earned over $400,000 in profit per employee, more than Goldman Sachs, Exxon Mobil or Google.

However, what has vexed Mr. Obama as well as economists and policy makers is that Apple — and many of its high-technology peers — are not nearly as avid in creating American jobs as other famous companies were in their heydays.

Apple employs 43,000 people in the United States and 20,000 overseas, a small fraction of the over 400,000 American workers at General Motors in the 1950s, or the hundreds of thousands at General Electric in the 1980s. Many more people work for Apple’s contractors: an additional 700,000 people engineer, build and assemble iPads, iPhones and Apple’s other products. But almost none of them work in the United States. Instead, they work for foreign companies in Asia, Europe and elsewhere, at factories that almost all electronics designers rely upon to build their wares.

“Apple’s an example of why it’s so hard to create middle-class jobs in the U.S. now,” said Jared Bernstein, who until last year was an economic adviser to the White House.

“If it’s the pinnacle of capitalism, we should be worried.”

Apple executives say that going overseas, at this point, is their only option. One former executive described how the company relied upon a Chinese factory to revamp iPhone manufacturing just weeks before the device was due on shelves. Apple had redesigned the iPhone’s screen at the last minute, forcing an assembly line overhaul. New screens began arriving at the plant near midnight.

A foreman immediately roused 8,000 workers inside the company’s dormitories, according to the executive. Each employee was given a biscuit and a cup of tea, guided to a workstation and within half an hour started a 12-hour shift fitting glass screens into beveled frames. Within 96 hours, the plant was producing over 10,000 iPhones a day.

“The speed and flexibility is breathtaking,” the executive said. “There’s no American plant that can match that.”

Similar stories could be told about almost any electronics company — and outsourcing has also become common in hundreds of industries, including accounting, legal services, banking, auto manufacturing and pharmaceuticals.

But while Apple is far from alone, it offers a window into why the success of some prominent companies has not translated into large numbers of domestic jobs. What’s more, the company’s decisions pose broader questions about what corporate America owes Americans as the global and national economies are increasingly intertwined.

“Companies once felt an obligation to support American workers, even when it wasn’t the best financial choice,” said Betsey Stevenson, the chief economist at the Labor Department until last September. “That’s disappeared. Profits and efficiency have trumped generosity.”

Companies and other economists say that notion is naïve. Though Americans are among the most educated workers in the world, the nation has stopped training enough people in the mid-level skills that factories need, executives say.
Enlarge This Image
Thomas Lee for The New York Times

In China, Lina Lin is a project manager at PCH International, which contracts with Apple. “There are lots of jobs,” she said. “Especially in Shenzhen.”
The iEconomy

An Empire Built Abroad

Articles in this series are examining challenges posed by increasingly globalized high-tech industries.
Multimedia
The iPhone Economy
Related

Times Topic: Apple Incorporated

Add to Portfolio

Apple Incorporated

Go to your Portfolio »
Readers’ Comments

Readers shared their thoughts on this article.

Read All Comments (777) »

To thrive, companies argue they need to move work where it can generate enough profits to keep paying for innovation. Doing otherwise risks losing even more American jobs over time, as evidenced by the legions of once-proud domestic manufacturers — including G.M. and others — that have shrunk as nimble competitors have emerged.

Apple was provided with extensive summaries of The New York Times’s reporting for this article, but the company, which has a reputation for secrecy, declined to comment.

This article is based on interviews with more than three dozen current and former Apple employees and contractors — many of whom requested anonymity to protect their jobs — as well as economists, manufacturing experts, international trade specialists, technology analysts, academic researchers, employees at Apple’s suppliers, competitors and corporate partners, and government officials.

Privately, Apple executives say the world is now such a changed place that it is a mistake to measure a company’s contribution simply by tallying its employees — though they note that Apple employs more workers in the United States than ever before.

They say Apple’s success has benefited the economy by empowering entrepreneurs and creating jobs at companies like cellular providers and businesses shipping Apple products. And, ultimately, they say curing unemployment is not their job.

“We sell iPhones in over a hundred countries,” a current Apple executive said. “We don’t have an obligation to solve America’s problems. Our only obligation is making the best product possible.”

‘I Want a Glass Screen’

In 2007, a little over a month before the iPhone was scheduled to appear in stores, Mr. Jobs beckoned a handful of lieutenants into an office. For weeks, he had been carrying a prototype of the device in his pocket.

Mr. Jobs angrily held up his iPhone, angling it so everyone could see the dozens of tiny scratches marring its plastic screen, according to someone who attended the meeting. He then pulled his keys from his jeans.

People will carry this phone in their pocket, he said. People also carry their keys in their pocket. “I won’t sell a product that gets scratched,” he said tensely. The only solution was using unscratchable glass instead. “I want a glass screen, and I want it perfect in six weeks.”

After one executive left that meeting, he booked a flight to Shenzhen, China. If Mr. Jobs wanted perfect, there was nowhere else to go.

For over two years, the company had been working on a project — code-named Purple 2 — that presented the same questions at every turn: how do you completely reimagine the cellphone? And how do you design it at the highest quality — with an unscratchable screen, for instance — while also ensuring that millions can be manufactured quickly and inexpensively enough to earn a significant profit?

The answers, almost every time, were found outside the United States. Though components differ between versions, all iPhones contain hundreds of parts, an estimated 90 percent of which are manufactured abroad. Advanced semiconductors have come from Germany and Taiwan, memory from Korea and Japan, display panels and circuitry from Korea and Taiwan, chipsets from Europe and rare metals from Africa and Asia. And all of it is put together in China.

In its early days, Apple usually didn’t look beyond its own backyard for manufacturing solutions. A few years after Apple began building the Macintosh in 1983, for instance, Mr. Jobs bragged that it was “a machine that is made in America.” In 1990, while Mr. Jobs was running NeXT, which was eventually bought by Apple, the executive told a reporter that “I’m as proud of the factory as I am of the computer.” As late as 2002, top Apple executives occasionally drove two hours northeast of their headquarters to visit the company’s iMac plant in Elk Grove, Calif.

But by 2004, Apple had largely turned to foreign manufacturing. Guiding that decision was Apple’s operations expert, Timothy D. Cook, who replaced Mr. Jobs as chief executive last August, six weeks before Mr. Jobs’s death. Most other American electronics companies had already gone abroad, and Apple, which at the time was struggling, felt it had to grasp every advantage.

In part, Asia was attractive because the semiskilled workers there were cheaper. But that wasn’t driving Apple. For technology companies, the cost of labor is minimal compared with the expense of buying parts and managing supply chains that bring together components and services from hundreds of companies.

For Mr. Cook, the focus on Asia “came down to two things,” said one former high-ranking Apple executive. Factories in Asia “can scale up and down faster” and “Asian supply chains have surpassed what’s in the U.S.” The result is that “we can’t compete at this point,” the executive said.
The iEconomy

An Empire Built Abroad

Articles in this series are examining challenges posed by increasingly globalized high-tech industries.
Multimedia
The iPhone Economy
Related

Times Topic: Apple Incorporated

Add to Portfolio

Apple Incorporated

Go to your Portfolio »
Readers’ Comments

Readers shared their thoughts on this article.

Read All Comments (777) »

The impact of such advantages became obvious as soon as Mr. Jobs demanded glass screens in 2007.

For years, cellphone makers had avoided using glass because it required precision in cutting and grinding that was extremely difficult to achieve. Apple had already selected an American company, Corning Inc., to manufacture large panes of strengthened glass. But figuring out how to cut those panes into millions of iPhone screens required finding an empty cutting plant, hundreds of pieces of glass to use in experiments and an army of midlevel engineers. It would cost a fortune simply to prepare.

Then a bid for the work arrived from a Chinese factory.

When an Apple team visited, the Chinese plant’s owners were already constructing a new wing. “This is in case you give us the contract,” the manager said, according to a former Apple executive. The Chinese government had agreed to underwrite costs for numerous industries, and those subsidies had trickled down to the glass-cutting factory. It had a warehouse filled with glass samples available to Apple, free of charge. The owners made engineers available at almost no cost. They had built on-site dormitories so employees would be available 24 hours a day.

The Chinese plant got the job.

“The entire supply chain is in China now,” said another former high-ranking Apple executive. “You need a thousand rubber gaskets? That’s the factory next door. You need a million screws? That factory is a block away. You need that screw made a little bit different? It will take three hours.”

In Foxconn City

An eight-hour drive from that glass factory is a complex, known informally as Foxconn City, where the iPhone is assembled. To Apple executives, Foxconn City was further evidence that China could deliver workers — and diligence — that outpaced their American counterparts.

That’s because nothing like Foxconn City exists in the United States.

The facility has 230,000 employees, many working six days a week, often spending up to 12 hours a day at the plant. Over a quarter of Foxconn’s work force lives in company barracks and many workers earn less than $17 a day. When one Apple executive arrived during a shift change, his car was stuck in a river of employees streaming past. “The scale is unimaginable,” he said.

Foxconn employs nearly 300 guards to direct foot traffic so workers are not crushed in doorway bottlenecks. The facility’s central kitchen cooks an average of three tons of pork and 13 tons of rice a day. While factories are spotless, the air inside nearby teahouses is hazy with the smoke and stench of cigarettes.

Foxconn Technology has dozens of facilities in Asia and Eastern Europe, and in Mexico and Brazil, and it assembles an estimated 40 percent of the world’s consumer electronics for customers like Amazon, Dell, Hewlett-Packard, Motorola, Nintendo, Nokia, Samsung and Sony.

“They could hire 3,000 people overnight,” said Jennifer Rigoni, who was Apple’s worldwide supply demand manager until 2010, but declined to discuss specifics of her work. “What U.S. plant can find 3,000 people overnight and convince them to live in dorms?”

In mid-2007, after a month of experimentation, Apple’s engineers finally perfected a method for cutting strengthened glass so it could be used in the iPhone’s screen. The first truckloads of cut glass arrived at Foxconn City in the dead of night, according to the former Apple executive. That’s when managers woke thousands of workers, who crawled into their uniforms — white and black shirts for men, red for women — and quickly lined up to assemble, by hand, the phones. Within three months, Apple had sold one million iPhones. Since then, Foxconn has assembled over 200 million more.

Foxconn, in statements, declined to speak about specific clients.

“Any worker recruited by our firm is covered by a clear contract outlining terms and conditions and by Chinese government law that protects their rights,” the company wrote. Foxconn “takes our responsibility to our employees very seriously and we work hard to give our more than one million employees a safe and positive environment.”
The iEconomy

An Empire Built Abroad

Articles in this series are examining challenges posed by increasingly globalized high-tech industries.
Multimedia
The iPhone Economy
Related

Times Topic: Apple Incorporated

Add to Portfolio

Apple Incorporated

Go to your Portfolio »
Readers’ Comments

Readers shared their thoughts on this article.

Read All Comments (777) »

The company disputed some details of the former Apple executive’s account, and wrote that a midnight shift, such as the one described, was impossible “because we have strict regulations regarding the working hours of our employees based on their designated shifts, and every employee has computerized timecards that would bar them from working at any facility at a time outside of their approved shift.” The company said that all shifts began at either 7 a.m. or 7 p.m., and that employees receive at least 12 hours’ notice of any schedule changes.

Foxconn employees, in interviews, have challenged those assertions.

Another critical advantage for Apple was that China provided engineers at a scale the United States could not match. Apple’s executives had estimated that about 8,700 industrial engineers were needed to oversee and guide the 200,000 assembly-line workers eventually involved in manufacturing iPhones. The company’s analysts had forecast it would take as long as nine months to find that many qualified engineers in the United States.

In China, it took 15 days.

Companies like Apple “say the challenge in setting up U.S. plants is finding a technical work force,” said Martin Schmidt, associate provost at the Massachusetts Institute of Technology. In particular, companies say they need engineers with more than high school, but not necessarily a bachelor’s degree. Americans at that skill level are hard to find, executives contend. “They’re good jobs, but the country doesn’t have enough to feed the demand,” Mr. Schmidt said.

Some aspects of the iPhone are uniquely American. The device’s software, for instance, and its innovative marketing campaigns were largely created in the United States. Apple recently built a $500 million data center in North Carolina. Crucial semiconductors inside the iPhone 4 and 4S are manufactured in an Austin, Tex., factory by Samsung, of South Korea.

But even those facilities are not enormous sources of jobs. Apple’s North Carolina center, for instance, has only 100 full-time employees. The Samsung plant has an estimated 2,400 workers.

“If you scale up from selling one million phones to 30 million phones, you don’t really need more programmers,” said Jean-Louis Gassée, who oversaw product development and marketing for Apple until he left in 1990. “All these new companies — Facebook, Google, Twitter — benefit from this. They grow, but they don’t really need to hire much.”

It is hard to estimate how much more it would cost to build iPhones in the United States. However, various academics and manufacturing analysts estimate that because labor is such a small part of technology manufacturing, paying American wages would add up to $65 to each iPhone’s expense. Since Apple’s profits are often hundreds of dollars per phone, building domestically, in theory, would still give the company a healthy reward.

But such calculations are, in many respects, meaningless because building the iPhone in the United States would demand much more than hiring Americans — it would require transforming the national and global economies. Apple executives believe there simply aren’t enough American workers with the skills the company needs or factories with sufficient speed and flexibility. Other companies that work with Apple, like Corning, also say they must go abroad.

Manufacturing glass for the iPhone revived a Corning factory in Kentucky, and today, much of the glass in iPhones is still made there. After the iPhone became a success, Corning received a flood of orders from other companies hoping to imitate Apple’s designs. Its strengthened glass sales have grown to more than $700 million a year, and it has hired or continued employing about 1,000 Americans to support the emerging market.

But as that market has expanded, the bulk of Corning’s strengthened glass manufacturing has occurred at plants in Japan and Taiwan.

“Our customers are in Taiwan, Korea, Japan and China,” said James B. Flaws, Corning’s vice chairman and chief financial officer. “We could make the glass here, and then ship it by boat, but that takes 35 days. Or, we could ship it by air, but that’s 10 times as expensive. So we build our glass factories next door to assembly factories, and those are overseas.”
The iEconomy

An Empire Built Abroad

Articles in this series are examining challenges posed by increasingly globalized high-tech industries.
Multimedia
The iPhone Economy
Related

Times Topic: Apple Incorporated

Add to Portfolio

Apple Incorporated

Go to your Portfolio »
Readers’ Comments

Readers shared their thoughts on this article.

Read All Comments (777) »

Corning was founded in America 161 years ago and its headquarters are still in upstate New York. Theoretically, the company could manufacture all its glass domestically. But it would “require a total overhaul in how the industry is structured,” Mr. Flaws said. “The consumer electronics business has become an Asian business. As an American, I worry about that, but there’s nothing I can do to stop it. Asia has become what the U.S. was for the last 40 years.”

Middle-Class Jobs Fade

The first time Eric Saragoza stepped into Apple’s manufacturing plant in Elk Grove, Calif., he felt as if he were entering an engineering wonderland.

It was 1995, and the facility near Sacramento employed more than 1,500 workers. It was a kaleidoscope of robotic arms, conveyor belts ferrying circuit boards and, eventually, candy-colored iMacs in various stages of assembly. Mr. Saragoza, an engineer, quickly moved up the plant’s ranks and joined an elite diagnostic team. His salary climbed to $50,000. He and his wife had three children. They bought a home with a pool.

“It felt like, finally, school was paying off,” he said. “I knew the world needed people who can build things.”

At the same time, however, the electronics industry was changing, and Apple — with products that were declining in popularity — was struggling to remake itself. One focus was improving manufacturing. A few years after Mr. Saragoza started his job, his bosses explained how the California plant stacked up against overseas factories: the cost, excluding the materials, of building a $1,500 computer in Elk Grove was $22 a machine. In Singapore, it was $6. In Taiwan, $4.85. Wages weren’t the major reason for the disparities. Rather it was costs like inventory and how long it took workers to finish a task.

“We were told we would have to do 12-hour days, and come in on Saturdays,” Mr. Saragoza said. “I had a family. I wanted to see my kids play soccer.”

Modernization has always caused some kinds of jobs to change or disappear. As the American economy transitioned from agriculture to manufacturing and then to other industries, farmers became steelworkers, and then salesmen and middle managers. These shifts have carried many economic benefits, and in general, with each progression, even unskilled workers received better wages and greater chances at upward mobility.

But in the last two decades, something more fundamental has changed, economists say. Midwage jobs started disappearing. Particularly among Americans without college degrees, today’s new jobs are disproportionately in service occupations — at restaurants or call centers, or as hospital attendants or temporary workers — that offer fewer opportunities for reaching the middle class.

Even Mr. Saragoza, with his college degree, was vulnerable to these trends. First, some of Elk Grove’s routine tasks were sent overseas. Mr. Saragoza didn’t mind. Then the robotics that made Apple a futuristic playground allowed executives to replace workers with machines. Some diagnostic engineering went to Singapore. Middle managers who oversaw the plant’s inventory were laid off because, suddenly, a few people with Internet connections were all that were needed.

Mr. Saragoza was too expensive for an unskilled position. He was also insufficiently credentialed for upper management. He was called into a small office in 2002 after a night shift, laid off and then escorted from the plant. He taught high school for a while, and then tried a return to technology. But Apple, which had helped anoint the region as “Silicon Valley North,” had by then converted much of the Elk Grove plant into an AppleCare call center, where new employees often earn $12 an hour.

There were employment prospects in Silicon Valley, but none of them panned out. “What they really want are 30-year-olds without children,” said Mr. Saragoza, who today is 48, and whose family now includes five of his own.
The iEconomy

An Empire Built Abroad

Articles in this series are examining challenges posed by increasingly globalized high-tech industries.
Multimedia
The iPhone Economy
Related

Times Topic: Apple Incorporated

Add to Portfolio

Apple Incorporated

Go to your Portfolio »
Readers’ Comments

Readers shared their thoughts on this article.

Read All Comments (777) »

After a few months of looking for work, he started feeling desperate. Even teaching jobs had dried up. So he took a position with an electronics temp agency that had been hired by Apple to check returned iPhones and iPads before they were sent back to customers. Every day, Mr. Saragoza would drive to the building where he had once worked as an engineer, and for $10 an hour with no benefits, wipe thousands of glass screens and test audio ports by plugging in headphones.

Paydays for Apple

As Apple’s overseas operations and sales have expanded, its top employees have thrived. Last fiscal year, Apple’s revenue topped $108 billion, a sum larger than the combined state budgets of Michigan, New Jersey and Massachusetts. Since 2005, when the company’s stock split, share prices have risen from about $45 to more than $427.

Some of that wealth has gone to shareholders. Apple is among the most widely held stocks, and the rising share price has benefited millions of individual investors, 401(k)’s and pension plans. The bounty has also enriched Apple workers. Last fiscal year, in addition to their salaries, Apple’s employees and directors received stock worth $2 billion and exercised or vested stock and options worth an added $1.4 billion.

The biggest rewards, however, have often gone to Apple’s top employees. Mr. Cook, Apple’s chief, last year received stock grants — which vest over a 10-year period — that, at today’s share price, would be worth $427 million, and his salary was raised to $1.4 million. In 2010, Mr. Cook’s compensation package was valued at $59 million, according to Apple’s security filings.

A person close to Apple argued that the compensation received by Apple’s employees was fair, in part because the company had brought so much value to the nation and world. As the company has grown, it has expanded its domestic work force, including manufacturing jobs. Last year, Apple’s American work force grew by 8,000 people.

While other companies have sent call centers abroad, Apple has kept its centers in the United States. One source estimated that sales of Apple’s products have caused other companies to hire tens of thousands of Americans. FedEx and United Parcel Service, for instance, both say they have created American jobs because of the volume of Apple’s shipments, though neither would provide specific figures without permission from Apple, which the company declined to provide.

“We shouldn’t be criticized for using Chinese workers,” a current Apple executive said. “The U.S. has stopped producing people with the skills we need.”

What’s more, Apple sources say the company has created plenty of good American jobs inside its retail stores and among entrepreneurs selling iPhone and iPad applications.

After two months of testing iPads, Mr. Saragoza quit. The pay was so low that he was better off, he figured, spending those hours applying for other jobs. On a recent October evening, while Mr. Saragoza sat at his MacBook and submitted another round of résumés online, halfway around the world a woman arrived at her office. The worker, Lina Lin, is a project manager in Shenzhen, China, at PCH International, which contracts with Apple and other electronics companies to coordinate production of accessories, like the cases that protect the iPad’s glass screens. She is not an Apple employee. But Mrs. Lin is integral to Apple’s ability to deliver its products.

Mrs. Lin earns a bit less than what Mr. Saragoza was paid by Apple. She speaks fluent English, learned from watching television and in a Chinese university. She and her husband put a quarter of their salaries in the bank every month. They live in a 1,080-square-foot apartment, which they share with their in-laws and son.

“There are lots of jobs,” Mrs. Lin said. “Especially in Shenzhen.”

Innovation’s Losers

Toward the end of Mr. Obama’s dinner last year with Mr. Jobs and other Silicon Valley executives, as everyone stood to leave, a crowd of photo seekers formed around the president. A slightly smaller scrum gathered around Mr. Jobs. Rumors had spread that his illness had worsened, and some hoped for a photograph with him, perhaps for the last time.

Eventually, the orbits of the men overlapped. “I’m not worried about the country’s long-term future,” Mr. Jobs told Mr. Obama, according to one observer. “This country is insanely great. What I’m worried about is that we don’t talk enough about solutions.”
The iEconomy

An Empire Built Abroad

Articles in this series are examining challenges posed by increasingly globalized high-tech industries.
Multimedia
The iPhone Economy
Related

Times Topic: Apple Incorporated

Add to Portfolio

Apple Incorporated

Go to your Portfolio »
Readers’ Comments

Readers shared their thoughts on this article.

Read All Comments (777) »

At dinner, for instance, the executives had suggested that the government should reform visa programs to help companies hire foreign engineers. Some had urged the president to give companies a “tax holiday” so they could bring back overseas profits which, they argued, would be used to create work. Mr. Jobs even suggested it might be possible, someday, to locate some of Apple’s skilled manufacturing in the United States if the government helped train more American engineers.

Economists debate the usefulness of those and other efforts, and note that a struggling economy is sometimes transformed by unexpected developments. The last time analysts wrung their hands about prolonged American unemployment, for instance, in the early 1980s, the Internet hardly existed. Few at the time would have guessed that a degree in graphic design was rapidly becoming a smart bet, while studying telephone repair a dead end.

What remains unknown, however, is whether the United States will be able to leverage tomorrow’s innovations into millions of jobs.

In the last decade, technological leaps in solar and wind energy, semiconductor fabrication and display technologies have created thousands of jobs. But while many of those industries started in America, much of the employment has occurred abroad. Companies have closed major facilities in the United States to reopen in China. By way of explanation, executives say they are competing with Apple for shareholders. If they cannot rival Apple’s growth and profit margins, they won’t survive.

“New middle-class jobs will eventually emerge,” said Lawrence Katz, a Harvard economist. “But will someone in his 40s have the skills for them? Or will he be bypassed for a new graduate and never find his way back into the middle class?”

The pace of innovation, say executives from a variety of industries, has been quickened by businessmen like Mr. Jobs. G.M. went as long as half a decade between major automobile redesigns. Apple, by comparison, has released five iPhones in four years, doubling the devices’ speed and memory while dropping the price that some consumers pay.

Before Mr. Obama and Mr. Jobs said goodbye, the Apple executive pulled an iPhone from his pocket to show off a new application — a driving game — with incredibly detailed graphics. The device reflected the soft glow of the room’s lights. The other executives, whose combined worth exceeded $69 billion, jostled for position to glance over his shoulder. The game, everyone agreed, was wonderful.

There wasn’t even a tiny scratch on the screen.

U Sjedinjenim Američkim Državama, među sveštenstvom najviše zarađuju rabini i to i oni iz reformisanog dela judaizma, koliko i oni konzervativni. Njihova godišnja plata se kreće oko 140 hiljada dolara, odnosno oko 110.000 evra.

Plata protestantskih sveštenika poređenja radi iznosi svega 32.000 evra godišnje. Muslimanski imami zarađuju čak i manje – od 19.000 do 24.000 evra.

Zato su početkom ’90-tih godina prošlog veka rabinske škole širom sveta bukvalno bile preplavljene đacima.

Naravno, nije svakom od njih motiv bio dobar prihod.

Međutim, brojke nisu uvek sasvim jasne. Na primer, istraživanje sprovedeno 2011. godine pokazalo je da je prosečna plata rabina 80.000 dolara, odnosno 63 hiljade evra.

U tom izveštaju se ističe da visina prihoda zavisi od godina iskustva, kao i mesta službovanja.

Među hrišćanima ima onih koji zarađuju i do 400 hiljada dolara, odnosno 216 hiljada evra.

Od njih su najmanje plaćeni katolički sveštenici među kojima neki primaju svega 21.000 evra.

- Možda to u 2012. neće biti tako traumatično kao što je bilo 2008-09. (tokom finansijske krize), ali će ponovo postojati šansa da globalni odgovor na bilo kakvu novu krizu ni ovog puta ne bude korenit jer su vlade sada previše zabrinute zbog dugova i deficita, dok su mnoge centalne banke već skresale svoje kamatne stope na rekordne minimume – navedeno je u australijskom izveštaju.

Sudbina evra je „ključna nepoznanica“, pri čemu postoji mogućnost da jedna ili više članica napuste evrozonu ili budu primorane da izađu iz bloka zajedničke valute, što bi izazvalo izuzetno veliki pritisak na finansijske institucije, ukazano je u izveštaju.

Evropska centralna banka je za sada, izgleda, u stanju da spreči previranje na tržištu zbog suverene dužničke krize u evrozoni, ali je taj region osuđen na recesiju , dok budžetska kresanja umanjuju nade u veći rast američke ekonomije, a kineska i indijska privreda usporavaju.

Ne treba se oslanjati na Kinu
„Deloit-Ekses“ je ponovo upozorio protiv oslanjanja na Kinu kao „spasioca“, ukazavši da je budžetska pozicija tog azijskog džina nestabilnija nego što se čini, dok su inflacija i cene nekretnina , mada su u slabljenju, i dalje relativno visoke.
- Ako bi evrozona imala tešku 2012, kineski rast bi mogao biti više pogođen nego što je bio prošli put“, upozoreno je u izveštaju i dodato da „takva kombinacija znači da bi australijski uspeh mogao biti okončan“.

Tražnja uglja i rude gvožđa bi opala, što bi potisnulo cene i izvoznu zaradu i verovatno umanjilo poverenje u australijsku privredu, nanelo udarac zapošljavanju i povećalo budžetski deficit.

Australija je bila jedina razvijena ekonomija koja je izbegla recesiju tokom poslednjeg globalnog finansijskog slabljenja zahvaljujući azijskoj tražnji njenih obilnih prirodnih bogatstava, pretrpevši samo blago slabljenje i ostvarivši brz oporavak.

Kompanija osnovana 1880, da bi komercijalizovala fotografsku ploču – izum svog osnivača, Istmana Kodaka – svetu je zatim donela prvu praktičnu fotografsku kameru i fotografski film, da bi potom čitav jedan vek bila sinonim za američko preduzetništvo i inovatorstvo.

Njenom kamerom napravljeni su i istorijski snimci prvih ljudi na Mesecu 1969, na „Kodakovim” celuloidnim trakama je i glavnina istorije Holivuda…


Nevolje „Kodaka” počele su kada su se pojavili prvi ozbiljni konkurenti. Japanski „Fudži film” počeo je da isti program nudi jeftinije. Onda je došla digitalna fotografija koju je firma iz Ročestera (država Njujork) neko vreme ignorisala. Ono što je glavni paradoks, to je da je prvu digitalnu kameru napravio baš „Kodak”, ali da ju je sklonio u stranu da ne bi naškodila tada profitabilnom biznisu prodaje fotografskih filmova, papira i hemikalija. Kodak je, drugim rečima, postao zarobljenik i žrtva sopstvene istorije. Kad se probudio, u već uveliko promenjenim vremenima – bilo je kasno, drugi su mu već bili prilično odmakli.

Proglašavajući bankrot, „Kodak” je naveo da ima 5,1 milijardu aktive (imovine) i 6,75 milijardi dolara pasive – dugova poveriocima i dobavljačima.

Pre 15 godina berzanska vrednost kompanije bila je 31 milijarda dolara, a juče ispod 150 miliona. Na svom vrhuncu, zapošljavala je 145.000 ljudi širom sveta, a danas je na platnom spisku njih 19.000.

Od 2004. „Kodak” je samo jednu godinu završio u plusu, sve druge su donele gubitke.

„Kodak” je u stečaj ulazio po članu 11 ovdašnjeg stečajnog zakona, koji mu obezbeđuje zaštitu od poverilaca dok prolazi kroz reorganizaciju, koja u najgorem slučaju može da se završi i likvidacijom.

Poverioci će ovo verovatno prihvatiti pošto stečaj povećava izgleda da „Kodak” proda oko 1.100 svojih digitalnih patenata i tim novcem potom finansira svoje prestrojavanje na proizvodnju modernih digitalnih štampača, koji, za razliku od konkurentskih, troše manje skupog mastila, pa bi, teoretski, mogli da imaju bolju prođu.

Činjenica je, međutim, da je ovo tržište uveliko zasićeno, i da je naglasak na štampačima bio strategija koja je primenjivana u poslednje četiri godine, bez očekivanih rezultata.

M. Mišić

„U ovakvim vremenima preživljavanje je najvažnija stvar“, izjavio je on dodavši da pritom ne misli samo na zaštitu imovine, nego misli da je vreme za spašavanje od katastrofe. Period prema kom se svet kreće nazvao je „periodom zla“.

„Evropa se suočava s haosom i sukobima“, kaže Soros i ide korak dalje pa predviđa i nemire na ulicama Sjedinjenih država, koji će odvesti u brutalna slamanja ljudskih sloboda. On predviđa i da bi globalni ekonomski sistem mogao da doživi sveobuhvatni kolaps.

Soros kaže da nas „čeka izuzetno teško vreme, uporedivo na mnoge načine sa tridesetima i vremenom Velike depresije“.

Svoju izjavu je pojačao rečima da u životu nije video ozbiljniju i težu situaciju od ove u kojoj je svet sada. Najbolji scenario je, kaže on, deflatorno okruženje, a najgori kolaps finansijskog sistema.

„Kolaps sovjetskog sistema bio je veliki događaj, a trenutno smo svedoci nečem sličnom u razvijenom svetu bez previše razumevanja šta se zaista događa“, rekao je Soros.

On upozorava da „preti stagnacija koja bi mogla da potraje čitavu decaniju ili čak i duže“.

IZVOR: BUSINESS.HR, SEEBIZ

Demokratija je u deficitu, politika je na ivici bankrota, a svetu zbog beznadežnosti izazvane globalnom ekonomskom krizomprete sukobi.

Dijagnoza nije nova. Čula se protekle godine u protestima na gotovo svim tačkama planete. Novo je to što će se opštim stanjem svesti ozbiljno pozabaviti politički lideri i biznismeni na Svetskom ekonomskom forumu u Davosu, krajem januara.

Tim od 460 stručnjaka iz oblasti politike, privrede i civilnog sektora u sedmom po redu „Izveštaju o rizicima” ističe da je globalna ekonomska kriza poslednjih nekoliko godina pogonsko gorivo za narastanje nacionalizama, socijalnih nemira i konflikata.

Ocenjuje se da bi „posejano seme nezadovoljstva“ u deceniji pred nama moglo da proklija i da poništi sve pozitivne trendove globalizacije. Dokument razmatra šire posledice ekonomske krize koja je globalnu ekonomiju gurnula u najdublju recesiju od Drugog svetskog rata, što je mnoge vlade nateralo da uvedu najoštrije mere štednje i da zanemare bilo kakav kratkoročni razvojni podsticaj.

Forum u Davosu zabranjuje objavljivanje širih citata iz ovog papira u koji je „Politika” imala uvid, ali je dozvoljeno prepričavanje osnovnih teza o rizicima sa kojim se suočava svet.

Tek kada se u luksuznom zimskom centru njime bude pozabavio najviši svetski ekonomski skup, sa zaključcima će detaljnije moći da bude upoznata šira javnost.

Izvesno je da su mnogi socijalni fenomeni zabrinuli biznis elitu koja je predugo ostajala hladna prema ovakvim analizama.

Živimo u vremenu kad mnogi znaju da njihova deca neće kao odrasli ljudi uživati viši standard od roditelja, što je do sada bio slučaj. Opisujući ovu novu bolest, jedan od direktora Foruma, odgovoran za najnoviji izveštaj o rizicima, precizira da je kriza naročito akutna u visokorazvijenim industrijalizovanim zemljama.

„One su istorijski ulivale veliko poverenje svom stanovništvu i u njima su se rađale velike i hrabre ideje.“

Autori traže da se proceni rizik i pronađe adekvatnije rešenje za aktuelne demografske tokove: sve je veći broj mladih ljudi bez perspektive i penzionera čija mizerna primanja zavise od državnih institucija urušenih dugovima.

Tvorci teksta upozoravaju i na rastući jaz između bogatih i siromašnih, obučenih i nekvalifikovanih, na potpuni poremećaj u fiskalnom sistemu. Pozivaju i državni i privatni sektor da zajednički iznađu kreativne načine za razbijanje „začaranog kruga”.

Razvijenom delu sveta preti tzv. distopija, koja označava „mesto gde je društvo, ophrvano nevoljama, zapalo u kolektivnu beznadežnost”.

Iz izveštaja se vidi da se svetska elita duboko zabrinula zbog poruka koje su joj protekle godine upućivali „Okupatori Volstrita” i masovni protesti protiv lažne demokratije i diktata finansijskih institucija.

To, konstatuju autori, ukazuje da „rastuće nezadovoljstvo političkim i ekonomskim vlastima može, zahvaljujući tehnologijama umrežavanja, da dovede do munjevite mobilizacije građana”.

U razvijenim zemljama nezadovoljstvo starijih zasniva se na strahu da će izgubiti socijalne beneficije sa kojima su računali, dok su mladi ogorčeni što ostarela populacija ostaje u radnom odnosu duže i što u skučenim uslovima nema mesta za njihovo zapošljavanje.

Pozivajući se na ono što se moglo videti iz „arapskog proleća”, autori zaključuju da su kontekst i zahtevi manje razvijenih zemalja potpuno različiti. U ovim zemljama „brzi ekonomski razvoj pothranio je očekivanja da od njega bude vidljivije koristi za sve slojeve društva, a ne samo za privilegovane”.

Pokreti koje su mnogi posmatrali kao repliku bezopasnih hipika ipak nisu naišli na gluve uši svetske elite. Učesnici Davosa će mnogo manje uživati u idiličnom zimskom ambijentu kad im na sto, uz kafu i sok, bude stavljena studija o rizicima koji ih čekaju, kada sa planine siđu na zemlju.

Zorana Šuvaković

Broj registrovanih automobila u Kini u 2011. je premašio 100 miliona i prvi put bio veći od broja bicikala, objavilo je danas ministarstvo javne bezbednosti.

Sa 4,7 miliona registrovanih putničkih vozila Peking je prvi na listi 14 kineskih gradova koji imaju više od milion automobila. Među vlasnicima četvorotočkaša 61 milion, odnosno 58 odsto su privatna lica koja uglavnom voze manje modele.

Ukupna brojka motornih vozila koja uključuje i motore i automobile, premašila je 225 miliona. U minulih pet godina broj novih vozila godišnje se povećavao za 19,86 miliona, a statistike pokazuju da je među 230 miliona vozača – manje od 19 odsto žena.

U izveštaju se zaključuje i da su države ispodprosečno spremne da se nose sa iznenadnim katastrofalnim događajima i nacionalnim krizama, na šta stručnjaci upozoravaju poslednjih par godina.

Događaji poput ogromnog oblaka vulkanskog pepela kojem je svet bio svedok 2010. godine, kada su letovi u Evropi prekinuti, zatim japanski potresi i cunami kao i tajlandska katastrofa sa poplavom, pokazali su da takve stvari mogu snažno da utiču na ključne sektore i biznise ukoliko posledični prekid proizvodnje ili transporta traje više od nedelju dana.

„Volela bih da mislim da možemo da učimo od tih iskustava i da budemo otporniji na duži period, ali se to neće dogoditi osim ako se vlade i biznisi ne pripreme bolje i ne osiguraju različite lance nabavke na koje se možemo osloniti kada dođe do katastrofe“, kazala je Alison Varhurst, direktorka britanske kompanije za analizu rizika Mejplkroft.

Globalna ekonomija, čini se, može da pokažei toleranciju na nenadane događaje maksimalno toliko, stoji u izveštaju i dodaje da trenutno krhko stanje u kom se nalazi svetska ekonomija čini nju posebno ranjivom na nepredviđene šokove.

Do trideset posto BDP-a razvijenih zemalja bilo bi direktno ugroženo krizom, pogotovo u turističkom i sektoru proizvodnje. Procena kaže da je izbijanje epidemije SARS-a (teški akutni respiratorni sindrom) 2003. godine azijske privrede koštala 60 milijardi dolara, ili oko dva posto istočnoazijskog BDP-a.

Nakon japanskog cunamija i nuklearne krize u martu prošle godine, globalna industrijska proizvodnja smanjila se 1,1 posto već idućeg meseca, kažu podaci Svetske banke. Oblak vulkanskog pepela 2010. godine Evropsku uniju koštao je od pet do deset milijardi evra, dovodeći neke avio i putničke kompanije na rub bankrota.

Troškovi mogu brzo da eskaliraju kada dođe do prekida transporta ili proizvodnje na više od par dana, što na kraju može da ugrozi zalihe hrane, vode, energije, kao i komunikacione mreže.

U slučaju dužeg prekida neki su biznisi prisiljeni da smanje ulaganja i radna mesta ili razmotre zatvaranje poslovanja, što dalje vodi u redukciju rasta prirede države.

IZVOR: POSLOVNI DNEVNIK

Roljs-Rojs koga je 1998. kupio nemački BMW, prodao je 3.538 vozila prošle godine, što je 31 odsto više nego 2010. Prethodna rekordna godina za ovu marku, omiljenu medju britanskom aristokratijom, bila je 1978. godine.

Prodaja na azijskom tržištu skočila je za 47 odsto, ali je takodje porasla za 30 odsto u Velikoj Britaniji uprkos krizi i merama štednje konzervativnog britanskog premijer Dejvida Kamerona. Broj prodatih vozila u Severnoj Americi porastao je za 17 odsto prošle godine.

Najveći doprinos ovom porastu prodaje dao je novi model Gost (Ghost), auto malo manji od čuvenog Fantoma čija je proizvodnja počela 2010. godine kao odgovor na potražnju za „porodičnim“ vozilom. Osnovna cena mu je oko 170.000 funti (oko 205.000 evra) u odnosu na 235.000 funti (285.000 evra) za Fantom.

Više od tri četvrtine automobila ove marke proizvedeni u fabrici Gudvud u jugoistočnoj Engleskoj ide za izvoz.

Dobri poslovni pokazatelji Rols-Rojsa ukazuju na dobro stanje britanske automobilske industrije, i mada je skoro celokupna industrija u stranom vlasništvu ona privlači sve više investicija i otvara hiljade novih radnih mesta.

Na primer, kada je nacionalna ekonomija stabilna, prodaja muškog rublja održava se na stabilnom i zadovoljavajućem nivou. Ali, već na prve znakove krize muškarci će početi da štede na onome gde se to najmanje primeti – na donjem rublju.

Slično je i sa ženama. Efekat crvenog ruža poznata je pojava iz 30-ih godina prošlog veka kada je Ameriku zahvatila velika ekonomska kriza i recesija. Žene koje tada, ali i za vreme svih ostalih kriza, nisu mogle da priušte obnavljanje garderobe i ostale skuplje užitke, od crvenog ruža ipak nisu odustale. Nekako im je još samo crveni ruž ostao kao simbol ženstvenosti i luksuza. I inače je poznato da raste prodaja dekorativne kozmetike za vreme recesije.

Štiglic navodi da je kolaps koje su izazavale političke odluke u SAD, ali i ekonomska kriza u Evropi, mačji kašalj za ono šta bi nas moglo čekati naredne godine.

Kako kaže, najviše će tome doprintei nesposobni političari koji umesto da povuku prave poteze, veštački održavaju status kvo.

Petina anketiranih ekonomista smatra da euvozona neće preživeti u svom trenutnom obliku, odnosno sa svih 17 članica, dok većina ocjenjuje da verojatnost raspada eurozone iznosi između 30 i 40 posto.

„Neke su stvari prilično jasne. Evropski vođe konstantno tvrde da su posvećeni spasavanju evra, ali uporno rade sve kako do toga ne bi došlo. I sami su shvatili da mere štednje znače usporen rast i verovatnu krizu“ , objašnjava Štiglic.

On dodaje da su evropski političari svesni da zadužene zemlje bez rasta neće moći otplatiti dugove ali i da nisu učinili ništa kako bi promovisali rast, već su zalpeli u spirali koja vodi ka propasti.

“Nadam se da se varam i da će naredna godina pokazati da je moj pesimizam bio preteran. Međutim, realni faktori sugerišu da bi to mogla biti zadnja godina eura – simbola pedesetogodišnjeg procesa evropske integracije. U tom slučaj, 2012. neće biti godina okončanja krize, već početak nove i još strašnije faze najveće ekonomske katastrofe koju je svet video”, zaključuje Štiglic.

Još jedna potvrda da iduća godina za globalnu ekonomiju neće biti lagana stigla je od ekonomista koje je anketirao BBC. Gotovo jednoglasno predviđaju da će se u Evropu iduće godine vratiti recesija.

Ekonomisti mogućnost da Evropa u 2012. zapadne u recesiju direktno povezuju s daljim razvojem dužničke krize u evrozoni te veruju da je verojatnost zapadanja Starog kontinenta u novu recesiju veća ako se dužnička kriza nastavi razvijati i ne „stvore“ se načini za neno rešavanje.

Indijski kupci cene lični odnos sa svojim trgovcem. Mnogima je kod odlaska u kupovinu nabavka sporedna stvar. Važnije im je da popričaju sa ljudima u prodavnici i razmene novosti.

Širom te zemlje sa 1,1 milijardom stanovnika trgovina se još obavlja neposredno ispred kućnih vrata ili u malim, najčešće porodičnim prodavnicama. Supermarketi, poput onih na Zapadu, retka su pojava čak i u velikim gradovima.

Brojke su, međutim, impresivne: u Indiji se u trgovačkoj branši svake godine „okrene“ oko 350 milijardi evra. Zato ne čudi to što svetski trgovački koncerni odavno pokušavaju da prodru na indijsko tržište. Trud im je do sada bio uzaludan. Problem je u indijskom zakonodavstvu koje stranim trgovačkim lancima dozvoljava samo poslovanje u trgovini na veliko i posedovanje manjeg udela u domaćim trgovinama.

Optimizam je krajem novembra pobudila odluka indijske vlade da predloži zakon kojim bi se stranim preduzetnicima omogućilo većinsko vlasništvo u domaćim supermarketima, ali na kratko.

Ta vladina odluka izazvala je talas protesta širom zemlje. Trgovci su stupili u štrajk, a samo u glavnom gradu Nju Delihju svoje prodavnice u znak protesta zatvorilo je 10.000 trgovaca.

Kritičari otvaranja tržišta se plaše da bi male prodavnice otvaranjem supermarketa bile osuđene na propast, što bi se odrazilo na sudbinu miliona ljudi, budući da trgovački sektor zapošljava najveći broj ljudi posle poljoprivrede.

U indijskim medijima se i dalje vode žučne rasprave za i protiv dolaska svetskih trgovačkih lanaca na domaće tržište.

Dok jedni tvrde da bi masovno otvaranje stranih prodavnica uništilo egzistenciju malih trgovaca, drugi smatraju da bi to koristilo celokupnom društvu s obzirom na to da bi konkurencija dovela do znatnog sniženja cena, a stanovništvu bi bile ponudjene kvalitetnije namirnice, jer bi u supermarketima u stranom vlasništvu vladali daleko bolji higijenski uslovi nego što je to slučaj u domaćim prodavnicama.

Postoji puno primera da su velike kompanije nastale u garaži, ovaj put će izgleda veliki poslovi započinjati na brodu-ostrvu.

Naime, kompanija „Blusid“ (BlueSeed) odlučila je da počne izgradnju broda koji će biti usidren u blizini kalifornijske obale. Na njoj će se nalaziti kuće u kojima će živeti preduzetnici koji sanjaju da pokrenu veliku kompaniju, ali nemaju mogućnost da dobiju vize za rad u SAD-u.

Predstavnici ove kompanije smatraju da sadašnji vizni propisi mogu da odbiju potencijalne velike proizvode i inovacije. Stoga su oni odlučili da pomognu strancima da budu samo nekoliko kilometara od epicentra svih dešavanja u IT svetu.

Maks Marti, predsednik „Blusida“ kaže da mnogi žele da rade u „Silikonskoj dolini“, ali nemaju prilike za to.

„Video sam mnoge svoje prijatelje koji su morali da napuste SAD, nakon što su tu završili školovanje, uprkos njihovoj želji da nastave da rade“, objašnjava Marti, koji je i sam potomak Kubanaca.

U SAD-u su političari ovih dana prilično podeljeni oko dozvola za rad, pogotovo što su sledeće godine izbori.Zato su čelnici kompanije rešili da smisle ovaj zanimljiv koncept.

Brod će biti opremljen za rad i život za oko 1.000 ljudi i nalaziće se na nekih 15 kilometara od obale San Franciska. Biće registrovan u nekoj državi koja ima solidan pravni sistem poput Bahama ili Maršalskih ostrva i stanovnici broda će živeti pod njihovim zakonima.

Na brodu će se izdavati privremene radne ili turističke vize kako bi preduzetnici mogli da se sastaju sa potencijalnim investitorima.

Život na ovom brodu-ostrvu će koštati oko 1.200 dolara mesečno, a biće opremljen sa svim najnovijim tehničkim dostignućima.

„Blusid“ planira da skupi do 30 miliona dolara u narednih godinu i po dana kako bi lansirali ovaj projekat do kraja 2013 godine.

Demonstracije su nastavak masovnih protesta održanih u februaru, kada su žene rekle „dosta“ ponašanju tadašnjeg premijera Silvija Berluskonija, poznatog po „plejboj“ stilu, kome se sada sudi zbog plaćanja za seks 17-godišnjoj devojci.

„Promenila se vlada, ali ne i država. Žene se neće povući. One i dalje žele da rade, imaju decu i budu u centru plana ekonomskog rasta“, rekla je Kristina Komerčini, jedan od vođa pokreta „Kada, ako ne sad?“ (Se non ora quando?“). Ona je na protestu, održanom na centralnom rimskom trgu Pjaca del Popolo, rekla da žene poručuju vladi da ulaganje u njih „nije trošak već investicija“.

Prema organizatorima, na demonstracijama u Rimu i drugim italijanskom gradovima, uključujući Torino i Veneciju, učestvovalo je najmanje 20.000 ljudi, preneo je AFP.

Protesti imaju za cilj da zaštite prava žena, uključujući pravo na rad, pomoć mladim majkama i borbu protiv diskriminacije.

Guverner italijanskog regiona Pulja Nikola Vendola ocenio je da su ekonomska i politička kriza u zemlji takođe posledica „vulgarne mačo kulture“.

Sedište Bank of America – soliter drugi sleva
Više od 200.000 klijenata ove banke je zbog svog porekla i boje kože plaćalo previsoke kamate, zaključilo je američko ministarstvo pravde posle višegodišnje istrage. Milionski iznos je samo deo nagodbe koju je banka zaključila sa ministarstvom.

“Finansijska preduzeća treba da donose odluke na osnovu platežne sposobnosti svojih klijenata, a ne na osnovu boje kože”, rekao je američki ministar finansija Erik Holder u Vašingtonu.

Prema njegovim rečima, ovo je najveća kazna koju je neka banka ikada platila zbog optužbi za rasizam.

Sporazum, koji je vlada nazvala istorijskim, odnosi se na period od 2004. do 2008. godine, tokom koga su crnci i Amerikanci meksikanskog porekla plaćali veće kamate i takse nego građani bele puti.

Kako sa navodi, oštećeni su umesto povoljnih “primarnih pozajmica”, dobijali skuplje “subprimarne kredite”, zbog čega su plaćali veće kamate za nekretnine. Sada će, međutim, biti obeštećeni iz ovog milionskog iznosa.

“Banka Amerike” je preuzela “Kantrivajd”, nekada najveću banku koja je davala kredite za kupovinu nekretnina, usred finansijske krize 2008. Ispostavilo se da je to bila velika greška, jer je često morala da odgovara za sporne poslovne poduhvate svoje ćerka firme, što joj je prouzrokovalo gubitke koji se mere milijardama.

Uprkos hladnom vremenu narod je stao u red već u 10.30 časova uveče na dan Božića, a kada su prodavnice u Oksford stritu otvorile svoja vrata u devet sati ujutru, već dve hiljade kupaca čekalo je napolju, dok je 250 ljudi iz obezbeđenja i policije obezbeđivalo red.

Samo u prvom satu robna kuća lanca Selfridž ostvarila je najveći promet u istoriji i time oborila rekord u Engleskoj. Preko 700 ljudi stajalo je juče u redu već u šest i trideset ujutru u šoping centru Vestfridž u istočnom Londonu.

Dnevnik “San” piše da će kupci potrošiti 22,8 milijardi funti do treće nedelje u januaru, što je za 338 miliona funti više nego prošle godine. Takođe se procenjuje da je 5,6 miliona vozača krenulo na put u potrazi za sniženom robom. Ispred “Zarine” prodavnice smrzavalo se 200 ljudi.

List navodi da su bolne mere štednje i naizgled beskonačna ekonomska drama značajno doprineli naglom porastu broja samoubistava.

Prema podacima grčkog Ministarstva zdravlja, 40 odsto više Grka oduzelo je sebi život u periodu između januara i marta ove godine nego u istom periodu 2010.

U Grčkoj je pre dolaska krize bio najniži broj samoubistava ili 1,8 na 100.000 stanovnika. Sada je taj broj skoro udvostručen i najviši je na evropskom kontinentu, i pored toga što pravoslavna crkva uskraćuje verski obred prilikom sahrane osoba koje su izvršile samoubistvo.

U porastu je i broj pokušaja samoubistava.

„Nikada nije u pitanju samo jedan problem. Ljudi koji putem telefona govore o nameri da izvrše samoubistvo skoro uvek pominju dugovanja, nezaposlenost i strah od otkaza“, rekla je Eleni Bejkari, psihijatar u nevladinoj organizaciji „Klimaka“, koja ima 24-časovnu telefonsku liniju za pomoć osobama sa suicidalnim namerama.

„Klimaka“ je pre krize imala oko deset poziva dnevno, a sada ih je više od stotinu.

Prema rečima Bejkari, najčešće zovu žene, koje imaju između 30 i 50 godina, i muškarci između 40 i 45 godina zbog ekonomskih problema.

Najveći ekonomski gubici nastali su zbog potresa u Japanu. U katastrofama je u prvih devet meseci ove godne živote izgubilo više od 30.000 ljudi.

Ukupni gubici za svetske osiguravajuće kuće, proistekli iz katastrofa, dostići će ove godine 108 milijardi evra, pokazuju preliminarni podaci švajcarske kompanije. To je više nego dvostruko u odnosu na prošlu godinu kada je ta brojka bila 48 milijardi dolara.

„Da je Japan bio u potpunosti osiguran, ova godina bi bila najskuplja do sada za osiguravajući sektor“, ukazao je Svis Re.

Potres u Japanu osiguravajuće kompanije koštao je 35 milijardi dolara, a ukupna šteta je procenjena blizu 210 milijardi dolara.

Osim potresa u Japanu i na Novom Zelandu, velike poplave na Tajlandu i u Australiji koštale su ove godine osiguravajuće kompanije više od 10 milijardi dolara.

Osiguravajući sektor platio je gotovo 14 milijardi dolara za nadoknadu štete koju su nanela dva tornada u Sjedinjenim Američkim Državama i blizu pet milijardi dolara za nadoknadu gubitaka posle uragana Irena.

U Aleksincu ima oko dve milijarde tona rezervi uljnih škriljaca, a u celoj zemlji skoro pet milijardi. Stotine miliona evra, možda i milijarde, leže i u Jadarskom basenu gde postoje rezerve bornih minerala i litijuma od kojih bi nekoliko decenija mogle da budu zadovoljene potrebe cele Evrope. Dokumenta Ministarstva do kojih smo takođe došli pokazuju da veliki prihodi mogu da se očekuju od uglja. Na prostoru Kovina postoje rezerve od oko 250 miliona tona, gde vlasti planira da se izgradi termoelektrana snage 600 megavata, a oko 200 miliona tona leži u okolini Sjenice gde je takođe opcija izgradnja termoelektrane snage 320 megavata.

Veliki novac leži i u Radljevu kod Uba gde je moguća izgradnja rudnika lignita. Ideja je i da tri rudnika bakra koja pripadaju RTB Boru budu revitalizovana, da povećaju kapacitete i donesu veće prihode. Međutim, šta će od svega toga biti iskorišćeno i koliko će od toga imati koristi naša zemlja, krajnje je neizvesno. Razlog je to što nemamo ni tehnologiju ni sredstva za investiranje, pa ne možemo sami da uzmemo sav taj novac. Barem tako objašnjavaju vlasti.

- U Aleksincu imamo resurs, infrastrukturu i radnu snagu. Ono što nemamo su tehnologija i novac da investiramo. Zato smatramo da bi trebalo da bude formirana nova naftna kompanija gde bi jedan partner bili Aleksinački rudnici kao predstavnici Srbije, a nosilac investicija kompanija koja ima tehnologiju za preradu uljnih škriljaca. U ovom trenutku u svetu tri države eksploatišu škriljce i prerađuju ih u naftu. To su Kina, Estonija i Brazil. Prema našim saznanjima, najbolju tehnologiju ima Estonija i oni su najveći prerađivači na svetu – navodi Dragosavljević.

On objašnjava da se sada razmatra na koji način da se u posao uključi neka od stranih kompanija, ali dodaje da je osnovna ideja da država bude većinski vlasnik u novoj kompaniji.

- Već 2016. ili 2017. mogla bi da počne proizvodnja. To nije posao za ovu vladu niti za sledeću. Svaka priča da postoji želja za nečim netransparentnim je demagoška. Priču da možemo sami da radimo sa škriljcima pričaju oni koji ne znaju ništa o tome – kaže Dragosavljević, i dodaje da je potrebna investicija od 700 miliona do milijardu evra da bi zaživele eksploatacija i prerada.

Kada je reč o uglju, Dragosavljević smatra da je realno u ovoj deceniji povećati proizvodnju u Kolubari, otvoriti novi rudnik Štavalj kod Sjenice i tu podići termoelektranu i slično uraditi kod Kovina. Ukupno bi proizvodnja uglja bila povećana sa 38 na 50 miliona tona godišnje. On objašnjava da je do sada bilo nemoguće oživeti rudnike sa potencijalom jer su nuđeni u paketu sa nerentabilnim. Kako kaže, Vlada je usvojila strategiju da se za svaki rudnik traži poseban partner. Dragosavljević dodaje da će partneri moći da budu većinski vlasnici, ali ne više od 80 odsto kapitala. Država će manjinski udeo štititi „zlatnom akcijom”.

S druge strane, kada je reč o litijumu, tu ćemo prihode ostvarivati pre svega preko rudne rente. Pravo na istraživanje ležišta borne rude i litijuma ima ćerka firma „Rio Tinta“ i ako dođe do eksploatacije imaće i većinski udeo u zajedničkoj kompaniji. Dragosavljević ukazuje i da novi Zakon o rudarstvu daje mogućnost da država utvrdi javni interes nad tom sirovinom.

- To je trenutak kada ćemo imati mogućnost da razgovaramo o našoj poziciji u budućoj kompaniji. Za pojedine mineralne sirovine država može da utvrdi javni interes. Verujem da će se litijum naći u toj grupi sirovina koje su od značaja za privredni razvoj – objašnjava Dragosavljević, i dodaje da se ne može proceniti sada koliko je novca u igri kada je reč o litijumu, ali smatra da je sigurno reč o stotinama miliona evra.

Što se tiče bakra, prve procene pokazuju da će biti potrebno oko 250 miliona evra za proširenje kapaciteta tri rudnika RTB Bora. Dragosavljević ističe da je već sada vrednost tih rudnika premašila milijardu dolara iako je pre nekoliko godina, uoči privatizacije, bila četiri puta manja. Ostaje da se vidi ko će biti investitor za revitalizaciju rudnika nakon okončanja restrukturiranja RTB Bora. Isto važi i za Magnohrom. Nakon razdvajanja dva dela kompanije biće lakše naći investitora za magnezit, smatra Dragosavljević jer je reč o jednom od prioritetnih resursa u EU.

Tu je potrebna investicija od oko 15 miliona evra. Deo prihoda Srbija bi mogla da ima i od razvoja rudnika koji su već u privatnom vlasništvu. Pre svega „Farmakom“ razvija rudnike olova i cinka, kao i antimona i zlata.

Prepreke
U dokumentima Ministarstva prostornog planiranja, rudarstva i životne sredine u koja smo imali uvid, kao najčešća prepreka u realizaciji svih mogućih projekata u rudarstvu navodi se nedostatak novca. Slede restrukturiranja javnog preduzeća Resavica u čijem su vlasništvu brojni rudnici, infrastrukturni problemi kao što su nedostatak puteva ili izmeštanje objekata koji smetaju, pristup zemljištu, odnosno eksproprijacija. Problemi koji se navode odnose se i na Agenciju za privatizaciju, odnosno sporost u pripremanju pojedinih rudnika ili firmi za ponavljanje privatizacije.

Radmila Kus iz Mrkopolja bavi se neobičnim poslom zbog kojeg je druge žene u mestu osuđuju, a njoj biznis raste iz dana u dan. Naime, ova žena od filcane vune pravi- nakurnjake.

- Puno radim za Italijane, u bojama njihove zastave. Neki na njoj žele grožđe, drugi trešnjice- kaže Radmila (55) iz Mrkoplja, kojoj je posao propadao dok je radila neke druge predmete od filcane vune, sve dok nije počela da izrađuje nakurnjake. Ova žena ima toliko posla i narudžbina da mora da radi i noću.

- Svi traže XXL, a većini bi M bio dovoljan. Muški ego je takav da nije dobro priznati da je normalan, nego veliki. Sećam se, došao je muškarac stariji od 70 godina, dala sam mu mali nakurnjak i tada me je pitao “je l’ vi mene podcenjujete? i naručio XXL – kaže Radmila, koju neki zovu i Gospođa od Nakurnjaka.

Pojedine žene u mestu gde živi Radmila su bile toliko zgranute njenim poslom da su je prijavile svešteniku.

Divovski nakurnjaci za grupu „Let 3″
Pre desetak godina Radmila je htela da odustane od posla s vunom, ali su je iz grupe „Let 3″ zamolili da im osmisli stajling. Setila se bake koja je radila nakurnjake i rekla im: „Može nakurnjak i pregačica?”. Dobili su prvu nagradu za stajling u Sloveniji, a narudžbe su počele da stižu.

- Sveštenik mi je rekao da će me javno prozvati, a ja njemu: „Monsinjor, jedina sreća u radu s tim nakurnjacima je da sam u ovim godinama saznala da svi muškarci imaju različite. Da sam znala, i ranije bih radila nakurnjake, a ne papuče.” Sveštenik se nasmejao i povukao – kaže Radmila.

Ona ženama savetuje, da ako žele mir u kući, svojim muškarcima poklanjaju najveće. Nekima sama uzima meru, a veličinu procenjuje po njihovim dlanovima, odnosno meri od vrha srednjeg prsta do tačke na dlanu do koje taj prst dođe kad su ostali uspravni.

Za izradu nakurnjaka potrebno joj je sat i po. Svaki nakurnjak je unikatan, a prodaje ih za 50 kuna. Vunu sama obrađuje i boji, a oblikuje je vodom i sapunom.

Pokazaće ih i Mišel Obami
Radmila će iduće godine otputovati u SAD na Kongres tekstila, na poziv tamošnjih vunarica. Učesnice tog skupa pozvane su i na večeru kod Mišel Obame.

„Uprkos tome što moje kolege, tu pre svega mislim na predsednika Fiskalnog saveta, pa i guvernera Narodne banke Srbije, govore da je odnos javnog duga i bruto domaćeg proizvoda na nivou od oko 45 odsto, to nema blage veze sa realnošću“, kaže Kovačević.

On, naime, objašnjava da je iz obračuna koji koristi Ministarstvo finansija isključen dug NBS od oko 1,6 milijardi evra prema MMF-u kao i dug centralne banke po osnovu emitovanih državnih zapisa koje su otkupile poslovne banke – reč je o iznosu od oko milijardu evra.

„Osim toga, u ukupnom javnom dugu više od 80 odsto obaveza, uključujući i staru deviznu štednju, izraženo je u devizama. Pošto se taj iznos množi sa 102 ili 103 dinara, vrednost javnog duga se, zbog ekstremno precenjene domaće valute, veštački obara. S duge strane vrednost BDP-a izračunava se u tekućim cenama pa je po tom osnovu ‘naduvan’, odnosno veći je za 3,7 puta nego 2000, a realno je zabeležen rast od 45 odsto“, upozorava Kovačević.

***

Nastavljam Svetin komentar da ne bih ponavljao.Beograd je jedan grad bas kao Milano koji ima jednog gradonacelnika , i nikakve opstine.Samo 7 zona gde vecina funkcionera su volonteri , nema plata , automobila, vozaca.Kolika bi bila usteda da se ovaj aparat smanji.Beograd ti pocinje dolazeci ibarskom magistralom 70 km pre Beograda.Mi i dalje drzimo JAT pod nasom zastavom , a oni prave gubitke, i tako jos mnogih drugih preduzeca .Placamo strancima za investicije , a oni ce cim prestane da imaju debelu dobit ce da odleprsaju , a radnici ce da strajkuju.Zasto se malo prica o USSteel-u.Ako bude recesije 5.400 radnika ostaje bez posla a to ti je isto toliko najmanje 4 clanih porodica.Uporedjivati Srbiju sa ostalim zemljama Evrope je glupost , to ti je isto kao uporedjivati slona sa misem.Srbija ima vrlo malo sansi da prezivi , posebno sa spoljnom politikom , unistenoj od strane jednog pripravnika i jednog predsednika drzave – megalomana .
(pucav

Poslednji popis je dokazao da nestaje srednja klasa zbog visoke nezaposlenosti i zbog slabe državne pomoći. Novi podaci su i očekivani nakon godina padanja plata radnika u srednjoj klasi. Te niže plate su srušile standard miliona radnika i njihovih poodica, preneo je ABC njuz.

„Programi zaštite kao što su ‘markice za hranu’ ili niže stope poreza su uspele u tome da siromaštvo u 2010. godine ne bude i veće. Ali, mnoge porodice sa malim prihodima, uz narasle troškove, oni su još ‘prebogati’ da bi se kvalifkovali za te programe“. Male su mogućnosti za siromašne i one blizu siromaštva da dođu u bolju situaciju. Analitičari procenju da „ako Kongres i države nastave sa novim rezovima, u narednim godinama se može očekivati još više siromašnih i Amerikanaca sa malim prihodima.

- Markjone ne samo da je obnovio “Krajsler”, bankrotiranu olupinu od pre tri godine, već je zadržao radnike i stvorio na hiljade dragocenih radnih mesta u proizvodnji u SAD – piše američki nedeljnik o Markjoneu.

Prodaja u “Krajsler grupi”, koja uključuje “Krajsler”, “Dodž”, “Rem” i “Džip”, porasla je za 23 odsto tokom trećeg kvartala ove godine, a očekuje se da će njena celokupna ovogodišnja vrednost iznositi 55 milijardi dolara. “Krajsler” je tokom 2009, kada je “Fijat” uzeo prvih 20 odsto njegovih akcija da bi ovog leta postao većinski akcionar, gubio mesečno po milijardu dolara, a sada bi operativni profit mogao da mu dostigne pet milijardi dolara.

Klikni za uvećanje (+)

Markjone je nedavno objavio da kompanija “Fijat” očekuje da će ukupna prodaja italijanske grupacije zajedno sa američkim “Krajslerom” ove godine dostići 4,2 miliona vozila i da će se povećati na šest miliona u 2014. godini.

Markjone je i dalje oprezan u proceni rasta profita i ponovo preispituje “Fijatove” evropske poslovne ciljeve za 2012. godinu, ali očekuje dobru godinu za američko tržište automobila. On je kazao da potpuno udruživanje “Fijata” i “Krajslera” nije na dnevnom redu za 2012. godinu. Cilj “Fijata” i “Krajslera” jeste oko 100 milijardi evra ili 144,2 milijarde dolara ukupnog prihoda u 2014. godini.

Kraj ove godine obeležava rast prodaje automobila i drugih proizvođača koji izvoze u SAD. Japanska “Tojota” je u oktobru imala rast prodaje za 6,7 odsto čime je kompenzovan pad u prodaji kamiona i sportskih i terenskih vozila. Rast prodaje automobila objavili su i “Dženeral motors”, “Ford” i “Nisan”. S druge strane, tržište u Indiji i Kini beleži stagnaciju.

Indijska prodaja vozila najverovatnije će ove fiskalne godine biti na nivou prošle koja se može oceniti izuzetno uspešnom uprkos skoku isporuka u novembru 2011. od sedam procenata, saopštilo je Udruženje indijskih proizvođača automobila. Kineska prodaja vozila porasla je svega 0,3 odsto u novembru i najverovatnije je da će to biti najslabija stopa rasta u periodu većem od jedne decenije.

Nedavno saslušanje u Senatu SAD na temu uloge Kine u Africi dovelo je do zaključka da Amerika u Africi gubi i ekonomsko i političko vođstvo. Ovo telo, predvođeno senatorom Krisom Kunsom, demokratom iz savezne države Delaver, zatražilo je da SAD na to odgovori jačanjem trgovine i investicija u Africi, uz istovremeno zalaganje za demokratizaciju.

U Africi puno investiraju i zemlje kao što su Indija, Rusija, Brazil i Turska, dok zemlje Bliskog istoka u Africi iznajmljuju velike obradive površine. Indija i nekoliko Evropskih zemalja takođe su bacile oko na obilje obradive zemlje i vode u Africi, kao rešenje za sve veći manjak hrane na sopstvenoj teritoriji. Iran i Turska, pak, jačaju trgovinske veze sa islamskim zemljama na Rogu Afrike i u Severnoj Africi. Trend je jasan: drugi krug borbe za afričke resurse je u punom jeku.

Kina je već zamenila SAD na poziciji vodećeg trgovinskog partnera SAD. Prema Dejvidu Šinu, bivšem Ambasadoru SAD u Burkini Faso i Etiopiji, Kina je Americi ovu ulogu preotela još 2009. godine. Svedočeći na sastanku Spoljnopolitičkog komiteta za afrička pitanja Senata SAD 1. novembra, Šin je izneo procenu da je ukupna trgovinska razmena Kine s Afrikom u 2010. iznosila 127 milijardi dolara, što je godišnje povećanje od 40 odsto, dok je odgovarajuća cifra za SAD iznosila svega 113 milijardi dolara. Trentuno 70 odsto kineske trgovinske razmene sa Afrikom otpada na energetski sektor, pri čemu Kina iz Afrike obezbeđuje čak 30 odsto svog ukupnog uvoza nafte!

Prema rečima senatora Kunsa na istom saslušanju, uspon Kine u Africi je ”zaista zapanjujuć” – kineska trgovinska razmena i investicije u Africi su od 2000. do 2010. godine narasli za 1.000 odsto! Kinezi su se koncentrisali na suštinski važne projekte u domenu infrastrukture, kao što je izgradnja rafinerija, luka, puteva, mostova, aerodroma i železničkih pruga. Bivši ambasador Šin je konstatovao da u ovu kategoriju spadaju i nedavno zaključeni sporazum sa Angolom, vredan 14,5 milijardi dolara, sporazum sa Ganom vredan 13 milijardi dolara i sporazm sa DR Kongom, vredan 6,5 milijardi dolara. Za uzvrat, Kinezi su dobili pristup prirodnim resursima kao što su nafta i retki minerali, neophodni za proizvodnju laptopova, smartfona i televizora sa ravnim ekranima.

Ogromno bogatstvo Afrike – zlato, dijamanti, platina, hrom…

Ogromno bogatstvo Afrike u mineralnim resursima u zasenak bacaju samo njeni razvojni potencijali. Geolozi veruju da tri četvrtine ovih rezervi još nije ni otkriveno. Na Afriku već otpada 40 odsto svetske proizvodnje zlata i 85 odsto svetske proizvodnje platine i hroma. Ovaj kontinent je i najveći proizvođač vanadijuma, kobalta i dijamanata.

Aristotel je tvrdio da teža tjela padaju brže od lakših, Galileo je više vjerovao eksperimentu. Suprotna teorija od ove je ona Ayn Rand da je „količina“ slobode nekog društav ekvivalentna njegovom prosperitetu. šta je od toga istina pokazala je realnost.U zadnjih 100 ili zadnjih 50 ili zadnjih 20 godina možete to dokazat na bilo kojem društvu. naravno, gledajući neke svjesno mala odsečke vremenske funkcije rezultati mogu biti drugačiji ali ako je t>10 g. Randova je uvek u pravu.

Guverner ECB Mario Dragi je u četvrtak najavio da je spreman da preduzme dalje mere kojima bi se podstakla ekonomija zone evra, izjavivši da su rizici sve veći i da je ECB svesna produbljivanja bankarskih problema.

„Tržište polaže na vesti iz Evrope ocekujući kada će se pritisnuti taster likvidnosti, što će za sobom povući inflaciju i podstaći zlato“, rekao ja analitičar „Saxo Bank“ Ole Hansen.

Uoči objavljivanja podataka o zaposlenosti u SAD analitičari su prognozirali da će izveštaj pokazati rast zapošljavanja u novembru, ali teško da će imati dugotrajniji uticaj na tržiste zlata, koje prvenstveno prati događanja u Evropi.

Cene zlata su ove nedelje počele da rastu nakon što su najveće centralne banke sveta objavile zajedničke akcije na povećanju likvidnosti sve slabijeg finansijskog sistema. Rast je međutim ubrzo splasnuo, kada su investitori shvatili da to neće spasiti Evropu od problema.

„Likvidnost je u centru pažnje tržista. Privlačnost zlata kao sigurnog ulaganja, ponovo će se pojaviti tek kada poraste likvidnost“, rekao ja za Rojters analitičar „Jinrui Futures“ Hou Sin Đan.

Centrana banka Južne Koreje je u novembru kupila 15 tona zlata, dok je u junu i julu pribavila 25 tona tog plemenitog metala.

„Zlato je izgleda jedino sredstvo koje centralne banke mogu da kupuju u cilju diversifikacije rezervi zbog širenja ekonomskih problema u svetu“, rekao je diler „Lee Cheong Gold Dealers“ Roland Lun.

Na Londonskoj berzi metala paladijum je danas prodavan po 652,72 dolara za uncu u poređenju sa 625,30 dlara u četvrtak. Ruski koncern „Noriljsk nikel“, najveći svetski proizvođač paladijuma, prognozira deficit tog plemenitog metala u 2012. godini zbog naglog smanjenja isporuka iz Rusije.

Srebro se danas prodavalo po ceni od 33,36 dolara za uncu prema 32,72 dolara juče, a platina za 1.559,25 dolara prema 1.555,25 dolara. Isporuke platine bi mogle da ostvare petogodišnji maksimum u 2012. godini, s tim što će ponuda biti veća od potražnje, prognozira konsalting kompanija GFMS.

- Evro je ekonomski, ali i politički projekat. Ne vidim ekonomski razlog za ukidanje, a nije ni politički momenat. Malo je verovatno i da neke zemlje izađu iz evrosistema, ali je moguće da vrednost evra padne u odnosu na franak. Tada bi građani koji imaju kredite u švajcarcima za rate morali da izdvajaju više dinara, dok bi oni koji štede u švajcarskoj valuti za ovu štednju mogli dobiti više evra – kaže Vladimir Marković, član IO Findomestik banke i dodaje da on štednju u evrima ne bi prebacivao u drugu valutu.

Miroslav Rebić, član IO Sosijete ženeral banke, ocenjuje da građani neće osetiti ni ako evro padne u odnosu na dolar jer oni plaćaju ili u evrima ili u dinarima. Pad evra u odnosu na dinar mogao bi da donese dobro građanima koji imaju dinarsku štednju ili kredite vezane za evro, ali to je, kako se ocenjuje, malo verovatno.

Ukoliko evro ipak propadne, bankari kažu da bi tu valutu samo prebacili u drugu monetu, mada se ne može sa sigurnošću reći i po kom paritetu. Sekretar Udruženja banaka Veroljub Dugalić poručuje da su štedni ulozi potpuno sigurni.
- U slučaju da evro ne opstane, bila bi obavljena konverzija poput zamene maraka u evro – kaže Dugalić.

Zašto ne menjati evro
-provizija na konverziju ide i iznad jedan odsto
-ne postoji tehnička mogućnost da se svi evri konvertuju u švajcarce ili dolare
-ako evro propadne, došlo bi do prebacivanja u drugu monetu
-depoziti u Srbiji su osigurani do 50.000 evra

Kovačić otvoreno govori o nedavnom haškom sastanku i tome kako se na Srbiju gleda iz kruga moćnih. Iako se o Trilaterali, posle postavljanja novog italijanskog premijera Marija Montija, koji je na to mesto došao iz stolice predsednika Evropskog komiteta Trilaterale, i novog grčkog premijera Lukasa Papadimosa, člana Trilaterale, govori ponovo kao o opskurnoj grupi svetskih vladara, Kovačić demistifikuje sastanke Trilaterale, način rada i put da se uđe u klub odabranih.

Mario Monti
- Nisu Mario Monti i Lukas Papadimos izabrani na te funkcije zato što su članovi Trilaterale, nego zato što su pametni ljudi koji su zbog toga članovi Trilaterale. Nije to ponovo neka ujdurma i nije sve zakuvano zato da bi ponovo došli ljudi iz vlade iz senke. To je skup izuzetno pametnih i sposobnih ljudi. Tu su šefovi velikih banaka poput “Goldman Saksa”, Evropske centralne banke, MMF, BNP Paribas, korporacija, bivši predsednici, bivši premijeri, bivši ministri inostranih poslova, profesori, dekani svetskih univerziteta – kaže Jovan Kovačić.

Na prvi pogled “filmska priča” o tome da bi Srbija mogla postati članica svetske vlade, u stvari je, kaže Kovačić, pragmatična mogućnost za Srbiju da bude na mestu gde se odlučuje, član grupe od oko 300 članova u kojoj su zemlje predstavljene na osnovu broja stanovnika. Recimo, kaže, Srbija će kad postane član dobiti verovatno četiri mesta.

Lukas Papadimos
- Uvek je važno imati svog predstavnika tamo gde sede važni i pametni ljudi. Ako neko odlučuje o geopolitičkim pravcima, rešenjima i modusima regiona u kome deluješ, normalno je da želiš da budeš za tim stolom, a ne da priljubiš nos na staklo i prisluškuješ šta neko govori unutra. Nije mi poznato da neko od političara u Srbiji ne vidi interes da Srbija bude član – kaže Kovačić.

Trilaterala se sastaje retko, Evropski komitet jednom godišnje, a posle svih diskusija prave se preporuke koje se šalju članovima i vladama kao pomoć za iznalaženje izlaza iz problema. Kovačić kaže da se teško može utvrditi do koje mere se preporuke usvajaju jer “zdrava pamet i politička realnost ponekad ne idu jedno s drugim”. Kaže da nema ni tajnovitosti, mada su sastanci zatvoreni, a netransparentnosti ovaj krug duguje veliki deo odijuma koji ga prati među “običnim” ljudima.

- Nema tajnovitosti, ali otvorenije se razgovara i iznose mišljenja kad nema prisustva novinara. Ljudi prosto ne žele da se objavljuje sve što govore. Onog trenutka kad pored nekog predsednika banke postaviš novinara sa beležnicom, njegov govor se menja. Rasprave koje se vode između jednakih samo se tu mogu čuti, jer su svi sigurni da će ono što se izgovori ostati u toj sobi – kaže jedini predstavnik iz Srbije koji dve godine na Trilateralu ide kao gost.

- Prošlog vikenda je bio veoma interesantan sastanak. Diskusija je ovog puta bila fokusirana na evro i fiskalnu situaciju, arapsko proleće i dalji razvoj situacije u Siriji – priča Kovačić.

Srbija na sreću ili nesreću, kaže on, nikad nije zvanično bila na dnevnom redu Trilaterale osim kad je dobila podršku u Bukureštu. U kuloarima se, kaže Kovačić, o Srbiji priča uglavnom ono što se i javno čuje, a pitanje Kosova se tretira kao pitanje dobrosusedskih odluka.

- Ide se na to da Srbi i Albanci treba da se dogovore o tome kako da imaju zajedničke prelaze i da to funkcioniše. U krajnjem slučaju mi svi idemo ka EU i zoni slobodne trgovine. Trilaterala se tu neće mešati osim ako ne postane neki veliki problem. Ljudima je već dosta kuknjave. Uželeli su se rešenja. Kosovo ima mnogo problema koji su na početku bili zabašureni, a nezadovoljstvo što ih ne rešavaju i što se za sve svoje probleme pravdaju Srbijom sve više izbija, a videlo se i nedavno u američkom Kongresu – kaže Kovačić u razgovoru za “Blic”.

Grupa za diskusije
Trilateralna komisija je, zvanično, nevladina, nepolitička grupa za diskusije, koju je osnovao Dejvid Rokfeler sa ciljem bliže saradnje SAD, Evrope i Japana. Pravila isključuju ličnosti koje su na javnim izbornim funkcijama, u nju ulaze ličnosti iz političkog, poslovnog i univerzitetskog života. Na njenom čelu su tri predsednika (po jedan iz svakog regiona): Džozef S. Naj, pomoćnik državnog sekretara odbrane SAD, Jotaro Kobajaši, glavni savetnik kompanije „Fudži Kseroks“, Japan, a do izbora za premijera Italije predsednik Evropskog komiteta bio je Mario Monti, predsednik Bokoni univerziteta iz Milana, a njegov zamenik je Vladimir Dlouhi, međunarodni savetnik banke „Goldman Saks“. Pristalice teorije zavere smatraju da je to svetska vlada u senci.

Dilan Gris, analitičar francuske banke Sosijete Ženeral banke, kaže da je sećanje na vajmarsku inflaciju dovelo do toga da se Nemačka previše veže za „tvrdi novac“ i da sada čini istu grešku koja je ranije omogućila da nacisti dođu na vlast.

Vajmarska republika je imala neke od najozbiljnijih ekonomskih problema koje su ikada iskusile zapadne države. Neobuzdana hiperinflacija, visoka stopa nezaposlenosti i veliki pad životnog standarda, bili su glavni ekonomski razlozi njenog kolapsa. Zašto je Vajmarska republika imala tako katastrofalan kraj i ustupila mesto nacističkoj diktaturi, i danas je tema mnogobrojnih rasprava.

Gris tvrdi da je upravo patološki strah od inflacije izazvao visoku stopu nezaposlenosti u Nemačkoj i gurnuo je u ruke nacista. On je svojoj analizi priložio i dva grafikona, za koja kaže da postavljaju pitanje koliko bi drugačija istorija bila da je Nemačka pristala na inflaciju svoje ekonomije kada je izbila kriza 1931. godine.

On i sam priznaje da je nemoguće odgovoriti na to pitanje jer je do 1931. godine svet bio u depresiji. I Nemačka bi, kaže on, bila – bez obzira na svoj patološki strah od inflacije.

Gris se pita šta bi se dogodilo sa Nemačkom da je pristala na inflaciju 1931. godine, kao što je to učinilo Ujedinjeno Kraljevstvo. On upoređuje putanju stope nezaposlenosti u Ujedinjenom Kraljevstvu nakon napuštanja ‘zlatnog standarda’ s putanjom stope nezaposlenosti u Nemačkoj, koja je ostala na zlatnom standardu.

On objašnjava da je Ujedinjeno Kraljevstvo nakon napuštanja zlatnog standarda doživelo pad stope nezaposlenosti za oko jednu trećinu u razdoblju od 1931. do 1933, dok je nemačka stopa nezaposlenosti u istom periodu značajno porasla. Gris kaže da bi nemačka stopa nezaposlenosti sledila sličnu putanju i stala na 17 posto umesto penjanja na čak 33 posto.

„Da li bi se ovim izbeglo ono što je usledilo? Da li bi Hitler pobedio 1933. na izborima sa 45 posto glasova? Da li bi svet osetio zlo nacista na vlasti? Svetska istorija mogla je biti puno drugačija. Danas možda ne bi bilo ni evra, a kamoli krize u evrozoni“, zaključuje on.

Gris u zaključku objašnjava da je zapravo hteo da dokaže da su postojala vremena u istoriji kada je stvaranje inflacije bila jedina ispravna stvar.

„Nemačka danas mora da odluči da li su sada takva vremena“, kaže on. Današnja kriza u Evropi ima manju magnitudu od one u tridesetim godinama i ulozi su puno manji nego što su tada bili, napominje ali i dodaje da nisu niski.

Kaže i da ECB ne može da reši probleme ekonomija u evrozoni, koje su „anti-preduzetnički“ nastrojene i preterano regulisane. On, ipak, smatra da ECB može da ‘kupi vreme’ u rešavanju ovih problema i omogući liderima u evrozoni da za sada izbegnu paniku.

IZVOR: BUSINESS.HR

Zašto neki ljudi uvijek kasne? – pitanje je koje je Ana postavila samoj sebi.

Neki kasne i nisu svjesni koliki je problem njihovo takvo ponašanje. Neki su izvrsni u svom poslu i za to dobiju pohvalu i priznanje i to što kasne ne doživljavaju kao poteškoću, a upravo to možda jest poteškoća kolegama s kojima rade.

Neki kasne kako bi održali sliku o sebi koju su stvorili i koju okolina podržava. Ako ste ikad nekoj osobi rekli kako će zakasniti i na svoj vlastiti sprovod, zapravo ste time osobi učvrstili sliku o sebi kao o nekome tko uvijek kasni. I kad osoba tako misli o sebi, onda uvijek i kasni.

Neki kasne kako bi pokazali svoju premoć u situaciji (može biti i hijerarhijsku). Nešto slično obrascu „ja sam važniji, pa me ti možeš čekati“. Suprotno mišljenju većine onih koji dolaze na vrijeme, ovo je vrlo rijedak razlog kašnjenja. Često je upravo suprotno, oni koji kasne osjećaju se jako neugodno i nimalo dominantno kad kasne.
Neki kasne jer im je nedostajala nagrada za to kad su stigli na vrijeme. Nagrada je temelj bihevioralne psihologije i govori o tome kako se nagrađeno ponašanje ima tendenciju ponavljati.

Neki kasne jer ne znaju reći „ne“. To su osobe koje prihvate posao ili obvezu iako nisu u mogućnosti odraditi je (iz raznih razloga) i onda to ne naprave na vrijeme. K tome kad još ne kažu ništa da to neće biti napravljeno (stoje česta kombinacija), nastaje prava noćna mora kad nakon isteka roka shvatite da posao nije i neće biti tako skoro okončan.

Neki kasne jer su na neki način ovisni o adrenalinu koji se luči u situacijama koje su im donekle neugodne i puno više truda ulažu u osmišljavanje isprike nego u to da dođu na vrijeme.

ŠTO UČINITI – PREPORUKE

Ako ste se slučajno prepoznali ili ste prepoznali nekog iz svoje okoline evo nekih preporuka:

Budite iskreni. Recite osobi koja kasni koje efekte to kašnjenje ima na posao, na vaš učinak i na vaš odnos. Koristite samo takozvane JA rečenice kojima govorite o sebi, a ne o toj osobi. Na primjer: Ne osjećam se dobro s tim da muljam i petljam kod šefa kako bih prikrila tvoje kašnjenje i onda sam ljuta i na sebe, ali i na tebe stoje loše i za naše prijateljstvo. Sutra dođi na vrijeme. Pri tome, naravno, nadajte se najboljem, a pripremite se na najgore.

Ne etiketirajte nekoga kao onog tko uvijek kasni jer to postaje dio slike te osobe o samoj sebi i zapravo podržava njeno daljnje kašnjenje. Radije isprobajte potpuno drugi pristup i recite osobi Ne liči mi na tebe da kasniš.

Ovakva inverzija, iako zvuči jako banalno, ima odlične rezultate kod onih koji kasne jer su uvjereni da jedino to i mogu.

Ako vas je netko ostavio da čekate, nemojte. Nakon što ste, tko zna koliko puta, čekali 20 minuta ispred zgrade da vas pokupi vaš šef (koji kasni i svima drugima) kako biste zajedno otišli na ručak, naprosto se dogovorite da ćete se naći u restoranu. Tamo ćete čekati čitajući uz kavu, a ne na ulici. Razmislite, ako postoji znatna vjerojatnost da ćete nekog čekati birajte barem mjesta koja su ugodna za čekanje (ispred zgrade na ulici sigurno nije takvo mjesto).

Ako je onaj tko kasni takozvani vremenski optimist, ispravite tu računicu koja ne drži vodu jer od jedne do druge strane grada ne treba 15 minuta (osim ako je tri sata u noći i poklope se sva zelena svijetla na semaforima). Vremenski optimisti nikad ne računaju vrijeme za traženje parkinga ili ne uzmu u obzir prometnu špicu.

U slučaju da se radi o ljubitelju kaosa i onome koji kasni kako bi još više potaknuo kaos, imate zahtjevniju situaciju. Naime u redu je da te osobe vole adrenalin koji u takvim situacijama nastaje, no isto tako je u redu da vi ne volite sudjelovati u tome. Drugim riječima, nije vaša stvar što ta osoba kasni u svemu u životu, vi samo želite da ne kasni VAMA. Dosada je zadnja stvar koju takvi adrenalino-ljubitelji žele pa ako iskažete svoju dosadu s tim kaosom, to bi mogao biti početak njihove promjene.

Nagradite ponašanje za koje želite da se ponovi. I onda kad ne znate sofisticirane metode mijenjanja ljudskog ponašanja, većini je poznato kako se trenira pas – nagrada za ono stoje bilo dobro… Ma kako to ružno zvučalo to je metoda i za ljude. Nagradite onog koji kasni. Na dogovoreni sastanak donesite zamotani poklon i ako osoba dođe na vrijeme dajte joj poklon i recite daje to zato jer je došla na vrijeme. Ako zakasni pokažite poklon, recite što ste namjeravali i da ćete poklon zadržati te možda ga dati drugi put ako dođe na vrijeme.

Ako živite s nekim tko kasni, usmjerite se više na svoje ponašanje nego na ponašanje te osobe. Kad se dogovorite za odlazak u kino i trebate krenuti u 7:00 da biste stigli u 7:30, najavite to osobi: ja ću krenuti u 7:00 i otiđite u 7:00 radije nego da požurujete tu osobu i posvađate se u zadnji tren prije ionako već prekasnog izlaska. Vi u toj situaciji trebate zaštiti sebe od viška adrenalina. Možda nije loša ideja da svatko ide svojim autom, ako je to moguće.

KAKO DOĆI NA VRIJEME

Ako ste vi osoba koja kasni imajte na umu daje to navika. Mi ljudi ne volimo mijenjati svoje navike. Važno je da to možemo kad želimo. No osim želje potrebne su i neke organizacijske predradnje.

Napravite svoju strategiju dolazaka na vrijeme: Isplanirajte što ćete i kako poduzeti da dođete na vrijeme za period od barem 30 dana.Ponovo naučite promišljati o potrebnom vremenu. Oni koji kasne često podcijene potrebno vrijeme za neke aktivnosti tako da za ono što mislite da traje 5 ili 15 minuta dodajte barem 30% vremena, jer ništa ne traje samo pet minuta (ako želite faksirati dopis sa svog računala, a to ne možete napraviti direktno, trebate pronaći dopis na računalu, isprintati ga, otići do faks mašine i poslati ga, ako netko već ne šalje faks).
Prigrlite čekanje: Dajte si zadatak da čekate. Dođite za početak puno ranije i npr. čitajte dok ne dođe vrijeme za koje je sastanak zakazan. Planirajte da nešto počinje u 7:00 iako zapravo počinje u 7:30 i dajte si zadatak da tamo stvarno i dođete u 7:00.

Za projektne rokove, planirajte isporuku i po trećinu vremena ranije nego li je zapravo planirano. Pronađite u okolini nekoga tko će vam pomoći u svemu ovome, u planiranju vremena, u određivanju prioriteta i u nagrađivanju uspjeha.

Na kraju najvažnije, vjerujete da možete doći na vrijeme i doći ćete.

Pripadaju li oni koji imaju naviku kašnjenja nekom zasebnom tipu ličnosti?
Istraživanja pokazuju da se svi koji kasne mogu podijeliti u dvije kategorije. Oni koji vole adrenalin koji nastaje u posljednjoj dionici trke pred cilj kako bi ipak možda stigli na vrijeme i oni koji hrane svoju sliku o sebi time da su jako puno toga ipak uspjeli napraviti u jako malo vremena. Mnogi ljudi koji kasne su često i optimistični i nerealistični, što znatno utječe na njihovu percepciju vremena. Oni zaista vjeruju da mogu stići i u nerealno malo vremena. Sjećaju se tog jednog jedinog dana kad nikog nije bilo na cesti do posla i svi su semafori bili zeleni i uzimaju to vrijeme u kalkulaciju potrebnog vremena do posla, pri tome zaboravljajući drugih nebrojeno puta kad je bilo potrebno puno duže vremena.

Kako kronično kašnjenje može utjecati na posao?

U poslovima koji su podložni unaprijed definiranom rasporedu, kašnjenje može potresti samu svrhu postojanja kompanije. Nitko ne odgovara na pozive, ne vozi avione, ne preuzima našu djecu u vrtiću. Na drugim poslovima efekti su teško uhvatljivi no mogu utjecati i na produktivnost i na moral. Ako ništa drugo, kašnjenje je zapravo neželjeni prekid sastanka koji je već počeo ili je nepotrebna tema razgovora suradnika.

Može li neprekidno kašnjenje utjecati na karijeru?

Točan i iskren odgovor je DA. Na poslovima gdje je to neophodno može biti i jest najčešći razlog otkaza, a i u drugim poslovima stvara lošu sliku o vama kao radnici/radniku. Istraživanja pokazuju da menadžeri puno rjeđe promoviraju one koji kasne.

Piše Katarina Pavliša, tajnica.hr

Ovaj neobičan oglas za posao postavila je na oglasnoj tabli univerziteta u gradu Vuhuan kompanija za učenje engleskog jezika izazvavši burne reakcije javnosti, prenosi Frans pres.

„Ne zelimo Škorpije ili Device, dok će Jarčevi, Ribe i Vage imati prioritet“, navodi se u oglasu.

Lokalni medijii prenose izjavu zaposlene u neimenovanoj kompaniji koja je rekla da je istraživala horoskop i da je otkrila da Škorpije imaju snažne ličnosti i ćudljive su dok su osobe u znaku Device previše kritički nastrojene i ne zadržavaju se duže na jednom poslu.

„Zaposlila sam ljude koji su rođeni u ta dva horospokspa znaka i oni su se ili svađali sa kolegama ili nisu mogli dugo da ostanu na poslu“, rekla je žena predstavljena samo kao Ksija.

U izveštajima se ne navodi zašto su druga tri znaka bolja za mesto profesora i činovnika. Ovo nije prvi slučaj da horoskop utiče na poslodavce. U istom gradu jedna studentkinja, rođena u znaku Raka, pokušala je pre nekoliko meseci da se zaposli u kompaniji koja organizuje venčanja ali je odbijena zbog toga što su „Vodolije i Škorpije pogodnije za posao“.

Ukoliko vlade evrozone ne vrate svoje dugove, propast će evropske banke koje drže većinu njihovih obveznica.Neki analitičari kažu da bi raspad evra prodrmao ceo finansijski sistem ostavljajući banke nesposobnim da vrate novac ulagačima što bi uništilo kompanije koje zavise o kreditima banaka.

Vlada u Rimu moraće prodati više od 30 milijardi novih obveznica do kraja januara kako bi refinansirala svoje dugove. Analitičari kažu da nema garancija da će investitori kupiti sve te obveznice, koje bi mogle naterati Italiju u bankrot.

Italijanska vlada saopštila je nakon razgovora sa nemačkom kancelarkom Angelom Merkel i francuskim predsednikom Nikolom Sarkozijem, da se premijer Mario Monti saglasio da bi italijanski kolaps „neizbežno značio kolaps evra“.