Sasvim slobodnih donjih ekstremiteta nogometaši su započeli igru praktički bez ikakvih ograničenja, no kaos je nastao nakon prvog duela. Nogometaši su shvatili što se događa kad se zalete jedan u drugog, pa je dječja igra odnijela primat pred borbom za pobjedu.

Igrači unutar balona umirali su od smijeha obarajući jedni druge, baš kao i publika na tribinama dvorane, koja kao da je imala priliku uživati u animiranom filmu. Balon-nogomet nema perspektivu kao komercijalan natjecateljski sportski projekt, ali definitivno ima kao zabavan. Baloni onemogućuju ozljeđivanje u bilo kojem pogledu, dok s druge strane, zabavljaju, nasmijavaju i opuštaju. Za slučaj da nekog zanima rezultat, i on je poznat: prvoligaš je slavio 2-1.

Nije uvek bilo tako, naravno. Iako Ali nikada nije bio bez svojih sledbenika, on je bio jedna od najkontroverznijih figura generacije – polarizovana ikona koja je predstavljala kako ono čega su se ljudi plašili i što su prezirali tako ono čemu su se divili.

Ali je najistaknutiji svedok fascinantnog perioda američke istorije. Neverovatno je to da on u tom naelektrisanom vremenu nemira i atentata nije fizički napadnut. U utorak je proslavio svoj 70 rođendan, dan nakon dana rođenja Martina Lutera Kinga jr. Iako nisu bili bliski prijatelji, King i Ali su se divili jedni drugome i poštovali se. Njihov prvi razgovor je bio kratak telefonski razgovor, organizovan od strane zajedničkih poznanika, koji je „brižljivo“ zabeležen u arhivama FBI-ja.

Njihov jedini susret se desio u ključnom trenutku u martu 1967., samo nedelju dana pre Kingovog javnog protivljenja ratu u Vijetnamu, i mesec dana pre nego što će Ali odbiti vojni poziv za učešće u tom sukobu. Alijev primer je gotovo sigurno ohrabrio Kinga.

Ali je i danas relevantan u smislu da i dalje vlada veliko interesovanje ljudi za njega. Uprkos njegovoj telesnoj dugovečnosti, imidž Alija kao ikone je zarobljen u ćilibaru decenijama, kriogeno očuvan u knjigama, filmovima, reklamama i najgrandioznije u Muhamed Ali Centru u Luizvilu, koji privlači skoro 100.000 posetilaca godišnje.

Tamo je Alijeva legenda zamrznuta u najkorisnijoj formi, koja isporučuje nadu i utehu putem ideje rasnog pomirenja i univerzalnog humanizma.

Međutim, ljudi izgleda da zaboravljaju da je on napustio boks kao slomljena osoba i tragična figura. Tokom 80-ih Ali je bio predmet podmesha, smatran za izlapelog boksera od silnih udaraca i patetičnu osobu, nemilosrdno je paradirao po televizijskim emisijama tipa Saturday Night Live.

Sa malo novca i ozbiljno narušenog zdravlja, Ali je bio izbrisan iz svesti javnosti više nego ikad pre. Rehabilitacija Alijevog života, imidža i bankovnog računa se nikada ne bi desila bez napora njegove supruge Loni, koju je oženio 1986. i koja je potom pokrenula snažnu PR kampanju sa ciljem vraćanja njegovog izgubljenog dostojanstva.
PHOTO\EPA:STR

Ako bi pitali ljude koja je najveća decenija Muhameda Alija, većina njih bi verovatno rekla da su to 60-te ili 70-te, kada je prkosno odbio da ide u rat “jer ga ni jedan Vijetnamac nikada nije nazvao crnčugom”, i kada je izlazio kao pobednik iz slavnih mečeva sa Formanom i Frejzerom. Međutim, brižni posmatrač bi takođe uzeo u razmatranje i 90-te.

Ta revitalizacija nije bila nužno dobra stvar za Alija, koji se bliži četvrtoj deceniji života sa parkinsonovom bolešću. Međutim, Alijev povratak slavi je imao svoju cenu, zasnovanu na “krečenju” njegove prošlosti i ućutkivanju njegovog glasa.

Autorizovana biografija iz 1991. Koju je naručila Loni je smišljena da bude početak Alijevog preokreta, i do danas formira osnovu popularne mitologije stvorene oko najvažnijih delova njegovog života. Mi i dalje ne znamo bukvalno ništa o njemu, na primer, o unutrašnjem odnosu sa Nacijom Islama, organizacijom koja ga je ostavila da iskrvari na suvom i potom ga odbacila.

Praznina kao što je ova nikada neće biti ispunjena. Ali danas jedva da može da govori zbog svoje bolesti. Komunicira isključivo preko pažljivo proverenih saopštenja za štampu sa čijim sastavljanjem očigledno nema ništa. Pristup informacijama u vezi Alija je striktno kontrolisan. Prošlo je 25 godina od kada je neko van tog kruga imao šansu da stupi u kontakt sa njim. Ili dobijete zvaničnu verziju ili ništa.
PHOTO\EPA:STR

Uspeh tog plana na kraju zavisi od potrebe javnosti da vidi Alija kao ukroćenog predstavnika davno prošlog vremena. Ali je uvek bio simbol više aspekata, enigma sa mnogo primena. Međutim, najčešće ideje o njemu su one koje nam govore više o kulturi koja ga je proizvela i progutala ga ali nam malo govore o samom čoveku.

Značajno je to da značaj Alijevog života nikada nije bio toliko razvodnjen kao danas, generična bajka o šampionu koji je činio prave stvari, suočio se sa nedećama i potom se iskupio.

Alijev status nije refleksija trijumfa iz 60-ih – pokreta black power, ljudskih prava, antiranog pokreta, ili koju god modernu etiketu želite da prilepite njegovim slavnim danima, već je na neki način odraz njegovog poraza.

Alijeva legenda obogaćena sadašnjim formama prikazuje društvo nevoljno da proživi previranja iz prošlosti. Njegov oronuli simbolizam kao primer da individualna hrabrosti može da pokori čak i ukorenjene probleme poput rasizma i siromaštva je dostigao svoju poslednju fazu, osim ako se ne nađe lek za ono što njega muči.

Do tada, zaklon Alijevim junaštvom služi kao ironično odbacivanje samog ideala koji ga je učinio moćnim na prvom mestu.

Tekst je preveden i preuzet iz lista Guardian (e-novine.com)

Ne zna se da li je baka nosila štitnike za kolena i laktove, da li je vozila slobodan stil, slalom između prolaznika ili je bila zauzeta izvođenjem nekog trika. Poznato je samo da je skejtborderka u italijanskom gradiću San Stefano zapela točkovima za rupu na ulici i završila na zemlji.

Pošto se povredila, rešila je da traži odštetu od opštine Monte Arđentario. Ovo bi bila samo još jedna u nizu nezgoda koje se dešavaju mnogim skejterima i ništa ne bi bilo čudno da glavna protagonistkinja nije gospođa od 70 godina.

Zapravo do nezgode je došlo još pre nekoliko godina i cela stvar bi prošla neopaženo da baka skejterka sada nije rešila da od gradonačelnika traži da prizna odgovornost zbog lošeg stanja na ulicama. Na kraju krajeva, ko kaže da jedna 70-godišnjakinja ne može da cirkuliše gradom na točkićima kao tinejdžerka? Važno je samo da je asflat ravan, bez rupa. U suprotnom, eto problema. U ovom slučaju problemi su nastupili i za blagajnike opštine koji su dobili zahtev za nadoknadu štete.

Za sada bakin zahtev još stoji, na njemu niko ne radi, a nije precizirana ni suma koju ona potražuje, ali nagađa se da traži da joj isplate samo novac koji je potrošila na ukazanu lekarsku pomoć posle incidenta.

Sudeći prema dokazima da su događaji još iz vremena pre nego što progovore deci duboko urezani u podsvest, naučnici su zaključili da su oni vezaniji za majke u kasnijim godinama bolji u rešavanju sukoba u vezi i u uživanju u stablinoj povezanosti sa partnerom.

U istraživanje su bili uključeni podaci 75 dece rođene 1976. i 1977. kao deo studije rizika adaptacije. Deca su kasnije učestvovala u intervjuima, upitnicima, ocenjivanjima od strane roditelja i učitelja, kao i u drugim posmatranjima i procenama, uz kulminaciju odnosa u vezama kada su imali 20 ili 21 godinu.

Oni su sa 12 i 18 meseci snimani u laboratoriji u takozvanoj proceduri “Nepoznata situacija”. Bili su odvajani od svojih majki. Bebe koje nisu bile previše vezane, odnosno nisu pokazale određen nivo stresa tokom eksperimenta, kasnije su iskazivali više negativnih emocija i problema u ljubavnim vezama.

Odraslima ljudima koji se sećaju lošeg odnosa sa majkom tokom detinjstva možda je potrebna pomoć tarapeuta kako bi uvećali svoje šanse za srećniju i uspešniju vezu.

“Ipak, veoma je važno da ne krive roditelje. U slučajevima u kojima su zabeleženi negativni obrasci ponašanja, majke su uglavnom bile pod emocionalnim ili finansijskim stresom. Pod takvim uslovima, ipak su davale sve od sebe kada je odnos sa detetom u pitanju“, rekao je Džefri Simson profesor psihologije sa Univerziteta u Minesoti.

U predstavljanju su se koristili lažnim fotografijama djevojaka s interneta, a nakon što bi se s muškarcima dogovorili za sastanak, dvojica tinejdžera odjenula bi kostime Batmana i Flash Gordona, dok je treći snimao susret.

Snimke su zatim postavljali na Youtube pod nazivom „To troll a predator“, a uspjeli su prikupiti velik broj sljedbenika. No, nakon što je policija doznala za cijeli slučaj, snimke su uklonjene s internetske stranice, ali netko ih je ponovno postavio. Policija ne odobrava potez tinejdžera te će razgovarati s njihovim roditeljima, ali i pregledati snimke kako bi prikupili dokaze.

Istraživači koji su skeniranjem mozga istraživali posledice fizičkog zlostavljanja ili nasilja u porodici na duševni razvoj dece, ustanovili su da izlaganje nasilju dovodi do povećanja aktivnosti u dva područja mozga.

Prethodnim istraživanjem, tokom kojeg je skeniran mozak vojnika izloženih nasilnim borbenim situacijama, pokazao je isti obrazac visoke aktivnosti u dva dela mozga – amigdali i insuli, koji se povezuju sa detektovanjem potencijalnih opasnosti. Studija sugeriše da se zlostavljana deca poput vojnika prilagođavaju okruženju i postaju „super-svesna“ opasnosti koja ih vrebaju.

Takvo reagovanje, međutim, navode stručnjaci, ukazuje na postojanje neurobiološkog rizičnog faktora koji kasnije kod dece može da utiče na njihovu veću podložnost mentalnim oboljenjima kao što je depresija.

Prethodno istraživanje je pokazalo da ljudi koji su bili zlostavljani u detinjstvu imaju dva puta veće izglede da obole od depresije nego osobe koje su imale normalno detinjstvo.

Deseci televizijskih diskusija i okruglih stolova, stotine novinskih tekstova i liječničkih opservacija iznjedrili su dijagnozu: Bundesliga je oboljela od burnout-sindroma, tzv. sagorijevanja, odnosno stanja emocionalne, tjelesne i mentalne iscrpljenosti.

Pokušaj samoubojstva bundesligaškog suca Babaka Rafatija (41), koji si je prije 10 dana prerezao žile na zapešćima nekoliko sati prije nego što je trebao suditi utakmicu u Kölnu, dodatno je intenzivirao rasprave o nečovječnosti vrhunskog sporta.

Nezrela javnost

- Igra skrivača u vrhunskom sportu mogla bi biti privedena kraju samo ako se sportaši neće bojati negativnih posljedica svog priznanja. No, javnost još nije dovoljno zrela, kao ni vodeći ljudi klubova – govori sportski psiholog Manfred Wegner te pozdravlja sve više “poziva u pomoć” sportaša i trenera, poput nedavnog povlačenja s klupe Schalkeova trenera Ralfa Rangnicka i priznanja da je psihički krajnje iscrpljen, ili pak priznanje Hannoverova vratara Markusa Millera da zbog mentalnih problema odlazi na klinički višetjedni tretman.

- Miller i njegov klub odabrali su ofenzivnu varijantu i izlazak u javnost. To je dobar put – smatra sportski psihijatar i psihoterapeut, Osječanin Valentin Markser, koji se svojedobno brinuo za nesretnoga Enkea.

No, neki Millerovi prethodnici pokajali su se što su o svojim slabostima pričali javno. Andreas Biermann, bivši igrač berlinskog Uniona i St. Paulija, potaknut samoubojstvom Enkea, medijima je ispričao priču o svojim depresijama.

- Zbog toga sam ostao bez posla, što je za moju obitelj bilo dramatično. Odgovorne osobe u klubu su mi puno obećavale, a ništa nisu ispunile!, tvrdi Biermann.

Nakon što javnost sazna za njihove mentalne probleme, profesionalna karijera većine sportaša je praktično gotova. Zašto je to tako, pitamo dr. Zorana Zoričića, vodećega hrvatskog psihijatra za bolesti ovisnosti

- Javnost depresiju doživljava kao slabost, za što u vrhunskom sportu nema mjesta. Na vrhunskog sportaša se gleda kao na Boga, a ne kao na čovjeka – kaže dr. Zoričić.

Preteški imperativi

- Ni u jednoj djelatnosti imperativ nije tako jak kao u sportu. Prvo, karijera je kratka. Drugo, ma koliko bio uspješan, svaki idući neuspjeh dovodi u pitanje sve, a ta suluda histerija nije pitanje sportskog imperativa, nego nehumanog imperativa marketinga. Recimo, nogometaš danas mora biti na vrhunskoj razini dvaput tjedno. Ne uspije li, umjesto njega uskače drugi, a on postaje bivši – govori dr. Zoričić, dodajući da cijela industrija sporta podržava mistifikaciju. – Pa sav taj glamur oko sporta je mističan. S radošću sam gledao Milan i Barcelonu neki dan, utakmica je bila izvrsna, ali zamislite sad tih 22 igrača na nekoj seoskoj ledini… Cijela se priča priča za potrebe glamura i zarade – obašnjava te podvlači sljedeće:

- Kad stignu neuspjesi, sportaši shvaćaju da je svijet oko njih šupalj i isprazan, da ih okružuje lažno obožavanje žena, lažno idolopoklonstvo. Jako ih puno kroz kockanje ventilira tjeskobu, a dosta ih poseže za alkoholom i drogama – upozorava dr. Zoričić.

Hvala Bogu, Hrvatska ne pamti tragične sportske priče prouzročene depresijom. Štoviše, ne pamti ni jednu javnu ispovijest osim Joea Šimunića o psihijatrijskoj pomoći koju je zatražio dok je još igrao u Bundesligi. Možda doista hrvatski sportaši nemaju sličnih problema, ili ipak samo šute o njima?

Zašto su političke elite u Srbiji potrošile previše vremena i ideja na rešavanje kosovskog pitanja i dovele nas pred novu istorijsku raskrsnicu?

- Pa zato što igraju neku svoju političku ziher-partiju i ni najmanje ih ne interesuje koliko će to zapravo koštati građane, samo ukoliko oni uspeju u svojoj nameri da izvedu svoju fintu onako kako su zamislili. I Evropa i Kosovo, to je sama suština te njihove „lukave“ finte. Politički sinkretizam uvek skupo košta, a u našem slučaju on je nasleđen kao vreli krompir koji je Milošević, odlazeći u Hag, veselo izručio nespremnim novim vlastima Srbije.

Ipak, činjenica je da su se neke stvari promenile od Miloševićevog vremena?

- Sve što se događalo od 2000. do danas ukazuje na sušti jad političkih rešenja i odluka naše nove političke klase nekadašnjih opozicionih političara od kojih smo tokom čitavih devedesetih toliko mnogo očekivali. A sve što smo od njih dobili jeste jedna bedna decenija krajnjeg izneveravanja i kidanja svih naših nada i očekivanja. Šokiran sam da naši političari i dalje bez ikakvog vidnog srama izlaze pred građane, kao da to naše potpuno društveno srozavanje nije njihova direktna odgovornost.

Post-idejni svijet?

Sjetila sam se danas ovog članka, pa mislim da ne bi bilo loše malo čuti vaša mišljenja o nekima od stvari koje su u njemu iznesene. Neću prevoditi cijeli članak (vjerujem da ga možete pročitati), nego samo prepričati nekoliko dijelova s kojima želim započeti raspravu.

Kaže se u članku da nam više nije stalo do ideja kao nekada. Da zapravo živimo u post-idejnom svijetu – svijetu u kojem velike, ideje koje potiču na razmišljanje, ali koje ne mogu biti instantno monetizirane, imaju jako malu intrinzičnu vrijednost te ih samo rijetki generiraju i diseminiraju.

Kaže se da živimo u post-prosvjetiteljskoj eri u kojoj su racionalnost, znanost, dokaz, logički argument i debata izgubili bitku u mnogim sektorima, a možda čak i u društvu općenito, naspram praznovjerja, vjere, mišljenja i ortodoksije. I dok ljudski rod uspijeva ostvariti značajan tehnološki napredak, čini se da smo generacija koja je pokrenula epohalni sat unatrag – i vratila se unazad intelektualno – od naprednih metoda razmišljanja u stare načine vjerovanja.

Post-prosvjetiteljstvo se odnosi na stil razmišljanja koji više ne razvija tehnike racionalnog promišljanja, dok se post-ideja odnosi na to da se više uopće ne promišlja, bez obzira na stil.

Navode se neki mogući razlozi te izdvaja kao poseban i moguće glavni razlog – informacija. Dakle, u vrijeme kad znamo više no ikada, sve manje razmišljamo. Današnje doba je doba informacija. Internet ih je učinio lako dostupnima, najinformiranija smo generacija u povijesti, barem kvantitativno.

U prošlosti smo informacije skupljali ne samo da bismo znali određene stvari, već kako bismo ih pretvorili u nešto veće od običnih fakata i u nešto korisnije – u ideje koje su im davale smisao. Ideje koje su nam objašnjavale svijet i nas jedne drugima.

No, danas nam je dostupno toliko informacija da nemamo vremena sve procesuirati, sve da i želimo i većina nas to niti ne želi.
Preferiramo znati naspram promišljati jer znanje ima trenutačnu vrijednost. Ideje su nepraktične, zahtijevaju puno posla, za malu nagradu. Malo ljudi priča o idejama, većina priča o informacijama – kud ideš, što radiš, s kime si itd. – to su današnja velika pitanja.

Neki će reći da su velike ideje migrirale na tržište, ali razlika je između izuma koji donose profit i intelektualno izazovnih ideja. Ti izumi tj. ideje iza njih mogu promijeniti način našeg života, ali rijetko mijenjaju naša razmišljanja.

Članak završava s konstatacijom:

Quote:
What the future portends is more and more information — Everests of it. There won’t be anything we won’t know. But there will be no one thinking about it.

Think about that.
Pa, što vi mislite o tome?
Je li pred nama budućnost bez ideja?

Velia
The status quo sucks

Svake godine prije početka škole učitelji dolaze u selo Pili, u kojem živi 416 stanovnika, kako bi 80-ak školaraca otpratili do internata gdje ostaju do kraja semestra.

Na svojem se putu suočavaju i s četiri ledene rijeke, 200 metara dugačak most od sajli te četiri mosta koje čine samo dva komada drveta. Život mogu izgubiti na svakom koraku, a put im traje puna dva dana.

Dvadeseti je vijek, doduše, već vidio dva “meča stoljeća” – prva je tako nazvana borba Jamesa Jeffriesa i Jacka Johnsona davne 1910., a druga ona mitska borba “crnog bombardera” Joea Louisa i njemačke uzdanice Maxa Schmellinga 1938. – ali ni tada, niti ikad više nije se jedan meč iščekivao kao što se čekao 8. ožujka 1971. i konačni obračun dvije neporažene žive legende, 27-godišnjeg Joe Fraziera, apsolutnog svjetskog prvaka u superteškoj kategoriji s dvadeset i šest pobjeda u nizu, od čega dvadeset i tri knock-outom, i 29-godišnjeg Muhameda Alija, neporaženog šampiona s trideset i jednom pobjedom u nizu, od čega dvadeset i pet knock-outom.

Ali se upravo vratio u ring nakon višegodišnjeg izgnanstva zbog odbijanja da se bori u Vijetnamu. “Nikad me nijedan Vijetkongovac nije nazvao crnčugom”, objasnio je lajavi vojak Ali i 1967. na regrutaciji u Houstonu četiri puta odbio istupiti na prozivci, nakon čega su mu oduzeli boksačku licencu i pojas prvaka svijeta te priveli na sud kao dezertera. Tri godine kasnije Vrhovni sud države New York proglasio je suspenziju nezakonitom i Muhamed Ali je s dvije povratničke pobjede, protiv Quarryja i Bonavene, najzad dobio priliku da vrati svoj ukradeni pojas.

Udarač iz Philadelphije

U suprotnom kutu, u tom će ga pojasu čekati Joseph William Frazier zvani Smokin’ Joe, strašni udarač iz Philadephije čiji je zaštitni znak bio ubojiti lijevi kroše. Taj jedinstveni kroše bio mu je uspomena na djetinjstvo u Beaufortu, u Južnoj Karolini, gdje je Billy Boy, kako su ga tada zvali, gledajući prijenose boksačkih borbi odlučio postati Rocky Marciano, i od staroga šatorskog krila i kukuruza napravio boksačku vreću. Nestrpljiv da postane Marciano, jednom je promašio vreću i svom snagom udario lijevom šakom u zid, a kako siromašni roditelji nisu imali novca za liječnike, Billy Boy svoju lijevu ruku više nikad neće moći ispružiti do kraja: ni za što više ta slomljena, savijena ljevica nije bila upotrebljiva.

Osim za najbolji lijevi kroše još od vremena Sugar Raya.

Taj su kroše prvi upoznali školski kabadahije u njegovom rodnom gradiću, gdje su mu mlađi učenici i djevojčice davali po pola sendviča da ih nakon nastave prati kući. Amerika je pak prvi put za Frazierov lijevi kroše čula kad je 1964. kao zamjena otišao u Tokio, na nekakvo Olimpijsko prvenstvo, igre, tako nešto, i tamo osvojio zlatnu medalju.

Neoborivi Chuvalo

U to je vrijeme već živio u Philadelphiji i radio u klaonici Cross Brothers, koristeći za trening svaki trenutak i svaku priliku: parkovi, avenije i stepeništa Philadelphije bili su njegova gimnastička dvorana. Onda je prestao sanjati i zakoračio u surovi svijet profesionalnog boksa.

Na impresivnom usponu prema vrhu nanizao je dvadeset i četiri pobjede, uključujući i onu protiv Oscara Bonavene, iako ga je Argentinac u drugoj rundi dva puta slao na pod, i onu protiv Georgea Chuvala, hercegovačkog diva iz Kanade koji je na nogama izdržao četiri runde prije nego što mu je trener zabranio petu: bolje od toga nije se moglo, jer ljubuškog Čuvala nitko nikad, ni Muhamed Ali ni George Foreman, nije oborio na pod. Smokin’ Joe je već tako viđen kao izazivač neporaženom šampionu Muhamedu Aliju, kad je The Champ zglajzao kao dezerter i otvorio mu put ka vrhu: Joe je uskoro dobio poziv WBA, koja je organizirala turnir osmorice najboljih da popuni prazno prijestolje.

Joe Frazier, međutim, tuđe neće, a svoje neda, i odbija sudjelovati u sramnom detroniziranju Alija. Umjesto toga, nokautirao je Bustera Mathisa za poluilegalnu titulu po WBC-u, sačekao da Jimmy Ellis uzme WBA-ov turnir, pa ga 1970. izazvao i u četvrtoj rundi dva puta poslao na pod, prije nego što je Jimmyjev trener, legendarni Angelo Dundee, bacio ručnik u ring – bila su to prva dva knock-downa u cijeloj Ellisovoj karijeri. Mali Billy Boy ostvario je svoj san i preselio u snove svoje siromašne braće. Bio je prvak svijeta.

Sve od tog trenutka cijeli je svijet čekao njegovu borbu s Muhamedom Alijem, meč koji će dati odgovor na pitanje tko je istinski šampion i koji je, i prije nego što je dogovoren, nazvan Fight of The Century.

Smrtni neprijatelji

Zbog svega, bit će to mnogo više od tuče dvojice odraslih muškaraca. Antiratni pokret u Sjedinjenim Državama bio je na vrhuncu, čekajući povratak Muhameda Alija kao narodnog heroja, dok je s druge strane stajao Joe Frazier, koji nije krio svoja patriotska uvjerenja. Sve do tada dobri prijatelji, braća, Ali i Frazier odjednom su postali smrtni neprijatelji: Ali je cijelu stvar okrenuo na “rat rasa”, predstavljajući sebe kao prvaka Crnog svijeta, a Fraziera kao prvaka Bijelog, “ čiča Tomu”, poslušnog slugu bijelog kapitala kojemu ugovor plaćaju bijeli tajkuni, i koji je podmuklo ukrao njegovu titulu.

Smokin’ Joe bio je šokiran iznenadnim bijesom bivšeg prijatelja, podsjećajući na to da je odbio sudjelovati u WBA-ovu cirkusu i u Bijeloj kući osobno tražio od Nixona da se prvaku vrati licenca, pa čak i financijski pomažući Aliju dok se pod suspenzijom borio za pravo na borbu. Lajavi Ali se, međutim, nije gasio: večer uoči borbe pojavio se pred Frazierovim hotelom i pozivao ga da izađe van, pucajući iz pištolja.

Podigavši tako temperaturu do usijanja, Muhamed Ali je uspio u onome na što bi malo tko tada stavio novac: do dana odluke samo je jedan čovjek više želio i nestrpljivije čekao borbu od Alija i njegovih navijača: Joe Frazier.

Ljuti je Smokin’ Joe sad već bio tako siguran u pobjedu da je u Statler Hilton Hotelu naručio pobjednički party s kompletnim orkestrom Dukea Ellingtona. “Fraizerov pobjednički party?!” smijao se Ali. “To će biti kao vjenčanje bez mlade!”

Novac – a radilo se o nevjerojatnih i do tada nepojmljivih dva i pol milijuna dolara svakome – više nije bio važan. Ali je želio natrag svoj pojas prvaka, a Frazier svoju čast.

Najtraženiji papir

Bio je to početak najvećeg rivalstva u povijesti boksa.

Nikada do tada nije se stoga neki boksački dvoboj iščekivao kao što se čekao Meč stoljeća. Tristo milijuna ljudi čekalo je pred televizorima sliku iz New Yorka, a u nekoliko američkih gradova, u kojima upravitelji lokalnih kino-dvorana nisu uspjeli organizirati javni televizijski prijenos, izbili su veliki ulični neredi. Ulaznica za Madison Square Garden bila je najtraženiji komad papira u Sjedinjenim Državama, vredniji od izvoda iz matične knjige vjenčanih s potpisom Johna Davisona Rockefellera: niti sam Frank Sinatra, direktor Amerike, sa svim svojim ugledom, slavom, novcem, političkim i mafijaškim vezama, nije mogao doći do karte, pa se u prvi red do ringa ugurao kao – fotoreporter magazina Life.

Konačno, u deset i pol navečer, sudac Arthur Mercante pozvao je Alija i Fraziera da se pozdrave. Prema njegovu svjedočenju, Ali je procijedio prema Frazieru: “Znaš li da si u ringu s Bogom?” “Bože”, odbrusio mu je Smokin’ Joe, “večeras si na krivom mjestu.”

Onda je Mercante označio početak Meča stoljeća. Cijela Amerika i pola svijeta zaustavili su dah, a Madison je eksplodirao.

Ali na tlu

Počelo je kako se i očekivalo: Ali je plesao svoj laki ples, kao nekad, “letio poput leptira i ubadao poput ose”, a Frazier se branio na konopcima i čekao. Od četvrte runde korak Muhameda Alija postajao je sve teži, Frazier je počeo vraćati, i uskoro je Smokin’ Joe plesao po ringu, a umorni se Ali sve češće ljuljao na konopcima. Epska borba trajala je cijelih petnaest rundi. U četrnaestoj se Ali vratio, izgledalo je da je zvono spasilo Fraziera, da bi potom, nakon dvadesetak sekundi u petnaestoj rundi, Frazier dočekao ono što je čekao: Alijev napad desnim aperkatom. Djelić sekunde brži, sijevnuo je u njegovu nebranjenu glavu čuveni Smokin’ Joeov lijevi kroše, i The Champ, prvak Crnog svijeta, bio je na tlu.

Ali je brzo skočio na noge, ali taj slavni knock-down samo je potvrdio ono što su već znali svi u dvorani i svi pred televizorima. U trenutku kad je zvono označilo kraj Meča stoljeća, Joe Frazier je glasno opsovao Aliju u lice i podigao svoju krivu lijevu ruku u zrak. Suci nisu imali previše posla: bio je to prvi poraz u karijeri velikog Muhameda Alija i najveća pobjeda Frazierova života. Nitko mu više neće moći reći da je nezasluženo sjeo na Alijev tron, nitko se više neće zajebavati s Billy Boyem.

Bilo je kasnije i većih mečeva, promotori su im smišljali zgodne marketinške slogane, ali svi su bili samo nastavci – možda i bolji i skuplji i gledaniji, ali ipak samo nastavci – te historijske borbe, jedinog pravog Fight of The Century.

Nakon meča oba su borca završila u bolnici i na dugom oporavku. Onda se jednog dana proširila vijest da je Joe Frazier preminuo. Amerika je bila zgromljena. Muhamed Ali teško je primio vijest o smrti svog najboljeg prijatelja, najavivši povlačenje iz boksa. Srećom, vijest se uskoro pokazala lažnom i odmah je počelo odbrojavanje do revanša.

Sve je bilo kao nekad

Nastavak Meča stoljeća Frazier, međutim, neće dočekati s pojasom prvaka: titulu je izgubio dvije godine kasnije, 1973., u Kingstonu na Jamajci, od pet godine mlađeg Georgea Foremana. Kad je stoga sljedeće godine konačno na red došla borba Frazier-Ali, u istom ringu u Madison Square Gardenu, to više nije bio niti Meč godine – svakako ne one na kraju koje je pobjednika čekao meč sa svjetskim prvakom Foremanom. Bila je to “samo” borba dvojice izazivača, “polufinale”, ali nikad dulje i nestrpljivije očekivano polufinale. Uoči borbe opet su pale teške riječi, sve je bilo kao nekad, u studiju ABC-a čak su se i gadno potukli usred emisije uživo. Ni borba nije bila mnogo ljepša, bio je to nervozan, grozan meč, poput plesa dvojice drvosječa na Opernballu u Beču. Suci su presudili Alijevu pobjedu, veličanstveni je lajavac dočekao osvetu i lebdio Madisonom napuhan poput zeppelina.

Deset mjeseci kasnije Muhamed Ali je onim glasovitim nokautom u osmoj rundi svrgnuo Foremana u mitskom Rumble in The Jungle na stadionu u zairskoj Kinšasi i drugi put postao apsolutni svjetski prvak, upisavši se na zabat boksačkog panteona. Joe Frazier za to je vrijeme svojim lijevim krošeom krčio put natrag i preko starih znanaca, Jerryja Quarryja i Jimmyja Ellisa, 1975. konačno izborio status izazivača i treći nastavak.

Ovaj put, međutim, neće biti kao u prethodnom. Ovaj put bit će to opet meč za titulu prvaka svijeta. I još više: ono što će čuveni sportski novinar Jerry Izenberg nazvati “prvenstvom njih dvojice”. Ovaj put bit će to jedan od najvećih događaja u sportskoj povijesti i najbolji meč u cjelokupnoj historiji boksa.

Triler u Manili

Promotori su ga reklamirali kao Thrilla in Manila (Triler u Manili). Zakazan je za prvi dan listopada 1975. u predgrađu glavnoga grada Filipina, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Ferdinanda Marcosa, koji nije štedio pare da narodu, u nedostatku kruha, ponudi barem igara. Tri godine ranije Marcos je u državi proglasio vojnu diktaturu i izvanredno stanje, pa su se Filipini činili jedinim prikladnim mjestom za takav meč.

Muhamed Ali je, pak, izvanredno stanje podigao na najviši stupanj. “Frazier je previše ružan da bude prvak”, govorio je. “Ne zna govoriti, ne zna boksati, ne zna plesati i ne zna pisati pjesme!” Fraziera je za ovu priliku nazvao “ružnim gorilom”, pa pred meč nabavio malenu gumenu lutku gorile i na onim glasovitim konferencijama za novinare udarao je šakom, ponavljajući: “It will be a killa… and a chilla… and a thrilla… when I get the gorilla… in Manila.”

Sve je izgledalo kao četiri godine ranije, kad je Ali na kraju u ring ušao previše samouvjeren da pobijedi, a Frazier previše ljut da izgubi. I opet je Ali na početku plesao, letio i ubadao, a Frazier čekao. I opet je oko polovice meča Ali usporio, a Frazier kažnjavao njegove aperkate. Oko jedanaeste runde umorio se i Frazier, ali nijedan se nije predavao. Ali je i dalje plesao, a Joe ubadao ljevicom. Ovaj put bilo je na život i smrt, na plus četrdeset, najbliže paklu što su ikad bili. Nikad više svijet nije vidio takvu borbu.

Od desete runde Smokin’ Joe je boksao s dvije biljarske kugle umjesto očiju, jedva da je išta vidio, ali se i dalje borio. U trinaestoj, Ali mu je štitnik za zube izbio u publiku i rasjekao mu usta, a ovaj se i dalje borio. Na početku četrnaeste potpuno mu je zatvorio desno oko: tek kasnije saznalo se da Frazier ni na lijevo oko, zbog mrene, nije vidio gotovo ništa, i da se tako cijelu četrnaestu rundu borio praktički slijep. I dalje se, međutim, borio. Nitko nikad nije na nogama izdržao ono što je izdržao Joe Frazier u Manili.

Konačno, prije nego što je zvono označilo početak posljednje runde, Frazierov trener Eddie Futch bacio je ručnik u ring. Joe je očajnički htio nastaviti, ali Eddie mu to nije smio dopustiti. Ni Ali nije bio u mnogo boljem stanju: u trenutku kad je sudac proglasio Muhameda Alija pobjednikom, Frazier je bio na nogama, a Ali se iscrpljen srušio na pod.

Iako je obranio titulu, The Champ ovaj put nije zabavljao navijače vrijeđanjem “čiča Tome”. Odao je javno poštovanje svom smrtnom neprijatelju, priznavši da ga nitko nikad nije tako istukao i da nikad nije bio bliže smrti nego te vrele, vlažne filipinske večeri. “Joe je najveći borac svih vremena. Poslije mene”, rekao je Ali nakon epskog Trilera u Manili, i preko Frazierova sina Marvisa poručio svom najboljem neprijatelju da mu je žao zbog svega što je govorio proteklih godina. Smokin’ Joe ispriku nije prihvatio.

Tužni oproštaj

Sljedeće godine Frazier će pokušati još jednom, protiv Foremana, i izgubiti tehničkim knock-outom u petoj rundi. Pet godina kasnije, 3. prosinca 1981., vratio se u ring posljednji put i u bizarnom, tužnom meču u Chicagu izvukao neriješeno protiv Floyda Cummingsa zvanog Jumbo, osuđenog ubojice koji je u profesionalni boks stigao ravno iz zatvora, i koji će se tamo na kraju i vratiti, na doživotnu robiju, zbog oružane pljačke od prije desetak godina.

‘Ne zovi me starcem’

Sad je zaista bilo gotovo. Veliki Smokin’ Joe Frazier objavio je kraj.

Njegov je pak arhirival 1978. od Leona Spinksa i treći put vratio pojas i službeno postao The Greatest, najveći boksač svih vremena. Veličanstveni lajavac konačno će se oprostiti od ringa tri godine kasnije u Nassauu na Bahamima, samo osam dana nakon Frazierove posljednje borbe, u barem jednako tužnom meču, patetično nazvanom Drama in the Bahamas, porazom u deset rundi protiv Trevora Berbicka – do danas poznatog samo kao čovjek-koji-se-posljednji-tukao-s-Muhamedom-Alijem.

Onoga dana kad su Smokin’ Joea protiv Jumba čekale posljednje runde, Ali ga je nazvao telefonom iz kampa na Bahamima, gdje se pripremao za svoj oproštaj s Berbickom, i poželio mu sreću. “Mi smo sada stari ljudi”, poručio mu je Ali, “i moramo pokazati svijetu da još uvijek možemo.”

“Ne zovi me starcem”, kratko mu je odgovorio Frazier.

Tako su prije trideset godina, u osam dana prosinca 1981., dva najveća suparnika u povijesti boksa zajedno zauvijek napustila arenu. Otamo, od ringa, vodila su dva puta. Muhamed Ali, Najveći, otišao je crvenim tepihom, kanoniziran kao najveća sportska legenda svih vremena, bogat, slavljen i obožavan. Jo Frazier je otišao na drugu stranu.

Nakon završetka profesionalne karijere vratio se u Philadelphiju i posvetio treniranju vlastite djece: sin Marvis imao je pristojnu karijeru, borio se s Larryjem Holmesom i Mikeom Tysonom, ali mnogo veću pažnju javnosti izazvat će 2001. godine svojevrsni četvrti nastavak Meča stoljeća – “Ali-Frazier IV.”, kako su ga nazvali promotori – borba Joeove kćeri Jacqueline Frazier-Lyde zvane Sister Smoke i Alijeve kćeri Laile Amarije, obje do tada, baš kao onomad njihovi očevi, bez poraza u profesionalnoj karijeri. Pobijedit će, jasno, prezime Ali.

Smokin’ Joe je do tada već proćerdao sav novac koji je zaradio, upao u sumnjive poslove s nekretninama, bankrotirao i završio kao ogorčeni starac u maloj sobici na katu iznad svoje boksačke dvorane u Philadelphiji. Pomirio se s vlastitim životom, ali ne i s Muhamedom Alijem. Parkinsonovu bolest, koja je zauvijek ušutkala legendarnog brbljavca, Frazier je vidio kao karmičku kaznu. Davni, neugasli gnjev nije ga napuštao ni onda kad je potresena Amerika bez daha pratila kako teško bolesni Ali u Atlanti 1996. drhtavom rukom pali olimpijski plamen. “Najradije bih ga bacio u onu vatru”, rekao je televizijskom reporteru.

Načet i umoran

Prije dvije godine, međutim, bolest je sustigla i Smokin’ Joea. Nakon što mu je dijagnisticiran dijabetes, prodao je i svoju malu boksačku dvoranu, pa načet i umoran, sluteći kraj, konačno priznao da u njemu nema više gorčine ni bijesa za Muhameda Alija. “Pustite čovjeka da vrati svoj život. Kroz dovoljno ratova smo prošli.” Prošlog ljeta, na memorijalu kojim je u Madisonu obilježena četrdeseta godišnjica Meča stoljeća, gledao je nijemog brbljavca kako teškom mukom navlači grč smiješka, pa rekao: “Da imam posljednju koru kruha, dao bih je njemu.”

Onda se prije koji tjedan iznenada proširila vijest da Joe Frazier umire od raka jetre. Vijest ovaj put nije bila lažna.

U ponedjeljak, 7. studenoga, u 67. godini umro je olimpijski pobjednik i svjetski prvak Joseph William Frazier, mali Billy Boy iz Južne Karoline, Smokin’ Joe, najrazorniji lijevi kroše od Sugar Raya. ‘Svijet je izgubio velikog šampiona’, poručio je iz svog tihog svijeta njegov najbolji neprijatelj Muhamed Ali.

Noćni prijenosi

Stariji su Fraziera gledali u noćnim prijenosima uz glas Dragana Nikitovića i pamtit će ga po dvije najveće borbe naših života, kao velikog prvaka i prvog čovjeka koji je pobijedio Muhameda Alija. Mlađi će ga pak vidjeti u svakoj reprizi kultnog Stalloneova Rockyja i pamtiti po bjesomučnom udaranju u goveđe polutke i onoj ikoničnoj sceni u kojoj Balboa, uz taktove Contijeve “ Gonna Fly Now”, u hladnu zoru juri pustim ulicama Philadelphije i trčeći preskače stepenice do platoa gradskog Muzeja umjetnosti.

Da, to je Joe Frazier: dok je Stallone pripremao film, Smokin’ Joe mu je ispričao da je u boksačkoj mladosti u Philadelphiji zarađivao kruh u klaonici Cross Brothers, pa trenirao koristeći juneće polutke kao boksačke vreće, i svakog jutra trčeći uz monumentalno stepenište Muzeja.

Gore, na vrhu, na najvišoj stepenici, bio bi svjetski prvak i mogao dolje vidjeti cijeli svoj svijet. U dnu Franklinova šetališta, tamo iza rijeke Delaware, mlado bi atlantsko sunce oplavilo nebo, a prljavi se grad budio iz sna. “Getting strong now, won’t be long now”, pjevala bi treća smjena, polivači ulica, beskućnici, kamiondžije i pospani američki proleteri iz prvih jutarnjih vlakova.

“Gonna Fly Now”, odgovorio bi Prvak.

Boris Dežulović

Stari šamani su intuitivno znali da je vanjski sjaj zapravo ljudska svijest, jer su vidjeli da visina tog sjaja određuje stupanj svijesti isto tako definitivno kao što položaj skupne točke određuje prirodu opažanog svijeta. Uznemireni spoznajom da se svijest u ranom djetinjstvu u toj mjeri smanjuje, iako se upravo u toj fazi čini da postajemo sve svjesniji, stari su se šamani bacili u potragu za objašnjenjem tako očitog proturječja.

Najprije su pomislili da je sama fiksacija skupne točke tokom socijalizacije odgovorna za zagonetno nestajanje svijesti, s obzirom da onemogućava percepciju cijelog niza mogućih svjetova i iskustava, i ograničava nas na jednu jedinu stvarnost: svakodnevnicu. Kad su međutim svoje viđenje pomnije usmjerili na sam proces nestajanja svijesti, opazili su bića nalik sjenama koja su im do tada, uslijed blistave pozadine ljudskog energetskog polja, bila promakla. Vidjeli su da se te sjene hrane sjajem naše svijesti, gotovo sistematski ga brsteći. Kako ti razbojnički paraziti djeluju poput velikih šišmiša, a kreću se poskakujući ili leteći, stari su ih šamani nazvali Voladores, što otprilike znaci „leteća bića“ ili „letači“. (3)

Čarobnjaci Don Huanove linije su otkrili da su Voladoresi visoko razvijena svjesna bića, koja međutim ne posjeduju fizičko tijelo, te su stoga obično nevidljiva ljudskom oku.

Prema Castanedi, Voladoresi su u naš svijet došli prije puno tisućljeća, kada su u potrazi za hranom ovdje naišli na odličan izvor. Kako je njihova hrana specifičan tip energije svijesti, analogan vanjskom sjaju naše svjetlosne čahure, u ljudskim su bicima našli upravo ono što su tražili. I tako postadosmo njihova omiljena lovina ili bolje, kako to čarobnjaci kažu, kućne (ili domaće) životinje Voladoresa, koje oni muzu kako im se svidi.

Energetska šteta, koja se pritom pričinjava našoj svijesti je enormna. Vanjski sjaj doduše stalno iznova raste, ali Voladoresi ga ponovno pojedu do određene visine – poput krave koja brsteći održava visinu trave na pašnjaku. Tako i stupanj naše svijesti stalno ostaje na niskoj razini, koja nam doduše omogućuje svladavanje svakodnevnice, ali ne i preispitivanje situacije ili čak spoznaju da u određenom smislu dijelimo sudbinu naših domaćih životinja. Jer, kao što mi držimo kokoši u kokošinjcima i kavezima, kaže Don Huan, isto tako Voladoresi nas drže u ljudskim kokošinjcima, s tom razlikom da mi štale i kaveze u kojima živimo sami gradimo.(4)

Te štale i kavezi, naglašava Carol Tiggs, su naši gradovi, sela i kuće, bez obzira da li živimo u seoskoj idili ili u središtu velegrada. Iz kokošje perspektive nema istinske razlike u tome da li gubimo perje i bivamo pokradeni za jaja zatvoreni u baterije nesilica, štalu ili dvorište, jer na kraju krajeva svejedno živimo i umiremo u ropstvu.

Naočigled esencijalne neslobode i izrabljivanja kojem podliježemo, možemo i aktualnu diskusiju o primjerenom uzgoju domaćih životinja pogledati u novom svjetlu. Jer, kao što kaže Carol Tiggs, mi životinjama činimo samo ono što Voladoresi nama čine – kao učeni robovi svojih gospodara besramno ih izrabljujemo: muzemo ih, sisamo i koljemo, krademo njihova jaja i povrh toga činimo ih na najrazličitije načine poslušnima. Vezujemo ih, trpamo u kaveze, podrezujemo im krila, rogove, kandže i kljunove, dresiramo ih, činimo ovisnima i ubijamo u njima agresivnost i prirodan nagon za slobodom.(5)

Naše cjelokupno ponašanje je prožeto time, jer mi ne samo da izrabljujemo domaće životinje, nego i cjelokupnu živu i neživu prirodu – uključujući ljude oko nas. Unatoč ukidanju ropstva i općenitom kredu modernog svijeta, koji propagira slobodu, jednakost i bratstvo, ti uvjeti vrijede tek za one rijetke, koji su u socijalnom sistemu izborili gornje položaje. Većina još uvijek živi i radi u ovisničkim odnosima, u kojima su manje ili više voljni sluge, iako danas više ne nose lanac oko vrata. Njihova jedina utjeha leži najčešće u činjenici da ima netko još niže na hijerarhijskoj ljestvici, koga mogu izrabljivati i ugnjetavati, sasvim u stilu biciklista: gore pognut, dolje gazi.

Sve to čarobnjaci Don Huanove linije nisu vidjeli kao posljedicu našeg grabežljivog nasljeđa, već kao proizvod neravnopravnog odnosa Voladoresa kao redatelja iza kulisa teatra zvanog svakodnevnica i ljudi kao marioneta na pozornici. Mi oponašamo naše gospodare u izrabljivačkom mentalitetu i potrošačkom ponašanju, dok inače bivamo svedeni na životno najnužnije.

Bara svijesti kraj nogu, koju su nam Voladoresi ostavili, ne omogućava nam ništa više nego da živimo od danas do sutra i reflektiramo se u njenoj glatkoj površini. Tako se uslijed manjka energije pronalazimo u ulozi modernog narcisa, koji u svojoj ograničenoj svijesti ne može otkriti ništa drugo nego sebe i svoje sitničave probleme. Ništa nam nije preostalo, kaže Castaneda, osim „tabanske svijesti“, barice koja predstavlja nasu samorefleksiju, samovažnost i ego, koji je naš stvarni kavez.(6)

Time je objašnjeno i prividno proturječje na kojeg su nabasali čarobnjaci starog Meksika. Unatoč pojačanom nestanku stvarne svijesti, u procesu socijalizacije sve više ulazi samorefleksija u igru, stvarajući opsjenu rasta svijesti. Pritom zapravo ne raste svijest, nego sposobnost interpretacije percepiranog, interpretacijski sistem, te samovažnost djeteta. Vidovnjaci jasno vide taj proces kao narastanje ili napuhavanje skupne točke.

Time dolazi i do čudne promjene u našoj energiji, koju su također otkrili šamani starog Meksika. Vidjeli su da svjetlosna čahura čovjeka sadrži šest velikih energetskih centara, koje možemo percipirati kao svjetlosne vrtloge. Don Huan objašnjava:

“ Svaki od energetskih centara u tijelu predstavlja određenu koncentraciju energije; neku vrstu energetskog vrtloga, koji iz perspektive vidovnjaka koji ga promatra izgleda kao lijevak koji se vrti u smjeru suprotnom od kazaljke na satu.“(7)

Stari šamani su sa zaprepaštenjem vidjeli, da jedan od tih šest vrtloga, (onaj koji odgovara šestom energetskom centru na tjemenu), tijekom socijalizacije i gubitka opće svijesti mijenja način kretanja. Dok kod novorođenčadi energija u tom centru još kruži suprotno od kazaljke na satu, kod odraslih se ona klati naprijed-nazad – prema Don Huanu jedan jako neprirodan i odbojan način kretanja.

Kod detaljnijeg istraživanja ispostavilo se da takav način kretanja energije biva uzrokovan Voladoresima, te predstavlja neku vrstu implantata, stranu instalaciju, koja kontrolira i rukovodi dotičnom žrtvom; kao da joj Voladores sjedi neposredno na glavi i tamo ne samo da srče energiju svoje žrtve, nego joj i došaptava što joj je činiti i misliti.

Čarobnjaci kažu, kao što smo već napomenuli, da je naš razum strana instalacija – i to nije mišljeno u prenesenom smislu. Jer naš svakodnevni razum nije isključivo ljudsko dostignuće, već predstavlja kontrolirajući instrument Voladoresa, koji je tu da nas putem jednostavnih kondicionirajućih postupaka učini poslušnima.

„Zdrav ljudski razum“, Common sense socijalnog reda, nam u procesu socijalizacije biva jednostavno nametnut, a da mi pritom kao djeca nemamo nikakve mogućnosti te vrijednosti i norme niti preispitati, a kamoli ih odbaciti.

Jer tek pri pomnijem ispitivanju društvenih vrijednost i normi otkrivamo strani utjecaj. Koji je smisao biblijskih propovjedi „prepustiti se poput janjeta“ ili „okrenuti i drugi obraz“ kada nas tuku? Mi ljudi nemamo baš previše koristi od takvog načina ponašanja, međutim kad uzmemo postojanje Voladoresa u obzir, nije teško shvatiti tko tu profitira. Naš robovski mentalitet, za koji u židovsko-kršćanskom kulturnom krugu bivamo tješeni nagradom poslije smrti, ne služi nama ljudima, nego jednoj stranoj sili, koja nas u zamjenu za energiju isplaćuje vjerskim predodžbama i pogledima, koji nas održavaju glupima i tjeraju u još veću ovisnost.(8)

Da se kod predodžbi stvarno radi samo o vanjskim dogmama zastarjelih religija, ne bi to bilo tako strašno i mi bismo ih uz malo uvida i razboritosti lako odbacili. Neuspjeh sličnih pokušaja za vrijeme Reformacije ili u okviru tzv. Komunističke kulturne revolucije međutim pokazuje, da su te predodžbe ukorijenjene dublje nego što se to nama čini. Što međutim, po mišljenju čarobnjaka, ne upućuje toliko na religioznu istinitost dotičnih vjerovanja i predrasuda, koliko na činjenicu, da oni kao strani implantat tvore jezgru interpretacijskog sustava, razuma, pomoću kojeg objašnjavamo svijet koji opažamo.

Tako je i modalitet našeg vremena, Poor-baby sindrom („jadna beba“) i naš servilni malograđanski mentalitet, proizvod neravnopravne simbioze između ljudi i Voladoresa. Osjećamo se kao žrtve, jer to i jesmo, ali umjesto da se pobunimo protiv naših gospodara i jednostavno pobjegnemo iz zatvora, ponašamo se kao ovce, koje i pored otvorenih vrata ne napuštaju sigurnost tora. Jer mi smo u sebi potpuno uvjereni – a ta uvjerenost je implantat Voladoresa – da nas izvan nama poznatih granica očekuje zli vuk, sudbina koja će se sa nama puno gore poigrati nego što to u svakodnevnici čini.

I tako se mi i dalje poslušno reflektiramo u barici naše ograničene svijesti i očajnički se držimo onoga što nam je preostalo: našeg ega i „malih satisfakcija“ našeg svakodnevnog života. Držimo se posla, koji većini od nas ne pričinjava nikakvo zadovoljstvo, veza i odnosa, koji nas već odavno ne zadovoljavaju, i predodžbi i sjećanja, koja uopće ne odgovaraju proživljenoj stvarnosti.

Kroz naš interpretacijski sistem smo se po mogućnosti otkačili od energetske sadašnjice, i uz pomoć Voladoresa stvorili opcije prividnog bijega u virtualne scenarije, kojih je bilo i prije vremena medija i kompjutera. Mnogi preferiraju naslađivanje uspomenama, od kojih je većina uljepšana ili na neki drugi način izmijenjena. Pojavljuju se poput slika u pomno čuvanim foto-albumima, koje pokazuju fragmente događaja na koje se kačimo i učvršćujemo sliku o samome sebi, dok sjećanja koja toj slici ne odgovaraju bivaju jednostavno retuširana ili potisnuta. Drugi se definiraju planirajući manje ili više realističnu budućnost, pritom nije bitno da li ti planovi imaju formu strahova i briga ili nada i očekivanja. Sljedeći pak gube svaku vezu sa stvarnošću ili vremenom i žive još samo u virtualnim svjetovima: u knjigama i hobijima, u muzici, znanosti ili svjetonazoru, u zdravim ili nezdravim filmskim i televizijskim svjetovima, video i kompjuterskim igrama ili u bilo kojoj drugoj spiritualnoj ili religijskoj fikciji. Naša mašta u tom smislu očito ne poznaje granice.

Sva ta raspršenja svakodnevnog života služe tzv. ubijanju vremena ne dopuštajući višak vremena u kojem bismo mogli biti sami sa sobom i postati svjesni našeg stvarnog položaja. Čak i kada dođemo u takvu situaciju, stalno skakanje tamo-amo našeg kontinuiranog unutarnjeg dijaloga – klateće kretanje one strane instalacije – nas sprječava da iskoristimo taj višak vremena i tjera nas ponovno u bijeg iz stvarnosti.

Da je to sve, samo ne prirodno, nije teško shvatiti kad svoje socijalizirano ponašanje usporedimo s onim djece ili ostalih sisavaca, kojima ništa nije draže nego potpuno utonuti u opažanje svijeta i uživati u njegovoj tako jednostavnoj, a ipak zadivljujućoj stvarnosti. Djeci ne treba razlog, djelanje ili rezultat, da bi se u svojoj koži i svom svijetu osjećala dobro.

Očito je tipična osobina našeg socijaliziranog domaćeživotinjskog-mentaliteta, našeg odraslog Common sense, da nam osjećaj dobrog raspoloženje i vlastite vrijednosti ovisi o određenom učinku. Za razliku od naših divljih rođaka i male djece, teško nam pada bezrazložno se radovati postojanju i jednostavno biti sretan. Da, čak nam se čini naivnim, ako ne i neodgovornim, kad se odrastao čovjek tako ponaša. Mnogim starijim suvremenicima čak ni jelo ne prija, ako ga nisu, kako to već Biblija zahtijeva, zaslužili u znoju lica svoga.

Inače možemo primijetiti, da većina ljudi u poodmaklom dobu još više pada u vlast Voladoresa, mada iz toga ne treba izvesti zaključak da su mladi ljudi imuni. Najveći dio naše svijesti ionako izgubimo još u ranom djetinjstvu, da bi se u vremenu koje slijedi pretvorili u muzare Voladoresa, koje oni redovito muzu i tako održavaju na određenom stupnju svijesti. Ako međutim, uslijed starosti, slabosti ili bolesti svijest prestane rasti ili raste sa zadrškom, Voladoresi gotovo potpuno konzumiraju vanjski sjaj, ostavljajući jedva ostatak barice. Posljedice toga su suženi, kruti razum, te pojačana zaboravnost i zbunjenost, kao i porast opće razdraženosti, očajničkog držanja za vrijednosti i norme socijalnog poretka, te vlastite važnosti – ukratko svi simptomi senilnosti.

Taisha Abelar kaže s tim u vezi, da je osobito puno Voladoresa moguće naći u stanovima starih ljudi, staračkim domovima i bolnicama, jer tu lako dolaze do velikih količina svoje omiljene hrane, a to nije samo svijest, nego jedna njena posebna karakteristika – jer ne prija njima svaka svijest jednako dobro. Posebno vole egomanijačku, samosažaljivu svijest, koja naginje emocionalnim ispadima i prepuštanju, a preziru razboritost i disciplinu.(9)

Zato se rado i nalaze na mjestima na kojima se skupljaju mase ljudi u emocionalnom raspoloženju: crkve, groblja i mrtvačnice spadaju u tradicionalna mjesta, dok danas sve više masovne priredbe, kao što su to koncerti, demonstracije, skupovi, nogometne utakmice i ostali sportski događaji, privlače brojne ne-ljudske goste, koji na svoj način sudjeluju u općem veselju. U skromnijoj mjeri to vrijedi i za javne zgrade, kao što su kolodvori, aerodromi, uredi i škole, kao i za privatne zabave i bankete. Gdje god se skupljaju ljudi u „probavljivom“ raspoloženju, ne nedostaje ni Voladoresa.

Kao vizualni dokaz postojanja Voladoresa, nasljednici Don Huana su javno pokazali fotografiju jednog Voladoresa, snimljenu nedugo prije toga na proljetnoj proslavi tibetanskih budista u ruševinama Teitihuacana. Fotograf je bio Castanedin poznanik, Marco Antonio Taram, vođa Casa-e Tibet u Mexico Cityu, koja je i organizirala proslavu, na kojoj je 90 000 kršćanskih i budističkih sudionika pod vodstvom Dalai Lame molilo za mir. Za vrijeme događaja je Marco Antonio, bez da je to primijetio, fotografirao ogromnu sjenu, koja se činila poput oblaka što plovi nad glavama mnoštva okupljenog na molitvu među piramidama.

Kad je Marco Antonio pri razvijanju fotografija otkrio neobičnu sjenu, koja ga je podsjetila na lik čovjeka u molitvi, zamolio je Carol Tiggs da ispita tu neobičnu sliku. Ona je preneražena odmah uzela kopiju fotografije za Castanedu i njegove pratilje. Svi su se složili u tome da je Marco Antonio fotografirao ogromnog Voladoresa, koji se toliko bio najeo emocionalne energije okupljenih molitelja, da je uspio djelomično se materijalizirati i čak postao vidljiv oku kamere. Shvatili su to onda kao znamenje, da je došlo vrijeme da se i taj dio njihovog znanja oslobodi svog ezoteričnog statusa i preda na javnost.(10)

Što naravno ne znaci da mi inače pojma nemamo o postojanju tih bića – nama samo nedostaju sredstva i riječi, kojima bi ih opisali u kontekstu našeg svakidašnjeg života. Čarobnjaci kažu da su djeca koja još nisu socijalizirana često sposobna vidjeti Voladorese i uglavnom jasno osjećaju kako ta jeziva bića parazitiraju na njihovom vanjskom sjaju. Nije ni čudo da se boje duhova, čudovišta i demona koji se muvaju ispod njihovog kreveta ili vrebaju iz ormara. Jer kako Voladoresi svoju rabotu najradije neprimijećeni obavljaju, najčešće se noću bacaju na posao i zaista se rado skrivaju po tamnim kutovima.

Zbog toga se mnogi i u poodraslom dobu boje mraka, ili ih fasciniraju stravične priče i horor filmovi. Klasične priče o ljudožderima, kiklopima i vampirima nude fenomenalnu mogućnost projekcije naših podsvjesnih slutnji o postojanju i podmuklim rabotama Voladoresa. U novije vrijeme su u tom smislu popularne priče koje govore o invaziji vanzemaljaca koji žele porobiti ili uništiti čovječanstvo. Razne filmske obrade bestselera Invazija jedača tijela (Die Invasion der Körperfresser), kao i noviji filmovi a là Alien, Independence Day ili Men in Black pravi su hitovi, što se može objasniti samo činjenicom da strah od takvih događaja počiva na realnoj osnovi.

Priče o vampirima i SF-filmovi sigurno nisu dokaz o postojanju Voladoresa, niti indicija koja bi mogla uvjeriti skeptike. Oni međutim govore vrlo jasnim jezikom, ako smo spremni otkriti njihovu poruku – bas kao u seriji Olivera Stonea i Bruce Wagnera Wild Palms, gdje pri pomnijem pogledu na ulazna vrata lokala sa znakovitim imenom Hungry Ghost možemo pročitati grafit: Los Voladores: They eat your awereness. Jednostavna poruka nevjerojatnog dometa.

Moramo uzeti u obzir mogućnost da ovaj teatar našeg svakodnevnog života možda i nije stranputica naše evolucije od primata do čovjeka, već da su mnoge njegove karakteristike puno čudnijeg porijekla. Istraživač ljudskog ponašanja i nobelovac Konrad Lorenz je još prije par desetljeća upozorio na čudnovate naznake domestikacije u psihologiji i ponašanju civiliziranih ljudi, koje dijelimo s našim kućnim ljubimcima i koje se mogu objasniti samo time da mi sami sebe domesticiramo.(11) Ali zašto bi mi sebe zatvarali u „štale za ljude“, kako Lorenz naziva gradske stambene zgrade i nebodere? Kakvu korist bismo imali od toga, bilo kao vrsta ili kao pojedinci?

Ako međutim uzmemo u obzir postojanje Voladoresa, puno toga odjednom postaje jasnije. Naravno da mi sami sebe socijaliziramo u naš svakodnevni svijet, ali parametre socijalnog reda i razuma koji nam rukovodi ne određujemo mi, nego nama nadmoćnija bića, koja u nama vide svoje kućne životinje. Erich von Däniken bi se vjerojatno zapitao „Jesu li bogovi bili Voladoresi?“

Unatoč njihovoj nadmoći Voladoresi zasigurno nisu (niti su bili) nikakvi bogovi, iako su nam upravo oni donijeli predstavu o bogu, vrijednosti i norme našeg socijalnog reda, te ono što u najširem smislu podrazumijevamo pod riječju kultura. S druge strane, njima ne samo da možemo zahvaliti za naše potrošačko ponašanje i izrabljivački mentalitet, nego i za činjenicu da sebe držimo „jadnim malima“, mučenicima i gubitnicima. Pa ipak, Voladoresi nisu nikakvi vragovi ili demoni.

Jer upravo to je taj crno-bijeli pogled na svijet, to klateće kretanje između suprotnosti kao što su dobro i loše, nebo i pakao, bog i vrag, ljubav i mržnja, pozitivno i negativno, koji predstavlja suštinu instalacije koju nosimo u glavi. Ako se želimo osloboditi Voladoresa i razuma, koji nije naš vlastiti, moramo za početak prevladati lažni dualizam našeg ega, refleksiju u barici svijesti, i svijet promatrati kao ono što on zaista jest: energija, koja nije ni dobra ni loša.

Ako u tome uspijemo, uvidjet ćemo da nas izvan vela poznatog i uskih granica svakodnevnog života očekuje veličanstven Univerzum. Točno, to je jedan grabežljiv univerzum, sa grabežljivim Voladoresima i isto tako grabežljivim ljudima. No ta jednostavna činjenica ne iziskuje vrednovanje, nego stavlja nas, Voladorese i sve ostalo na istu stepenicu.

Samo ako se oslobodimo robovskog duha i žrtva-nasilnik šablona, imamo istinsku šansu ponovno naći slobodu – slobodu od Voladoresa, od ogledala samorefleksije, prisila svakodnevnice i fiksacije skupne točke. Ako odbacimo dualistički sistem vrednovanja, i događaje oko nas više ne prihvaćamo kao pokoru ili blagoslov, već kao izazove sa kojima se vrijedi suočiti, napravili smo prvi korak na putu koji vodi iz zatvora našeg svakodnevnog ja: na putu ratnika.

Temelj treneriteta svom je njegovom znanju i trofejima unatoč – disciplina. Tako je i Mourinho po preuzimanju zapovijedanja Kraljevskim klubom uveo nove stegovne mjere igračima tijekom ‘radnog vremena’, a nedavno su objelodanjeni i naputci za ‘slobodno vrijeme’. Sve pod motom, nogometaš je igrač 24 sata dnevno, a ne samo u klubu…

1. Kašnjenje na treninge se ne tolerira. Početak treninga je u 9.30 i tko zakasni makar i minutu nema pristupa kolektivu – trenira sam.

2.Na treninzima je nužna maksimalna koncentracija, a točnost se gleda i pri okupljanjima za putovanja.

3.Svih 90 minuta treninga mora se raditi maksimalnim intenzitetom, bez obzira radilo se s loptom (većinom) ili bez nje (rijetko).

4.Eventualne ozljede moraju se prijaviti klupskim liječnicima barem sat vremena prije početka vježbanja, kako bi trener mogao isplanirati s kojim igračima računa.

5.U Realovu autobosu ne smije biti buke, glazba se može slušati samo individualno, sa slušalicama na ušima, a mobiteli moraju biti podešeni na vibru, zvonjava se kažnjava.

6.Slobodno vrijeme igrači u prvom redu moraju koristiti da se dobro naspavaju.

7.Večera mora biti najmanje dva sata prije lijeganja kako bi se hrana što bolje probavila.

8.Mora se izbjegavati čokolada, te alkoholna i gazirana pića, a jesti hrana bogata kalcijem, poput plave ribe i mlijeka, te magnezijem, poput povrća, oraščastih plodova.

9.U krevet se mora leći opušteno, izbjegavajući uzbudljive situacije, a u san se mora utonuti bez gledanja TV-a ili slušanja radija.

10.Tradicionalni španjolski popodnevni odmor (siesta) na dane utakmica ne smije trajati duže od 30 minuta, jer je toliko potrebno da se odmore tijelo i um, a sve više od toga može poremetiti koncentraciju igrača.

Neutrino, jedna od stotinak subatomskih čestica (manje su od starogrčkog nedeljivog atoma),upravo je ustalasala fizičarske duhove.

Iz najmanje dva razloga. Prvi, zato što je, prema učenju „oca teorije relativnosti”, kosmosom nemoguće juriti brže od svetlosti, i drugi, zbog toga što se iznova pokazalo da su, od postanka čoveka do danas, jedino to u stvari glasine.

Dotična nevidljiva čestica, bez električnog naboja i s gotovo neprimetnom masom (što je posredno potkrepljeno u podzemnom postrojenju Kamiokande u Japanu 1998), svake sekunde prolazi kroz sve, pa i kroz vas dok čitate ove rečenice. Svuda je oko nas, stiže u ogromnim rojevima sa Sunca, u kojem nastaje kao posledica stapanja lakših u teža atomska jezgra (elemente).

Stoga je maltene neuhvatljiva, primoravajući tragače da se dovijaju kako da je ulove. Radoznali fizičari svoje osmatračke sprave najčešće ukopavaju duboko ispod površine tla po kojem hodamo. I najnovije se odvijalo u podzemlju.

Pečat od crvenog voska

Pozivajući se na tumačenje Antonija Ereditatoa sa Univerziteta Bern (Švajcarska), glasnogovornika istraživačkog poduhvata muzičkog imena „Opera” (akronim od nekoliko stručnih izraza), pod čijim su okriljem izvedeni ogledi, novinari su se brže-bolje zapitali da li se pred našim očima ruše temelji savremene fizike. Iz kojih pobuda?

Konačnu granicu brzine kretanja teorijski je uobličio Albert Ajnštajn još 1905, „čudesne godine” (annus mirabilis) kako su je kasnije prozvali, ustvrdivši da ništa (ama baš ništa) ne može da premaši brzinu svetlosti – oko 300.000 kilometara u sekundi (299.792.458 metara)!

Iz najslavnije jednačine (E = mc2), čiji je tvoracAlbert Ajnštajn, sledi da se ništa ne može kretati brže od svetlosti. Zašto? Zato što je potrebna beskonačna količina energije da se predmet pogura do svetlosne brzine ili preko nje.

Preuranjeni pogrebi

Zahvaljujući Internetu, najkorišćenijem vidu širenja glasina („Vikiliks” i ostale priče), saznali smo da je brzina svetlosti nadmašena, a Albert Ajnštajn po ko zna koji put teorijski pokopan. Svi dosadašnji pogrebi bili su, inače, preuranjeni.

Pre četiri godine, poznata Fermijeva laboratorija u Bataviji (SAD), obznanila je da je u eksperimentima u podzemnom rudniku (program „Minos”), neutrino stigao na cilj (u detektor) malčice pre svetlosti. Ali to nisu naročito isticali. I osmatranje jedne supernove (eksplodirajuća zvezda) u Velikom Magelanovom oblaku 1987, ukazalo je da su pomenute subatomske čestice za jedan milijarditi delić prekoračile svetlosnu brzinu. „Svemirski policajci” su ostali nemi.

S kakvim smo otkrićem sada suočeni?

Iz jednog postrojenja, na razmeđi Švajcarske i Francuske (CERN kraj Ženeve), neutrini su stizali u drugo, u središte Italije (Gran Saso), premašujući „konačnu brzinu” za 60 milijarditih delića sekunde (60 nanosekundi)! Jurili su 0,0025 odsto brže od svetlosti (2,5 stohiljaditih delića) neznanom podzemnom stazom od švajcarskih Alpa do italijanskih Apenina, dugačkom 730 kilometara. Veoma osetljivi merni uređaji zabeležili su 16.000 takvih događaja ili 16.000 otisaka prispelih subatomskih čestica.

Istraživači su bili zaprepašćeni, novost je ustalasala i upućene i neupućene. Uprkos tome, valja biti veoma oprezan: brojni opiti su obelodanili nešto slično, a kasnije se ispostavilo da nije tačno. Izuzetna otkrića iziskuju izuzetne provere.

Ukoliko se, međutim, u potonjim merenjima ustanovi da nije načinjena greška, bićemo svedoci najtemeljnijeg naučnog prevrata u proteklih stotinu godina. Uzdrmaće se iz temelja zdanje (i znanje) savremene fizike na kojem uveliko počiva naš pogled na svet (i kosmos). Poslužimo se rečima jednog zaprepašćenog teorijskog fizičara: „Ukoliko je to istina, ništa ni o čemu nismo do sada razumeli”.

———————————————————————-

Potpuno iznenađenje

„Ova vest je za mene potpuno iznenađenje, mada su neutrina vrsta čestica izuzetno čudnih osobina”, kaže za „Politiku” prof. dr Jovan Puzović sa Fizičkog fakulteta u Beogradu, rukovodilac jednog od četiri srpska tima u CERN-u. „U prvi mah delovala mi je kao još jedan od loše interpretiranih rezultata eksperimenta. Međutim, posle pažljivog čitanja članka, može se reći da je obavljen izvanredan posao. Prikupljeni podaci su pouzdano dokumentovani, bez ikakve senzacije, i prepušteni međunarodnoj naučnoj zajednici na dalju analizu. Imajući u vidu mogući značaj (ako se pokaže da je tačno), biće to najveće otkriće u fizici u proteklih sto godina. Pomalo sam sumnjičav, ali je potrebno još malo vremena da se dokaže postoje li ili ne postoje čestice brže od svetlosti”.

Stanko Stojiljković

Marija Montesori je i jedna od prvih pravih naučnika u ovoj oblasti, koja je ponudila u teorijskom i praktičnom smislu kompletno naučno zasnovanu pedagogiju, čiji su pojedini elementi kasnije preuzimani od strane teoretičara u oblasti klasične pedagogije i drugih reformskih pedagogija.

Već početkom 20. veka Marija Montesori detaljno i naučno utemeljeno piše o karakteristikama i mogućnostima razvoja inteligencije, volje, pažnje i o kompletnom psiho-fizičkom razvoju deteta, opisujući činjenice i procese koji su kasnije razrađivani.

Lekar po struci, ali obrazovana u oblasti pedagogije i andragogije, Marija Montesori među prvima posmatra dete na drugačiji način – kao vrednu i jedinstvenu individuu,koja se razvija u skladu sa prirodnim zakonitostima i kojoj treba obezbediti najbolju i najtopliju sredinu i negu radi optimalnog fizičkog i psihičkog razvoja i ispoljavanja najvrednijih ljudskih osobina, koje udružene vode međusobnom poštovanju, saradnji, pomaganju i miru u svetu kao krajnjem rezultatu.

Knjiga dugogodišnjeg saradnika Marije Montesori i odličnog poznavaoca Montesori pedagogije E.M.Stendinga (E.M.Standing), pod nazivom „Marija Montesori – njen život i rad” (Maria Montessori – Her Life and Work ) objavljena je 1957. godine.

Napisana je na osnovu objavljenih radova Marije Montesori, beležaka sa brojnih predavanja na seminarima i kongresima održanih tokom 30 godina njenog aktivnog rada, kao i autorovog ličnog iskustva u primeni Montesori pedagogije. Deo knjige posvećen je poređenju ideja i prakse Marije Montesori i Frebela, tvorca ideje o vrtiću.

Kako Stending piše, dugotrajan proces indirektne pripreme doveo je do svetski poznatih otkrića u prvoj Dečjoj kući u Rimu, u 37 godini života Marije Montesori. Ova priprema, kako će zainteresovani čitalac videti iz prikaza njenog života pripremljenog na osnovu Stendingove knjige, bila je ne samo dugotrajna već i naporna. Do 37 godine Marija Montesori se borila za svoje pravo na studiranje medicine, za prava žena i za dostojanstven i sadržajan život dece sa posebnim potrebama. Od 37 godine njena borba dobija nov karakter i usmerena je na pravo na razvoj u skladu sa prirodnim principima sve dece i na širenje ideje o načinima i mogućnostima ostvarenja tog prava.

Marija Montesori (Maria Montessori) je rođena 31. avgusta 1870. godine u mestu Chiaravalle u Ankoni u Italiji. Otac, Alesandro Montesori je bio potomak plemićke porodice iz Bolonje, a majka Renilde Stopani nećaka čuvenog filozofa i naučnika Antona Stopani. Otac je bio veoma konzervativan, dok je majka bila liberalnijih stavova i uvek podržavala ćerku.

U doba kada je napunila 12 godina, 1882. godine, porodica se seli u Rim. Sa 14 godina Marija postaje veoma zainteresovana za matematiku i pohađa tehničku školu, u to doba uglavnom uobičajenu za mladiće. Roditelji joj predlažu da se školuje za učiteljicu, u ono vreme jedini poziv za ženu, ali ona odbija i odlučuje se za studije medicine. Posle duge borbe sa roditeljima i Univerzitetom, Marija postaje prva žena student medicine u Italiji. Ne samo da dobija stipendiju već se izdržava davanjem časova, odakle potiče njena ideja o neophodnosti rane ekonomske nezavisnosti i samostalnosti u razvoju.

Samo studiranje nije bilo nimalo lako – ne samo što je morala da se bori sa svakodnevnim podsmehom i predrasudama kolega već i da ostaje sama po mraku na praktičnim vežbama kojima nije mogla da prisustvuje zajedno sa muškim kolegama. Ipak, sa uspehom završava studije i 1896. godine postaje prva žena doktor medicine u Italiji. Iste godine počinje njeno angažovanje u oblasti zaštite prava žena (učešće na feminističkom kongresu u Berlinu) i dece (kongres u Londonu 1900. godine, gde govori o izrabljivanju dece u rudnicima na Siciliji i daje podršku pokretu kraljice Viktorije protiv eksploatacije dece).

Po diplomiranju, dobija mesto pomoćnog doktora u Psihijatrijskoj bolnici na Univerzitetu u Rimu. Tokom posete ustanovama za poremećene osobe susreće se sa decom sa posebnim potrebama. U želji da im pomogne, saznaje od čuvara da se deca posle svakog obroka bukvalno bacaju na pod u potrazi za mrvicama hleba. Stending opisuje značaj ovog događaja sledećim rečima: „Montesori je pogledala po sobi i videla da deca nemaju nikakve igračke niti bilo kakve predmete – da je soba potpuno prazna. Nije bilo nikakvih predmeta koje bi deca mogla da uzmu u ruku, drže ili koriste. Montesori je u dečjem ponašanju videla potrebu za nečim što je drugačije i više od obične potrebe za hranom. Za ovu decu, shvatila je, samo je jedan put ka inteligenciji, a to je preko njihovih ruku. Instinktivno su ova deca tražila taj put na jedini raspoloživ način”. (Standing, str. 28).

Posmatrajući ovu decu, Marija Montesori dolazi do zaključka drugačijeg od preovlađujućeg: da je njihov problem pedagoške, a ne medicinske prirode. Veruje da se posebnim obrazovnim tretmanom njihovo mentalno stanje može popraviti i da mogu veoma da napreduju. Tako postaje zainteresovana za istraživanja koja su u ovoj oblasti već vršili francuski doktori Itard (Jean Itard) i Segen (Eduard Seguin).

Na pedagoškom kongresu u Turinu 1899. godine Marija Montesori govori o moralnoj edukaciji, iznoseći mišljenje da deca sa posebnim potrebama imaju isto, pa i veće pravo na obrazovanje od normalne dece. Kako je u Italiji ovo bila nova ideja, tadašnji ministar za obrazovanje poziva je da održi seriju predavanja koja se završavaju formiranjem Državne ortofreničke škole, pod njenom upravom u sledeće dve godine, do 1901. Tokom dve godine, u ovoj školi je edukovan veliki broj učitelja za socijalni metod posmatranja i edukacije dece sa posebnim potrebama.

Ovo je period intenzivnog rada Marije Montesori. Putuje u London i Pariz radi proučavanja načina rada sa decom sa posebnim potrebama i vraća se na Univerzitet da pohađa predmete iz antropologije, filozofije i psihologije. Prevodi radove Itarda i Segena na italijanski, objavljuje svoje radove, predaje na Fakultetu za pedagogiju i radi kao šef Katedre za antropologiju Univerziteta u Rimu. Njeno prvo veliko delo objavljeno u ovom periodu je „Pedagoška antropologija” . Takođe radi u bolnicama i klinikama u Rimu i vodi sopstvenu privatnu lekarsku praksu.

Rad sa decom sa posebnim potrebama dovodi do ideje o pravljenju posebnih predmeta koje će koristiti. Ovi predmeti, kasnije modifikovani za potrebe zdrave dece, poznati kao Montesori didaktički materijali, napravljeni su sa ciljem unapređenja manipulativnih, čulnih i jezičkih sposobnosti. Ne samo da se inferiorni mentalitet ove dece razvio do neobičnog i neočekivanog nivoa, nego su neka od njih su naučila da čitaju i pišu tako dobro da su uspešno položila državni ispit za školsku decu. Ovo čudo je praćeno aplauzom, ali kako piše Marija Montesori: „Dok su se svi divili mojoj deci, ja sam razmišljala o razlozima zbog kojih su zdrava i srećna deca u normalnoj školi na tako niskom nivou razvoja, da se na testu inteligencije izjednačavaju sa mojim nesrećnim učenicima” (Standing, str. 30). Tako dolazi do ideje da će primena sličnih metoda sa normalnom decom razviti njihove ličnosti na iznenađujući način.

U to vreme je u Rimu postojao siromašan kvart pod nazivom San Lorenco (San Lorenzo). Po sređivanju ovog kvarta i izgradnji novih zgrada, tu se uselilo više od 1000 ljudi. Uskoro se pojavio problem sa malom decom koja su ostajala sama preko dana, dok su im roditelji bili na poslu a starija braća i sestre u školi. Vlasti su odlučile da sva deca provode vreme na jednom mestu i krenule u potragu za nekim ko bi ih čuvao. Neko od nadležnih, videvši članak Marije Montesori u novinama, predlaže da njoj deca budu poverena i ona pristaje. Prostorija je, zbog nedostatka finansijskih sredstava umesto školskim opremljena nameštajem prilagođenim ustrastu ove dece – stolicama, stolovima i foteljama, što će se pokazati kao ključan faktor za razvoj dece, a didaktički materijal donosi Marija Montesori. Evo kako ona opisuje ovu decu na početku rada: „Šesdesetoro plačljive, uplašene dece, toliko stidljive da je bilo nemoguće izvući iz njih ijednu reč, bezizražajnog lica, praznog pogleda … jadna napuštena deca odrasla bez ičega što bi im stimulisalo mozak …” (Standing, str. 38). Dogovoreno je da deca budu poverena na čuvanje devojci koja će, po uputstvima Marije Montesori, pokazivati kako se radi sa Montesori materijalom.

„Dečja kuća” je počela sa radom 06.01.1907. godine. U sledećih šest meseci, tokom kojih su primenjivanje vežbe praktičnog života i edukacija čula, desilo se ono što su mnogi smatrali čudom. Evo opisa Marije Montesori: „Dala sam se na posao, kao seljanka koja, pošto je sačuvala kvalitetno seme kukuruza nalazi plodno tle na kome ga može slobodno posaditi. Ali pogrešila sam. Jedva da sam okrenula grumen mog polja, kada sam našla zlato umesto pšenice; grumen je otkrio dragoceno blago. Nisam bila seljanka kakvom sam se smatrala, već pre Aladin koji je ne znajući, u rukama držao ključ skrivenog blaga” (Standing, str. 39).

Šta je bilo ovo skriveno blago koje se odjednom pojavilo? Normalne osobine detinjstva, do tada sakrivene iza devijantnog ponašanja dece. Marija Montesori je otkrila da deca poseduju kvalitete različite od onih koji im se obično pripisuju. Izgledalo je da je oslobođen viši oblik ličnosti i da se rodilo novo dete. Aladinova lampa je bio Montesori materijal, prilagođen u potpunosti normalnoj deci, sa kojim su ona birala da rade spontano, za razliku od dece sa posebnim potrebama, koju je trebalo ubeđivati da sa njim rade.

Osnovne osobine ovog novog deteta bile su:
- mentalna koncentracija
- ponavljanje vežbe
- ljubav prema redu
- sloboda izbora
- ljubav ka radu umesto igri
- neprimenjivanje kazne i nagrade
- ljubav ka tišini
- odbijanje slatkiša
- osećaj ličnog dostojanstva
- „eksplozija” pisanja
- otkriće čitanja
- spontana samo-disciplina.

I sama Marija Montesori je bila iznenađena ovim otkrićima. Ali čudo nije dugo ostalo skriveno. Počelo je da se priča o dešavanjima u kvartu San Lorenco i druga Dečja kuća je napravljena u drugoj zgradi. Tu se čudo ponovilo. Uskoro su počeli da dolaze posetioci, prvo iz Italije pa iz drugih zemalja, da posmatraju decu i uvere se svojim očima. Prva Dečja kuća u Londonu je otvorena 1918. godine, gde se isto desilo. Vesti se prenose u Ameriku i na druge kontinente. Dečje kuće se osnivaju u Engleskoj, Australiji, Rusiji, a među posetiocima iz svih krajeva sveta našla se i Tolstojeva ćerka.

Prva knjiga pod nazivom „Metod naučne pedagogije primenjen na edukaciju dece u Dečjim kućama” objavljena 1909. godine, prevedena je na preko 20 jezika. Na zahteve iz svih krajeva sveta i očiglednu potrebu za širenjem novog načina rada sa decom, počinje obučavanje Montesori učitelja . U Rimu je osnovano prvo Montesori društvo – Opera Montesori (Opera Montessori), koje i danas postoji. Uskoro se slična društva osnivaju širom Italije.

Poziv iz 1914. godine da se preseli u Ameriku, gde bi vodila Dečju kuću, Marija Montesori odbija. U Ameriku odlazi sledeće godine, radi serije predavanja, kao gost Tomasa Edisona i američkog Montesori društva čiji je predsednik bio Graham Bel. Prvo predavanje održano je u Karnegi holu za preko 5000 ljudi. Kako je u toku bila Svetska izložba u San Francisku, napravljena je soba sa staklenim zidovima u kojoj se nalazilo Montesori odeljenje, pod upravom Helen Parkharst (Helen Parkhurst) koja se obučavala uz Mariju Montesori. Oko staklenih zidova nalazile su se stolice sa kojih su zainteresovani posetioci posmatrali decu. Deca su dobila jednu od dve zlatne medalje dodeljene na Svetskoj izložbi.

Pred Drugi svetski rat Marija Montesori se sa sinom seli iz Italije, prvo u Španiju, Holandiju, pa u Indiju, gde se bavi pisanjem, predavanjima i obučavanjem budućih Montesori učitelja. U toku sledećih godina putuje širom sveta držeći predavanja i međunarodnu obuku. Istovremeno nastavlja sa istraživanjem i pisanjem novih knjiga, na temu razvoja deteta od rođenja do 3 godine, primene Montesori pedagogije na školsku decu u čemu aktivnu ulogu ima sin Mario i razrade metoda za predškolsku decu. Ideja o školi na Montesori način podrazumeva dalju primenu osnovnih principa, nešto izmenjenih u skladu sa potrebama novog razvojnog perioda deteta od 7 godina.

Aktivan borac za mir u svetu i pravo dece na obrazovanje, Marija Montesori učestvuje u radu UNESKO-a. Za Nobelovu nagradu za mir je nominovana tri puta, 1949., 1950. i 1951. godine, a 1949. godine dobija u Francuskoj Legiju časti, jedno od brojnih priznanja koja su joj dodeljena tokom života. Umire 1952. godine u Holandiji, gde je i sahranjena.

Izvor: http://www.montesori-zvono.com/

* Uspesi se stvaraju tamo gde drugi nisu videli šanse.

* Pokušaj da uskladiš tip čoveka sa tipom posla i pola posla si završio.

* Za hrabrost je bitan tajming

* Bolje je postavljati granice, nego podvlačiti crte.

* Kad sedneš u pogrešan voz, sve su stanice pogrešne.

* Ako imaš problem koji može da se reši novcem, to nije problem.

* Dobrog i pametnog možeš da naučiš bilo čemu, glupog ne možeš da naučiš da bude pametan, lošeg da bude dobar.

Ivan Stanković

Meka ljubav obuhvata ona ponašanja koja smatramo uobičajenim izražavanjem ljubavi: maženjem i nežnim dodirom, poljupcem, pohvalom, nagradom u vidu nekog poklona ili prijatne aktivnosti, posvećivanjem svog vremena detetu. Sve ove znake dete jasno prepoznaje kao znake da je voljeno – da je važno svom roditelju. Na taj način razvija sliku o sebi kao o osobi koja ima vrednost. Pokazujući meku ljubav detetu pomažemo mu da izgradi ljubav prema sebi. Pokazujući mu poštovanje pomažemo mu da izgradi samopoštovanje. Verujući u njegove sposobnosti i naglas ih priznajući pomažemo mu da razvije samopouzdanje.

Ali, za razliku od meke ljubavi, detetu je potrebna i čvrsta ljubav.

Ova vrsta roditeljske ljubavi se izražava, na primer, kao zahtev roditelja da dete mora da radi nešto što mu se ne radi: da opere ruke, pospremi igračke, nauči lekciju. A kada dete želi da radi nešto za šta roditelj smatra da je loše, rizično ili štetno, on pokazuje čvrstu ljubav tako što ne dozvoljava detetu da to radi i što istrajava u tome. Deci su potrebne granice, ali nema granice bez graničara. Roditelj pokazuje čvrstu ljubav i kada kažnjava dete kada zasluži, da ne ponovi loše ponašanje.

Ali, deca čvrstu ljubav ne prepoznaju kao ljubav. Bar ne u početku. Mnogo godina kasnije mogu biti zahvalna roditeljima što su im pokazivali i čvrstu ljubav. Isto tako, neka deca, na čuđenje svojih roditelja, upravo im mnogo godina kasnije zameraju što ih nisu voleli na način čvrste ljubavi.

Dečja logika je primitivna i dete misli da sve ono što je neprijatno je i štetno, a da je sve ono što je prijatno i dobro. I zato sve neprijatnosti na kojima insistira roditelj koji voli na čvrst način dete doživljava kao gnjavažu i maltretiranje. I zato je važno da roditelje podsetimo da je upravo ta „gnjavaža” veoma važna za budućnost i sreću njihovog deteta, da je i to ljubav – čvrsta ljubav.

Za pravilan razvoj deci je potrebno da primaju obe ljubavi, u potrebnoj proporciji. Ako dete dobija samo meku ljubav, postaje razmaženo ili prezaštićeno i nesposobno za samostalni život. A ako dete dobija pretežno čvrstu ljubav, nije sigurno da je voljeno i trudi se da zasluži ljubav pa postaje preterano poslušno.

Pre pedeset godina deca su uglavnom dobijala čvrstu ljubav, a današnja deca pretežno dobijaju meku ljubav. I zato podsećamo roditelje na važnost čvrste ljubavi.

Ljubav i disciplina su sve što je detetu potrebno.
Zoran Milivojević

„Now y’all stay in school. Don’t make me have to find you.“ Two of them laughed, but the third one said:

„My daddy says Muhammad Ali was drugged,“ In that instant a cold, cold mask seemed to slide across the champion’s face.

„‘Yeah … yeah,“ Joe said, „I drugged him with a left hook.“ And they saw the look in his eyes and all three of them ran away. Frazier turned to me and said:

„You heard that. What I got to do? What the hell I got to do?“

There was nothing he could do. Frazier, a reserved gentleman, was never going to win a trash talk battle against Ali. Ali went on to win the 1972 rematch against Frazier, again at MSG.

Istraživanje koje je sprovedeno na uzorku od 1.141 devojčica starih između 11 i 17 godina, pokazuje takođe, da one koje verno prate rijaliti emisije više vremena posvećuju i svom izgledu. Njih 47 odsto ispitanih devojaka je reklo da „redovno“ prati takve programe. Od tog broja njih 68 odsto je izjavilo da su bezobrazluk, sitne pakosti i rivalstvo u „ženskoj prirodi“.

Čak 78 odsto devojčica smatra da je spletkarenje normalno u odnosima među ženama, dok 63 odsto tvrdi da je teško uspostaviti poverenje u svoje drugarice.

Ista anketa pokazuje i da 72 odsto devojčica koje ne propuštaju rijaliti programe, mnogo više vremena, kako same tvrde, posvećuju svom izgledu. Autori istraživanja ukazuju da anketirane adolescentkinje smatraju da su sitne pakosti i laži „glavna sredstva za postizanje cilja“.

Trideset sedam odsto njih smatra da je laž potrebna da bi dobile ono što žele, isti broj njih tvrdi da drskost i bezobrazluk obezbeđuju veće poštovanje među drugaricama nego dobrota.

Reality je novi pokret koji je nastao kao posledica zasicenosti od holivudskih izreziranih prica.Reality je komercijala svega onog sto je bilo u suprotnosti sa holivudom,umetnost,autorski filmovi…Ko je retard i ne zna selektivno da „upija“ stvari reality show je podjednako „opasan“ kao i milion drugih stvari koje moze da vidi na tv-u.Kod nas se pod reality obicno smatra 10bisera u zatvorenom prostoru,ali u svetu je reality kao sto sam vec rekao veliki pokret.Kompletan discovery je reality,80% mtv-a je reality,“shake“ kamera u filmovima je reality,kuvari..poslasticari..pecarosi…milion drugih su reality…Reality je tvz „americki san“ tj sansa da svaka budala moze da bude poznata,ali ne mora budala da bude.
(Nikola

Kroz njenu dugu historiju, koja traje već 52 godine, popularna Barbi je bila kritikovana više puta i to uglavnom zbog nerealnih dimenzija njenog tela i površnog karaktera. Međutim, nijedna njena pojava nije izazvala toliku buru rekacija kao poslednja, koja je prikazana kao mala rokerka ofarbana i sa tetovažama, a ima i malog psa koji se zove Bastardino, prenosi Telegraf.

Proizvođač Matel opisao je lutku kao luckastu modnu ikonu.

Ova verzija popularne lutke rasprodata je u Sjedinjenim Američkim Državama za samo jedan mesec.

Međutim roditelji širom SAD, kao i eksperti, ne vole ovu novu verziju lutke.

„Ovo je proračunat potez proizvođača koji igraju na kartu devojčica koje u nekom uzrastu žele da budu starije i da izgledaju starije. Ovome se mora stati ukraj“, rekao je profsor Džoel Bakan.

Lutka koja košta 50 dolara nosi garderobu koja je prema mišljenju roditelja previše smela i ne priliči devojčicama.

Jedna od majki koja piše blogove na Parents.com napisala je, između ostalog, da nije istina da ovakva lutka daje samopouzdanje devojčicama. Sasvim suprotno, pravi od njih nesigurne klonove koji se trude da po uzoru na lutku previše naglase svoju seksualnost.

„Najveći porast neizmirenih potraživanja je kod računa za mobilni telefon i zbog švercovanja u gradskom prevozu. Operatori mobilne telefonije i gradski prevoz nude đacima i mladima sve više posebnih tarifa i upravo tu je najveći rast dugova“, kazao je Radek Pospišil iz agencije M.B.A Fajnans. Ta agencija je za češki list izradila analizu zaduženosti češke dece. Sve više slučajeva završava nalogom za sudsku zaplenu imovine ali, prema češkim zakonima, sudski izvršitelj ne sme deci da zapleni ličnu imovinu, kao što je bicikl ili igračke, a ne može ni da prebacuje dug na roditelje.

„Uvek šaljemo opomene i dužniku i njegovim roditeljima, ali u 87 odsto slučajeva, oni na to ne reaguju“, kazala je Jana Tatirkova iz M.B.A. Fajnansa. Poverioci, međutim, ako su strpljivi, ne moraju da ostanu kratkih rukava ako jednostavno sačekaju do punoletstva deteta dužnika, kada mu na vrata zakuca sudski izvršitelj.

Ovom dečaku život su spasili kablovi i grane drveta koji su mu ublažili pad. Prema saopštenju iz blagoevgradske bolnice mališan nema unutrašnje krvarenje, ali će biti zadržan u bolnici na posmatranju zbog toga što je prilikom pada udario glavu.

Početkom prošle godine 5-godišnji sin bugarskog vicepremijera i ministra finansija Simeona Đankova pao je sa pet metara visine, takođe igrajući se Betmena.

Njihove privatne živote forenzičkom preciznošću ispitivali su privatni detektivi koje je crkva unajmila u nadi da će uspeti da pronađu nešto što će ih kompromitovati u javnosti, piše britanski Independent.

Trej i Stone našli su se na nišanu Sajentologa 2006. godine kada su objavili epizodu nazvanu „Zatvoren u ormaru“ (Trapped in the Closet“) u kojoj su se rugali članovima crkve.

Nakon toga crkva je angažovala privatne detektive u nadi da će uspeti da sakupi podatke koji bi dva autora diskreditovali u javnosti ili poslužili da autori prestanu da crkvu ismevaju u svojim crtaćima za odrasle.

Pored autora serije na meti su se našli i scenarista Metju Prager, glumac Džon Stejmos, Rebeka Romin i Dejvid Gudman, pisac koji je sa Trejom i Stounom išao na koledž.

Ove informacije, kao i dokumente koji ih potvrđuju, objavio je Martin Ratbun, nekadašnji visoko rangirani službenik Sajentološke crkve, a sada veliki kritičar iste.

Ratbum je takođe izjavio da je ovo uobičajena metoda kojom se crkva služi kada su u pitanju njeni protivnici a da ponekad njeni istraživači kopaju i po đubretu ljudi koji im nisu naklonjeni.