Bajka za Bajkom Nole pomera planetu,

Dzobs ce zavrsiti peticu…
Neverovatno,
kraj dolazi sada sam siguran.

milan

Mala Mamfi je jednom prilikom čula dok su roditelji razgovarali kako samo transplantacija može njenom bratu Manoitu da spasi život, a ocu vrati vid. Posle toga je postala sve nemirnija, naročito što je bratu iz dana u dan bivalo sve gore, a otac je sve slabije video. Otac Mridul primao je minimalac, pa su troškovi lečenja za njih bili nezamislivi.

Tada je Mamfi odlučila da oduzme sebi život, a organe „ostavi“ voljenima. Pokušala je da nagovori i svoju sestru Moniku da učini isto, ali je ova nije shvatila ozbiljno.

Kad je Monika otišla u školu, Mamfi je popila pesticid. Nešto kasnije je otrčala kod oca i rekla mu da je sanjala kako joj je neko dao otrov i da je boli stomak. Mridlu je odjurio u lokalnu bolnicu, ali devojčicino stanje se naglo pogoršavalo. Prebačena je u drugu bolnicu, u kojoj su već lekari mogli samo da konstatuju smrt.

Posle ovog događaja predstavnici lokalnih vlasti prikupili su novčanu pomoć za Mamfinog brata, kako bi im koliko toliko pomogli.

Farmaceut, agent prodaje: – Vezano je za sastanak hirurga. Upravo me je pozvao …. (doktor Instituta za onkologiju, primedba redakcije). On će u prezentaciji izjednačiti „avastin” i „erbituks”. Iako to nije tako prema njegovom naučnom mišljenju, on to mora da učini zato što je njegov honorar iz…. (konkurentska farmaceutska kuća, primedba redakcije) ogroman i ne želi da ugrozi saradnju s njima.

Generalni menadžer farmaceutske kompanije: – Ali je spreman da ugrozi saradnju s nama?

Farmaceut, agent prodaje: –Ovo jeste malo čudno, ali mi je on rekao da su mu ponudili „otvoren novčanik”. Mislim, ovo je prvi put da se tamo dešava nešto krupno. Ja sam upravo razgovarao sa … (jedan od optuženih, primedba redakcije) i ne znam šta da radim. Rekla sam mu: „Vidite, doktore, ovde se radi o Vašem moralu, o Vašoj etici…” Rekao mi je: „Da, ali ja živim od tog novca, ja plaćam” i rekao mi za honorar koji dobija od… (konkurentska farmaceutska kuća, primedba redakcije) i šta su oni sve učinili za njega…

Generalni menadžer farmaceutske kompanije: – Otvoreni novčanik nije ponuda za jednaku prezentaciju pred auditorijumom, za tim sledi i pisanje recepata. Recite mu da treba da uradi šta god da misli da je etično za njega, i podvucite mu to etično…

Farmaceut, agent prodaje: – I ja sam tako mislila i već sam mu rekla: „Ja nisam kompanija koja će vršiti pritisak na njega. To neću učiniti”. On mi je rekao: „Vidite, treba da budete zadovoljni s obzirom na to da ćete sa svotom novca koju mi plaćate dobiti 300 odsto više, a oni koji toliko mnogo plaćaju dobiće 300 odsto manje. Tako ste vi pobednik u ovoj situaciji…”

M. D.

objavljeno: 10.04.2011

Međutim, u ovako male brojke ne računa se Kina, u kojoj se, kako se veruje, svake godine izvrši hiljade egzekucija, i u kojoj vlasti drže u tajnosti podatke o tome.

U 2010. godini, prema podacima Amnesti internešenela, smrtne kazne su izvršene: Kina (hiljade), Iran (252+), Severna Koreja (60+), Jemen (53+), SAD (46), Saudijska Arabija (27+), Libija (18+), Sirija (17+), Bangladeš (9+), Somalija (8+), Sudan (6+), Palestinska vlada (5), Egipat (4), Ekvatorijalna Gvineja (4), Tajvan (4), Belorusija (2), Irak (1+), Malezija (1+), Bahrein (1), Singapur (nepoznat broj) i Vijetnam (nepoznat broj).

Načini izvršenja smrtne kazne koji su korišćeni, jesu odsecanje glave, električna stolica, vešanje, smrtonosna injekcija i različite vrste streljanja – od strane streljačkog voda, i pucanje izbliza u srce ili u glavu.

U prošloj godini nisu zabeleženi slučajevi kamenovanja, ali su kazne kamenovanja zabeležene u Nigeriji, Pakistanu i Iranu, u kome na ovu kaznu čeka najmanje deset žena i četiri muškarca.

Amnesti u svom izveštaju navodi da je čak 31 zemlja ukinula smrtnu kaznu u poslednjih 10 godina.

“Situacija je veoma ozbiljna. Činimo sve što možemo, kako bi šteta bila što manja”, rekao je portparol vlade Jukio Edano. Radioaktivni materijal sada očigledno neprekidno otiče u zemlju. Japanski premijer Naoto Kan ocenio je situaciju kao “nepredvidivu”.

Kan je odbacio optužbe da je svojom posetom nukelarki dan nakon zemljotresa omeo radove na spasavanju. Opozicija je, naime, optužila Kana da je njegov boravak u elektrani sprečio radnike da ispuste vazduh ih reaktora 2 kako bi smanjili pritisak u njemu.

Portparol japanske vlade Jukio Edano rekao je da je neophodno sprečiti zagrevanje i sušenje gorivnih šipki zbog čega je neizbežno nastaviti sa hlađenjem te da prioritet mora biti ubrizgavanje vode.

Američka agencija za ekološku zaštitu saopštila je da su primećeni tragovi radijacije u kišnici na severoistoku SAD, ali da pronađeni nivo ne predstavlja opasnost po ljudsko zdravlje.

Kinesko Ministarstvo za zaštitu ekologije navodi da su „ekstremno niski nivoi“ doza radioaktivnog materijala „jod-131″ pronađeni u priobalskim oblastima, uključujući Đijangsu, Šangaj, Žeđijang, Anhui, Guangdong i Guangsi.

M.Anastasijević

Knez Miloš Obrenović, zaljubljenik u konje, koji je na obližnjem imanju Ljubičevo osnovao ergelu, jednom je upitao stanovnike Požarevca što bi htjeli da im sagradi u mjestu. Spominjao je bolnicu, nudio im školu, ali oni su rekli da bi najviše željeli – zatvor. Iznenađeni knez, kaže legenda, u čudu ih je upitao zašto baš žele zatvor, a oni su mu odgovorili: Da budemo bliže našoj djeci!

Koliko god duhovita bila anegdota o nastanku Kazneno-popravnog zavoda u Zabeli, kako je službeno ime zatvora, to nije ustanova s kojom je pametno zbijati šale.

Ondje robijaju najopasniji kriminalci u Srbiji, među njima i najpoznatiji – Milorad Ulemek Legija, a onamo će uskoro i okrutni, višestruki ubojica Sretko Kalinić zvan Zver, kojeg je Hrvatska potkraj kolovoza izručila Srbiji. Već izvana, dok stojite pred visokim zidom kojim je ograđen cijeli kompleks, Zabela izaziva strahopoštovanje. A kad nakon temeljitog pregleda, u usporedbi s kojim onaj u zračnim lukama izgleda poput dječje igre, uđete u zatvorski krug iza debelih metalnih vrata, shvatit ćete onu Danteovu poruku, koja, doduše, nije ispisana na vratima, ali vam odmah postane jasna i savršeno je osjećate: “Vi koji ulazite, ostavite svaku nadu!”

Zatvor u zatvoru
No, najstrašnije u Zabeli svako je zatvor u zatvoru, kako se zove posebno odjeljenje u sklopu sedmog paviljona, opasano još jednim, debelim, neprobojnim betonskim zidom, zatvor koji danonoćno čuvaju stražari s dugim cijevima. Za svaki slučaj, oko zatvora u zatvoru, u kojem je smješten i Legija, patroliraju i odabrani pripadnici žandarmerije, i to u punoj spremi, kao da će na ratište, s pancirkama i automatskim puškama.

Nema šanse za bijeg
Šansa da se pobjegne iz tog, najčuvanijeg dijela Zabele neusporedivo je manja od mogućnosti dobitka sedmice na lotu.

Ako ste toga bili svjesni, u to postajete uvjereni kad vas domaćini dovedu u veliku sobu prepunu elektronike – srce sustava zatvorskog osiguranja. Ondje se na 20 velikih monitora reproduciraju slike s nadzornih kamera postavljenih na svim ključnim točkama zatvora. Nekoliko policajaca ondje motri svaki detalj, svaku sumnjivu situaciju koja možda može promaknuti stražarima.

Pojavi li se štogod neuobičajeno, policajci u kontrolnoj sobi lako mogu povećati sliku ili je – kao u kakvoj televizijskoj režiji – u tren mogu vidjeti iz drugog kuta. To je savršeni Big Brother.

Nekoliko sati prije nego što smo ušli kroz golema, narančasto obojena čelična vrata zatvora, kroz njih je, nakon punih 19 i pol godina, izašao sada već bivši zatvorenik.

Službenici zatvora kažu da nije izgledao osobito sretan kad je nakon dva desetljeća njegov pogled mogao dosegnuti dalje od zatvorskog zida.

Stoga će logično zvučati rečenica upravitelja zatvora Željka Gradiške, koji nam, dok promatramo akvarij sa zlatnim ribicama u hodniku upravne zgrade, govori da nismo u pravu kad u šali kažemo da bi stanovnici Zabele zlatnu ribicu tražili da im, umjesto tri želje, ispuni samo jednu: izlazak iz zatvora. – Mnogi od njih djeluju posve zbunjeno kad se nađu na slobodi – kaže Gradiška, zagrebački student odrastao na Poletu i knjigama Miljenka Smoje.

Gradiška objašnjava kako i Kazneno-popravni zavod Zabela pati od istih boljki kao i drugi zatvori u Srbiji, ali i regiji – prenapučen je. U Srbiji je trenutno više od 11.000 zatvorenika. Gotovo deset posto njih zatvorsku kaznu služi u Zabeli.

Svaki zatvorenik u Zabeli državu stoji 20 eura dnevno, pa nije teško izračunati da to godišnje, samo kad je taj zatvor u pitanju, stoji gotovo 10 milijuna eura.

A to je, uistinu, silna svota. Srbija se, dakako, ne može mjeriti s Norveškom, koja, kao i druge skandinavske zemlje, po zatvoreniku troši 120 eura dnevno. Ipak, to je, dodaje Gradiška, dovoljno novca da se stanarima Zabele osigura razmjerno pristojan standard.

Posebno odjeljenje 7. paviljona, tzv. zatvor u zatvoru, sa zelenim ulaštenim podovima i vratima ćelija obojanim u tamnije tonove zelene, djeluje čisto i sterilno poput kakve bolnice.

Uz Legiju, osuđenog na 40 godina zatvora zbog ubojstva srbijanskog premijera Zorana Đinđića, ovdje je još 60-ak najtežih robijaša. Njihov je krimen ratni zločin, organizirani kriminal ili terorizam.

Ćelija u kojoj dnevno provode 23 sata velika je tek toliko do u nju stane ležaj, stolica i stol, a u njoj je i sanitarni čvor. Kad i izađu na jedan sat zajamčene šetnje dnevno, iznad sebe neće vidjeti čisto nebo, nego – poput ptica u krletki – žičanu ogradu.

- Prostor je toliko klaustrofobičan da svatko tko se prvi put nađe u tom prostoru za šetnju odmah bježi prema zidu – kaže Zorana Vučičević, savjetnica za medije i odnose s javnošću srbijanskog Ministarstva pravde.

Tri dnevna obroka zatvorenici u posebnom odjeljenju također će pojesti u ćeliji i bit će uskraćeni za povlasticu onih u otvorenim ili poluotvorenim odjeljenjima, koji ručaju u zajedničkoj prostoriji.

Zatvor u zatvoru samostalni je, posve autonomni sustav unutar Kazneno-popravnog zavoda Zabela. Ima svoju posebnu, vrlo suvremenu kuhinju, kakve se ne bi postidio ni hotel visoke kategorije.

Ondje je i rezerva hrane dovoljna za više tjedana, kako bi se, iz sigurnosnih razloga, na najmanju mjeru sveo broj dostava namirnica. U posebnom odjeljenju su i zubarska ordinacija te ambulanta u kojoj je moguće izvesti manje zahvate.

Ako je potrebna kirurška intervencija, zatvorenik će helikopterom, pod strogom pratnjom i budnom paskom, biti premješten u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu u Beogradu.

- I zatvorenici posebnog odjeljenja imaju pravo na jedan desetominutni telefonski razgovor tjedno – kaže Branislav Marković, načelnik službe za tretman osuđenika. – No, svaki njihov telefonski razgovor se snima i arhivira.

Jedino se ne snimaju razgovori osuđenika s njihovim odvjetnicima ili s predstavnicima nevladinih organizacija koje se brinu za prava zatvorenika.

Uređaj za snimanje ima certifikat i točno bilježi vrijeme kada snima razgovore, tako da odvjetnicima ili nevladinim udrugama, ako to zatraže, uvijek možemo izlistati podatke kako bi se uvjerili da njihovi razgovori nisu snimani – objašnjava Marković.

Kada najteži kriminalci, poput Legije, stignu u posebno odjeljenje, ondje će provesti najmanje dvije godine. Za to vrijeme promatrat će se njihovo ponašanje.

Ako je ono uzorno i ako to druge okolnosti dopuste, zatvorenik može biti premješten na blaži tretman izvršenja kazne, ali isključivo unutar sedmog paviljona, u kojem također vrijedi zatvoreni sustav izdržavanja kazne.

Bez obzira što nakon određenog vremena i najteži kriminalci, zasluže li to svojim ponašanjem, mogu prijeći u odjeljenje gdje je režim blaži i gdje u ćeliji mogu biti dvojica ili trojica zatvorenika, mnogi od njih će to odbiti. – Naprosto, naučili su na samoću i neku svoju intimu i mir – kaže Branislav Marković.

Dodaje kako u poluotvorenim ili otvorenim odjeljenjima, gdje u spavaonicama bude i po trideset, pa i više zatvorenika, ne postoji mogućnost nikakve privatnosti. Doduše, ondje se zatvorenici u slobodno vrijeme mogu družiti, ali mnogo je onih koji više ne mogu slušati uvijek iste priče ljudi s kojima dijele zajednički prostor. – Zamislite kako je onima koji pet, deset ili petnaest godina dijele isti skučeni prostor s istim ljudima i neprekidno slušaju njihove priče koje se ponavljaju iz dana u dan – kaže Marković.

Zatvorski krug, osim dakako, sedmog, najstrožeg paviljona, u kojem je i zloglasni zatvor u zatvoru, ambijentom nalikuje na kakvu vojarnu. Mnogo je zelenila, posađeni su i grmovi ruža, a zatvorskim se krugom šepuri i nekoliko paunova, obvezni dekor mnogih bivših kasarni JNA.

Susrećemo i dvije crne mačke dok uživaju na još toplom listopadskom suncu. U krugu je tek nekoliko zatvorenika, neki telefoniraju iz javne govornice uz zatvorske zgrade, drugi dokono šeću uokolo. Vremena je ovdje napretek. Svi su u sivim zatvorskim odijelima.

Promatraju nas tupim pogledom. Jasno im je da smo novinari i ne zaziru od fotoaparata iako su nas u zatvorskoj upravi upozorili da poštujemo njihova prava i ne snimamo ih izbliza ako na to ne pristaju. Uglavnom ne žele razgovarati. Samo je jedan od njih u prolazu kratko rekao “2024.”, što je vjerojatno godina koju s nestrpljenjem čeka, u kojoj će izaći na slobodu. Naš pratilac u zatvoru govori mi da je taj osuđenik u Zabeli zbog dilanja droge.

Takvih je ovdje podosta. Iako se čini da je u zatvor nemoguće unijeti drogu, ona ipak tu dospijeva. Nije Zabela po tome jedinstvena. U niškom zatvoru prošle je godine od predoziranja heroinom umro jedan zatvorenik.

Droga je nezaustavljiva poput vode, nadire i uvijek nađe pukotinu, kažu nam u Zabeli. Da bi život u zatvoru ipak imao nekakav smisao, a i da bi droge bilo manje, zatvorenike se potiče na sportska nadmetanja. U krugu zatvora imaju čak i bazen, malo manji od olimpijskog. A kako je spojen na izvor termalne vode čija je temperatura oko 36 stupnjeva, može se koristiti i izvan sezone kupanja.

Uz bazen su i teretana, nogometno igralište, a malo dalje i košarkaško.

- Potičemo zatvorenike da se uključe u sportske aktivnosti – govore nam naši sugovornici. – Za dobre rezultate dobit će povlastice koje im mnogo znače.

Pokažu li se dobri u sportu, osuđenici koji imaju suprugu ili nevjenčanu partnericu tako će umjesto jednog, redovnog posjeta u tri mjeseca imati pravo na dva susreta u tri mjeseca.

Za takvu vrstu intimnih susreta postoji posebno mjesto u zatvorskom krugu, omanja zgrada koju zovu “kuća ljubavi”. Sa suprugom ili izvanbračnom družicom, zatvorenik ondje jednom u tri mjeseca može provesti tri sata.

Koliko god je to moguće, i u Zabeli se, unatoč tome što slovi za iznimno strog zatvor, zatvorenicima nastoji osigurati barem minimum onoga što se na slobodi smatra posve uobičajenim i normalnim. Zatvorenici se mogu ženiti, a obred se obavlja u posebnoj prostoriji unutar zatvorskog kruga.

Najpoznatiji ženik u Zabeli bio je Kristijan Golubović, poznati srpski kriminalac i jedan od junaka legendarnog filma o srpskoj mafiji “Vidimo se u čitulji”. Kristijan je jedini od desetak likova tog dokumentarca koji je preživio međusobne obračune beogradskih uličnih bandi.

Tog rujna 2006., kada se ženio u Zabeli, njegova mlada do zatvora se dovezla u 15-metarskoj limuzini, a pratila ju je kolona od desetak džipova.

- Sjećam se tog vjenčanja. Uz matičara, bili su tu, naravno, i kumovi i svadbena torta. Prije se svatovima, osim zatvoreniku, dakako, dopustilo da popiju i koji gutljaj alkohola u zatvorskom krugu, no sada se od te prakse odustalo – kaže Branislav Marković, načelnik službe za tretman osuđenika.

Naravno, u Zabeli, kao i u drugim zatvorima, homoseksualnost je poprilično raširena.

- Znamo za to i ako u pitanju nisu nasilni odnosi, toleriramo ih – kažu u upravi zatvora. Kao i u svakoj zajednici, s razlikom da je zatvor zajednica u koju se ne stupa dobrovoljno, postoji sustav vrijednosti koji stvara društvenu hijerarhiju.

Zna se tko je vođa pojedine skupine, zna se tko je glavni, tko je boss.

- Nije samo fizička snaga ta kojom se u zatvoru postaje vođa – objašnjava Branislav Marković, koji sa 20-godišnjim stažem stečenim u više zatvora u Srbiji dobro poznaje nevidljivu, ali snažnu društvenu strukturu izgrađenu unutar zatvorskih zidina.

- Važna je i inteligencija osuđenika, njegovo obrazovanje, ali i nastup, često i način odijevanja, iako u zatvoru svi nose uniforme. Ali i u takvim uvjetima neki ističu svoju osobnost. No, ono što je posebno zanimljivo jest da se prije društveni status među osuđenicima isključivo stjecao u zatvoru, a sada se taj položaj nerijetko donosi već pri ulasku u zatvor.

Kada bi Legija imao prilike biti u nekoj grupi, da nije sam u posebnom odjeljenju, bio bi njen neprijeporni vođa, jer ga većina zatvorenika zbog svega što je učinio doživljava kao osobu kojoj se valja pokoriti – objašnjava Marković.

Upravo status lidera koji pojedinci stječu u zatvoru, dodaje Marković, postaje njihov najveći problem kad odsluže kaznu.

S povratkom na slobodu ponovno su nitko i ništa, bez statusa i ugleda koje su uživali među osuđenicima u zatvoru. Mnogi to rješavaju tako što se onamo ubrzo ponovno vrate.

Zatvor u Zabeli u posljednjem je desetljeću bio je poprište dviju velikih pobuna. Ona nakon pada Slobodana Miloševića u listopadu 2000. bila je krvava i trajala je tjednima. Zatvorenici su tada divljali, razbijali i palili inventar, međusobno se tukli. Razlog: tražili su amnestiju. Demolirali su velik dio zgrada unutar zatvorskog kruga. Šesti paviljon bio je toliko uništen da ni danas nije u funkciji. Skupina osuđenika tada je izvikivala političke parole, među kojima i “Mi napolje, JUL unutra”, misleći pritom na članove Jugoslovenske udružene levice, stranke Miloševićeve supruge Mirjane Marković. Druga pobuna dogodila se šest godina kasnije, potkraj 2006., i nije bila tako dramatična i krvava kao ona prva. Uzrok pobune koji je tada zahvatio i druge zatvore u Srbiji bilo je neusvajanje novog zakona o amnestiji. Mnogi zatvorenici tada su prijetili skakanjem sa zatvorskih krovova, a neki su se staklom i žiletima rezali po tijelu.

Legija obožava Mars i Milka čokoladice, a puši Davidoff. Najpoznatiji stanar Zabele, 42-godišnji Milorad Ulemek Legija, ne stvara probleme zatvorskim čuvarima. Ni na što se ne žali, nije tražio nikakve pogodnosti. Doduše, bilo bi prerano da nešto takvo i pokuša. U Zabelu je, iz beogradskog Centralnog zatvora, zajedno s bivšim šefom srbijanske tajne policije Radetom Markovićem, stigao tek sredinom srpnja ove godine.

Nekadašnji zapovjednik Jedinice za specijalne operacije (JSO), poznatije pod nazivom Crvene beretke, dan provodi uglavnom pišući. Do sada je objavio desetak knjiga (“Legionar”, “Momci iz Brazila”, “Gvozdeni rov”, “Mađioničar”…) i to mu, navodno, donosi dobru zaradu. Većina njegovih knjiga može se naručiti i putem interneta.

- Legija ima pravo na dvije dostave iz kantine tjedno. Napiše što mu treba i to mu dostavimo u ćeliju. Naravno, može naručiti samo originalna tvornička pakiranja. Uglavnom, najviše mu donosimo čokoladice Mars i Milka, zaista ih mnogo pojede.

Dakako, naručuje i cigarete. Puši Davidoff – kaže Goran Nenadović, načelnik službe za osiguranje i zapovjednik zatvora u zatvoru.

Legija, kao i svi zatvorenici posebnog odjeljenja mjesečno sa svog računa može potrošiti najviše 35 tisuća dinara (oko 350 eura), što je prosječna mjesečna plaća u Srbiji. Više od toga nije dopušteno bez obzira na to koliko novca na računu imao.

Iz sigurnosnih razloga namirnice koje osuđenik naruči uvijek se kupuju u drugoj prodavaonici u Požarevcu ili okolici. Sve što odlazi u njegovu zatvorsku ćeliju mora biti izvorno tvornički zapakirano, a uz to se vrlo temeljito pregleda, pa je isključena mogućnost da se podmetne kakav nož, neko oružje ili turpija.

Autor: Drago Hedl

Mada u glavni grad Port-o-Prens stiže sve više humanitaraca i hrane iz celog sveta, čelnici UN upozoravaju kako u distribuciju namirnica niko ne bi trebalo da ide bez naoružane zaštite. Brazilska vojska, koja vodi operaciju, ističe da preživele bez hrane, vode i smeštaja hvata očaj.

- Polako postaju sve besniji i nestrpljiviji. Svesni smo da situacija postaje sve napetija dok jadni ljudi čekaju pomoć – objasnio je portparol vojske David Vimhurst.

Situaciju je dodatno zakomplikovalo urušavanje centralnog zatvora iz kojeg je pobeglo oko 4.000 ubica, silovatelja i razbojnika koji slobodno lutaju ulicama.

Emilija Kasela, portparol jedne italijanske humanitarne agencije, izjavila je da njihova organizacija priprema slanje gotovih jela kojima bi se hranilo oko dva miliona ljudi sledeća dva meseca. Naglasila je da su lopovi već ispraznili srušene prodavnice u gradu. Neki očajni Haićani blokirali su puteve postavivši barikade od leševa i kamenja u znak protesta zbog nedostatka pomoći. Fotograf časopisa „Tajm“ snimio je dve takve prepreke postavljene na ulicama Port-o-Prensa.

- Ljudi počinju da blokiraju puteve telima. Situacija postaje strašna. Dozlogrdilo im je to što pomoć ne stiže – objasnio je reporter. Mnogi mirovnjaci tvrde da je ovo najgora humanitarna kriza koju su do sada videli. Dok ulicama odjekuju plač i zapomaganje, a tela žrtava trunu na pločnicima ili među ruševinama, prizori deluju kao da su iz pakla, javljaju izveštači. Haićanski Crveni krst veruje da je između 45.000 i 50.000 ljudi poginulo, dok se procene predstavnika vlade Haitija penju i do 200.000.

Sonson Pierre, 7 godina, Gonaives, Haiti, po prolasku uragana Hana 2008 godine. Jedna iz serije fotografija za koju je Patrik Farel, fotograf Majami Heralda dobio Pulicerovu nagradu za fotografiju 2009. godine.

„Što je Broz stvorio, ovi ne mogu ni da okreče“ (Nenad Čanak, „Tito: Crveno i crno„, završna epizoda)

Dobitnik Pulicerove nagrade u kategoriji fotografije za 1994. godinu, delo Kevina Kartera (Kevin Carter), prvi put objavljena u Njujork Tajmsu. Na fotografiji je sudanska devojčica koja pokušava da stigne do kampa Ujedinjenih Nacija, kilometar od mesta fotografisanja. Nikome nije poznata njena sudbina, uključujući i autora koji je napustio mesto odmah po snimanju.

Tri meseca kasnije Kevin Karter je izvršio samoubistvo.

Stanko Subotić i vladika Lavrentije u crkvi u Ubu, 15. avgust 2003.

Iz zvaničnog bukvara koji izdaje Zavod za udžbenike