Od 2000. prodaja CD-a pala je za gotovo 400 milijuna komada. Kupuju se i ilegalno downloadiraju mp3. No, ne albumi, nego pojedine pjesme. Prijeti nam nestanak dominantnog formata popularne glazbe posljednjih 40 godina
Samo u Americi prodaja CD-a od početka milenija strmoglavila se sa 785 na 428 milijuna komada. Iako relativno visok, porast prodaje glazbenih mp3 fajlova putem interneta financijski ne uspijeva nadoknaditi pad prodaje CD-a. Pri tome kupci mp3-a preferiraju kupnju pjesama umjesto albuma, pri čemu porast legalnog downloadinga usporava, a prodaja ringtonova strelovito pada.
Najmanje milijarda pjesama mjesečno downloada se ilegalno, besplatno, a tinejdžeri radije glazbu slušaju u streamingu na radijskim internet postajama poput američke Pandore, odnosno na MySpaceu, YouTubeu i Facebooku.
Ne zanimaju ih albumi. Vole “brstiti” audio i video fajlove raznih izvođača, kao svojedobno na MTV-u. Čak je i Radiohead najavio da će prestati snimati albume iako već 15 godina ne mari za hit-singlove i premda je do prošle godine zabranjivao iTunesu prodaju svojih pjesama, štiteći integritet svojih albuma kao umjetničkih djela.
Spas u sustavu pretplate
S druge strane, pad prodaje CD-a ipak je usporen jer još uvijek ima kupaca koji žele kupiti fizički opipljiv proizvod. U Americi je 2008. prodano 1,88 milijuna primjeraka LP albuma, najviše u desetak godina. Još uvijek mjesečno diljem svijeta izlaze tisuće novih albuma, reizdanja starih i kompilacijskih albuma na CD-u, a sve češće i na vinilnoj LP ploči. Još uvijek stotine milijuna ljudi godišnje kupuje CD i LP albume. Svi ti albumi mogu se kupiti i u legalnom downloadingu “internet dućana” kao što je iTunes koji na jednom mjestu nudi više od 500.000 albuma i 10 milijuna pjesama.
Kako bi se i na internetu očuvao format albuma, sredinom rujna pokrenuta je nova platforma iTunes LP koja kupcima cjelovitih albuma nudi niz dodatnih atraktivnih sadržaja (video, omot na zaslonu kompjutora, fotografije, tekstovi pjesama, biografije…). Diskografi razvijaju sličan format CMX, a pokušavaju ući i u koncertni, autorski i merchandise biznis svojih izvođača (tzv. 360° deal).
No, žele li održati zanimanje kupaca za fizičke nosače zvuka poput CD i LP albuma, morali bi drastično sniziti cijene. Analize pokazuju da bi kupci više kupovali CD albume kad bi koštali oko 10 dolara ili eura, pri čemu bi albumi stariji od tri ili pet godina morali koštati od 30 do 50 posto manje.
CD je i američkoj i europskoj publici preskup. Snižavanje cijena ne čuva samo CD kao nosač zvuka nego i format albuma. Slično je i na internetu. Cijena legalnog downloadinga jednog albuma je previsoka i pitanje je može li iTunes LP “spasiti album u virtualnoj stvarnosti”. Vani se već vode debate je li i cijena legalnog downloadinga jedne pjesme previsoka. Neki kažu da je danas nemoguće naći “robu za 99 centi koja će trajno vlasniku pružati zadovoljstvo”.
Drugi ukazuju na želju publike, a često i glazbenika, da se glazba učini dostupnom putem pretplate.
Bowie smatra kako bi glazba trebala biti “poput vode”. Znaš da je uvijek možeš natočiti i popiti koliko želiš, a platiti je manje-više fiksnom pretplatom. Usporedba s kabelskom televizijom još je primjerenija. Odabereš sistem pretplate i gledaš što, koliko i kada želiš. Kako smo sve više non-stop on-line, pitanje je koliko pojedinačna prodaja pjesama i albuma ima smisla.
Sistem pretplate mogao bi pogodovati i opstanku albuma. Naime, kad platiš paušal, onda želiš čuti što više glazbe, posebice omiljenog izvođača, bilo u streamingu, bilo u downloadingu. Glazbena industrija propustila je zaraditi milijarde dolara početkom milenija kad je tužbama ugasila Napster.
Već je tada postojala ideja da se Napster, tada jedini kanal za downloading glazbe, koristi za samo 10 dolara mjesečno po načelu “plati fiks i downloadaj koliko želiš”. Danas, kad CD shopovi masovno nestaju, rado bi svi okrenuli kotač povijesti unatrag, no diskografi su zazirali i od iTunesa koji danas drži 70% legalnog downloadinga pjesama i albuma.
Do 60-ih carevala je pjesma
Ispod ovih diskografskih i tehnoloških “dilema” leži pitanje što nestanak albuma može značiti za budućnost popularne glazbe. Nepobitno, sve do ranih 60-ih pop-glazba bila je orijentirana na pjesmu. Pioniri rock’n’rolla poput Elvisa, Casha, Carla Perkinsa, Jerryja Lee Lewisa i drugih uzlet tijekom 50-ih duguju uspjehu singlova, a ne albuma.
Svakih mjesec ili dva izbacili bi novu pjesmu-dvije, nadali se da će postati hit na radiju i tržištu te ih potom izvodili uživo. Tek kasnije su po nekoliko takvih singlova diskografi “pakirali” i prodavali kao albume.
Pop-glazba nije marila za album sve do sredine 60-ih iako se LP ploča, izum tehničara Columbije Recordsa, pojavila već krajem 40-ih godina 20. stoljeća. Prvotno je bila namijenjena za albume jazza i klasične glazbe. Rock izvođači poput Dylana, Beatlesa, Stonesa i drugih sredinom 60-ih prigrlili su LP album kao idealan format za izražavanje svojih umjetničkih ideja. Za niz izvođača od sredine 60-ih album je do danas bio i ostao najbitnija stvar. Stotinama milijuna slušatelja također.
Nedavno se prolilo more tinte oko remasteriranih CD reizdanja svih albuma Beatlesa. Slušatelji su čak počeli diskutirati o razlikama između mono i stereo verzija CD albuma Beatlesa. Možda je to “labuđi pjev” CD-a, ali iznova se pokazalo kako i zašto su albumi bili ili još jesu bitni. Karijera Beatlesa savršeno ukazuje na glazbeni album kao zaseban, vrijedan i važan umjetnički, a ne samo komercijalni format.
Beatlesi su krenuli kao hit-singl bend, ali su s albumima poput “Revolver”, “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” i “White Album” ostvarili neizmjeran utjecaj na budućnost popularne glazbe. Njihova inovativnost ne bi bila moguća da su samo igrali ulogu hit-singl benda. Albumi su im donijeli žuđenu kreativnu slobodu.
Pink Floyd bez albuma ne bi bio to što je, a od sredine 60-ih uvriježilo se pravilo da singlovi služe za promociju albuma kao cjelovitih djela izvođača. Do početka 80-ih i pop-izvođači su definitivno prihvatili takav model. Album je postao bitan Jacksonu, Princeu i Madonni, kao i Springsteenu, R.E.M.-u i Guns N’ Rosesu. Uzletom albuma otvorio se prostor za glazbene inovacije i hrabrije artističke postupke u rocku i popu.
To je postalo vrlo bitno u 70-ima i 80-ima kad su top-liste bile odraz jednog, a albumi punka, post-punka i indie-rocka odraz drugog svjetonazora. Rock’n’roll se možda pojavio na singlovima, ali u vitalnu i značajnu umjetnost 20. stoljeća pretvorio se zahvaljujući albumu. Pokušajte zamisliti popularnu glazbu bez albuma Beatlesa, Stonesa, Dylana, Springsteena, Zeppelina, Ramonesa, The Clasha, R.E.M.-a, Nirvane, Peppersa, White Stripesa… Oni su artistički relevantnim albumima na “duge staze” odgajali generacije slušatelja koje, pak, nisu zanimali (samo) Top 40 hitovi. I povijest hrvatski rock počela je albumom Grupe 220 da bi ga na životu u 90-ima održali albumi Hladnog piva, Majki, Leta 3, Pipsa, Laufera… Možda usporedba nije najsretnija, ali zamislite dokinuće romana i svođenje književnosti samo na kratke priče.
I punk počeo na ‘samizdatu’
No, Jon Spencer u nedavnom mi je razgovoru rekao kako je “razvoj albuma donio i mnogo samozadovoljne, pretenciozne, isprazne i dosadne rock glazbe u 70-ima, te kako možda nije loše što se u prizmu ponovo vraća pjesma kojom u tri-četiri minute moraš zaokupiti slušatelja”.
Kaže da je to bio “glavni razlog uspona Sun, Chess i Atlantic Recordsa” u čijim je studijima rođen rock’n’roll kao najvitalniji i najrevolucionarniji žanr popularne glazbe. I punk je počeo na “samizdat” ili neovisno objavljenim singlovima.
Usto, svaki se album sastoji od pjesama. No, dojam albuma kao cjeline često je jači ili drukčiji od dojma pojedinačnih pjesama, posebice u rocku. “White Album” Beatlesa ili “Exile On Main Street” najjači su argumenti za tu tezu. Spencer će i dalje objavljivati albume, iako obožava singlove Sun Recordsa i premda njegov “dvanaestogodišnji sin skida samo pojedine pjesme s interneta”.
Još u 90-ima nitko više nije želio kupovati singlove na CD-u, nego samo albume. Čak ni pop-publika, ali tada nije bilo dowloadinga i mp3 playera koji mijenjaju navike slušatelja.
I briljantni analitičar glazbene industrije Bob Lefsetz tvrdi kako povratak pjesme kao temelja za gradnju karijere nije loš. Kaže kako se posljednjih dvadesetak godina, zbog prevelike minutaže CD-a i drugih razloga, nagomilalo previše albuma na kojima vrijede samo jedna ili dvije pjesme. Smatra kako će zbog pada profita u diskografskoj industriji uloga albuma, ali i velikih diskografskih kompanija kao posrednika, biti sve manja. Pita se tko će uopće htjeti financirati snimanje i izdavanje albuma.
Drži kako će rasti uloga izvođača koji će biti sposobni pojedinačnim pjesmama izravno putem interneta i češćim koncertiranjem dolaziti do publike. “Živimo u informacijskoj eri. Obožavatelji žele informaciju, a ne CD koji izvođač snima i objavljuje svakih nekoliko godina. Ne budite žrtve sindroma albuma jer time propuštate budućnost”, savjetuje Lefsetz izvođačima. “Slušatelji žele dobru glazbu i to na zahtjev (on demand)”. Odmah, a ne za tri godine.
Top-lista presudna raperima
Album neće nestati preko noći, no sa sve većim značenjem pojedinačnih pjesama moglo bi doći do snažnije podjele izvođača. Pop, R&B i rap izvođačima presudniji će biti uspjeh pjesme na top-listama, radiju i internetu nego album, financijski bitan njihovim diskografima koji im financiraju karijere. Oni će se brže prilagoditi novoj situaciji jer mediji favoziraju pop-pjesme, no mogli bi izgubiti financijere. Rock, indie-pop, metal, alter-rock, country i jazz izvođačima albumi su još uvijek bitni kao integralna djela kojima stječu prihod na duge staze i ugled, naplativ na koncertima.
No, i oni će morati više “gurati” pjesme u prvi plan da bi stekli novu publiku koja možda ne mari za albume. Green Day kao rock bend i Lady GaGa kao pop-pjevačica spretno djeluju na obje fronte. Britney, pak, nije relevantna na albumima. Wilco, zauzvrat, nerelavantan je bez albuma.
Možda ćemo imati reprizu 70-ih u kojima Led Zeppelin nije bio na top-listama najprodavanijih pjesama, ali je prodavao milijune albuma i koncertnih ulaznica. Doduše, milijune albuma nitko neće prodavati u dogledno vrijeme jer možda ćemo doživjeti reprizu 50-ih i ranih 60-ih u kojima su rock i pop podjednako “drmali” top-listama sa singl-pjesmama, a ne albumima.
Moguće je da će rock, posebice onaj artistički zahtjevniji, postati poput jazza. Uvažen, institucionaliziran, elitističan, prisutan na albumima i koncertima, ali ne i popularan. Ili će se vratiti u underground. Sladokuscima raznih žanrova blogovi i forumi s linkovima za download albuma već sada su rajska utočišta.
Zbog većeg utjecaja interneta doći će i do veće demokratizacije izbora glazbe. Vjerojatno više nećemo vidjeti rađanje velikih rock zvijezda poput Zeppelina, Beatlesa ili Elvisa. Diktat industrije neće biti toliko izražen pa nećemo dobivati ni megazvijezde pop-glazbe poput Jacksona, Madonne ili Britney jer će industrija možda izgubiti rezon ulaganja velikog novca u pop-izvođače. Glazba će postati još fragmentiranija, a “web-pretraživač će postati novi iPod”, tvrdi Dave Allen, gitarist Gang Of Four koji smatra kako se albumu kao “principu organiziranja glazbe” nazire kraj.
Samo komercijalni format
Futurist Gerd Leonhard smatrada “glazbenici u novoj glazbenoj ekonomiji moraju izgraditi vlastitu publiku i potaknuti je na aktivnost”. “Nemojte prvo od publike tražiti novac. Jednom kad je osvojite, moći ćete joj prodavati ekskluzivne koncerte, web prijenose, ulazak u backstage, download, multimedijske proizvode.
Kad počnete sebe percipirati kao brand, poput Nikea, shvatit ćete da postoji mnogo više od pjesama za prodaju putem downloada. Razvoj tehnologije ide na ruku kvalitetnim izvođačima koji su drukčiji, iskreni, jedinstveni. Sve se svodi na kreatora glazbe i slušatelja. Glazbenici budućnosti dobro će proći ako budu vidjeli sebe kao nešto više od osobe koja želi postati zvijezda i prodavati mnogo ploča”.
Tijekom posljednja tri mjeseca Beck je svakog utorka na svojoj internet stranici ponudio po jednu obradu pjesama s legendarnog albuma “The Velvet Underground & Nico”, a nakon predstavljanja zadnje blogeri su ponudili “cjeloviti Beckov album obrada Velvet Undergrounda”. Besplatno, naravno.
Snimanje je trajalo samo jedan dan, Beck se nije puno istrošio, ali je nabacio još kredbiliteta i potaknuo interes za koncerte i “regularne” pjesme i albume. Eto, to je “branding glazbenika na webu”. Ali, možete li zamisliti Beckov “brand” bez albuma poput “Odelay”? Teško. Uostalom, i na internetu je ponudio pjesme s kultnog albuma Velvet Undergrounda, a ne obrade hitova koje, nota bene, nisu imali. Utjecaj su izvršili albumima.
Da bi sve ostalo neizvjesno oko sudbine albuma, ali i koncepta nabave i slušanja glazbe, pobrinule su se vlade Francuske i Velike Britanije. U Francuskoj je već prošao zakon kojim će se zabranjivati pristup internetu onima koji tri puta ilegalno downloadaju bilo čiju glazbenu snimku. Francuski glazbenici listom su ga podržali.
U Velikoj Britaniji na spomen uvođenja takvog zakona glazbenici su se podijelili u dva tabora. Nick Mason (bubnjar Pink Floyda), Billy Bragg, Ed O’Brien (gitarist Radioheada) i udruga FAC (The Featured Artists Coalition) striktno su protiv takvog zakona jer “oni koji besplatno downloadaju glazbu ujedno su i glazbeni fanovi koji troše novac na kupnju glazbe, a ne kriminalci”.
Lily Allen, pak, podržava taj zakon iako je njezina karijera krenula na MySpaceu. Kaže kako “ilegalni downloading odgovara samo etabliranim izvođačima” koji zarađuju velik novac na koncertima, dok novajlije “koji mnogo slabije zarađuju na koncertima čak ni uz pomoć interneta nemaju šansu za proboj ako nitko neće uložiti novac u snimanje njihovih pjesama, albuma i spotova”. Činjenica je da od ilegalnog dowloadinga novca nema. Barem ne odmah. Glazba ne bi smjela biti besplatna, ali nema ni cjenovno povoljnog sistem a’la carte pretplate po principu “slušaj ili downloadaj koliko želiš”, a ni nižih cijena CD-a.
Glazbeni bloger Mark Cuban predlaže da izvođači fanovima ponude pretplatu na “sezonu novih pjesama”, nešto slično sezoni novih epizoda vašeg omiljenog serijala. Tvrdi kako ljudi radije plate 99 centi jednom tjedno negoli 9,99 dolara odjednom. Njegov se prijedlog u konačnici temelji na konstataciji kako su albumi preskupi (bilo na CD-u, bilo na internetu) te na ideji o “glazbenoj pretplati” na pjesme omiljenih izvođača koje bi slušatelj dobivao tjedno ili mjesečno umjesto jednom u dvije-tri godine.
Ipak, realnije mi je da pretplatu zasnujem s jednim “izvorom” koji nudi “svu moguću glazbu svijeta”, kako je o katakombama sa svim ikada objavljenim LP pločama još 70-ih maštao pokojni rock kritičar Lester Bangs.
Iskusni diskograf Manfred Lappe, nekadašnji direktor Warner Music Internationala za srednju i istočnu Europu, maksimalno pojednostavnjuje stvari. “Albumi za mene nikada nisu bili umjetnička forma nego komercijalni format za prodaju više glazbe uz prihvatljivu cijenu”. Blogerica Holly Hughes, pak, tvrdi da “ako bend ne zna složiti dobar album, onda ne posjeduje dovoljnu dubinu kojom bi me trajno privukao”.
Dario Draštata, direktor marketinga Dallas Recordsa, smatra da je album i umjetnički format, posebice na minutažno ograničenom LP-u, ali i ističe: “Svaki format može biti komercijalan ili nekomercijalan, ovisno o sadržaju. Ipak, u budućnosti ćemo albume rjeđe kupovati od singlova. To uvjetuje način konzumacije glazbe danas i današnji stil života. No, za kvalitetne, vrhunske artiste koji imaju vjernu i čvrstu fan bazu album će i dalje biti bitan, čak i ako bude virtualan”. Branko Komljenović, direktor diskografske kuće Menart, slično razmišlja: “Album je za mene i umjetnički format, ali legalni i nelegalni download glazbe ide u pravcu ‘skidanja’ pojedinih pjesama nauštrb cijelog albuma. Moderan način življenja, brzina percepcije i odluke stoje nasuprot uživanju u zaokruženoj cjelini albuma. Ipak, primjetno je da bez obzira na pad prodaje kvalitetni albumi Hladnog piva, TBF-a, Ede Maajke, Dylana, Springsteena, Beyonce drže stabilnu razinu prodaje.”
Virtualni dućan snova
Debata je otvorena, rezulat neizvjestan, a bez albuma kao fizičkog nosača zvuka, tvrdi Rio Caraeff iz Universal Music Group, “slušanje glazbe postaje ravnodušna aktivnost”. Starijima od trideset godina to je jasno, oni su odrasli u divnom periodu dominacije (rock) albuma, dok tinejdžeri i ne znaju što propuštaju eventualnim gubitkom fizički opipljivih CD ili LP albuma.
Zauzvrat, svima nam se jednim klikom miša otvara glazbeno bogatstvo o kojem smo u 70-ima i 80-ima mogli samo maštati. Strastveni sam kolekcionar LP i CD albuma, ali dajte mi povoljnu pretplatu na dobar “virtualni glazbeni dućan” i bit ću sretan kao kad sam kupio dvostruke LP albume “London Calling” The Clasha i “River” Brucea Springsteena. Ideja o karijerama temeljenima na pjesmama zvuči seksi, ali izgubiti album bilo bi šteta. A’la carte pretplata na downloading glazbe, i pjesama i albuma, može pomiriti različite slušateljske navike te možda izvući glazbenu industriju iz krize. Na kraju dana, bez obzira na format, bitna je glazba, a potražnja za njom veća je nego ikada prije.
Komentari