Prerano je govoriti o kraju katoličkoga svećeničkog celibata. Ako ga u Katoličkoj crkvi rimskog obreda nije dokusurilo više od četiri stoljeća suživota s katolicima grčkog obreda (grkokatolicima) od Brestovske unije 1595., teško da će ga dokinuti unija s dijelom vjernika koji napuštaju Anglikansku crkvu jer ne pristaju na svećeničko ređenje žena niti deklariranih homoseksualaca.
Njima Sveta Stolica posebnom apostolskom konstitucijom, najavljenom, nudi da u Katoličku crkvu budu uključeni kao osobna prelatura, dakle u statusu koji u njoj zasad ima samo Opus Dei, odlukom Ivana Pavla II.
Anglikancima se omogućuje da uđu u Katoličku crkvu zajedno sa svojom tradicijskom baštinom, dakle s ređenjem oženjenih za svećenike (ali ne i biskupe), te da steknu svoje biskupe čija će se teritorijalna jurisdikcija prostirati na teritoriju pod jurisdikcijom rimokatoličkih biskupa – baš kao što se jurisdikcija grkokatoličkoga vladike križevačkoga u Hrvatskoj podudara s teritorijem svih inih katoličkih ordinarija – ali samo za grkokatolike.
Bez sukobâ, bez skandalâ.Daleko je važnije što se ta apostolska konstitucija nudi, kako je novinarima rekao kardinal William Levada, kao “kanonski model univerzalne Crkve primjenjiv na razne situacije”.
Dakle, ne samo ni isključivo za anglikance, pa se onda može pomisliti da će taj obrazac biti korišten i za katolike u faktičkom raskolu (na primjer lefebvrijance), makar u njih bila prekinuta linija apostolskog nasljeđa, kao i u anglikanaca.
Levada je naglasio da je važno što ti anglikanci “prihvaćaju Katekizam Katoličke crkve i petrovsku službu”, dakle Papu kao poglavara.
Već i zato to jamačno nije recept za uključivanje pravoslavnih, koji su na Brestovsku i ine unije alergičniji nego na ijednu različitu konfesiju. Pravoslavni i katolici, napokon, imaju isto apostolsko nasljeđe (koje jedni drugima priznaju, bar to, kad se već ne ufaju zajedno pričešćivati).
S druge strane, pokazuje se da primjena ovog obrasca nije moguća bez dogovora, koji su demonstrirali i engleski primasi – anglikanski Rowan Williams i katolički Vincent Gerard Nichols – naglasivši da se dijalog dviju crkava nastavlja.
Ipak, širenje katoličkog plašta na anglikance otvara baš u Katoličkoj crkvi prostor za shvaćanje da različiti obredi i tradicije mogu koegzistirati, ne samo na geografskim rubovima (poput maronita, kaldejaca, siromalabaraca i drugih naizgled egzotičnih), nego i usred kršćanskog Zapada.
To je nova lekcija da drukčiji ne mora biti tuđi – a to je dobro da i katolici i ini sami sebi ponavljamo svaki dan, češće od Očenaša, koji s time nije u raskoraku.
Komentari