Stisnute između pada profita i kreditne krize, sve veći broj korporacija i država okreću se prema Kini kao slamci spasa u kojoj još ima gotovog novca. Iako će najmnogoljudnija država sveta ove godine zabeležiti rekordni fiskalni deficit, na svetskom tržištu jedino u Kini još ima „keša”, tako da kineske kompanije ovih nedelja kupuju akcije u američkim, kanadskim, australijskim i francuskim kompanijama.
Budući da su akcije globalnih korporacija jeftinije nego ikad, kineski investitori su se zasad ustremili na energetske kompanije budući da je ovoj zemlja neophodna ogromna količina energenata za njen, iako smanjen u odnosu na prošlu godinu, i dalje u obimu veliki razvoj.
„Međunarodna finansijska kriza je podjednako izazov i prilika”, napisao je u autorskom članku za kineski „Pipls dejli” Cang Đubao, svojevrsni kineski energetski car. Đubao, koji je prvi čovek Kineske nacionalne energetske uprave i potpredsednik Nacionalne komisije za razvoj i reformu, otvoreno kaže da je usporeni rad „smanjio cene međunarodnih energetskih izvora i dobara, što pomaže kineskoj potrazi za spoljnim resursima”.
Povoljnu priliku Kina koristi, kako na državnom planu, zaključujući povoljne dogovore o snabdevanju prirodnim resursima, tako i na planu privatnih kompanija, koje koriste krizu kupujući firme i u drugim sektorima. Tako se očekuje da će kineski gigant u proizvodnji dizel-motora „Vejhaj pauer” otkupiti jednu fabriku u Francuskoj od američkog „Dženeral motorsa”, koji prodajom pojedinih postrojenja pokušava da opstane.
Iako je i kineska ekonomija takođe pogođena krizom tako da joj je rast prepolovljen, prema rečima Erike Douns, eksperta za kinesku energetiku pri vašingtonskom Brukings institutu, „ono što Kinu čini izdvojenom jesu kineske banke koje nisu toliko teško pogođene”, i dovoljno su sposobne da podrže ključne vladine ciljeve.
Tako je Kineska razvojna banka nedavno finansirala najveću kinesku investiciju u inostranstvu ikad ostvarenu. Kineska aluminijumska korporacija, uglavnom u državnom vlasništvu, dala je 29,5 milijardi dolara za 18 odsto vlasništva u australijskoj korporaciji „Rio Tinto”, inače trećoj na svetu po proizvodnji uglja. Iako ovaj ugovor još moraju da odobre australijska regulatorna tela, očigledno je da on najbolje ilustruje snagu kineskog državnog biznisa usred svetske krize, ali i njegovu taktiku – budući da u Kinu odlazi više od pola ukupnog izvoza australijskih ruda. Očigledno je u sklopu te strategije i ponuda „Čajna majmetalsa” da kupi „Oz minerals”, australijskog proizvođača cinka koji je na ivici bankrotstva.
„Suma novca koja dolazi iz Pekinga sugeriše nam da su oni ubeđeni da smo mi na dnu tržišta”, kaže za „Blumberg” Pol Kavej, analitičar u australijskoj Makvari banci u Hongkongu. Prema njegovim rečima, iako je kineski suficit u trgovinskoj razmeni i dalje raširen, „oni i dalje imaju novca za igru”.
Dokaz za ovu tvrdnju su prošlonedeljna tri ugovora kineske vlade, kojima je ona za 39 milijardi dolara obezbedila buduće snabdevanje naftom iz Rusije, Venecuele i Brazila. Najpre je Kina Rusiji, čija je ekonomija u zastoju zbog pada cena energenata, dala kredit od 25 milijardi dolara, čime je osigurala obećanje o svom snabdevanju sa 290.000 barela nafte dnevno u narednih 25 godina, kao i izgradnju naftovoda do Kine. Potom je kineski potpredsednik u toku posete Brazilu sa kreditom od 10 milijardi dolara obezbedio 160.000 barela dnevno, dok je od Venecuele dobio do milion barela dnevno do 2015. godine u zamenu za četiri milijarde dolara za postojeći razvojni fond.
Prema oceni Kaveja, Kina više od svega želi da ima sigurne resurse u budućnosti, dok joj kriza i pad cena dobara otvaraju značajan deo sveta. Kina će, prema svemu sudeći, investirati svuda gde se nalaze resursi i, za razliku od pretkriznog perioda, sada će to raditi ne samo u zemljama gde ostale zemlje ne žele – poput nekih afričkih zemalja.
N. Radičević
———————————————–
Novac važniji od politike
Pod političkim pritiskom Vašingtona 2005. godine kineska nacionalna ofšor naftna korporacija morala je da povuče ponudu za kupovinu američke naftne kompanije „Unokal”, iako je njihova ponuda bila bolja od rivalskog „Ševrona”. Međutim, prema oceni analitičara, danas je ekonomska situacija tako loša da će se američke kompanije teško odupreti ovom pritisku. Iako je i dalje otvoreno osetljivo pitanje koliko državna pomoć kineskim firmama njih stavlja u prednost u odnosu na zapadne konkurente, američki zvaničnici su izgleda spremni da pređu preko toga. Na svojevrstan način to je dokazala poseta američke državne sekretarke Hilari Klinton Pekingu gde je ona pozvala Kinu da i dalje kupuje američke državne obveznice. Nekadašnje kritike o nerealnoj vrednosti juana nisu se čule od tvrdnji Klintonove da su dve ekonomije ispretpletane i da „smo u istom čamcu i, hvala bogu, veslamo u istom pravcu”.
[objavljeno: 24/02/2009]
Komentari