Dejvid Bouvi uvek je važio za revolucionarnog umetnika, tvorca novih trendova, ali čuveni pevač možda je odgovoran i za svetsku finansijsku krizu, piše „Dejli Miror“. Možda zvuči besmisleno, ali Bouvi je bio predvodnik trendova i na finasijskom planu – još 1997. uradio je nešto što se zove „osiguravanje“.
On je shvatio kako će mu narednih deset godina pristizati redovan priliv novca od njegovih izdanja i da bi radije da ima taj novac odmah nego da ga skuplja tokom godina. Slavni engleski pevač u te svrhe napravio je takozvane „Bouvi obveznice“ i obećao proviziju na dobit kupcima tih obveznica.
On je dobio novac, investitorima su dobri prihodi bili zagarantovani, sve u svemu posao je bio uspeh, sve dok banke nisu odlučile da iskoriste njegovu ideju.
S obzirom na to da su milijarde dolara otišle na hipoteke koje su im se vraćale veoma sporo, bankari su odlučili da ih prodaju i odmah uzmu novac. Tako su banke počele da rade isto što i Bouvi, samo na mnogo krupnijem planu. Ovo je značilo potpunu promenu bankarskog poslovanja. Uobičajeno, ove finansijske institucije pozajmljuju novac od ljudi i ustupaju drugima u zajam. Sada su, međutim, počele da pozajmljuju novac i prodaju zajmove na drugom mestu. Na primer, banka pozajmi 100.000 funti za hipoteku i uradi to za 10.000 ljudi. To znači da je pozajmila milijardu funti i da će taj novac dobiti nazad u narednih 25 godina.
Stoga banka izda dokument kojim se garantuje da će doneti svom vlasniku prihod od tih hipoteka. Banka proda to osiguranje za milijardu funti, na primer penzionom fondu, koji tada dobija prihod od hipoteka, a banka ima milijardu funti koje može ponovo da pozajmi i svi su srećni.
Britanska banka „Nortern Rok“ bila je vodeća na tržištu za ovu vrstu poslovanja. Ali onda je čitav posao počeo da propada. Kako su banke prodavale zajmove, svaki rizik je postao tuđi problem. Banke nisu morale da brinu o tome kome pozajmljuju, ali su pozajmile više nego što su smele. Problem je i u tome što su banke počele nazad da kupuju osiguranja koja su prethodno prodala, jer su pomislile da je to dobar posao.
Američke osiguravajuće kompanije su tako loše prošle, jer su banke pozajmile ljudima koji im ne mogu vratiti novac. Niko nije hteo da kupi osiguranje, čija je vrednost opala, i banke koju su kupile na gomilu ovih osiguranja sada su izgubile mnogo novca.
Bouvijevo „osiguravanje“ je bio magični način za dobru zaradu uz mali rizik, ali je ovaj način sticanja profita imao i drugu stranu. Banke su postale previše zavisne od toga i onda su investitori odlučili da ne kupuju osiguranja jer nisu znali šta je u njima.
Dejvid Bouvi je dobro prošao, ali deset godina kasnije ista procedura poslovanja nije „upalila“.
Banke su odjednom ostale bez priliva novac i više nisu mogle da pozajmljuju, što je dovelo do nemogućnosti kreditiranja i finansijske krize.
Sada banke pozajmljuju manje, a manje novca znači i manje trošenja i manje poslova. Gubitak posla opet dovodi do manje trošenja i začarani krug se nastavlja.
Komentari