Jessica je krenula iz Sydneyja. Zaplovila je južnim Pacifikom, prošla Magellanov prolaz ispod Ognjene zemlje, a onda je nastavila Atlantikom. Prošla je Rt dobre nade, projedrila Indijskim oceanom i njime doplovila natrag do Sydneyja
Nedostajat će mi buđenja na moru. Nedostajat će mi moj dnevni ritam i činjenica da sam izvan radara svog napornog brata! Kao i pjevanje iz petnih žila, a da time ne potjeram sve iz sobe. Nedostajat će mi noći u kojima jedrilica klizi oceanom i onaj savršen osjećaj “to je to”, koji jedino ulijeva spoznaja da si sve prepreke prevladao sam.
Nedostajat će mi novi zalazak sunca i vrijeme koje sam svake večeri odvajala za uživanje u njemu. Nedostajat će mi promatranje valova i mora. Sol. Znam da je prošlo gotovo sedam mjeseci, ali to mi još nije dosadilo. Pjenasti valovi kada je vjetrovito, kristalna površina kada je mirno. Nedostajat će mi gledanje albatrosa kako kruže oko moje Ella’s Pink Lady, kao i oni ležerni dani kada ti se ne da potražiti ni običnu četku za kosu. Negdje na Atlantiku, prije puno dana, napisala sam listu stvari koje će mi nedostajati od kuće. Čini mi se da je lista što će mi sve nedostajati s mog putovanja oko svijeta čak i dulja.”
To je na svom blogu napisala 16-godišnja Australka Jessica Watson , nekoliko sati prije nego što je u subotu, nakon 210 dana solo jedrenja oko svijeta, stupila na tlo u luci u australskom Sydneyju, na doku ispred Opera Housea, odakle je i započela njezina avantura.
Jessica je, može se reći, punim plućima ušla u to veliko plavetnilo, prešla je 23.000 nautičkih milja, prošla kroz sedam oluja, oćutjela nježne strane oceana, kao i njegove ljutnje kada se hladni vjetrovi urote s morskim strujama i kao da si orahova ljuska bace te divovskim, 12-metarskim valovima.
Na velikom dočeku u luci Jessicu su dočekale tisuće razdraganih sunarodnjaka; brojne su majke dovele svoje kćeri da im pokažu što su sve hrabre cure kadre učiniti. Kada ju je, međutim, australski premijer Kevin Rudd nazvao “novom australskom junakinjom”, Jessica mu se usprotivila (tipičnom) tinejdžerskom svojeglavošću:
- Bojim se da se ne mogu složiti s vama, poštovani premijeru. Nimalo se ne osjećam junakinjom. Ja sam obična djevojka koja je vjerovala u svoj san, i to je sve. Uopće ne moraš biti netko i nešto, ne moraš biti poseban, da bi se upustio u željenu avanturu i ostvario je. Uložila sam vjeru i trud. Treba imati puno hrabrosti za snove i malo hrabrosti za konkretan korak. Željela sam samu sebe izazvati i učiniti nešto zbog čega ću biti ponosna. I da, htjela sam inspirirati ljude. Oduvijek sam mrzila što mi ljudi sude zbog mojeg izgleda i tuđih očekivanja o tome ‘što je mala djevojčica’ sposobna učiniti – rekla je mlada jedriličarka na ružičastom tepihu dobrodošlice (iste je boje njezina 10-metarska jedrilica), te je sva u suzama pala u zagrljaj roditeljima i bratu.
Komunicirala preko Skypea
Među oduševljenom masom bio je i Jesse Martin, mladić koji drži službeni rekord kao najmlađa osoba koja je jedrilicom oplovila svijet. On je to učinio prije 11 godina kada je prevalio 26.000 nautičkih milja. Budući da je njegova sunarodnjakinja i kolegica Jessica još maloljetna (sutra će proslaviti 17. rođendan), njoj se to, najjednostavnije rečeno, ne broji.
Maloljetna je pustolovka na put krenula iz Sydneyja. Zaplovila je južnim Pacifikom, prošla Magellanov prolaz ispod Ognjene zemlje, a onda je nastavila Atlantikom. Prošla je Rt dobre nade, projedrila Indijskim oceanom i njime doplovila natrag do Sydneyja. Na svom je putovanju života, kako ga je nazvala, bila potpuno sama; s roditeljima, bratom i prijateljima čula se preko satelitskog mobitela i Skypea.
Loš početak
Putovanje najmlađe jedriličarke u povijesti kojoj je pošlo za rukom oploviti svijet, međutim, nije sjajno počelo. Na probnoj vožnji između Brisbanea i Sydneyja njezina se Ella’s Pink Lady sudarila s 63.000 tona teškim teretnim brodom jer je Jessica zaspala, što je, dakako, izazvalo brojne diskusije i kritike treba li “neiskusno djevojče uopće krenuti na jedan tako opasan put kao što je jedrenje oko zemaljske kugle, i to potpuno sama”. Podigla se velika medijska prašina, tim više što je Jessica imala potpisane ugovore sa 17 velikih sponzora.
Ona je, unatoč svemu, zaplovila, a hrabri je pothvat tisuće ljudi pomno pratilo čitajući njezin blog i davajući joj podršku. Nije, dakako, izostao ni “američki fun sindrom”; ljudi su u znak simpatija i podrške nosili “Jessica Watson” majice i šilterice.
Prašina oko ekvatora
World Sailing Speed Record Council (u slobodnom prijevodu krovna organizacija koja prati i boduje jedriličarske pothvate bez stajanja, kako bi se valorizirali rekordi) javila je početkom ovog mjeseca da Jessica nije zaplovila dovoljno iznad ekvatora, što su inače postavljeni zahtjevi spomenute organizacije, o čemu se u Australiji također podigla poprilično velika prašina.
- Što se živcirate, čemu halabuka – kulerski je poručila mlada Australka na svom blogu i nastavila:
- Pa, oni ionako ne vrednuju podvige nas mlađih od 18 godina. Ne broje nas. Nisam ni mislila da će se obazirati na mene, otkud onda tolika strka jesam li se dovoljno približila ekvatoru, ili ne, kao da je to bitno. Po njima, ja nisam uopće ni isplovila. A ako posljednjih sedam mjeseci nisam jedrila oko svijeta, malo me brine moje zdravstveno stanje; što sam onda do vraga radila?!
Jessicin blog koji je vodila tijekom plovidbe oceanima
Četvrtak, 19. travnja 2010.
Pola godine nisam vidjela čovjeka, pa me i moljac raspekmezio
Svaki put kad mislim da nemam što staviti na blog, nešto se dogodi. Neki dan je, evo, pokraj Ella’s Pink Lady proletjela muha. Da, prava muha usred oceana. Nekima bi to možda bilo zanimljivo, i taman kad sam jutros o tome htjela pisati, evo ti moljca. Ljudi, ne znam za vas, ali ja sam se izbezumila od sreće. Nisam neki ‘kukcoljubac’, ali ovaj me moljac oduševio. To je drugi insekt kojeg sam u posljednjih šest mjeseci vidjela i prvo živo biće koje me posjetilo. Sjedi on tako, siv i krhak, na mojoj palubi, 500 nautičkih milja od obale. Kako li je samo dospio ovdje! Pola godine nisam uživo vidjela čovjeka. Nema vjetra, sporo klizimo, evo i moljac me raspekmezio.
Četvrtak, 29. travnja 2010.
Oluja je bila gadna, imam modrice i upalu mišića
Oluja je bila gadna, još je burno, ali ipak puno mirnije. U zoru se smirilo i Ella’s Pink Lady lijepo klizi valovima. Danas sam uspjela malo i odspavati. Pokušavam napuniti baterije dok još mogu. To su dobre vijesti; loše su da je za vikend vremenska prognoza jeziva. Moram priznati da me to uplašilo i da sam duboko u sebi morala tražiti mir. Zasad imam nekoliko modrica i jaku upalu mišića. Osjećam se izmučeno, umorno i sve bih dala, zapravo, ubila bih za par dana mirnog mora. Budući da se to neće dogoditi, ne preostaje mi drugo nego ojačati samu sebe i suočiti se s olujnim vikendom. Lakše mi je kad znam da je Ella’s Pink Lady sklepana za teške uvjete. Znam i da dokle god sam sita i odmorna, ne postoji prepreka s kojom se ne mogu nositi. Iz nekog razloga čak pomaže činjenica da mi, negdje daleko, puno ljudi daje podršku. Ekipa, hvala vam.
Autor: Sandra Bolanča, jutarnji.hr
Komentari