Kockičicin iBlob

Predavanje jednog akademika prof. dr. Angela Livrage održano u Buenos Airesu 1967. godine.
Profesor povijesti i povijesti umjetnosti. Član međunarodne akademije „Burckhard“ u Švicarskoj.
Akademski član međunarodnog Filo-bizanstkog Sveučilišta, doktor filozofije Astečke akademije za umjetnost, znanost i književnost.

DREVNE AMERIČKE CIVILIZACIJE

I. DIO

Poznato nam je da o drevnim američkim civilizacijama postoji vrlo opsežna i šarolika literatura. Naš temeljni zadatak nije dati niz detaljnih tehničkih podataka, već ponuditi jedan novi pogled na otkrića u Americi. Pokušat ćemo proći kroz veo prošlosti zbog toga što je sada, dragi prijatelji, najveći problem spoznaje za čovjeka – sam čovjek. Divno je proučavati egipatske piramide, slavoluke u Via Appiji, indijske hramove, ali, danas je puno čudesnija avantura proučavati, analizirati i pokušati sebi predočiti one ljude koji su podigli ove spomenike.

Svaka epoha u povijesti prolazi kroz određeni oblik otuđenja, svaki povijesni trenutak izgleda najvažniji ljudima koji u njemu žive. Suočeni s istim fenomenima, stavovi se mijenjaju u skladu s modom određene epohe. Zbog toga se nećemo zaustaviti samo kod materijalnih ostataka; štoviše, pokušat ćemo zastati proučavajući kulturni i psihološki aspekt epohe koji je stvarao povijest o kojoj ćemo govoriti. Pokušat ćemo proučiti duh ljudi koji su u ovim ruševinama nastojali oblikovati stvarnost kako su je oni vidjeli. Stvarnost drugačiju od naše, koja je na neki način sukladna njima, stvarnost ljudi koji su sagledavali svijet iz drugog kuta. To je vrlo korisno jer nam omogućava da izgrađujemo svijest. Ne zaboravimo da svijest proizlazi iz zbroja sjećanja, jer bez pamćenja ne bismo prepoznali okolnosti u kojima se nalazimo. Zbroj sjećanja je ono što je u svakome od nas oblikovalo izvjesno „Ja“. U kolektivnom, zbroj sjećanja – a to je povijest – izgrađivalo je „Ja“ kod naroda, i to je ono što nas čini nasljednicima bogatstva koje predstavlja ljudski razvitak.

Postavit ćemo sebi više pitanja. Znam da neki od vas očekuju odgovore. I njih ćemo također pokušati dati, iako je puno važnije da vi sami postavljate pitanja. To je ono što vrijedi jer, iako je jako važno, dragi prijatelji, poznavati američku arheologiju, još je važnije upoznati samog sebe.

Prijeći ćemo odmah na temu i započeti s podrijetlom čovjeka u Americi. Već sam prethodno naglasio da bih vam htio donijeti prvenstveno pitanja, a ne odgovore. Vama je poznato da se na današnjim univerzitetima daje čitav niz teorija koje ostaju u granicama vremena, što znači da svakoj znanstvenoj epohi odgovaraju različiti sudovi o povijesti, uvijek u skladu s onim što je važeće u nekom trenutku. Tako bi se moglo zaključiti da znanost nije nešto egzaktno i važeće, jer nam ranije govori jedno, a kasnije drugo. Ali ipak, moramo priznati da je znanost, onaj duh traženja istine, jedno, a znanstvenici su nešto drugo: ljudska bića, osjetljiva, plašljiva, zaljubljiva… i pogrješiva. To su bića koja imaju svoja ograničenja, koja su zaljubljena u određenu zemlju ili u određeni povijesni trenutak. Nećemo pretjerati s našim specifičnim načinom viđenja stvari, jer nećemo reći da znanost upada u kontradikcije, već da su znanstvenici oni koji se nekako zbunjuju u svom traganju za istinom.

Podrijetlo čovjeka u Americi nepoznato je, ne samo zato što ga mi ne poznajemo, već stoga što ne poznajemo podrijetlo čovjeka općenito. Dostignuća u arheologiji ponovno su pokazala da je čovjek puno stariji no što se to mislilo pred pedeset ili šezdeset godina. Dakle, ove pojednostavljene teorije kažu nam da je čovjek stigao na ovaj kontinent prije trideset ili četrdeset tisuća godina, prošavši Beringov prolaz, ili da je stigao ploveći kroz baruštine od peruanske obale prije tri ili četiri tisuće godina. To je teško podržati, posebno stoga što mi danas, poznavajući sustav proračuna broja potrebnih ljudi, sistematizaciju transporta, prehrane, itd. znamo da bi bilo nemoguće upravljati ovim lavinama ljudi zbog nužnosti postavljanja velikog broja ogromnih skela. Vrlo je jednostavno pomicati prst po karti svijeta i teoretizirati o migracijskim strujama, a potpuno je drugačije mobilizirati nekoliko milijuna ljudi i prelaziti udaljenost koju danas prekriva ocean. Dodajmo tome i nužni protok vremena, tijekom kojega se njihova kulturna baština promijenila toliko da je nemoguće identificirati njihovo podrijetlo.

Neke postavke ovih teorija o naseljavanju Amerike izvana, proizlaze iz našeg europskog obrazovanja koje se odražava u našem načinu života – kao i u našem jeziku, religijama, tradiciji – zbog čega doživljavamo Ameriku, makar i živjeli u njoj, kao nešto strano.

Još od osnovne škole uvjereni smo u činjenicu da je Kolumbo 1492. godine otkrio Ameriku; živimo s idejom da se radi o novom kontinentu i teško nam je prihvatiti da je tu moglo postojati autohtono stanovništvo – pravi Amerikanci – iako ne postoje arheološki dokazi da su migracijske struje stigle u Ameriku. Bilo bi nam još teže prihvatiti postavku da je jedna migracijska struja napustila Ameriku s odredištem prema Europi. Dakle, migracija je mogla teći prema Americi, ali također i iz nje. U ovom slučaju, prividni nedostatak arheoloških elemenata može se pripisati tome što je u Europi traganje praktički potpuno iscrpljeno – dok se Amerika još uvijek proučava – što opet ne znači da ti elementi potpuno izostaju.

Osim toga, moramo imati na umu da aktualne arheološke spoznaje, koje nam se čine tako precizne – posebno one o Pithecanthropus Pekinesis u Kini, ili o Australopithecus Africanus u Africi – proizlaze tek iz komadića rasutih kostiju, teško prepoznatljivih mlatova – komada kamenja za koje se ne zna da li ih isklesao „sapiens“ ili su nastali djelovanjem ledenjaka, odnosno nekog drugog klimatskog fenomena. Prema tome, vidimo da ove spoznaje koje izgledaju točne, imaju prilično nesigurne temelje. Problem izvire – kao što se to dešava i kod mnogih drugih disciplina, primjerice kod religija, filozofija, itd. – stoga što se kao istina prihvaća prva pretpostavka, na koju se onda lančano nadovezuju ostale.

Dakle, možemo li mjeriti napredak civilizacije pomoću niza fosilnih ili kamenih ostataka, a pogotovu imajući na umu definicije koje su se postavljale za pojam „civilizacija“? Na primjer: „civilizacijom se naziva svaka kultura koja je utemeljila i gradila gradove od opeke…“ Ovakvom klasifikacijom, New York možda ne bi bio uvršten u civilizirani svijet, stoga što je većinom izgrađen od betona. Također ne možemo govoriti ni o civilizaciji u etimološkom smislu, kroz „kulture koje su izgrađivale gradove“, jer bismo trebali shvatiti da su možda postojale kulture koje su gradile jedan drugi oblik boravišta, koji mi danas ne poznajemo. Međutim, one zbog toga ne prestaju biti civilizacijske forme.

Vratimo se problemu povijesnih otuđenja. Jedno od naših suvremenih otuđenja navodi nas na misao kako onaj tko ne zna čitati i pisati nije civiliziran čovjek. Dakle, Sokrat nije bio civiliziran? Zato što se o njemu, čovjeku koji nam je ostavio čitavu silogističku i logičku strukturu helenske filozofije, govori da nije znao ni čitati niti pisati. Danas također govorimo o nerazvijenim narodima…, ali samo s tehničkog ili ekonomskog stanovišta, ne pridajući važnost profinjenom pjesničkom, umjetničkom ili glazbenom razvitku. štoviše, nama se čine civiliziranima oni narodi koji posjeduju atomsko oružje i brza vozila, a kojima mogu nedostajati etički, estetski ili filozofski temelji.

Vidimo da su pogledi na ljudsku kulturnu baštinu jako različiti, što nam izuzetno otežava spoznaju o tome kako su razmišljali ili kakav je bio duhovni život naroda prema njihovim materijalnim ostacima. Tako je podrijetlo čovjeka u Americi ostalo misterijem. Očito da je ono puno starije no što se mislilo kod prvih istraživanja. Podignute su velike civilizacije, nevjerojatni gradovi. Kada su stigli europski kolonizatori, prije nekih 5 ili 6 stoljeća, pronašli su civilizacije koje su posjedovale vodovode i astronomske centre, muzeje i mjesta na kojima se raspravljalo o metafizičkim i filozofskim postavkama, a ti isti narodi za sebe su tvrdili da su ostatak puno, puno starijih naroda.

Na žalost, povijest pišu pobjednici i svaki povijesni koncept varira obzirom na to kojim posebnim povijesnim „partijama“ povjesničari pripadaju. Dakle, Europljani su napisali povijest kako bi se opravdali zbog uništavanja posljednjih američkih civilizacija. I kada o tome razgovaramo s nekim, prvo viđenje Azteka je npr. kroz žrtvovanje ljudi, a ne pamte se veliki uspjesi Maya sa Yucatana postignuti u filozofiji i umjetnosti. Također, nitko ne pamti da su Maye prihvaćali Hunab Ku-a, jedinog i apsolutnog Boga, dok se u Europi još razmišljalo o personalnom Bogu. Možda se samo rijetki sjećaju da su Maye koristile u matematici oznaku za nulu stoljećima prije nego li je ona prihvaćena u europskoj matematici, kamo su je donijeli Arapi. Možda se rijetki sjećaju da su ovi američki narodi bili organizirani u političke sustave, puno savršenije od onih koje susrećemo u Europi iste epohe. Kako su povjesničari bili Europljani, tako se dogodilo da upoznamo prvenstveno ljudske žrtve i teškoće. Ako netko ustvrdi da su Azteci samo žrtvovali ljude, postavljam pitanje: zar nisu europski kršćani također žrtvovali ljude? što su bile lomače Inkvizicije? što su bile sobe za mučenje? što su bili oni užasni podrumi u kojima su komadali ljude, često zbog beznačajne činjenice da govore drugačijim jezikom? što su bili progoni židova i Arapa kroz stoljeća, dok ih se praktički nije uništilo?

Svi su narodi pribjegavali sili … Nećemo to, dakle, na ovom predavanju potanko navoditi i odmaknut ćemo se od materijalnih ostataka. Mi tražimo prvotne ideje, one koje nisu umrle, da bi primili poruku koja nam je ostavljena. Odvojit ćemo na stranu trula i deformirana sadašnja viđenja ovih ideja.

Amerika čuva zagonetke koje se ne vide, zato što ih se ne želi vidjeti. Na jednom mjestu u Paragvaju postoje zidine nazvane Zidine Ipira, koje je fotografiralo osoblje Geographic Magazina negdje oko 1936. godine. One su ravne, visoke otprilike 15 m i prolaze kroz šumu, slično Kineskom zidu. I njima se ne pridaje nikakva važnost. No, zar izgrađene zidine mogu nastati same po sebi? Tko su arhitekti ovog čudesnog djela, već i stoga što su španjolci gradili u opeci? Tko su kreatori čudesnog jezika guarani, koji nije dijalekt, nego jezik, i sadrži toponomastiku koja ga čini sličnim ostalim cjelovitim složenim i drevnim jezicima, kao što je to sanskrt? Tko su oni koji su kroz ova djela ostavili tragove svojih koraka?

Govori se kako na području Inka nitko nije poznavao kotač. Zapitat ćemo: u tom slučaju, kako su se gradili oni divovski hramovi? Možemo li povjerovati u priče za djecu koje kažu da se na valjcima guralo kamenje, a svaki je kamen bio težak od 900 do 1000 tona? Na valjcima od čega? Na što su se oslanjali ovi valjci? Kakva je to vučna sila povlačila ove valjke? Možemo tako pomisliti da su ove civilizacije imale razvijenu neku tehnologiju koja je nama danas nepoznata. Nema tome dugo, ruske su ekspedicije u zoni Tiahuanaca utvrdile da su na Vratima Sunca i na drugim spomenicima zabilježeni ciklusi Venere sa svim, pa i najmanjim, promjenama koje je, i danas, bez optičkih pomagala nemoguće izračunati. I tu se sada nalazimo pred enigmom: nisu li stanovnici Tiahuanaca, koji su nekoć posjedovali luku – sada na 50-tak km udaljenosti od obala jezera Titicaca – možda slučajno imali i optičke naprave? I gdje su ove naprave, ukoliko su ih imali? Ovo je ista zagonetka koju nalazimo i u ruševinama Egipta: kamenje i sarkofazi napravljeni su prema optičkim mjerilima, sa odstupanjima manjim od 5 mm po metru duljine. Kojim sredstvima su se služili ovi ljudi da bi mogli postići toliku preciznost?

O ovim se stvarima vrlo malo govori, stoga što nas one vode gotovo na područje science-fictiona. Obala čilea – južno od Santiago de Chile – opće je poznata po tome što se iz zrakoplova vide ogromni životinjski likovi načinjeni od bijelog kamenja, likovi zmija i ptica. Ali lik zmije, primjerice, dug je 11 km. Lik ove veličine ne može se raspoznati odozdola, on izgleda kao prirodna gomila kamenja, a ipak, iz zrakoplova, na visini od 6000 ili 7000 metara, jasno se vidi lik sa točno označenim okom i ustima. Za koga su radili ove likove koje oni sami nisu mogli vidjeti? Kako su postigli takvu preciznost, ako nisu mogli nadgledati konstrukciju s te visine, niti ju je itko mogao vidjeti? Usprkos tome što postoje teorije koje kažu da su ih konstruirali ljudi s Venere ili s Marsa, najlogičnije je, prima facie, pomisliti da su ti drevni ljudi na neki način uspjeli shvatiti one elemente u prirodi koji su i nama danas neupitni. Zašto se ne odvažimo pomisliti da je život čovječanstva puno stariji od onoga što znamo? Zbog čega ne pomisliti da ovi ljudi koje nazivamo „primitivnima“ možda i nisu toliko primitivni i da zapravo predstavljaju degeneraciju ili mutaciju nekih naraštaja koji su puno stariji?

Što je zagonetka špilje Altamira? što je zagonetka onih ruku koje se pojavljuju naslikane u brojnim špiljama, a koje su, općenito, veće od ruku današnjih ljudi? Kakvi su to čudni simboli koji se susreću u Sjevernoj Americi i čije značenje jedva naziremo? španjolci su npr. kazivali kako su, po dolasku u grad Metztilan, čuli urođenike govoriti o moći koja ih na neki način povezuje s nevidljivim duhovnim entitetima. Smatrajući to čaranjem, španjolci su zahtijevali da ih se odmah pošalje na lomaču. Ali stari su Amerikanci tražili da im se to dopusti demonstrirati. Uzeli bi kukuruzno brašno, prekrili njime jednu veliku površinu, a zatim bi sjeli u određeni meditativni položaj. Nakon nekoliko minuta na kukuruznom brašnu vidio bi se otisak stopala u hodu nekog nevidljivog bića, nekog čovjeka kojega se nije vidjelo. Ovo su dokumentirali svi kroničari. No, španjolci su ipak slali starosjedioce na lomaču.

Ne naslućujemo li barem sada, kada smo kulturološki prihvatili parapsihologiju, da su ovi narodi posjedovali znanja koja mi danas počinjemo oživljavati? Možemo li, možda, pomisliti da su ovi narodi stigli do vrhunca jedne tehnološki razvijene civilizacije koju teško možemo i naslutiti? Ali to nam stvara jedan izuzetan problem: nemoguće nam je povezati strukturu ovih znanja s našim uvjerenjima o relativnoj mladosti civilizacija Maya i Azteka, niti s njihovim izuzetnim numeričkim i astronomskim sustavima, čije je mjerenje vremena bilo puno egzaktnije od našeg aktualnog, gregorijanskog kalendara. Zar su to bili ljudi „sa kamenom sjekirom u rukama“, ti koji su posjedovali jedinstven mjerni sustav, koji je trajao milijunima godina, i koji su mogli predvidjeti pomrčine stoljećima unaprijed? Koji su njihovi drevni korijeni?

S obzirom na podrijetlo čovjeka u Americi, sve postavke mogu se približiti jednom zajedničkom rješenju, međutim želio bih vam ponuditi teorije koje nisu toliko poznate. Pokušat ćemo koristiti zdrav razum. Ako bismo željeli upoznati podrijetlo neke organizacije, bilo bi ispravno pitati njene osnivače ili najbliže nastavljače koji bi – usprkos vlastitoj udaljenosti od samih početaka – mogli o tome dati više podataka od neke druge osobe izvan te strukture. Isto tako, najispravnije bi bilo pitati same ove narode, koje je njihovo podrijetlo ili što o tome govore njihove tradicije. Pokušat ćemo ovdje navesti kratki pregled.

Ovi narodi kažu kako njihova poznata naselja nisu ništa drugo doli ostaci starijih civilizacija, i onih još starijih, zatim starijih od ovih, i onih još ranijih. Kažu kako njihovo podrijetlo nije američko, već da dolaze s jednog drugog kontinenta kojeg nazivaju Aztlan, a koji – ako možemo vjerovati toponomastici – vrlo nalikuje Atlantidi koju spominje Platon. Govore da ta zemlja nije uvijek bila suha i da mora nisu uvijek bila mora, te da je bilo velikih promjena na površini zemlje. Ne možemo ovdje raspravljati o geološkim promjenama; jedino o čemu bi se ovdje moglo raspravljati, jest pitanje da li je čovječanstvo toliko staro da bi uopće moglo biti nazočno takvim promjenama. U svakom slučaju, staru teoriju o Atlantidi pronalazimo u predajama na svim kontinentima koje nam, na ovaj ili onaj način, govore o drevnim kontinentima koji su bili potopljeni sa svim svojim stanovništvom, čija je civilizacija bila izuzetno važna, a čiji su ostaci stanovništva emigrirali prema novim, suhim područjima, pokušavajući stvoriti žarišta civilizacije koja će nalikovati onoj iz starine.

U mitu o Quetzalcoatlu, primjerice, kaže se kako je on došao s nekog drugog mjesta koje se posebno spominje kao grad Tula, o čijoj tajanstvenosti govore i stare europske predaje. One spominju jedan otok na kojem su ljudi živjeli sretno, a poslije potopa njegovi su se stanovnici, „upoznavši nesreću“, morali boriti za ono najosnovnije.

Na Uskršnjem otoku, koji politički pripada čileu, postoji predaja koja govori o Manu Tari ili Manu Antari, čovjeku koji je došao iz dalekih zemalja te je, pronašavši na otoku stare spomenike, neke uspravio, a neke izradio, vjerno oponašajući stare. Prema ovoj predaji, ti spomenici bili su ostaci iz doba drevnih naroda koji su živjeli negdje na Pacifiku. Jer, da bi se mogla izgraditi jedna kultura kao ona na Uskršnjem otoku, nije vjerojatno da se naseljavanje svodilo na postojeće mogućnosti Uskršnjeg otoka, stoga što to ne bi bilo dostatno čak ni s aspekta prehrane.
S druge strane, vi ćete se sjetiti kako nam u prvom dijelu Timeja Platon govori o Atlantidi i njenom posljednjem ostatku, otoku Posejdonisu, te navodi njegove dimenzije i broj žitelja. Jedan od njegovih hramova posjedovao je mnoge začuđujuće elemente, među kojima je bio orihalk, metal koji je, prema nekim autorima, bio legura različitih metala. Ipak, i Platon i Egipćani tvrde da se orihalk vadio iz zemlje kao prirodni metal. Treba shvatiti da to što danas ne poznajemo neki metal može značiti činjenicu da se njegova mutacija možda odvija tisućama godina, stoga što metali ne mutiraju brzo. Platon datira vrijeme potapanja Posejdonisa nekih 9 tisuća godina prije svoje epohe.

Egipatske tradicije također nam govore o postojanju ovog kontinenta na kojem su tisućama godina sukcesivno cvjetale velike civilizacije, koje su koristile jednu čudesnu moć, po nekima nazvanu „marmaš“, pomoću koje su mogle podizati velike terete i pokretati zračne naprave. U indijskim Puranama spominju se ove zračne naprave i povezuju s otokom zvanim Lanka (kojega ne treba brkati sa sadašnjom Sri Lankom), smještenim negdje usred Atlantika. Na sanskrtu se ove naprave nazivaju vimane i opisane su kao veliki metalni brodovi kojima su upravljali veslači, a koji su se najčešće izrađivali u obliku ptica i izbacivali su jaja koja su „mogla uništavati vojske do milijun ljudi“. Osim toga, oni su u svom središtu imali napravu sličnu kablu, koja je mogla dezgravitirati velike kamene mase i ponovno im vratiti težinu na mjestu njihova postavljanja. Purane nam također govore – podudarajući se sa tradicijama Inka – o štapovima opskrbljenim određenom energijom koja je mogla paralizirati neprijatelja na daljinu. Spominju i neku zelenu zraku koja je dolazila s pramca ovih brodova i mogla paralizirati čitave vojske.

Sve ove predaje, koje se mogu pripisati mašti „primitivnih“ naroda, imaju jednu posebnu kvalitetu: podudarnost. Možemo pretpostaviti da je neki indijski narod sve ove stvari sanjao, ali kako možemo objasniti to da su Japanci, Kinezi, Amerikanci, Afrikanci – sanjali isto? Odakle dolazi ova savršena podudarnost? Možemo li, također, pretpostaviti da su ovi drevni narodi bili povezani i da su predaje prelazile od jednog do drugog, ali bi u tom slučaju trebali priznati da su imali vrlo dobra prijevozna sredstva ili da velike oceanske razdaljine nekako nisu bile tako velike kao što su danas.

O Atlantidi se vrlo mnogo debatiralo, bilo je oduševljenih branitelja i onih koji su je jednako odlučno odbacivali. Danas, napretkom arheoloških istraživanja, ne možemo dogmatizirati nijednu temu ovog tipa. Možda, dakle, u dubini svake tradicije postoji nešto poput temelja istine. Zbog toga mislimo kako postoji mogućnost da su postojali vrlo stari narodi, koji su bili uništeni zajedno sa ovim kontinentima, čije geološko potapanje ne možemo opovrgnuti. Jedan od argumenata protiv postojanja Atlantide (tj. da dno Atlantskog oceana nikada nije bilo u dodiru sa zrakom), kategorički se opovrgava otkrićima u Međunarodnoj godini geofizike, tijekom koje smo imali uvid u publikacije UNESCO-a. One pokazuju uleknuće dvostruko veće od visine Afrike, čija je visina dosezala najmanje do razine današnjih kontinentalnih odsječaka, a čiji su se posljednji ostaci potopili približno pred 12 tisuća godina, što je broj gotovo podudaran s predajom koju iznosi Platon. Međutim, da bismo mi u to povjerovali, potrebno je da nam se ti ostaci pojave pred očima, kako ne bismo ostali u uvjerenju u kojem nas je držala znanost, smatrajući Troju Homerovom izmišljotinom, sve dok arheologija nije otkrila ne samo jednu Troju, već devet Troja koje su bile izgrađene jedna iznad druge1. Valja, također, imati na umu da arheološka istraživanja dna Atlantika nisu dovela ni do milijuntog dijela onih ostataka koji se tamo nalaze potopljeni.

Na jednom prethodnom predavanju rekli smo kako se, u jednoj civilizaciji u procesu evolucije, najveći uspjesi postižu obično u njenim početnim etapama. Kod Egipta, primjerice, vidimo da su najveći uspjesi bili postignuti od prvih dinastija pa do pete, da bi kasnije izgledalo kao da se tradicije s vremenom gube, sve do dinastije Ptolomejevića, kada se miješaju uspjesi Grka i Rimljana. Izgleda da se isto dešavalo i u Americi, u kojoj su velike zidine Cuzco-a bile napravljene od ogromnog kamenja, iznad ovih zidina nalaze se građevine Inka od puno manjeg kamenja, dočim španjolske konstrukcije od opeka, izgrađene iznad ovih, izgledaju poput onoga što rade djeca kad oponašaju starije. želim reći kako najsavršenija djela susrećemo u prethistorijskim vremenima, ali njihovo podrijetlo ne možemo točno odrediti. Isto se događa na kulturnom, intelektualnom i lingvističkom planu, stoga što smo mi danas izgubili sposobnost govorenja o dubokim stvarima.
Ako se želimo vratiti istini, onome što je produhovljeno, vjerujem da bismo – prihvaćanjem simbola kao simbola, a istine kao istine – morali prihvatiti ugodnu zadaću ponovnog otkrivanja Amerike. Jer, nije li svijet, na neki način, puno veći, puno ljepši, puno vječniji no što mi to mislimo? I stoga, moramo iznova reći Lazaru: „Ustani i hodaj.“

II. DIO

Gospodo, današnje predavanje započet ćemo govoreći o području Tiahuanaca. Vi znate da je Amerika podijeljena u različite arheološke zone, te da se južni dio kontinenta naziva zonom Tiahuanaca. Vrlo je teško odrediti starost civilizacija na tom području i često se otkrivaju nalazišta čije su postojanje donedavno svi osporavali. Arheološka ekspedicija dnevnika Clarin iz Buenos Airesa, koja je u svom sastavu imala i ronioce, pronašla je ruševine na dnu jezera Titicaca. Mogućnost postojanja ruševina na dnu jezera Titicaca bila je toliko osporavana da je to već prešlo u mit o nemogućem. Ako se željelo spomenuti nešto nemoguće, govorilo se: to je toliko nemoguće kao i pronaći ruševine na dnu jezera Titicaca. Ali, ruševine su tamo. Drugi mit o nemogućem bio je: to je tako nevjerojatno kao i pronaći ostatke slona u Americi. Ti su ostaci također pronađeni. Nedavno je jedan naslov u dnevniku La Razón glasio: Mamut u Americi. Ako ostavimo po strani senzacionalizam naslova, članak se zapravo odnosio na istraživanje grupe poljskih znanstvenika u području Río Carcarańá, u provinciji Santa Fe. Između ostalog, spominje se nalazište ostataka velikih slonova, pomiješanih s ljudskim ostacima, čija starost do danas nije određena.

Najčudniji podatak vezan uz te ljudske ostatke je njihova prosječna visina od 2,20 metara, što bi možda moglo potkrijepiti neke stare priče za djecu u kojima se govori o divovima.
To bi moglo ukazati na mogućnost da te priče imaju podlogu u – recimo – povijesnim korijenima.

Postoji veliki broj civilizacija na tom području koje su potpuno iščezle, a otkrića vezana uz njih pala su u zaborav: to je slučaj sa Zidinama Ipira u Paragvaju. Vjerojatno će trebati mnogo vremena da se razriješe misteriji koje predstavljaju i tajne koje sadrže, poglavito stoga što su pretočeni u kamen i vrlo je teško odrediti njihovu starost.

U prve dvije ekspedicije Nove Akropole u sjevernu zonu andskih Kordiljera, imali smo priliku vidjeti i fotografirati mineralne ostatke, veliko kamenje čiji položaj i orijentacija – uvijek prema istoku – jasno pokazuju da je ono bilo postavljeno s nekom namjerom, međutim, kakvi su trebali biti ljudi koji bi ih mogli tako postaviti? Na tim ekspedicijama nismo otkrili nikakve ostatke keramike, ili nekog drugog oblika ljudskog djelovanja koje bi se moglo – s obzirom na zasade i kanone koje mi danas prihvaćamo – povezati uz taj praoblik kulture. Takva mala otkrića učestalo se događaju, ali nažalost, sve ostaje na tome. I to prije svega zbog nemogućnosti kasnije komparacije s drugim područjima ili s drugim rubnim kulturama.

Uobičajeno je mišljenje da bi se – pomoću postojećih laboratorijskih sredstava, kao što su ugljik C-14 ili radiofluor – mogla jednostavno odrediti njihova starost. Postupak, međutim, nije tako jednostavan, prvenstveno stoga što navedena sredstva mogu odrediti samo približnu starost i to samo onih ostataka koji su biološkog podrijetla. Jedna od najčešćih pogrešaka leži u tome što arheolozi povezuju iskopine biološkog s onima mineralnog podrijetla, koristeći te podatke za vremensko određivanje cijelog niza kultura. Tako dobijeni podaci relativni su, jer što nas spriječava da i danas naložimo vatru između šapa Sfinge u Egiptu? Ništa!

Kada bismo otišli tamo i doista to učinili, također bi ostali tragovi organskog podrijetla. Nakon dvije tisuće godina, na temelju takvih ili sličnih elemenata, naša mala vatra bila bi smještena između godine 1950, 1960. ili 1970. I neki bi povjesničar suženih nazora ustvrdio da i Sfinga datira iz 1950, 1960. ili 1970. godine, ne shvaćajući da se podatak koji je dobio odnosi na starost lomače, a ne Sfinge. Isto se događa s vremenskim određivanjem područja koje nas zanima i kojemu je jedan sjevernoamerički arheolog odredio starost od 700 godina, oslanjajući se na ostatke pronađene u tim ruševinama.

Osim navedenog, postoje i mnoga otkrića koja se zataškavaju jer se, psihološki, nikome ne sviđa ići protiv struje: to se događa sa svim novim stvarima, primjerice, s letećim tanjurima, s bijelim urođenicima u brazilskim prašumama ili s nekim ruševinama u Africi. Znači, dok neka grupa ili autoritet velike kulturne, a posebno ekonomske moći ne objavi neko otkriće, očevici se ne javljaju, bilo zato što se ne usuđuju ili stoga što im je neugodno govoriti stvari u koje nitko ne vjeruje. Danas se, primjerice, u galerijama ne govori pozitivno o „konkretnoj“ umjetnosti …. jer se na to „ne gleda dobro“, dok se u XIX. stoljeću s jednakim prijezirom gledalo onoga tko bi se usudio govoriti o „apstraktnoj“ umjetnosti.

Stoga se kaže, i to s pravom, da je čovječanstvo poput velikog stada. Kad, recimo, glasnogovornici hvale neki oblik državne vlasti i upravljanja, svima nam se ta vlast čini dobrom. Međutim, ne uviđamo da će za nekoliko godina zagovornici promicati neki drugi oblik vlasti, koji će nam se opet činiti potpuno prihvatljivim. Javni mediji dovode nas u nedoumicu, a propaganda nas zavodi: i to je normalno stanje. Isto tako i vi trenutno vjerujete da – prema onome što sam ja rekao – Amerika ima velik broj starina. No kad izađete odavde, već na prvom uglu, možda ćete reći: „Kakav čudak, kakve stvari govori!“ Ovo, dakako, ne isključuje mogućnost da na idućem našem sastanku ponovo ne pomislite kako postoji velik broj starina u Americi.
To je ono što se često događa, ono vrlo tipično, što objašnjava osnovnu težnju filozofije: pomiriti čovjeka sa samim sobom i pomoći mu da smogne snage reći što misli i u što vjeruje.
Mnoga arheološka nalazišta imaju, između ostalog, i druge otežavajuće okolnosti: turiste. To je stoga što turisti nađu, recimo, vrh strijele, i ponesu ga kući kako bi ga pokazali svojim prijateljima i rekli : „Vidi što sam pronašao u Mendozi1″. Nažalost, gospodo, arheološki su anali poput knjiga: kad netko istrgne stranicu, knjiga više nije razumljiva. Zapravo, zajedno sa vrškom strijele ili komadićem keramike kojeg smo odnijeli, nanijeli smo veliku štetu povijesti. Naime, odvojili smo arheološku iskopinu od nalazišta, iako nemamo potrebno znanje o tome, ne odredivši mjesto, dubinu i karakteristike nalazišta, te smo tako osakatili izvor koji bi bio vrlo koristan da je korektno ispitan.

Zbog navedenih razloga, često ni službeni krugovi ne žele objaviti neka otkrića, sve dok ih iscrpno ne ispitaju na odgovarajuće načine jer, ukoliko ne učine tako, gorljivi turisti posjetit će nalazište i uništiti sve ono što bi znanosti moglo poslužiti kao temelj istraživanja.

Monoliti iz Tafija predstavljaju jedan od takvih primjera u Argentini. Radi se o skupini od 23 monolita koji su bili pronađeni u Tafiju i odneseni s toga mjesta. Svaki je težio otprilike 2000 kg, a pripadali su nekoj nepoznatoj prakulturi.

Postoji više teorija o ljudima koji su ih napravili, ali ništa se ne zna s pouzdanom točnošću.

Najočuvaniji monolit izdvojen je s nalazišta i postavljen na Plaza de Tucumán2 na dohvat svima koji, nemajući korisnijeg posla, pišu po njemu, guraju ga i vješaju na njega zastave za vrijeme održavanja svečanosti prodavača šećerne trske. Taj monolit – jedinstveni primjerak, čije su reprodukcije izložene u muzeju grada La Plate, kao i u jednom od muzeja Buenos Airesa – iznimno je važan. Istraživači smatraju da je na svom originalnom nalazištu taj monolit – zajedno s ostalima – bio postavljen na velikoj kružnoj platformi ukupne površine otprilike jednog kvadratnog kilometra, popločenoj kamenim pločama, koja je u svom središtu imala istostranični trokut izrađen od istog materijala. Jedna od karakteristika tog monolita bile su vrlo duboke oči koje su ostavljale dojam, ovisno o položaju sunca, kao da jednom gledaju gore, jednom naprijed, a jednom dolje; osim toga, jedna njegova strana potpuno je prekrivena uklesanim oblicima i figurama. Druga važna karakteristika nalazišta jest u tome što leži točno iznad tropske obratnice. Osim nekih funkcija – kao i uloge izazivanja nelagode i udaljavanja znatiželjnika zbog velikih „pokretnih“ očiju – moguće je pretpostaviti da su ti monoliti na svom originalnom nalazištu imali i astronomsku ulogu, te da su vjerojatno pripadali nekoj staroj prakulturi s rubnih dijelova Tiahuanaca, čije se opće karakteristike posebno odražavaju u skulpturama.

Tiahuanaco je grad s površinom od približno dvanaest kvadratnih kilometara, u kojem je sada ostalo svega nekoliko monolita, nekoliko zidina i skulptura, dok je ostatak pretvoren u prah. Ako se pitamo o starosti te kulture, tada moramo reći da je vrlo stara, pogotovo ako uzmemo u obzir da najgornji Tiahuanaco ima devet Tiahuanaca ispod sebe, tvoreći tako „arheološki toranj“. Pozivajući se na razmišljanja gospodina Birda, mi također sumnjamo u postojanje tako glupog naroda koji bi izgradio grad u kamenu, a zatim ga razrušio pa ponovno izgradio, i tako deset puta zaredom. Jer, ako Tiahuanaco doista nije stariji od sedam, osam ili devet stoljeća, preostaje nam zaključiti da ga je stvorila neka posve luda rasa, koja je vukla stotine tisuća tona velikog kamenja, da bi zatim – nakon što je koristila grad dvadeset ili dvadesetpet godina – sve uništila i ponovo započela graditi novi grad iznad razrušenog. Naše današnje gradove bilo bi moguće uništiti ili preurediti uz pomoć naših naprednih tehnologija koje su, po pretpostavci, bile nepoznate u razdoblju o kojem govorimo. Međutim, onakve velike gromade granita i diorita bilo bi vrlo teško uništiti bez tehničke pomoći. To može poslužiti kao uputstvo arheolozima: umjesto da pokušavaju prilagoditi stvarnost kako bi se uklopila u teoriju, bolje je provjeriti teoriju i uklopiti je u stvarnost, koja je očita i doista drevna.

Ovo doziva u sjećanje jednog istraživača iz prošlog stoljeća koji je razvio vrlo osobnu teoriju, tvrdeći da stepenice na Velikoj piramidi prikazuju – prema nekim mjerama za koje se ne zna kako ih je izračunao – cijelu evoluciju kršćanstva: od dolaska Isusa na svijet, do svih njegovih iskušenja, proba, itd. U tom poduhvatu, on je uzeo mjeriti i usklađivati podatke u skladu sa svojom teorijom. Zbog neke čudne slučajnosti, dvije ili tri mjere odgovarale su predviđenima, ali dolaskom na četvrtu mjeru, stepenica se pokazala šest ili sedam centimetara previsokom. I tako on smjesta pribavi dlijeto i smanji visinu, tvrdeći kako su se konstruktori i graditelji Piramide zasigurno – zabunili. To je jednako apsurdno kao kad bi za dvije tisuće godina neki gospodin želio prilagoditi – sukladno nekoj religiji koja bi mogla nastati u to doba – Piramidu Mayo3 ili neki drugi naš spomenik. čovjek mora izgubiti naviku mišljenja da će svijet u budućnosti biti identičan našem, samo tehnološki napredniji. Moramo shvatiti da će čovjek budućnosti gledati nas isto kao što mi danas gledamo narod Tiahunaca ili Maye ili Egipćane; i gledat će nas iz jednog posve drukčijeg svijeta, s drukčijim navikama, jezikom i psihologijom. Gledat će nas onako kako mi gledamo Maye ili srednjovjekovnog čovjeka: gledajući, ali malo toga razumijevajući. I kad tražimo među ruševinama, mi pokušavamo pronaći laboratorije, knjižnice, mostove, … ne shvaćajući da je moguće postojanje naroda koji nisu koristili laboratorije, knjižnice ili mostove u onom smislu u kojem ih mi danas koristimo.

Osim što se nalazi u ruševinama uslijed protoka vremena, Tiahuanaco je takav i zbog pljačke španjolaca. Prema bilješkama Inka, Tiahuanaco je bio uništen prije njihova dolaska. To je bio Sveti grad u koji se odlazilo kako bi se prinosili žrtveni darovi, često u zlatu. U središtu Tiahuanaca nalazio se hram u kojem su Inke prinosili žrtve, a znajući tadašnje španjolce, prva je njihova akcija bila: odjuriti tamo i pronaći plemenite metale. čuvši da se u katakombama nalazi trezor koji je znatno bogatiji od trezora Atahualpa, španjolci su pomoću bačvi s barutom izazivali eksplozije i među ruševinama pokušavali pronaći zlato. S arkebuzom u jednoj i križem u drugoj ruci, uništavajući sve što ne razumiju, a odnoseći u španjolsku sve što sjaji, španjolci očito nisu mogli shvatiti da su katakombe doista trezor ? trezor mudrosti i tradicije. Povijest čovječanstva ne poznaje destrukciju koja bi se mogla usporediti s invazijom Europljana na Ameriku; čak ni žalosno bacanje nuklearne bombe od strane saveznika na Hiroshimu i Nagasaki ne može se usporediti s ovim. Da je na tom području bilo preživjelih, na neki način bismo mogli sačuvati barem dio te milenijima stare tradicije, ali u Americi su diskriminacijski uklonjeni svi pojedinci koji su mislili, svi koji su bili vrijedni pažnje, a preživio je samo onaj ostatak čiji je jedini osjećaj vezan uz vlastiti želudac i koji slijedi onoga tko ga hrani. Zbog toga ne znamo ništa o spomenicima, ne razumijemo quipue4 i nepoznato nam je značenje najmanje četrdeset posto riječi kečua-jezika.

Najveće tragove koji su pronađeni na području Tiahuanaca predstavljaju hramovi nazvani Hram Sunca i Hram Mjeseca. Među ostalim neobičnim otkrićima koja su tema ovog predavanja, tu je i pronalazak malih željeznih kipića, iako se smatra da je ovaj metal bio nepoznat na tom području. Moguće je, naravno, da se željezo koristilo – kao i u starom Egiptu – u magijske, ezoterijske svrhe, ali da nije bilo u širokoj upotrebi. Među neobičnim otkrićima također je i mali srebrni kip koji ima oblik slona ili mamuta – trenutno je nevažno kojega od njih – a koji se sada nalazi u muzeju grada La Paza u Boliviji. Kipić predstavlja životinju slonovskog lika, petnaestak centimetara visoku, s debelim nogama i surlom, na vrhu koje se nalazi kugla, slična kuglama od željeza koje su Hanibalovi slonovi koristili u ratovima. Prekriven je nečim sličnim podsedlici, a na svom gornjem dijelu ima nešto poput konjske opreme. U svakom slučaju, slonovi su u Americi nestali prije 55.000 godina, što nam podastire tri moguća zaključka: ova je civilizacija stara 55.000 godina; ta je civilizacija još starija i imala je slonove do prije 55.000 godina; ta civilizacija čuva sjećanja ljudi koji su prije 55.000 godina vidjeli slonove. To su moguća rješenja, međutim, pravi odgovor ipak nećemo saznati, budući da svaka od ovih postavki ima svoje zagovornike.

Osim toga, na zidovima su urezani likovi deva, ali ne tipičnih ljama, već deva s jednom velikom grbom. Na tom području pronađeno je vrlo malo tragova deva s grbom, pri čemu se okvirna starost tih iskopina procjenjuje na 35.000 godina, a nađeni su u sjevernom dijelu Južne Amerike. Pojavljuju se također i konji – što bi mogla biti jedna zajednička karakteristika, uzmemo li u obzir male konjiće iz Patagonije – međutim, ovi imaju nešto upečatljivo: ti konji nemaju kopita; njihove noge završavaju s dva velika naprijed okrenuta prsta, kao kod ljame ili vikunje.
Među mnogim tajnama Tiahuanaca, postoji i jedan misterij koji je doista zagonetan. Grad Tiahuanaco je predivan, s velikim kamenim stubama širim od deset metara, s visokim stepenicama i prostorijama koje su velike poput onih iz hrama u Karnaku, i koje – oh, misterij! – nemaju stropova. I to ne samo da sada nemaju stropove stoga što su se urušili, već ih nikada nisu ni imale. Nema utora, znakova ili ostataka koji bi ukazivali na mogućnost postojanja krova. Ali zato postoji velik broj teorija: neki smatraju da je krov bio drven, kao u palači Ciro, te da je drvo istrunulo i nestalo; drugi smatraju da su stropovi bili od slojeva debelog platna i, s obzirom da je u tom području malo kišilo, moglo ih se održavati bez većih problema. Naravno, jedan problem postoji: odvodni su kanali u Tiahuanacu ogromni i pokazuju da je u to doba bilo vrlo mnogo kiša. I to ostaje velika nepoznanica. Vjerojatno su nekako pokrivali svoje kuće, ali mi ne znamo kako.
Osim toga, među ruševinama okolnih gradova otkriveni su ostaci utvrda Inka, s velikim kamenjem jastučastog oblika koje se često pojavljuje. Sada izranja problem: unutar tih utvrda pronađeni su milijuni milijuna malih zelenih kamenih kuglica. Neki misle da su pra-Inke imali oružje slično katapultu, koje je izbacivalo kuglice preko zidina utvrda, drugi smatraju da su služile kako bi se neprijatelji u napadu poskliznuli, treći smatraju da su se koristile u ritualima.

Još jedan fenomen grada Tiahuanaca. Danas kroz njega pušu vjetrovi noseći pijesak i klima je potpuno suha. Jezero Titicaca nalazi se danas na 50 km udaljenosti od ove luke. Bez sumnje, posve je očito da je to luka. Ako izračunamo koliko je vremena potrebno da bi se voda spustila za 35 metara, koliko joj treba da bi samo dodirnula „noge“ luke, dolazimo do brojke od 12.000 godina. Prema eklektičkim načelima nekih arheologa, tolika starost nije moguća, pa se smatralo da su se, kao posljedica neke kataklizme, otvorile pukotine na dnu jezera, što je izazvalo naglo spuštanje njegove razine. Naravno, sada se javlja idući problem, problem „izgubljenog kamenja“. Pronađen je niz velikih kamenih kocki, čija je pojedinačna težina 20, 30 ili 40 tona, a koje su nađene između obale jezera i ove napuštene luke. čini se da je s opadanjem razine vode u jezeru, što je luku učinilo beskorisnom, napravljen niz kanala – za koje su donosili kamenje sa suprotne obale jezera – koji su dosezali do starog grada. Ovo odbacuje mogućnost da je razina vode u jezeru pala nasilno i čini vjerojatnijim podatak da se spuštala postupno. Jezero je vjerojatno morskog podrijetla, iz razdoblja uzdizanja Anda s kraja Tercijara i početka kvartarnog doba, u kojem je velika količina vode mogla biti zarobljena i koja se pročišćavala stalnim dotokom, ali ne gubeći u potpunosti svoju slanost.

Inke su tvrdili da su pronašli već razrušeni Tiahuanaco. Vrata Sunca – ta važna građevina – nigdje nisu bila opisana ni zabilježena, čak ni od strane prvih kolonizatora. Zbog toga se pretpostavlja da ta vrata nisu bila vidljiva, već su se vjerojatno nalazila unutar nekog hrama. Ta su vrata doista izuzetna; no, nažalost, zbog karaktera ovog predavanja ne možemo opširnije o njima govoriti. Ona su bila tajna za generacije istraživača. U kratkim crtama rečeno, Vrata Sunca imaju u gornjem dijelu prikaz za koji se smatra da predstavlja Sunce, a bočno se otvaraju redovi klečećih, krilatih likova, koji podsjećaju na asirske. Gotovo svi arheolozi smatraju da su spomenuta vrata samo djelomično završena jer su, vjerojatno, njihovi graditelji bili zatečeni nekom kataklizmom, s obzirom da su isklesani samo središnji likovi, dok se rubni jedva naziru. Najbolje objašnjenje je ono koje tvrdi da su Vrata Sunca namjerno tako napravljena. To možemo objasniti pomoću teorije o platoničkom Logosu. S druge strane, istraživači s moskovskog Univerziteta tvrde da se zapravo radi o kalendaru, koji nije Sunčev, nego Venerin.

Susrećemo se s još jednom nepoznanicom: ime jezera Titicaca, prevedeno s najstarijeg kečua-jezika znači Jezero Boga Svršetka ili Mjesto na kojem stvari završavaju. Neki navodi Inke Garcilasa de la Vege pokazuju nam nevjerojatnu podudarnost između tradicije Inka i onih iz Indije i Egipta, koje se, između ostalog, odnose na Manca Capaca, utemeljitelja Imperija i Manua, utemeljitelja Indije, kao i na ostale duboke religijske sličnosti. Samo ime Cuzco, što znači „pupak“, srodno je s Delfima u Grčkoj i Potalom na Tibetu, jer su sva religijska središta u povijesti bili smatrana pupkom svijeta, mjestom gdje se sjedinjuju Zemlja i Nebo. Kaže se da je na Vratima Sunca postojala zlatna ploča s kozmogonijskim misterijima.

Jedna od najdestruktivnijih stvari koju su španjolci učinili bila je usmjerena protiv quipua, simboličkog pisma kojeg su koristili Inke. Posvećivali su punu pozornost paljenju quipua ili su nagovarali djecu da raspliću čvoriće, govoreći im da će vunu dati njihovim majkama za tkanje. Konkvistadori su dokučili da simboli nešto znače, ali nisu shvaćali što, stoga su se prihvatili njihova sustavnog uništavanja. Tako je iščezao taj jezik. Ne vidite li određenu sličnost između jezika čvorova i boja, s krunicom koju koriste katolici pri svojim molitvama? U tome nema ništa misterizno, one se koriste samo kao pomoć pri pamćenju. Moguće je, dakle, da su se uništavanjem velikih količina quipua, uništile i i kronike i biblioteke Imperija Inka. U rubnim kulturama, kao što su Nazca i Paracas, također se pojavljuju simboli koji nalikuju pismu. Takve simbole susrećemo i kod porotosa6 iz Coste, iscrtanih raznim bojama na keramici, koje ne možemo pročitati, jer pokušaji još uvijek nisu urodili plodom.

Našoj zbirci čuda dodat ćemo još jedno: u području Chavína, blizu Tiahuanaca, nalazi se velika špilja Lanzon, koju su španjolci koristili kao skladište municije. Zbog velike eksplozije, špilja je ostala zatvorena do kraja prošlog stoljeća, a nakon njena ponovnog otvaranja, u njezinu je središtu pronađen veliki kameni nož zabijen u pod, bez ikakvih gravura i bez ikakve korelacije sa geološkim podrijetlom špilje. Razlozi njegova postojanja potpuno su nepoznati. Stela iz Chavína, druga ploča otkrivena blizu područja Lanzona, predstavlja kaducej koji je potpuno identičan kaduceju starih Grka. Sljedeća je nepoznanica Chimu7-keramika, vrlo male težine, koja ukazuje na prisutnost zemljanog materijala koji nije pronađen u Americi. Također postoje komadi chimua normalne težine. Posebna, pak, karakteristika Nazca-keramike je u tome da svaki lik ima potpuno iste oči.

Svi ti narodi i kulture povijesni su prethodnici kulture Inka, koja sažima kreativnost svih prijašnjih, iako nema vlastitu kreativnost – poput Rimskog Imperija koji je povezao svu nesređenu kreativnost Helenskog Imperija i uskrsnuo ga u svoj njegovoj slavi.