Najupečatljivija scena u posljednjem cjelovečernjem filmu Mathewa Barneya (Drawing Restraint 9, 2005.) svakako je ona koja prikazuje njegovo erotsko-mistično sjedinjenje s Björk u unutrašnjosti japanskog kitolovca Nisshin Maru.
Film se trenutno prikazuje u bečkom Topkinu i sastavni je dio izložbe američkog umjetnika u Kunsthalleu koja je otvorena 6. ožujka i trajat će puna tri mjeseca, sve do početka lipnja 2008. Izložba pod nazivom Drawing Restraint koprodukcija je londonske Serpentine Gallery i bečke institucije. Barneyeva kratka turneja Europom stiže nakon što je početkom novog tisućljeća s pet filmova iz Cremaster serije pozornost svjetske umjetničke scene usmjerio na sebe.
Uvertira za recentno useljenje u dvije europske galerije svakako je bila još jedna putujuća izložba – svojevrsni dijalog newyorškog umjetnika i Josepha Beuysa – koja je prošloga ljeta u vrijeme održavanja Venecijanskog bijenala uselila u venecijansku palaču Peggy Guggenheim. Već je tada publici dao do znanja kako se vraća počecima svog umjetničkog istraživanja.
Dakle, periodu krajem osamdesetih prošloga stoljeća kada je, daleko od priča alegorijskog tipa i prerušavanja u satira, masona ili mađioničara što je bilo svojstveno filmovima iz Cremaster serije, istraživao fizički kapacitet vlastitog tijela. Tom je prigodom u svom studiju ili muzeju konstruirao niz sprava i prepreka koje su mu služile za prakticiranje crtačkog umijeća u ekstremnim, gotovo nemogućim uvjetima. Prema tome, slična je strategija dobila primjeren naziv – Drawing Restraint.
U slobodnom prijevodu – crtanje sa zadrškom, u ekstremnim uvjetima kada umjetnik uz brojna pomagala nastoji premostiti silu težu i ujedno je poništiti. Slijedom toga, u filmovima tijekom devedesetih i kasnije, posve je razumljiva bila njegova naklonost sportu te iluzionistima – sebe je smatrao i još se uvijek smatra inkarnacijom Harryja Houdinija.
Crtanje po stropu u Drawing Restraint 6 iz 1989. godine
Nisshin Maru, kitolovac na kojem je Barney s posadom snimao film
Bečki je Kunsthalle, kao i brojne galerije i muzeji prije toga, poslužio kao skladište u kojem je Amerikanac smjestio i javnosti pokazao brojne rekvizite koji su prethodili ili su producirani tijekom snimanja i rada na posljednjem cjelovečernjem filmu.
U trostrukoj ulozi, kao redatelj, scenarist i producent, Barney je u njemu sudario japansku tradiciju uživanja u čaju, plovidbu antarktičkim morem, lov na kitove te proizvodnju ogromne skulpture od vazelina nalik na kita na palubi prekooceanskog broda. Kao i na prethodnim filmskim putovanjima, pokazao je izuzetnu produkcijsku vještinu – između ostalog, nagovorio je svoju suprugu (Björk) na razgolićavanje i potpisivanje filmske glazbe, uvjerio je brojnu posadu japanskog broda da sudjeluju u stvaranju artificijelnog kita od plastične smjese visoke viskoznosti itd.
Poznato je kako je svojedobno uspio nagovoriti Ursulu Andress da u petom filmu iz Cremaster serije odigra ulogu Kraljice od lanaca. Glumica se tada (1997.) tužila kako je morala odjenuti neugodi plastični korzet od kojeg se jedva kretala na kazališnoj pozornici.
Zbog silne energije i raskošne produkcije newyorškog umjetnika američki i engleski tiskani mediji proglašavaju meteorom (shooting star) američke umjetnosti, najvažnijim protagonistom svoje generacije (New York Times) te najoriginalnijim živućim umjetnikom (London Telegraph). No, zvučni epiteti na Barneyjev račun zapravo govore o njemu kao promotoru američkog sna.
On je rječit primjer kako se uz pomoć sofisticirane tehnologije, putem rijetkih plastičnih materijala kakvi se obično koriste u medicini, umnožavaju i pojednostavljuju više ili manje poznate legende i mitske figure. Bez ikakve dvojbe, Barney vješto plastificira tuđa alegorijska iskustva te ih prevodi na »fast food« razinu. Odnosno, provodi svojevrsnu globalizaciju mitske ostavštine, od Kelta pa sve do srednjovjekovnog Japana u kojem je kit smatran čovjekovim pretkom.
Četrdesetogodišnji umjetnik hipertrofiranih mišića i mašte čak je 2006. godine brodom skromne veličine sam preplovio Atlantik. Pri tom je, viseći s pramca, izvodio crteže, što se lijepo može pratiti na jednom od petnaest TV ekrana postavljenih na izložbi u bečkom Kunsthalleu.
Zanimljiv je podatak kako je u istom bečkom kvartu, s druge strane ceste, u Kunsthistorijskom muzeju još u veljači postavljena izložba slika, tapiserija i crteža Gieseppea Arcimbolda (koja traje sve do početka lipnja). Taj je slikar, doduše u 16. stoljeću, također veličao alegoriju i hipertrofiju u umjetnosti.
Komentari