George Soros je američki financijer i filantrop, osnivač i predsjednik Zaklade Otvoreno društvo. Njegov esej prenosimo iz najnovijeg broja časopisa The New York Review of Books.
U više od 30 godina dao sam preko 8 mlijardi dolara za zaklade Otvoreno društvo i njihovu globalnu mrežu koja je onda pomagala ostalim svjetskim i lokalnim organizacijama.
Načelno sam zadovoljan, ali muče me dvije velike brige. Prva, što će se dogoditi Otvorenom društvu kad predsjednik Aryeh Neier i ja više ne budemo među živima? Drugo, i važnije, što još možemo postići dok smo ovdje?
Kad sam osnivao Otvoreno društvo, nisam želio da me nadživi. Iskustva drugih institucija naučila su me da one poslije odu drugim smjerovima od onih koje je utemeljitelj imao na umu. No, kako je Fondacija dobivala sve značajniju formu i ulogu, predomislio sam se. Shvatio sam da bi ukidanje mreže zaklada Otvoreno društvo s mojom smrću bio čin pretjerane sebičnosti. Čitav niz vrlo sposobnih ljudi posvetili su svoje živote da bi radili za zaklade Otvorenog društva; nemam im pravo to oduzeti.
Ono što će nedostajati kad me više ne bude jest poduzetnički i inovativni duh koji je karakterizirao zaklade Otvoreno društvo. Pokušao sam rješavati probleme onako kako su se pojavljivali, i to kroz proces pokušaja i pogreške. Bio sam spreman djelovati brzo i poduzimati veliki rizik. Upravni odbor koji će me naslijediti neće moći pratiti moj primjer. Neki od njegovih članova pokušat će slijediti namjere osnivača utemeljitelja; drugi neće biti skloni rizicima.
Sada naš praktični angažman nadilazi naše teorijsko poznavanje materije; drugim riječima, imamo više novca nego ideja. A treba nam više ideja da bismo novac efikasnije koristili.
Kako sam odlučio da će me zaklade Otvoreno društvo nadživjeti, učinio sam sve što je u mojoj moći da ih pripremim za svoje odsustvo. No, ako bih u tome uspio, onda bih se našao u nesuglasju sa svojim vjerovanjem da sve ono što ljudi stvore zapravo ima mane, svoje nedostatke. Zato svoje nasljednike zavjetujem da revidiraju bilo koju od mojih odluka koje ću ostaviti iza sebe, ali u skladu s duhom u kojem su nastale.
Onako kako ja to vidim, ljudska sposobnost da razumije i kontrolira snage prirode znatno nadmašuje našu sposobnost da vladamo sami sobom. Naša je ekonomija postala globalna; naša vlast nije. Naša budućnost i, na određeni način, naše preživljavanje, ovise o našoj sposobnosti da razvijemo odgovarajuću globalnu vlast. Ovo se odnosi na čitav niz područja; globalno zatopljenje i nuklearna proliferacija su najočitiji, ali ovo se odnosi i na prijetnje terorizmom i zaraznim bolestima; kao i globalna financijska tržišta. Nakon financijske krize 2008. nije dovoljno samo stabilizirati i ponovno pokrenuti financijska tržišta; moramo ponovno stvoriti globalni financijski sustav koji je bio slomljen.
Imam dva najvažnija prioriteta. Jedan je osobnog karaktera; drugi se odnosi na moje zaklade. Na osobnoj razini moj je glavni interes da razvijem vlastitu koncepciju. Opću teoriju refleksivnosti koju sam razvijao tijekom godina temeljito su ignorirali ili unižavali akademski ekonomisti i, u nešto manjoj mjeri, financijski regulatori. Mervyn King, guverner Bank of England, odbacio ju je. Sve se to promijenilo s financijskom krizom. King je radikalno promijenio svoje stavove; priznao je da je nestabilnost financijskih sustava, kao što sam ja govorio, uglavnom svojstvena njima samima, a ne vanjskim faktorima. Lord Adair Turner, šef britanske Direkcije za finacijsku stabilnost, javno je prihvatio teoriju refleksivnosti. Baš kao i Alan Greenspan, ali jedino u privatnom razgovoru. Paul Volcker prijatelj mi je i pristaša otprije; sada smo još bliži.
Strastveno sam izražavao svoje neslaganje s planom ministra financija Hankom Paulsonom, koji je podrazumijevao da će se banke spasiti tako da se iskoristi javni fond nazvan Trouble Asset Relief Program (TARP) koji bi trebao pomoći bankama da se riješe velike količine loše imovine sa svojih bilanci. Govorio sam da bi puno bolje bilo usmjeriti novac tamo gdje je bila rupa, a da banke same dopune svoj kapital. Blisko sam surađivao s demokratskim vođama u Kongresu kako bi se izmijenila zakonska regulativa oko TARP-a i kako bi se novac iskoristio na drukčiji način, kupovanjem udjela. Imao sam još jako puno ideja za koje sam se nadao da će ih Obama provesti kad postane predsjednik, kao što je onda o temeljnoj reformi našeg hipotekarnog sustava, ali to se nije dogodilo. Objavio sam čitav niz članaka u Financial Timesu, ali nisam dobio skoro nikakav odgovor od Obamine administracije. Prije nego li je postao predsjednikov savjetnik, puno sam o svemu razgovarao s Larryjem Summersom, ali ne i pošto je imenovan. Najveće razočaranje bilo je i to što nisam mogao uspostaviti nikakav osobni kontakt sa samim predsjednikom.
Promjena stava akademskih ekonomista bila je puno ugodnija. Na nagovor Anatolea Kaletskog pristao sam sponzorirati Institut novog ekonomskog promišljanja (INET) čija je misija da razbije monopol postojećih hipoteza i teorija o tržištu. Okupio sam grupu cijenjenih ekonomista, uključujući i nekoliko nobelovaca. Osnovan je odbor pod vodstvom Joea Stiglitza. Moj prijatelj i bivši kolega Rob Johnson postao je predsjednik INET-a i inspiracija ostalima.
Pronašao sam sufinancijera u Jimu Balsillieu iz Blackberryja i mi smo na putu da ostvarimo odnos od 2:1 u sredstvima. Mislim da je to od izuzetne važnosti da bi se osigurala nezavisnost INET-a jer sam ja zagovornik alternativne paradigme, baš kao i sponzor. Ovo će mi dati izvrsnu mogućnost da razvijem dalje svoju koncepciju, mada vidim ograničenja, odnosno dokle mogu ići. Prestar sam da bih učio ekonomske modele, a nisam bio dobar u matematici ni kad sam bio mlad. Zanimaju me pitanja globalnog reguliranja i reforma međunarodnog valutnog sustava. I dok se prepuštam ovim pitanjima, svjestan sam i toga da će to također biti zloupotreba moga vremena i energije ako bih se previše bavio detaljima. Mogu biti produktivniji ako se držim cijele priče, “velike slike”: To me dovodi do mog prioriteta kad je riječ o zakladama Otvoreno društvo.
Sjedinjene Države su demokratsko i otvoreno društvo još od svoga utemeljenja. Ideja da one to više neće biti čini se besmislena, ali je vrlo moguća. Nakon 11. rujna Busheva je administracija iskoristila stvarni strah zbog terorističkih napada i, pod parolom “rata protiv terora”, bila sposobna ujediniti naciju pod vodstvom vrhovnog zapovjednika, odvesti je u napad na Irak pod lažnim izgovorima i prekršiti uspostavljene standarde o ljudskih pravima u traženju i ispitivanju terorista.
Rat protiv terora natjerao me da ponovno promislim o konceptu otvorenog društva. Moja iskustva u bivšem Sovjetskom Savezu naučila su me da slom zatvorenog društva ne znači automatski da će se stvoriti otvoreno društvo; pad može djelovati kao da nema dna, a onda se može uspostaviti novi režim koji će više nalikovati onome koji se srušio nego otvorenom društvu. Morao sam dublje istažiti koncept otvorenog društva koji sam još u studentskim danima usvojio od Karla Poppera, i otkrio sam nedostake u njemu.
Popper je tvrdio da slobodan govor i kritičko razmišljanje vode prema boljim zakonima i boljem razumijevanju stvarnosti nego bilo koja dogma. Shvatio sam da je u ovome sadržana i neizgovorena pretpostavka, a to je ona da je cilj demokratskog diskursa taj da se dobije što bolje razumijevanje stvarnosti. Sinulo mi je da moj vlastiti koncept refleksivnosti dovodi u pitanje tu Popperovu skrivenu pretpostavku. Ako razmišljanje ima manipulativnu funkciju, upravo kao i spoznajno, onda nije potrebno imati bolje razumijevanje stvarnosti kako bi se dobili bolji zakoni. Postoji prečica; to su spinovi i manipuliranje javnim mnijenjem kako bi se došlo do željenih rezulatata. Danas se političari uglavnom brinu o tome da budu izabrani i da ostanu na vlasti. Popperova skrivena pretpostavka da bi sloboda govora i razmišljanja stvorila bolje razumijevanje stvarnosti vrijedi samo za izučavanje prirodnih fenomena. Ako je proširite na ljudske djelatnosti, to je ono što nazivam “zabludom prosvjetljenja”.
Dogodilo se to da su politički operativci u Bushevoj administraciji postali svjesni “zablude prosvjetljenja”, daleko prije mene. Ljudi kao što sam ja bili su zavedeni tom zabludom i vjerovali su da metode propagande kao u Orwellovoj “1984.” vrijede samo u diktaturama. No, oni su znali bolje. Frank Luntz, poznati desničarski konzultant, ponosno je objavio da je koristio “1984.” kao udžbenik za osmišljavanje lakopamtljivih slogana. A Karl Rove tvrdio je navodno da on nije morao izučavati stvarnost; mogao ju je stvarati. Usvajanje orvelijanskih tehnika dalo je republikanskoj propagandnoj mašineriji prednost i u izbornoj politici. Druga ih je strana pokušavala sustići ali se nasukala na podmuklom dodatku o traženju istine.
Propagandne tehnike koje namjerno navode na pogrešno mišljenje mogu uništiti otvoreno društvo. Metode nacističke propagande bile su dovoljno snažne da unište Weimarsku Republiku. Drukčije, ali i u nekim stvarima slične metode korištene su i u SAD-u i još nadograđene. Iako demokracija ima puno dublje korijene u SAD-u nego u Njemačkoj, ona nije imuna na namjerne prijevare, kao što je to Busheva administracija pokazala. Ne možete pokrenuti rat protiv apstrakcije; no ipak rat protiv terora ostaje široko prihvaćena metafora i dan danas.
Kako se otvoreno društvo može zaštititi od opasnih varljivih argumenata? Jedino tako da prepozna njihovo postojanje i njihovu moć da utječu na stvarnost tako što utječu na ljudsko poimanje stvari.
Izbor Obame 2008. poslao je snažnu poruku svijetu da je SAD spreman i na radikalne promjene kad postane svjestan i prizna da je na pogrešnom putu. Ali, promjena je bila privremena; njegov izbor i njegova inauguracija bili su najveći trenuci njegova predsjednikovanja. Već me i drugi mandat, reizbor predsjednika Busha uvjerio u to da je bolest američkog društva dublja od samo nekompetentnog vodstva. Američka javnost nije bila spremna suočiti se s okrutnom stvarnošću i tražila je da bude prevarena jer je na teška pitanja zahtijevala lagane, jednostavne odgovore.
Sudbina Obamina predsjednikovanja potvrdila je to uvjerenje. Obama je preuzeo mjesto predsjednika usred financijske krize čiju je snagu priznavala samo nekolicina, a on nije bio među njima. No, shvatio je da američka javnost ima averziju prema okrutnoj stvarnosti, a on je snažno vjerovao u vlastitu karizmatsku moć. Želio se uzdići iznad stranačke politike i postati – kako je on to govorio u svojim govorima u kampanji – predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Zbog toga se opirao da smjesta okrivi bivšu administraciju i nastavio izbjegavati kritiku i konflikt. Postao je ono što George Akerlof i Robert Shiller u svojoj knjizi “Animal Spirits” nazivaju “multiplikator povjerenja”. U skladu s tim, u nadi da će umanjiti recesiju, on je sliku prikazao ružičastijom nego što je to bilo opravdano.
Taktika je uspjela utoliko jer je recesija bila kraća i plića nego što bi bila u slučaju drukčijeg ponašanja, ali je ono imalo katastrofalne političke posljedice. Multiplikator povjerenja možda ima pozitivni utjecaj na shvaćanje ljudi, ali stvarnost je drukčija kad se ukažu pravi ekonomski pokazatelji. Na primjer, stopa nezaposlenosti nije onakva kakvu očekujemo i tada se povjerenje pretvara u razočaranje i ljutnju; i to se upravo dogodilo.
Izborno tijelo pokazalo je malo zahvalnosti za Obamino vođenje krize jer nisu bili ni svjesni što je on zapravo učinio. Izbjegavajući sukob, Obama je opoziciji dao inicijativu, a opozicija nema pobudu da surađuje. Republikanska je propagandna mašinerija sposobna uvjeriti ljude da se financijska kriza dogodila zbog pogreške vlasti, a ne tržišta. Prema republikanskim tezama, vladi se u ekonomskim pitanjima – u regulativi i porezima – ne smije vjerovati i zato je u tom segmentu treba svesti na minimum.
Što možemo učiniti da očuvamo i ojačamo otvoreno društvo u Americi? Kao prvo, želim vidjeti napore da se pomogne javnosti da razvije imunitet na newspeak. Oni koji su mu bili izloženi u vrijeme nacizma ili komunizma imaju na njega alergijsku reakciju; ali šira javnost još uvijek je podložna.
Drugo, želio bih uvjeriti američku javnost o potrebi prihvaćanja okrutne stvarnosti. Oni koji upravljaju Fox Newsom, Rupert Murdoch i Roger Ailes dobro su shvatili kad su me identificirali kao suparnika. Ipak, njihove laži neće opstati i njihove tehnike neće izdržati.
No, poboljšanje kvalitete političkog diskursa nije dovoljno. Moramo pronaći prave politike da bismo se nosili s problemima koji opterećuju zemlju: visoka nezaposlenost i kronični proračunski i trgovinski deficit. Financiranje državnih i lokalnih vlasti ide prema slomu. Republikanci su sada preuzeli dnevni red i promoviraju pogrešnu priču; za sve je kriva vlada. Demokrati su prisiljeni na poziciju obrane, jer brane suprotno stajalište.
Moramo se posvetiti ozbiljnom i mudrom promišljanju onoga što je naš politički sustav učinio i priznati da nas poluistine zavaravaju. To što je vaš suparnik u krivu, ne znači da ste vi u pravu. Moramo se pomiriti s tim da živimo u prirođeno nesavršenom društvu u kojemu su tržišne i vladine odredbe daleko od savršenosti. Zadatak je da smanjimo te nesavršenosti i učinimo da i privatni sektor i vlada bolje rade. To je poruka koju bih na neki način želio prenijeti.
(Piše: George Soros, prevela: Bisera Fabrio)
Komentari