Kockičicin iBlob

Sjedinjene Američke Države završile su Prvi svjetski rat u uvjerenju da sa svijetom izvan vlastitog kontinenta ne treba imati previše veza.

Europske zemlje, kojima je SAD najprije pomogao financijski, nikada, prema prevladavajućem mišljenju u Americi, nisu dovoljno zahvalile za pomoć u oružju i prevagu koju je američko oružje donijelo u Velikom ratu.

Amerikanstvo se sve više naglašavalo, otežan je dolazak novih useljenika, a boljševici su izazvali strah od crvene opasnosti nakon što su došli na vlast u Rusiji. Liga naroda, svjetska organizacija koju je zapravo stvorio predsjednik SAD-a Woodrow Wilson, bila je toliko ignorirana da su u State Departmentu neko vrijeme odbijali službeno odgovarati na službena pisma. Okrenutost sebi značila je i bitno smanjenje izdataka za vojsku.

Slabiji od Sofije i Bukurešta

U 20-ak godina nakon Velikog rata oružane snage SAD-a pale su na osamnaesto mjesto. Vojno su snažnije od Washingtona bile i Rumunjska i Bugarska. Kada je poslijeratni uspon 20-ih zamijenila gospodarska kriza, izolacionistički su se osjećaji pojačali. Potom su u javnost procurili, a kongresna istraga dokazala nevjerojatne, neopravdane zarade proizvođača streljiva i bankara tijekom prethodnog sukoba.

Mnogi su znanstvenici smatrali da je Washington olako ušao u sukob protiv Njemačke. Kongres je donio niz zakona o neutralnosti. Javnost je smatrala da je Amerika samoj sebi dovoljna. Uoči izbora 1936. slično raspoloženju u javnosti govorio je i predsjednik SAD-a Franklin D. Roosevelt. U ljeto 1936. poručio je da Amerikanci nisu izolacionisti, “osim ako to znači izolirati se potpuno od rata”. Dok je sve kuhalo, Washington je savjetovao da se tržišta liberaliziraju, naoružavanje smanji, a sporovi rješavaju miroljubivo.

Svijet koji su Amerikanci pomogli stvoriti 1918. ipak se promijenio. Gospodarstvo se nije moglo oporaviti bez da se vodi računa o globalnim tržištima. Oceani više nisu bili dovoljno jamstvo sigurnosti. Nezainteresirana i izdvojena Amerika više nije mogla jamčiti način života kakav su njezini građani željeli budu li drugdje veliki poremećaji.

Pravi državnik mijenja smjer

Nakon što su se u ljeto 1937. na Mostu Marka Pola sukobile japanske i kineske snage, izolacionističko je raspoloženje došlo do vrhunca, ali je mnogima postalo jasno da u svijetu koji klizi prema sukobu SAD neće moći ostati po strani. Japanski napad na Kinu, iako je tada izgledao kao početak lokalnog, azijskog rata, bio je zapravo početak velikog sukoba. U Europi je njemački kancelar Adolf Hitler jasno govorio koji su mu planovi, ali volje da se sve zaustavi nije bilo.

Svi koji su vidjeli da bi se za najgore trebalo pripremati bili su u nepovoljnom položaju. Promijeniti je to mogao jedino političar koji je vidio bolje i dalje, koji je imao snage povlačiti ne uvijek najpopularnije poteze, a opet ostati dovoljno omiljen u javnosti i među novinarima.

Početkom listopada 1937. predsjednik SAD-a Franklin D. Roosevelt izgovorio je poznate riječi o karanteni, govor u kojem je progovorio posve drukčije, ali u tek završenoj predsjedničkoj kampanji. “Mi otklanjamo političke obveze koje nas mogu uplesti u strane sukobe. Ja sam iskusio rat. Vidio sam ga na kopnu i moru. Vidio sam krvarenje ranjenih… Vidio sam mrtve u blatu… Mrzim rat”, podvukao je Roosevelt, ali naveo i ovo: “Kada se počne širiti epidemija, zajednica je suglasna da se bolesni izoliraju da bi se zdravi sačuvali”. Ostao je nedorečen, iako je u privatnom razgovoru odmah nakon govora Japan, Njemačku i Italiju nazvao “banditskim nacijama”. Tek dvije godine kasnije naglas će reći ono što je tada šaputao.

Vidio obnaženog Churchilla

Franklin D. Roosevelt bio je izvanredan političar, jedini američki predsjednik koji je četiri puta biran na dužnost. Bio je tvrdoglav, katkada nezahvalan, često neiskren. Taština mu je ponekad mogla pomutiti racionalno rasuđivanje, a samouvjerenost mu je bila tolika da je zanemarivao savjete onih koji su znali bolje i više.

Daleko atraktivniji od supruge, bio je sklon izvanbračnim avanturama. Britanski premijer Winston Churchill postao mu je najdraži sugovornik čim su se dvojica lidera upoznala. S predsjednikom britanske vlade brzo je uspostavio vezu kakva je u visokoj politici, pogotovo među državnicima koji su više hinili otvorenost, bila rijetka.

Tijekom povijesnog posjeta Bijeloj kući u prosincu 1941. Churchillova je soba bila nasuprot odaji američkog predsjednika. Kao dječarci na školskoj ekskurziji, pretrčavali su, ili u kolicima prelazili, jedan drugom u sobu, pušili i razgovarali. Britanac je bio u boljoj kondiciji za neuredan život. Nakon svakog Churchillova posjeta, F.D.R. se danima morao oporavljati dugim snom.

Jednom je, dok se, po običaju, kupao drugi put u danu i ujedno diktirao brzojave u London, u sobu britanskog premijera ušao američki predsjednik. Zatečen, vjerojatno ipak pokriven ručnikom, Churchill je izgovorio duhovit komentar. Vjerojatno nije bio posve gol, vjerojatno nije rekao kako je po ovome jasno da Britanski Imperij ne skriva ništa od SAD-a. Priču su poslije uljepšali i proširili najbliži suradnici dvojice državnika.

Rooseveltov je tajnik kasnije pričao kako mu je šef rekao da je Winston “ružičast i naskroz bijel”. Obojica su odrasla u bogatstvu, obojica su, kako je bio običaj u visokom društvu, goste primali i u krevetu.

Nesumnjivo je bliskost dvojice državnika bila velika, ali potpune iskrenosti, ma kako da je duhovit bio Churchill, nije bilo. Nakon što se savezu protiv nacizma priključio Staljinov SSSR, na konferencijama na vrhu Roosevelt je katkad bio grub prema britanskom prijatelju, vjerojatno želeći steći povjerenje sovjetskog vođe. Državni su interesi uvijek dolazili ispred privatnih.

Rat u Aziji je trajao od 1937., a Kina je Americi bila draga i važna. Ipak je godina trebala proći od napada Japana da se proizvođačima zrakoplova preporuči da ne prodaju materijale državama koje napadaju civile. Rooseveltu je rat u Europi bio znatno važniji, prijetnja nacističke Njemačke bila je veća od onoga što se moglo dogoditi na istoku.

Obavještajci odradili posao

Hitler je bio nepopularan u SAD-u. Istraživanja Instituta Gallup u siječnju 1939. pokazivala su da bi čak 83 posto Amerikanaca u ratu između SSSR-a i Trećeg Reicha navijalo za Sovjete. Upletanja u europske poslove nije bilo. Najvažnije su europske zemlje vodile politiku popuštanja, gurajući Nijemce na istok. Američki diplomat George Kennan, jedan od najvažnijih u diplomaciji SAD-a u 20. stoljeću, na službu u Čehoslovačku poslan je u listopadu 1938. Samo dan kasnije zvučnici na Vaclavskim Namjestima objavili su rezultate dogovora velikih sila – Italije, Njemačke, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva – u Münchenu.

Sudeti su predani Trećem Reichu. “Narod je po ulicama, ne srameći se, plakao na ono posmrtno zvono nezavisnosti”, pisao je Kennan. Kada su u ožujku 1939. Nijemci prekinuli “farsu neovisne češke države” i umarširali u Prag 15. ožujka 1939., američko je predstavništvo ostalo nijemo na sve zahtjeve za davanjem azila onima koji su vjerojatno odmah uhićeni.

“Dva razbarušena čovjeka, lica posivjela od straha, došla su da mole azil. Rekoše da su bili češki špijuni u Njemačkoj… Kad sam ih otpremio, lica su im se trzala, a usne drhtale. Za njima su se pojavila dva njemačka socijaldemokrata, izbjeglice iz Reicha. Užas ih je gotovo ošamutio… došao je jedan znanac Židov. Rekli smo mu da može ostati kod nas dok ne smiri živce. Popodne se odlučio suočiti s onim što ga čeka…” pisao je u dnevniku Kennan. Potom je ambasada ukinuta i preseljena u glavni grad države u kojoj su živjeli Česi, a to je bio Berlin.

Američki diplomat Charles Bohlen, jedan od najvažnijih kremljologa u američkoj diplomatskoj službi, krajem tridesetih godina služio je u Sovjetskom Savezu. Bohlen je uspostavio odlične veze s drugim tajnikom ambasade Trećeg Reicha Hansom Heinrichom Herwarth von Bittenfeldom. Sredinom svibnja 1939., kada se ženila kći iranskog šaha Reze Pahlavija, Njemačku je predstavljao ambasador Trećeg Reicha u Moskvi Werner von der Schulenberg. Ambasador se iz Teherana nije vratio u SSSR, nego je otputovao u Berlin, a potom s instrukcijama otišao u Kremlj.

Hitler više nije Sovjetski Savez smatrao komunističkom državom, nije se bojao ni Komunističke internacionale. Oprezno, nastojeći ne uplašiti Japance, Njemačka je pripremala teren za dogovor s Moskvom i obračun s Poljacima.

Već sredinom svibnja američki je State Department, zahvaljujući obavijestima koje je Bohlen dobio od Hansa Heinricha Herwartha – Johnnyja – obaviješten o najvažnijim tajnim pregovorima na svijetu. Treći Reich nije zainteresiran za cijeli teritorij Poljske. Američki su diplomati znali sve o detaljima pregovora. Saveznike nisu izvještavali jer bi se tako lako ugrozili američki izvori informacija.

Analitičari State Departmenta smatrali su, unatoč svemu, da ne postoje izgledi za dogovor marksista i nacista. Posve je zanemarena velikodržavna politika i teritorijalni interesi Moskve. Američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt na vrijeme je bio pripremljen za rezultat pregovora Hitlera i Staljina.

Važna sloboda malih država

Kada su Nijemci ušli u Prag, Roosevelt je poručio da “nastavak političke, gospodarske i društvene neovisnosti svake male države na svijetu utječe na američku sigurnosti i blagostanje”. Tražio je od Kongresa da se embargo na prodaju oružja i materijala zaraćenim državama ukine kako bi se Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu omogućilo da, mogu li, kupe potrebno u SAD-u. Kongres je to odbio.

Potom se, prvi put izravno, F.D.R. obratio talijanskom i njemačkom vođi Mussoliniju i Hitleru. “Želite li dati jamstva da vaše oružane snage neće napasti ili okupirati teritorije ovih neovisnih država”, pitao je navodeći listu trideset i jedne zemlje. Ako se jamstvo za desetgodišnji mir prihvati, SAD je bio spreman najiskrenije pomoći u izgradnji svjetskog mira.

Mussolini je najprije odbio pročitati pismo, pripisujući sve Rooseveltovoj “dječjoj paralizi”. Herman Göring smatrao je da “Roosevelt pati od akutne mentalne bolesti”. Hitler je američkom predsjedniku odgovorio na posebnoj sjednici Reichstaga, u vjerojatno najuspjelijem od mnogo izvrsnih govora koje je održao. Više od dva sata, naglašavajući imena država s liste, što je izazvalo grohotni smijeh, trančirao je američku politiku.

Führer zabavljao Reichstag

“Gospodine Roosevelt! Posve razumijem veličinu vaše nacije, nevjerojatna bogatstva zemlje koji vam daju osjećaj da ste odgovorni pred poviješću za čitavo čovječanstvo i sve narode svijeta. Ja sam, gospodine, u daleko manjem i skromnijem prostoru”, govorio je Hitler, tvrdeći da je Njemačku podigao iz bijede, izgradio gospodarstvo, vratio pokrajine i Nijemce koji su “ukradeni” Reichu nakon 1919. “Gospodine Roosevelt, bez da sam prolio krv i bez da sam svom, pa onda i drugim narodima, donio bijedu rata, ostvario sam pravedne ciljeve Njemačke.” Poniženje američkog predsjednika bilo je potpuno. Hitler je lagao tako da su javna mnijenja doista mogla povjerovati onome što je govorio. Samo je nacistička nemogućnost da se stane uskoro od Roosevelta učinila pobjednika.

Kada je Njemačka 1. rujna 1939. napala Poljsku, Roosevelt je najavio da će u ratu SAD ostati neutralan. Neutralan ne znači biti bez stava o činjenicama, poručio je. Tek sada je uspjelo ukinuti zakon o neutralnosti i omogućiti kupnju oružja zemljama koje su napadnute. Američkim je brodovima jedan od najvećih zaljubljenika u more u Bijeloj kući zapovjedio da se ipak ne približavaju obalama Ujedinjenog Kraljevstva i Irske, prostoru od Norveške do Španjolske, kako Hitleru ne bi davao povoda za podmorničke napade.

U Americi je svejedno već počelo dogovaranje s grupom znanstvenika i političara o stvaranju osobito razornog i moćnog oružja koje je pet godina poslije bačeno na Hirošimu i Nagasaki.

Nakon što su njemačke jedinice gotovo bez otpora pregazile zapadnoeuropske zemlje i porazile Francuze, a ostaci se britanskih snaga povukli iz Dunkirka kući, strateški su se prilike za Sjedinjene Države bitno promijenile. Između Njemačke i SAD-a stajala je samo britanska flota. Roosevelt je tada odlučio, što je bilo nečuveno do toga trenutka, tražiti treći predsjednički mandat. Kongres je sve spremnije izdvajao za obranu. Do listopada 1940. vojni je budžet od 1,9 porastao na 17 milijardi dolara. Hitler je potom nezaustavljivo ubrzao početak rata i pretvaranje SAD-a u svjetskog hegemona.

Podmornički pa totalni rat

Ujedinjeno Kraljevstvo, potpuno usamljeno u borbi protiv Njemačke na europskom kontinentu, molilo je za pomoć u brodovima. U zamjenu za 99 godina dug najam vojnih baza na Bahamima, Jamajki, Trinidadu, Britanskoj Gvajani i drugdje, Amerika je pomogla Londonu. Borba za promjenu politike u SAD-u ni izdaleka nije bila gotova. “Prvo Amerika”, odbor koji je vodio bivši predsjednik Herbert Hoover i proslavljeni pilot Charles A. Lindbergh, držao je kako nacistička Njemačka, ma kako odvratna bila, ne predstavlja prijetnju SAD-u.

U siječnju 1941. Roosevelt je održao govor u kojem je naveo četiri slobode za koje se vrijedi boriti: slobodu govora, slobodu vjere, slobodu od gladi i straha. Zakonom o zajmu i najmu F.D.R. je dobio ovlasti prodavati i pomagati ratnom naporu onih koji su SAD-u, pa onda i čovječanstvu, mogli spasiti demokraciju. Kritičari su govorili kako je F.D.R. počeo voditi politiku tri A – svaki četvrti Amerikanac poginut će u ratu u koji ga gura predsjednik. Nakon što je njemačka podmornica sredinom listopada oštetila brod Kearny, Roosevelt je objavio da su “Sjedinjene Države napadnute”.

Time je u rujnu 1941. počeo neproglašen, ali stvaran podmornički rat na Atlantiku. Svima je bilo jasno gdje SAD stoji u sukobu koji se u Europi razbuktavao napadom Njemačke na SSSR. SAD je pomagao Kini dostavom materijala preko Himalaje, a Sovjetima iz luke Arhangelsk, ali objave rata nije bilo.

“To je, zacijelo, pogreška… sigurno je riječ o Filipinima”, rekao je Frank Knox, američki ministar mornarice, 7. prosinca 1941. na vijesti o napadu japanske flote na Pearl Harbor. Potom je u 13.40 otišao u Bijelu kuću i F.D.R.-a obavijestio da je napad koji su Amerikanci očekivali, ali su držali da će se dogoditi na Filipinima, započeo puno bliže kući.

Drugi svjetski rat počeo je kao dva odvojena ratna vihora. Najprije su Japanci napali Kinu. Potom su Nijemci ušli u rat s Poljskom. Tek nakon što je u prosincu 1941. napadnut Pearl Harbor, dva su se sukoba spojila i počeo je svjetski rat. On je ubrzao procese koji su tekli, preuredio svijet.

Na vrlo simboličkoj osnovi, porazom sila Osovine stvorena je ne samo nova svjetska arhitektura, nego je doslovno izmijenjen izgled gradova ili su dani novi nazivi ulicama. Zagreb je tada u čast ratnih saveznika dobio Britanski trg, Staljinov trg, Trg Franklina D. Roosevelta, Moskovsku ulicu. Potom je, nakon 1948., Moskovska ulica preimenovana u Beogradsku, pa Ulicu proleterskih brigada, baš kao što je trg ispred Komande pete vojne oblasti, a danas Stožera HV-a, postao Lenjinov. Iako se povremeno kod nas još traži promjena imena mjesta nazvanih po onima koji su pobijedili u II. svjetskom ratu, takav je napor besmislen. Povijest se ne može promijeniti ma kako oštre bile borbe za interpretaciju.

Hitler i Japan fatalno su griješili podcijenivši SAD

General George Marshall 7. prosinca 1941. telegrafom je, da bi izbjegao mogućnost da Japanci otkriju vezu telefonom, javio u Manilu, odakle je poruka putovala u Panamu, San Diego i konačno Havaje, da se očekuje japanski udar na jednu američku bazu. Obavijest je na Havaje stigla nakon što je za 2403 mornara i većinu flotile bilo prekasno. “Ako je vijest o napadu točna, bit ću oslobođen odgovornosti jer su Japanci odlučili umjesto mene”, rekao je Roosevelt. Churchill je u Londonu odahnuo. Tek sada se moglo nadati da će rat završiti pobjedom. Potom je iz Berlina došla vijest da III. Reich objavljuje rat Washingtonu. Time je Hitler olakšao nastojanje da se SAD prvo obračuna s daleko opasnijim neprijateljem. Nacistički je vođa isprva tvrdio da su Amerikanci “izmješten otok Arijevaca”, ali je retoriku promijenio i SAD nazivao blefom, zemljom kojom dominira međunarodno židovstvo, društvom koje je “napola crno, napola judaizirano”. Prema zemlji koja proizvodi koliko Njemačka s 2/3 više radne snage, nije trebalo imati milosti. Kao i u toliko stvari, Hitler je bio u krivu. Već do kraja 1942. američka je ratna proizvodnja bila veća od njemačke, japanske i talijanske zajedno.

Pobijediti je značilo ostati zajedno, makar to uključivalo i savezništvo sa Sovjetskim Savezom. Kako je rekao Churchill: “Da Hitler napadne pakao, imao bih barem nešto pohvalno reći o vragu u Donjem domu”. Staljin, Churchill i Roosevelt zajedno su osigurali pobjedu nad onima koji su prijetili čovječanstvu.