Grateful Dead – Dream experiment


Kada je u decembru 2000. godine parapsiholog Ričard Vajsmen objavio da je na putu da izvede do sada «najveći telepatski eksperiment na svetu» sa oko hiljadu učesnika, nije imao u vidu da se zaista najmasovniji pokušaj takve vrste već izveden gotovo tri decenije ranije i da je, u toku šest dana koliko je trajao, bilo angažovano čak 12.000 «pošiljalaca poruka», koji su se okupili u Port Česteru, u državi Njujork, na koncertu kultne muzičke grupe «Grejtful Ded» (Grateful Dead). Nije u pitanju bio marketinški trik radi sticanja popularnosti, tada već izuzetno popularnih muzičara sa armijom obožavalaca, niti podilaženje modi vremena, već eksperiment organizovan od strane eminentnih stručnjaka i psihologa koji je prethodno pažljivo osmišljen i pripremljen.

Da bi se znalo kako je do njega došlo, treba znati da grupi «Grejtful Ded», koja je svirala psihodeličnu muziku na samom kraju njene ere, paranormalni fenomeni nisu bili strani, pogotovo posle smrti jednog od članova sastava a zatim i nastupa organizovanog na prostoru ispred Velike piramide u Gizi, od kojeg je ostala priča o iskustvu perkusioniste Miki Harta sa «ukletom» ljudskom lobanjom. U svakom slučaju, «Grejtful Ded» su obeležili rok-kulturu američke zapadne obale šezdesetih godina prošlog veka, i njihova muzika ni danas ne može da se svrsta u neke određene forme. Svirajući uvek za mnogobrojnu publiku koja je, kao i članovi grupe, bila pod uticajem jakih psihodelika i bučne muzike, «Dedovci» su imali toliko sledbenika da su verovali da na tim koncertima postaju jedan entitet udružen u kolektivnu svest i da se tom prilikom stvara privremena «psihička crkva» u kojoj su svi sjedinjeni u nekoj vrsti «svete zajednice». Neki kritičari su njihovu muziku smatrali «crnomagijskom».


Miki Hart je to izrazio na jezgrovit način: «Bili smo fokusirani na ideju kolektivne svesti. «Grejtful Ded» smo doživljavali kao grupni um, pri čemu smo bili u stanju da to podelimo sa publikom. Mogli smo da joj pošaljemo jednu određenu sliku, koju su prijemčivi obožavaoci lako primali».

Uz tu vrstu verovanja, bilo je samo pitanje kada će «parapsihološko bratstvo» postati ozbiljno zainteresovano za grupu.

Veza je uspostavljena na jednoj zabavi 1970. godine, na kojoj su se sreli popularni muzičari i doktor Stenli Kripner, u to vreme direktor Laboratorije za ispitivanje snova u Majmonidesu, u Bruklinu, koji se kao eminentni i priznati psiholog godinama suprotstavljao svojim stavovima o ekstrasenzornoj percepciji zvaničnim gledištima nauke. Kripner je još 1964. godine bio učesnik u testovima koji su imali za cilj da potvrde hipotezu da pojedine osobe u stanju sna mogu da prime telepatske poruke koje im se za to vreme upućuju. Uz to, naučnik je bio fan «Grejtful Deda», kako beleži biograf grupe Denis MekNeli, i «tražio je način da uđe u njihov svet vančulne percepcije ili psihodelika, ili i jednog i drugog».

Razgovor doktora Kripnera sa Geri Garsijom, vodećim gitaristom, i Mikijem Hartom imao je za rezultat «Eksperiment sa snovima» (Dream Experiment), koji je kasnije objavljen u publikacijama zvaničnog, akademskog žurnala za psihologiju. MekNeli se priseća: «Konačno, Kripner se našao lično u razgovoru sa Garsijom, koji se zanimao za interakciju različitih stanja svesnosti, uključujući i psihodelično, što je jednako vodilo otvaranju prema ekstrasenzornoj percepciji».

Ekipa iz Majmonides centra, u kojoj su pored Stenlija Kripnera bili i Čarls Honorton i doktor Motegju Ulman, pristupila je najpre probnom eksperimentu, sa koncertom za nekoliko stotina gledalaca, koji je održan u Holi Modal Raundersu 15. marta 1970. godine. Tada je izabrano pet telepatskih «primalaca» koji su u vreme koncerta spavali na pet različitih lokacija u radijusu od 160 kilometara. Publika je zamoljena da se koncentriše na slike koje će joj biti projektovane i «pošalje» ih telepatski nepoznatim primaocima. Da bi se stvorila odgovarajuća atmosfera, «Grejtful Ded» su za vreme projekcije izvodili pesmu pod naslovom «Ako želiš da budeš ptica» iz kultnog filma «Izi Rajder» koja se čuje dok Džek Nikolson krstari na motociklu okolinom. Na prikazanim slajdovima bili su beli orlovi i još neke vrste ptica, a jedna sekvenca prikazivala je mitsku pticu feniks kako se pojavljuje i nestaje u plamenu.

Rezultat je bio, što se Stenlija Kripnera i njegove ekipe tiče, «ohrabrujući», mada se skeptici sa time ne bi potpuno složili. Posle ponoći, publika je, na drogama i muzici i otvorena za potencijalne telepatske kontakte dala sve od sebe da eksperiment uspe i da izabranu sliku «projektuje» u kolektivno nesvesno. Jedan primalac je izvestio da je sanjao «nešto mitološko, kao grifon ili feniks», drugi «zmiju», treći «zrna grožđa» a četvrti je video «embrion iz plamena koji izrasta u drvo». Peti učesnik bio je u to vreme popularni američki pevač Riči Hejvans koji je takođe izvestio da je sanjao «mitološku kreaturu nalik feniksu».

Posle ovog pokušaja, doktor Kripner imao je nameru da sa «Grejtful Dedom» pristupi mnogo ambicioznijem eksperimentu. Za njega je predviđeno šest uzastopnih nastupa grupe u «Kapitol Teatru» u Port Česteru, u toku februara 1971. godine, sa ukupno oko 12.000 gledalaca. Kripnerov parapsihološki tim se bacio na posao da doradi metodologiju korišćenu u Holi Modal Raundersu i da u nju unese radikalne promene.Odlučeno je da se ovoga puta publici pruže mnogo određenija uputstva, kao i da im bude otkrivena lokacija na kojoj će se nalaziti «primaoci». Da bi se osigurali od mogućnosti da slike na neki način «procure», svesno ili nesvesno, u javnost, rešeno je da one budu nasumično birane neposredno uoči prikazivanja.

Za eksperiment u Port Česteru određena su samo dva «primaoca», Malkolm Besent i Felisija Parise, oboje daroviti i iskusni senzitivci. U toku koncerta, Besent će se nalaziti u Laboratoriji za snove u Majmonidesu, udaljenom 72 kilometra, pod punom stručnom kontrolom, dok će Pariseova spavati u svom stanu, gde će biti kontaktirana putem telefona nekoliko puta u toku noći sa zadatkom da opiše sadržaj svojih snova.
Publici je, međutim, saopšteno samo za jednog primaoca – Malkolma Besenta (1944-1997), jer se pretpostavljalo da će on postići bolje rezultate ukoliko je u pitanju telepatsko primanje poruke pod uticajem nekoliko hiljada «pošiljalaca». U suprotnom, da je reč o podsvesti koja izlazi i locira ciljne slike, očekivalo bi se da oba primaoca iskažu podjednake rezultate.

Najzad, došlo je vreme i za koncerte. Asistent doktora Kripnera, Roni Mastrijan, nalazio se u publici u «Kapitol Teatru» i bacao novčić koji će od paketića sa serijom slajdova te noći biti emitovan.

Publika je dobila sledeća obaveštenja i instrukcije:
Vi ćete učestvovati u eksperimentu vančulne percepcije.
Za nekoliko sekundi videćete sliku.
Pokušajte da koristite ekstrasenzornu percepciju da bi ih poslali Malkolmu Besentu.
On će nastojati da sanja tu sliku. Pokušajte da mu je pošaljete.
Malkolm Besent sada je u laboratoriji za snove u Majmonidesu u Bruklinu.

Tada je na platno na pozornici projektovana jedna od šest nasumice izabranih slika u trajanju od 15 minuta, dok je grupa svirala. Ono što je bilo neuobičajeno tom prilikom za «Grejtful Ded», bilo je odsustvo psihodeličnih svetlosnih efekata. Za to vreme, ekipa u laboratoriji kontrolisala je da li se Malkolm nalazi u REM fazi sna, da bi nakon deset minuta bio probuđen i zapitan šta je sanjao. Felisiju Parise kontaktirali su telefonom svakih sat i po i takođe zapisivali njene snove. Sledećeg jutra, oba učesnika su imala zadatak da dodaju sve detalje koje su eventualno propustili, zajedno sa bilo kakvom asocijacijom koja je u vezi sa snovima. Njihove izjave su snimljene na magnetofonsku traku i transkribovane za potrebe stručnih i neutralnih ocenjivača uspeha eksperimenta.

Posle šest noći, dvojici ocenjivača su uručeni kompletni transkripti zajedno sa kopijama slika koje su korišćene. Oni su ih pregledali nezavisno jedan od drugog, i na skali od sto podeoka označavali kolika je sličnost između snova i slika projektovanih za vreme eksperimenta.

Kao i prilikom probnog pokušaja u Holi Modal Raundersu, rezultati su bili podložni različitim tumačenjima. Na primer, kada je 19. februara bila projektovana slika «Sedam spinalnih čakri», koja je prikazivala muškarca u lotos položaju, duboko u meditaciji, kod kojeg je svaka čakra bila obojena živim bojama, Besant se sećao: «Veoma interesantno… upotreba prirodne energije… razmišljanje o raketnim brodovima… jedna energetska kutija i… kičmeni stub». Taj odgovor je bio svrstan među uspešne, mada su skeptici u to izrazili sumnju.

Drugi diskutabilni uspeh došao je sledeće noći, kada je projektovana slika nadrealiste Rene Megrea «Filozofija u budoaru» na kojoj je prikazana žena bez glave u odeći drečavih boja. Tog puta Besent je sanjao o «lutki male devojčice», a Kripner je verovao da to demonstrira «odgovor u određenom stepenu».

Ono što je bio konačan rezultat jeste da je Malkolm Besent imao priznata četiri tačna odgovora, a Felisija Parise dala je samo jedan koji je bio precizan, tako da je hipoteza doktora Stenlija Kripnera i njegovih saradnika o postojanju ekstrasenzorne percepcije u osnovi podržana. Istraživači su postavili hipotezu da «učesnici moraju da znaju ko je meta, kome se poruka šalje i gde se on nalazi da bi se telepatija dogodila».

Dok su Kripner i njegov tim bili zadovoljni uspehom eksperimenta, skeptici su zamerali na nedostatku strogosti i uslova pod kojima je sprovođen i postavili pitanja na koja nisu dobili odgovore: 1. Koliko jasno i precizno treba primljena slika da odgovara onoj koja je projektovana? i 2. Da li ceo san treba da bude u korespodenciji sa projektovanom slikom?
U uspešnost pokušaja naknadno je, 1995. godine, u knjizi «Živeći sa Ded», posumnjao i bivši menadžer grupe Rok Skali: «Publika u Port Česteru se sastojala od klinaca od 18. i 19. godina koji su došli sa granice Konektiketa da se napiju i bili su svi ubijeni od piva i žestokih pića», naveo je on.

Bez obzira što telepatski eksperimenti u Holi Modal Raundersu i Port Česteru nisu bili po volji rigoroznom parapsihološkom establišmentu, danas je od rezultata mnogo zanimljivija hrabrost eksperimentatora da uključe 12.000 ljudi u pokušaj da manifestuju uverenje da ljudska podsvest ima neograničene potencijale i da se na nju može uticati. Bio je to do sada najveći telepatski eksperiment izveden van laboratorije, a postao je samo još jedna fusnota u analima kako parapsihologije tako i rokenrola.

Piše Miodrag Radojčin


Glasajte protiv ovog postaGlasajte za ovaj post

Facebook comments:

  1. Nema komentara.
(neće biti objavljena)


  1. Za sada nema trekbekova.