INTERNI RAT OKO HOTELA CHELSEA
preuzeto iz spiegel.de
prevela Nataša Perić
za Društvo arhitekata Zagreba
Odrubljena riblja glava u pošti
Mark Pitzke, New York
Svaki fan New Yorka, poznaje Chelsea Hotel, legendarno jeftino prenoćište za umjetnike i turiste Manhattana. Otkad je novi management počeo pretvarati kult-kuće u snobovska-odmarališta, zavladao je bizarni psiho-rat.
New-York – ah, te priče. Ed Hamilton ih može satima pričati. Te priča o Hiroyi, otkačenom japanskom slikaru, s kojim je dijelio zahod na hodniku: mršavio je od heroina do kostura i onda si oduzeo život. Zatim priče o Dee Dee Ramone, pjevaču kult benda „Ramones“ koji je u gaćicama lupao Hamiltonu na vrata, pokazivajući svoju raskošnu punkersku tetovažu, žaleći se pritom na buku.
Ili priča o Sean Pennu, koji je dva dana nakon primitka Oscara stajao u liftu s make-up-om na licu, debelo našminkan za sljedeći film: „Čestitam!“ doviknuo je netko, dok je Penn na to hladno šutio. Naravno posebno omiljene su priče o rockeru Sidu Viciousu, čija je djevojka nađena jednog jutra probodena u kupaonici sobe br.100. Viciousu nikad nije bilo suđeno zbog ubojstva jer je kratko prije sudskog procesa 1979. umro od prevelike doze droge.
„Nigdje na svijetu nema mjesta kao što je ovo“, reče Hamilton. Pisac čuči u sobi br. 819 na krevetu u hotelu Chelsea sa šalicom čaja u ruci. Njegova djevojka Debbie Martin sjedi pored njega na klimavoj stolici. Mali prostor je krcat kao prepun muzej, u kojem dolazi do miješanja svakodnevnih predmeta s umjetničkim: zeleni tepih boje senfa, stol za kicker u sredini, a na zidu par slika živih boja poznatog japanskog slikara Hiroye.
Hamilton (46) i Martin (47) dvojica su od oko 220 stalnih stanara, svjetski poznatog jeftinog umjetničkog odmarališta u Manhattanu. 90 od 250 soba iznajmljuje se turistima. Od 1995. njih dvojica ovdje žive. Hamilton je neslužbeni kroničar Chelsea hotela: Njegova knjiga “Legende hotela Chelsea“* izlazi na jesen tržište, s blogom „Living With Legends“ koji je obavezna lektira za sve obožavatelje Chelseae. Pogotovo sad, kad je došlo do drame.
Izdaja i prodaja
Uz one o otkačenimm nekadašnjim boemima, nastale su nove sasvim drukčije priče koje utjeruju strah stanarima, kao priča o novom misterioznom managementu, o mafijskim metodama, zakonskim odlukama, prijetnjama, nenajavljenim građevinskim radovima, o šefu hotela koji je dobio otkaz, ali unatoč tome i dalje dolazi na posao.
Unutar 124 godine starih gotovo mamutskih građevina u West 23rd street, gdje je oduvijek vrijeme stajalo, odjednom se isprepliću burni događaji, slijede jedna priča za drugom. Riječ je o internoj akciji, o izdaji i prodaji “Tko zna“ reče Hamilton“ koliko dugo ćemo još tu moći ostati?“.
Sva ta predstava je počela sredinom srpnja. Stanovnici su najednom našli papir na Concierge-baru: “ Stanley Bard neće još dugo biti manager hotela Chelsea.“ Bio je to šok: Bard (73) je preko 50 godina i duže, jedan od trojice vlasnika i manager hotela Chelsea. Njegova pokretna imovina, izlizane plišane fotelje trebale bi ostati u predsoblju. Umjesto toga goste su informirani da će odsad hotel Chelsea preuzeti profesionalci luksuznog hotelskog koncerna.
Profesionalci? Luksuz? Koncerni? Padaju strani i zastrašujući izrazi! Hotel Chelsea je 1883. izgrađen kao kuća s apartmanima. Dvanestokatna divovska zgrada od opeke služi još od 1905. za kraće boravke i prije svega za primanje stalnih gostiju. Bili su tu umjetnici, odmetnici i drugi siromasi, koji bi inače završili na ulici, kao Mark Twain i Tennessee Williams.
Dom zvijezda i utočište umjetnosti
Jedno stoljeće Chelsea je bila skrovište za umjetnost. Njezino predsoblje i stubište su i danas besplatna galerija. Arthur Miller koji je tamo živio nakon njegovog braka s Merilyn Monroe, napisao je u hotelu Chelsea „After the Fall“. Bob Dylan je u njemu napisao“Sad Eyed Lady of The Lowlands“. Leonard Cohen je vodio ovdje ljubav sa Janis Joplin i to ovjekovječio u svojoj pjesmi „“Chelsea Hotel No. 2“. Joni Mitchell je napisala „ Chelsea Morning“. Billa Clintona i Hillary nadahnuo je nadjenuti svojoj kćeri krsno ime Chelsea.
Ostali čuveni stanari su bili: Jack Kerouac, Simone de Beauvior, Jean-Paul Satre, Edith Piaf, Stanley Kubrick, Iggy Pop, Patti Smith, Robert Mapplethorpe, Gore Vidal, Jane Fonda, Jimi Hendrix, Dennis Hopper. Madonna je živjela ovdje osamdesetih godina, te se tamo u sobi 822 fotografirala za svoju „Sex“-knjigu. Od mlađe generacije hotel Chelesea posjećuju filmske zvijezde Ethan Hawke i Uma Thurman.
Jasno da su zbivanja u srpnju izazivala strah. Luksuzni hotelski koncern? Stanari su ubrzo saznali tko se krije iza toga: BD hoteli, tvrtka Mogule Richarda Borna i Ire Drukier, koji posjeduju većinu Design-hotela u Manhattenu. Ustvari moglo se pretpostaviti. U Manhattenu se i danas osjeća nagli „boom“ na tržištu nekretnina, gdje se svaku trošnu skladišnu zgradu klonira u raskošne milijun dolara vrijedne penthouse-e , Chelsea je usamljeni anakronist. Ipak: Design-hotel? Obožavatelji se zgražaju.
„Magična zgrada“
Ni sama predaja ključeva nije bila jednostavna. Chelsea pripada od 1945. trima obiteljima. Danas je Chelsea posjed njihovih nasljednika. Jedan od njih je Stanley Bard, od 1957. zaposlen na recepciji i po vlastitom nahođenju vodio poslove zajedno sa sinom Davidom. Drugo dvoje nasljednika, David Elder i Marlene Krauss, bili su tihi partneri.
Očito je došlo do interne borbe za vlast, u kojoj su Bardovi izgubili. Stanley Bard je lišen dnevne recepcijske zadaće, te je degradiran na hotelskog potrčka.
Melanie Krauss, koja inače vodi tvrtku Investment, prebacivala je Bardu loš management. Kuća je strašno propala. Posljednjih je godina bila popunjena tek 65%. Bilo je previše stalnih gostiju. Stoga je svaki slučaj trebalo zasebno pojasniti. Drukier objašnjava kako je htio od hotela Chelsea napraviti „kraljevski dragulj New-Yorka -Cityija, što je još više zgrozilo stanovnike.
„To je čarobna zgrada“ rekao je muzičar Tim Sullivan, koji od 1982. tamo živi. „Čarobna je zbog ljudi koji su ovdje živjeli i žive. To je jedini razlog zašto drugi gosti ovdje dolaze“.
Riblja glava u pošti
Na balkonima okrenutim prema 23rd Street nailazi se na transparente „Bring back the Bards“, pisali su protivnici po plahtama obješenim na stubišne ograde. Umjetnički par Joe i Casbeer Mayers iz Arizone protestirao je natpisima na majicama, zahtjevajući povratak Stanleyija Barda.
Sam Bard se pravio kao da se ništa nije dogodilo. Svakog jutra bi se pojavio na recepciji sa svojom plastičnom šalicom kave. Stanovnici su se čudili i promatrali u nevjerici kako je odjednom Grand Ball Room bio obnovljen. Iz starog „Star lounge“ bara u podrumu dolazi zabava.
Jednog dana navratila je policija. Netko je, u mafijaškom stilu „Kuma“, omraženom suvlasniku Davidu Elderu u poštanski sandučić ubacio sumljivi paketić u kojem je bila odrubljena riblja glava.
„Vi će te čekirati boravak do ponedeljka“
Elderov privatni život izašao je na vidjelo. Saznalo se da se gadno zavadio s očuhom, piscem Pirijem Thomasom zbog nasljedstva. Pritom se radilo o prihodu hotela od 1,2 milijuna dolara, koje je on Thomasu prešutio. “Javni bilježnici i odvjetnici su nas zaribali“, rekao je Thomas „Village Voice“ po Elderu i Kraussu. „Oni su potrošili novac, kako mi ništa ne bismo dobili“.
Bivši čuveni stanari počeli su se ponovo javljati. Npr. umjetnik zamatanja Cristo i njegova žena Jeanne-Claude, koja je tamo živjela šesdesetih godina. „Katastrofa“, objasnila je ona. Novi management neće biti više tako velikodušan prema siromašnim umjetnicima kojima je potrebna pomoć“.
Glumica Marisa Tomei, čija se fotografija dugo nalazila na Bardovu pisaćem stolu, poslala mu je pismenu napomenu: „ This sucks.“
Poneki stanari pokušali su suvenire iz sjajnih slavnih vremena skupo prodati na aukcijama i tako spasiti hotel. Filmaš Sam Bassett je rekao:“Ovo je posljednje mjesto na ovom otoku, koje je još veselo, te je uspjelo sačuvati svoj individualni način života.“
Ed Hamilton je podnio zahtjev da ga se zaštiti kao stanara. Neki njegovi susjedi su već dobili opomenu od strane novog managementa.“ Divno da ste bili naš gost“, napisao mu je novi šef recepcije Glendon Travis. „S obziriom na situaciju, dužni ste se čekirirati boravak u ponedjeljak.“
*Ed Hamilton:“Legends of the Chelsea Hotel“,Thunders Mouth Press, 352 strane, USA, September 2007
Komentari