Irving Penn vjerojatno je imao najdulji staž od svih suradnika američke izdavačke kuće Conde Nast, gdje je radio za Vogue, ali i za originalno izdanje Vanity Faira iz tridesetih godina
Predamnom je stajao mladi Amerikanac, posve neiskvaren europskim prenemaganjem i kulturom. Nije nosio kravatu, bio je u tenisicama. Zapamtio sam kako je bio direktan – točno je znao što želi – bio je lišen pretenzija, posve slobodan u odlučivanju. Ono što bih nazvao Pennovim američkim instinktom, vodilo ga je ravno u srž stvari, u prepoznavanje onog ključnog.
Ovako je susret s Pennom u predgovoru knjige ‘Irving Penn: Passage’, velikoj kompilaciji fotografovih djela objavljenoj 1991., opisao Alexander Libermann, glasoviti Vogueov art director i izdavač, s kojim je Penn 1946. započeo suradnju koja je trajala praktično do njegove smrti, u srijedu 7. listopada, u poznoj dobi od 92 godine.
Posve drugačiji od drugih
Pennova žena, njegov najdraži model, Lisa Fonssagrives, bila je vjerojatno prvi supermodel u povijesti mode
Kao što se vidi iz tog sjećanja na njihov prvi susret 1941. godine, Vogueov fotograf, osoba s najdužim stažem u izdavačkoj kući Conde Nast, bio je posve neuobičajena figura za modni svijetu u kojem je radio: perfekcionist koji se ponašao i radio kao samozatajni majstor među ljudima prevelikog ega i često lažnim veličinama. Osim toga, Penna je od tog miljea dijelio i njegov iznimno dugotrajan brak s Lisom Fonssagrives, s kojom je ostao od 1950. pa sve do njezine smrti prije sedam godina.
Njegove fotografije Lise, Šveđanke koje se preselila u Pariz da bi se bavila baletom, a tamo postala vjerojatno prvi svjetski supermodel, odnosno manekenka koja nadahnjuje fotografe i nove trendove, predstavljali su ženu hladne, savršene elegancije i sofistikacije, kozmoplitkinju koja poznaje samo život u salonima, sa savršeno odabranim modnim detaljima, o kakvima je sanjala, recimo, Wallis Simpson, Amerikanka zbog koje je jedan kralj napustio prijestolje.
Utjecaj na modu
No, te fotografije nisu imale nikakve veze s njezinim psihološkim portretima, to su prije svega bile ilustracije jednog modnog trenutka, koje su artikulirale ne samo modnu fotografiju četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća, već i modu samu. Lisa, kasnije i umjetnica, kiparica, te njegova suradnica na fotografijama, bila je posve drugačija od hladne ljepotice s modnih ilustracija.
Penn je bio prvi fotograf koji je modu izvukao iz kićenog salona, pa su fotografije Lise ujedno i prve minimalističke modne fotografije, s modelima snimanim isključivo na bijeloj pozadini, u savršenom miru, s gotovo dvorskim poštovanjem bon tona, bez kasnije tako modernog skakanja, pomaka, blura…
Psihološki portreti
Uz modne fotgrafije Penn se proslavio brojnim portretima slavnih, često neobičnih, krupnih kadrova poput onog Milesa Davisa, Pabla Picassa koji proviruje ispod šešira širokog oboda navučenog na oči, Spencera Tracyja, Georgije O’Keeffe… Tvrdio je da postoji samo jedna formula za istinske, psihološke portrete, koji su ga jedini zanimali: svoje subjekte fotografirao je satima, sve dok se ne bi opustili i prepustili objektivu njegova fotoaparata.
Školovani likovni umjetnik i dizajner, pred kraj života naročito je volio raditi elaborirane, katkad šokantne, uvijek vrlo deskriptivne ilustracije – mrtve prirode – najčešće za ‘svoj’ časopis, američki Vogue, udubivši se u detalje lica, opuške, pločnike, ruževe, žene u zavojima nakon plastične operacije, rukavice, torbe, limune i naranče, sve u skladu s njegovom čuvenom izjavom iz 1953., na otvaranju njegova studija: “I fotografija kolača može postati art”.
Komentari