U zadnje vrijeme dosta sam proučavao povijest Japana u doba Meiji reforme. Tema je vrlo fascinantna. Japan je jedino carstvo koje se u to doba uspijelo iz temelja reformirati i ući na velika vrata na svijetsku scenu, a mnogi su drugi pokušavali isto, ali su propali: Kina, Otomansko carstvo i donekle Rusija.
Na početku Japan je bio civilizacijski napredna zemlja, sa vrlo razvijenom umjetnošču, religijom i složenim društvenim uređenjem. Međutim zemlja je gospodarski bila vrlo nerazvijena, oslanjala se uglavnom na poljoprivredu. Centralna vlast je bila slaba, gotovo i da nije postojala. Glavnu moć su držali krupni feudalci daimiyo koji su se udruživali u klanove i koji su svaki vladali nad svojim dijelom zemlje, samo formalno poštujući centralnu vlast cara.
Tokom cijelog 19 stoljeća Europa i Američki kontinent bilježili su strahovit napredak. Sa svojim velikim parnim brodovima izgrađenim od čelika krstarili su po morima i pokoravali sve što im se našlo na putu. Indija je već od prije bila pokorena. Kina je stalno bila ponižavana sa oduzimanjem teritorija i nepravednim trgovinskim ugovorima. Japanci su na svom otoku bili neko vrijeme sigurni zbog zabačenosti istog, ali su postajali svijesni da će ih zateći ista sudbina ako nešto brzo ne poduzmu. Čuo sam jednom da je neki europski filozof kojem mi je promaklo ime pisao vlastima u Japanu da se pod svaku cijenu odupru Europskim nasrtajima ili će ih stići sudbina ostalih pokorenih nacija.
Japanci su tako živjeli izolirano uz manje pokušaje europskih sila da ih prisile na otvaranje. Sve su ih uspijeli odbiti, jedino su Nizozemci dobili u posjed manji otok uz luku Nagasaki i pravo na slobodnu trgovinu u toj luci. 1853 američkom Kapetanu Matthew C. Perry-u pretsjednik je dao naredbu da sa svojom flotom otplovi do Japana i prisili ih na uspostavu diplomatskih odnosa. Pošto Japanci nisu imali sredstva kojim bi se oduprijeli nadmoćnijoj američkoj floti i vojsci bili su prisiljeni na potpisivanje za njih nepovoljnog sporazuma. Uskoro su takove sporazume bili prisiljeni potpisati sa svim Europskim silama. Izgledalo je da će Japan biti pokoren i ponižen kao i sva ostala Azijska carstva.
1867. na vlast dolazi Princ Mutsuhito koji uzima ime Meiji, što znači Prosvjetljena vladavina. U isto vrijeme formira se grupa sposobnih i odlučnih ljudi koji žele reformirati zemlju tako da ona u svakom pogledu bude ravnopravna zapadnim silama. Slijedeće godine sa vlasti je skinut Tokugawa šogunat koji je vladao od početka 17 stoljeća.
Njihovi ciljevi su ciljevi u principu bili isti, međutim način njihovog ostvarnja je bio različit. Razlika se vidi u sloganima koji je uzeo Tokugawa šogunat: “ Poštuj Cara, i izbaci Barbare. “ i Car Meiji: “ Civilizacija i prosvjetljenje. “ Pripadnici Tokugawa šogunata bili su vrlo agresivni i željeli su odmah stupiti u rat sa zapadom, dok se grupa Meiji oligarha zalagala sa snaženje zemlje, i tek onda suprostavljanje zapadu. Iste godine Car se iz Kyota gdje je bio držan kao u „zlatnom kavezu“ u prijstolnicu Edo, koji je preimenovan u Tokio.
Odmah sa dolaskom Meiji oligarhije na vlast počinju drastične reforme. Organizirana je jedinstvena vojska sa vojnom obavezom svih građana. Samurajima je zabranjeno nošenje mača, te je cijeli njihov stalež bio ukinut, za uzvrat su dobili neku vrstu državnih obveznica. Feudalci daimiyo bili su prisiljeni predati zemlju državi koja provodi agrarnu reformu. Državna uprava je organizirana u sustav prefektura koji omogućava veću kontrolu centralne vlasti. Posebno je poticano obožavanje Cara u skladu sa Shinto filozofijom koja se izrazito promovira. Prije su seljaci bili prvotno lojalni svom daimiyo feudalcu, pa tek onda caru. Car tada dolazi na prvo mjesto.
1871. iz Japana je krenula diplomatska misija na čelu koje je bio Tomomi Iwakura. Cilj joj je bio proučavanje zapadnih zemalja i revizija nametnutih ugovora pregovaranjem. Ljudi iz misije na zapadu su proučavali sve od: policijskog sustava, zdravstvene zaštite, pa sve do trivijalnih stvari poput zooloških vrtova. U svakoj zemlji ostalo je po nekoliko studenata koji su izučavali: tehnologiju, modernu vojnu vještinu, medicinu , itd. Misija se u Japan vratila 1873. ugovori nisu revidirani, ali su stećena mnoga iskustva, koja su ljudi iz misije na visokim položajima u Japanu koristili u budućnosti. Tih godina zaposleno je oko 2000 zapadnjaka koji pomažu u izgradnjih prvih željeznica, telegrafa, brodogradilišta. Od tadašnje Pruske uzeta je vojna organizacija i taktika, od Britanije organizacija mornarice,trgovačke flote i željeznice, od Francuske bankarski sustav.
1874 organizacija vojske se relativno ustabilila, te je Japan pod vlast gotovo „potiho“ stavio sjeverni otok Hokaido koji je do tada bio izvan dosega centralne vlasti i na kojem je bila druga etnička grupa tzv. Ainu, te otoke Okinawu i Ryuku. Sa Rusijom su se dogovorili oko raspodjele teritorija tako da je Rusija dobila Sahalin, a Japan Kurilske otoke. Hokaido je bio posebno važan zbog mogućnosti razvoja intenzivne poljoprivrede i drvne industrije.
Korea je u to doba bila polu-nezavisna država sa vazalnim ugovorom koji ju je vezao za Kinu. 1875. g. između Japana i Kine dolazi do sukoba oko tog područja. Sukob se završava mirno, popuštanjem Kine. Japan je dobio pravo da Koreu prizna kao nezavisnu državu. Dobio je i trgovinski ugovor sličan onim koji koje i sam trebao prije potpisati za zapadnim silama. Tokom sukoba jedna je frakcija u vojsci zagovarala vojnu intervenciju, međutim bili su spriječeni. U to vrijeme vojska još nije bila spremna za takav pothvat, tako da bi ishod bio neizvjesan.
Sve vrijeme unutar zemlje raste nezadovoljstvo jednog dijela samuraja koji su nezadovoljni stanjem i reformama koje provodi Meiji oligarhija. Velik dio njih nenaviknut na novi položaj je potrošio svu novčanu podršku koju im je vlada pružala. Tako se stvorio jedan sloj prije ponosnih ratnika koji je živio u potpunom siromaštvu. Seljacima opet nije bila jasna njihova uloga u vojsci, pošto je prije ratnička vještina bila isključivo povezana sa samurajskom kastom. Kružila je priča da novačenje u vojsku odnosno „porez u krvi“ kako se to onda zvalo služi zapravo za podmazivanje telegrafskih stupova krvlju kako bi oni mogli prenositi poruke. 1876. g. izbija tzv. Satsuma ustanak. U tom ustanku samurajska vojska starog se Japana sukobila sa novo organiziranom vojskom masovno regrutiranih seljaka. Bio je to sukob starog i novog Japana. Bitka je bila krvava, međutim pobuna je bila brzo ugušena. Postalo je u potpunosti vidljivo da vojska samuraja nema nikakvih izgleda protiv velike, moderno opremljene i obučene carske vojske. Vođe ustanaka jedni od zadnjih pravih samuraja poslije izgubljene bitke počinili su sepuku. Car ih je posmrtno pomilovao, vjerovatno zbog važne uloge na početku vladavine u sukobu sa Tokugawa klanom. Postali su nacionalni junaci.
Sav industrijski razvoj i sva ulaganja provodila je vlada. 80-tih godina dolazi do financijske krize zbog potrebnih sve većih izdataka za industrijski razvoj i gradnju novih brodova za ratnu mornaricu. Zbog toga vlada se odlučuje za privatizaciju industrije. Tvornice su prodavane malom broju pouzdanih kompanija koje usko surađuju sa vladom. Tako su stvoreni veliki industrijski sutavi tzv. zaibatsu. Većina tada uspostavljenih zaibatsu kompanija radi i danas, poput :Mitshubusija i Suzukija.
Sinbad, forum.hr
Komentari