ŽAK ŽERNE: Kineski svet (4)
Kuomintang će 1934/35. iskoristi mnogobrojne bankarske stečajeve – koji su pratili veliku kupovinu srebra na koju su se odlučile Sjedinjene Države tokom zime 1933/34. – da bi povećao svoj pritisak. Zahvaljujući nacionalizaciji srebra 3. novembra 1935, kineski dolar se stabilizuje; novčanice koje je emitovala nacionalistička vlada svuda su prihvaćene i cene miruju. Četiri državne banke u to vreme dominiraju tržištem novca; njihov osnovni zadatak je da finansiraju ratne troškove i deficit državnog trezora preko emisije obveznica čiji interes varira od 20 do 40 odsto i čiji su glavni korisnici visoki vladini funkcioneri.Ove tesne veze između poslovnih krugova i nacionalističke partije i veštački napredak objašnjavaju stabilnost režima uprkos velikoj bedi u koju je zapalo selo.
Većina istoričara koji se bave savremenom Kinom gledaju u zemljoposednicima u periodu 1927–1949. nastavak obrazovanog staleža bivšeg režima i glavnog krivca za siromaštvo seljaka. Nova poslovna buržoazija koja drži poluge vlasti pod nacionalističkim režimom nema više ničeg zajedničkog s bivšom vladajućom klasom mandžurskog carstva. Ako tri odsto seoskih velikaša i posednika koji žive u gradu ima 26 odsto celokupne obradive zemlje (to se pre svega odnosi na velika pirinčana polja u basenu reke Jangce i južne Kine), kliše povezanosti političke vlasti i zemljoposednika ne može se primeniti u vremenu kada je profit od poljoprivrede toliko nizak da ga kapital izbegava. Istina je da su dažbine koje pritiskaju selo tolike da i najmanja nejednakost u imovinskom stanju postaje vid eksploatacije. Unutar seoskih zajednica, najbogatiji nisu imućni ni koliko najsiromašniji seljaci u Evropi, a farmeri nisu uvek najsiromašniji. Ako zakupnina za poljsko dobro i zajmovi teško pritiskaju seosku privredu, šta tek treba reći za poreze, takse, globljenja svake vrste i rekvizicije vojske koje su rezultat državne vlasti i njenih predstavnika u provincijama. Kinesko seljaštvo u periodu 1927–1949. veoma često dospeva do dna ljudskog očaja. Za takav stepen bede ne treba prvenstveno optuživati društveni sistem i neizbežne nejednakosti između siromašnih i manje siromašnih. Te patnje sela koje privilegovane klase u gradovima nastoje da ignorišu, nisu rezultat društvenog sistema koji je bio svojstven Kini bivšeg režima i nije bio gori od mnogih drugih, već predstavljaju krajnju tačku do koje se stiglo posle pedesetak godina istorijskog toka: to je rezultat bekstva ljudi i bogatstva prema otvorenim lukama, konverzije nekadašnjih proizvodnih aktivnosti u neproduktivne (opijum, duvan, špekulacije, vojske…), postojanje veštačkog političkog sistema povezanog sa uticajem stranog kapitala i, najzad, proizvod progresivnog otuđenja kineskog sveta od kraja 19. veka.
Glavni ciljevi Čang Kaišeka, s jedne strane, bili su proširenje i održavanje kontrole nad partijom i celokupnim državnim aparatom, vojskom, policijom, finansijama a, s druge, ustanovljenje snažne vojne sile novog režima. Polovina državnog rashoda odlazi na opremanje vojske i borbe protiv nezavisnih Vorlordsa kojih je bilo u južnoj i zapadnoj Kini. Međutim, uskoro će se pojaviti novi neprijatelj. To su seljački savezi, predvođeni komunističkim disidentima koji se obrazuju južno od reke Jangce, zatim seoski sovjeti koji se konstituišu na jugoistoku provincije Điangsi, u oblasti Žuiđin. Od 1931. do 1934. Čang Kaišek će protiv sovjetske republike Žuiđina preduzeti niz pohoda, a u petom i poslednjem će uspeti da ih porazi uz pomoć nemačkih savetnika i stranih zajmova.
Početkom tog perioda zbio se veoma važan događaj za istoriju savremene Kine: japanska invazija i okupacija severoistočnih provincija 1931/32. Sav predan borbi protiv „komunističkih bandita“, Čang Kaišek kao neminovnost prihvata gubitak tih teritorija u koje je već odavno ušao japanski kapital i gde su Vorlordsi često sarađivali s Japanom. Povezivanje s Čang Sjueliangom je bilo skorašnjeg datuma. Osim toga, armije Kuomintanga, koje su upravo konstituisane, verovatno ne bi odolele u direktnom sukobu s dobro obučenim i dobro opremljenim trupama osvajača. Okupacija ovih teritorija većih od Francuske, nastanjenih sa gotovo četrdeset miliona stanovnika, s dobrim lukama, rudnicima uglja i s najgušćom železničkom mrežom u čitavoj istočnoj Aziji, znatno je povećala ekonomsku moć Japana. To mu je obezbedilo odličnu stratešku bazu za osvajanje Kine i prinudiće nacionalističku vladu na oklevanje i uzmicanje pred japanskom invazijom u severnoj Kini. Pretnjom koju je predstavljala za sudbinu režima Čang Kaišeka i posledicama koje je imala na politički život Kine, japanska invazija na Mandžuriju može da se nazove najznačajnijim događajem u istoriji Kine tog perioda.
Samom logikom stvari doveden do prihvatanja reakcionarnih opcija, nacionalistički režim svojim napadima na liberale i revolucionare potpomogao je uspehu najradikalnijih težnji.
Komentari