Kockičicin iBlob

U Fournier Streetu br. 12, u istočnom Londonu, u ulici staroj 200 godina, kojoj su se opasno približili neboderi Cityja, vrata otvara George u zelenkastom odijelu od tvida, bijeloj košulji i s kravatom. Poziva nas u kuću gdje nas dočekuje Gilbert. On je Talijan, iz Dolomita, gdje je rođen 1943., za razliku od Georgea rođenog 1942. u Devonu.

U domu dva suzdržana gospodina, koji su se upoznali kao studenti na londonskoj St. Martin School of Art, već desetljećima nastaje jedan od najprovokativnijih umjetničkih opusa suvremene umjetnosti, s naglaskom na seksualnosti, odnosno gay seksualnosti, religiji, moralu, smrti… Gilbert i George, koji su 80-ih napadani zbog “glamurizacije” opasnih tipova iz istočnog Londona, skinheada, kasnije privlače medijsku pažnju prizorima golotinje, seksa, upotrebom tjelesnih izlučevina, sperme, urina, izmeta na svojim djelima (Naked Shit Pictures). No, oni tvrde da je, u svemu tome, riječ tek o ispitivanju morala i angažiranoj umjetnosti.

Živeći i radeći zajedno 40 godina, stvorili su jedinstveno umjetničko djelo, zastupljeno u najvažnijim svjetskim muzejima, dobili mnogo nagrada i zastupali Veliku Britaniju na Venecijanskom bijenalu 2005. godine. Posjetili smo ih u povodu velike izložbe koja će biti otvorena 10. svibnja u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, a na kojoj će se predstaviti radovima iz jednog od novijih ciklusa ”Jack Freak Pictures”. Priprema se već šest godina, otkad je Mirjana Winterbottom, bliska prijateljica Gilberta i Geoerga – za koju znamo da je Hrvatica rodom iz Slavonije, da je dugo živjela u Londonu, odnosno Oxfordu i da ima brojna poznanstva u umjetnički krugovima – predložila da Gilbert i George izlažu u novoj muzejskoj zgradi.

Gilbert i George intervjue uvijek daju zajedno, ponekad jedan drugome dovršavajući rečenicu, uvijek su jednako odjeveni, svoju umjetnost promatraju kao rad jedne osobe, već se 40 godina ne miču iz East Enda i – jedan od drugoga. Zajedno su došli i u Zagreb, prvi put prije tri godine kad se nije ni nazirao kraj gradnje muzeja. Zgradom su bili oduševljeni. Sad je u njihovu prostranom studiju maketa izložbenog prostora MSU s malim prilijepljenim sličicama radova – i još pet takvih, za pet europskih gradova u kojima će se izložba postaviti. A upravo su se vratili s otvorenja u Malagi.

GILBERT: U početku smo imali ideju u Zagrebu izložiti instalaciju, ali zaključili smo da će vrijeme biti pravo taman za ”Jack Freak Pictures”. Nije lako naći prostor za velike izložbe. A nije ih lako ni organizirati.

GEORGE: Pokazat ćemo ”Jack Freak Pictures”, dio naše najveće skupine slika, recimo ”Bomb Pictures”. Jedna je slika posvećena 11. rujnu u New Yorku, to je triptih MM, što je rimski broj 2000. Taj je rad na neki način predvidio katastrofu. Jedna iz serije ”Bomb Pictures” nastala je nakon terorističke eksplozije u londonskoj podzemnoj željeznici…

U svakom slučaju, ostajete angažirani…

GILBERT: Naravno, i u onome što se događa ovdje, i u svijetu, jer na kraju – to je ista stvar.

Koje bitne događaje u ovom trenutku vidite kao moguću temu?

GEORGE: Svaki dan osjećamo pritisak religije i seksa, u svakim dnevnim novinama, magazinima, parlamentu, Crkvi… Nevjerojatno. Nikad nije bilo tako. Recimo, kad sam ja bio dijete, to je bio tabu, ljudi su bili pristojni, za ručkom nikad nisu raspravljali o novcu, o seksu ili religiji.

GILBERT: Svećenici, razni vjerski poglavari, svi urliču o seksualnosti, naravno, protiv liberalizacije seksualnosti, a naročito se to odnosi na homoseksualnost. I vrište protiv toga dan i noć, kao da se ne mogu zaustaviti.

Kako to objašnjavate?

GEORGE: “Krivimo” muslimane jer žele određeno izuzeće od zakona po nekim pitanjima, ne žele potpuno doći pod zakonski kišobran. Trebamo različit tretman, kažu, jer smo muslimani, a kako ljudi smatraju da se imigrante mora tretirati pristojno, složili su se, drukčije i ne može biti, to je tradicija vjerske tolerancije. Ali u tom trenutku kršćani su zavikali: “Hej, i mi želimo neke ustupke!” Što se nas tiče, sve su religije dobre ako ih se jednako zakonski tretira.

GILBERT: Ako nije tako, onda imaju dopuštenje lagati. Ako proizvodite neku robu, morate biti iskreni u reklamiranju, podložni zakonskim standardima. Ali ti standardi ne vrijede za Crkvu, nevjerojatno!

Želite reći da je društvo konzervativnije danas nego prije 30, 40 godina kad ste vas dvojica počeli živjeti i raditi zajedno?

GILBERT: Prije to nije bio tako velik problem, ali zahvaljujući islamu, sve postaje intenzivnije. Pogledajte današnjeg papu, neprestano govori protiv abortusa, konzumerizma, ovoga i onoga, i to mi se uopće ne sviđa… Papu bi trebalo odvesti u Haag i suditi mu kao i svakome tko je počinio zločin.

GEORGE: Papa je odgovoran za zabranu kondoma što je prouzročilo smrt milijuna u Africi, na Dalekom istoku, na Filipinima, mnoge napade na homoseksualce, samoubojstva, smrti zbog nelegalnih pobačaja…

Malo je lakše govoriti protiv pape u Engleskoj, nego u Hrvatskoj…

- Nakon što se Henrik VIII. oslobodio pape filozofi 17. i 18. st. prvi put su mogli slobodno pisati, a za to se vrijeme u katoličkim zemljama događala inkvizicija.

Ipak, pripremate izložbu u Hrvatskoj, zemlji katolika, praktičnih vjernika.

GEORGE: Zemlja je katolička, ali ljudi imaju mozak.

GILBERT: I tijelo.

U jednom ste intervjuu rekli da bi papi trebalo suditi u Haagu kao i Miloševići jer je pobio više ljudi…

GEORGE: Milošević je u jednom trenutku prestao.

Bio je zaustavljen. No svakako, takva rečenica zvuči manje dramatično u Engleskoj, nego u Hrvatskoj.

GILBERT: Ljudi koji idu na izložbe tendiraju tome da ne ubijaju druge.

GEORGE: Mi smo vrlo otvoreni prema principu po kojemu je sve dopušteno, osim onoga što ugrožava drugu osobu. Tu ne treba govoriti o liberalizmu, svatko bi trebao moći raditi što želi, bez staromodnih pravila.

Baš me zato i iznenadilo kad sam čula da ste obojica konzerativci, obožavatelji Margaret Thatcher.

GEORGE: U našem slučaju to znači antikolektivizam, a mi podupiremo individualizam. Konzervativizam je danas sasvim drukčija ideja nego prije 100 godina, a za nekoliko desetaka godina opet će biti drukčija. Mi smo dio te promjene. Dogma ljevice mnogo je povezanija s kolektivizmom.

GILBERT: Za njih postoje radnici, medicinske sestre, a mi smo individue, svijet kreativnosti, tržišne privrede. Ako želite zarađivati novac, zarađujte ga. Rusija je to na kraju morala riješiti, a sad se pokušava liberalizirati i Kina. Umjetnički svijet čak je i u Britaniji počeo propadati jer tako su je dugo vodili laburisti i umjetnički prostor se suzio da smo imali mnogo učitelja umjetnosti, ali ne i umjetnike. Umjetnost je dolazila iz Amerike, gdje se moglo kupovati, prodavati, kolekcionirati.

GEORGE: Malo je bilo onih koji su se ujutro mogli probuditi i reći – što danas želim reći svijetu, što želim slikati?

Kupuju li konzervativci, općenito konzervativni ljudi, vaše slike?

GILBERT: Naravno. Lako je prodati naše stvari konzervativcima, teško komunistima. Imali smo veliku izložbu u Moskvi, nikad nismo ništa prodali, kao ni u Kini. Prodali smo mnogo u Koreji, Japanu, u Poljskoj mislim da ne bismo ništa prodali ni milijun godina. U Francuskoj nešto od najnovijih djela, u Belgiji smo prodali mnogo, kao i u Americi, jer oni imaju veliku kolekcionarsku tradiciju. U Engleskoj ta tradicija nije tako jaka, osim u 18. i 19. stoljeću, kad su bogataši odlazili u Italiju i kupovali što god bi poželjeli. Moskva i Kina naprosto nisu imale tu tradiciju. A sad izvoze svoje slikare…

Uvijek ste na svojim slikama, brine li vas starenje tijela?

GEORGE: Ne, uopće nas ne brine.

GILBERT: Mladi su vrlo zainteresirani za ono što radimo, za našu generaciju. Imamo mnogo mladih prijatelja. Oni se tek moraju dokazati, srediti uvjete za rad, što u današnje vrijeme može biti teško… Mi smo slobodni raditi što god želimo. U naš životni sustav ulazi i to da ne zapošljavamo nikoga, imamo privilegiju doći u studio, zaključati vrata i raditi što želimo. Naše slike ostaju neviđene sve do mjesta izložbe, a i to je ogromna privilegija. Jer da odemo na ulicu i zavičemo neku od poruka na slikama, bili bismo uhićeni, ali one izlaze van kao umjetnost… Osim toga, nikad nismo bili performeri u klasičnome smislu, nismo upotrebljavali tijela na taj način, mi smo bili ”žive skulpture”, izražavali smo se na drugi način. Sada to činimo djelićima fotografija, što je fenomenalan način da izrazimo sebe na milijun različitih načina, a kao žive skulpture to ne bismo mogli.

GEORGE: Nismo pripadali performerskom svijetu i zato što je ta umjetnost isključivala mnoge segmente društa. Nikad ne biste poveli svoju majku na mjesto gdje se umjetnici glasaju skvičanjem i režanjem, valjajući po podu.

Ali, i vi ste kao žive skulpture pjevali…

GILBERT: Da, ali bilo je to vrlo čisto, fino, elegantno, klasično, nitko nije pobjegao s performansa… Kao tinejdžer bio sam vrlo zainteresiran za umjetnost, idoli su nam bili 60, 70 godina stari: Henry Moore, Picasso, fantastični tipovi. Nedavno smo dobili pismo od gospođe koja je rekla da ima 83 godine, da obožava naš rad, a kad uzme naše ”Naked Shit Pictures”, da sjedne i razmišlja o njima. A to je umjetnost, zar ne?

Je li kriza utjecala na vaš rad?

GILBERT: Ne. Nakon izložbe u galeriji Tate Modern doživjeli smo neku vrstu pozitivne traume. Mnogi umjetnici nakon tako velikih izložbi imaju negativne traume, neki moraju i psihijatru, ali mi smo se tako napunili pozitivnom energijom da smo počeli raditi nove slike, kao ludi… Nismo se mogli zaustaviti dok nismo napravili 153 nove slike.

GEORGE: Naslov prve slike kao da nam je otvorio ogroman prostor, a napravili smo je potpuno nesvjesno, kao što i inače polazimo u rad bez prethodne svijesti o tome što će ispasti. Uzeli smo slike starih medalja, recimo nogometnih, i kad smo ih “razrezali”, kombiniranje njihovih dijelova izgledalo je potpuno pornografski, u pravom seksualnom smislu. Prije no što je slika bila gotova smislili smo naslov – ”Metropolitan Police Annual Football Pornographic Awards”.

GILBERT: Naravno, i tim radovima nastavljamo s starim preokupacijama, seksom, religijom, nacijom, nacioanalizmom, tribalizmom, koji je danas važna tema jer će nas EU dovesti do novog tribalizma, neće nas ujediniti.

I naravno, svi su radovi figurativni, to je jedna od glavnih postavki vaše poetike.

GILBERT: Da, jer apstraktna umjetnost nema tu moralnu dimeziju koju ima figuracija. Ljudska bića znače moralnost. Pejzaž to nema, ali ljudska bića, ono kako se svi ponašamo, to odmah otvara bitan problem.

GEORGE: Kad prolazite muzejem i ugledate lijepi pejzaž, planine, drveće – prođete. Ali ako u tom divnom pejzažu ugledate policajca i skitnicu, policajac straga prodire u skitnicu, istovremeno mu masturbirajući – onda ta slika govori o ljudima.

Doista je neobično da ljudi koji izgledaju poput vas govore o takvim stvarima.

GEORGE: Da, ljudi su vjerojatno jako iznenađeni kad vide sadržaj naših slika ili psovke na njima… Ali, mi inače ne psujemo, nikad! To je samo dio naše umjetnosti. Što se tiče odjeće, ovo su prosječna engleska odijela od tvida. Ako stavite 10.000 odijela u kompjutor i izmiješate ih, ovo će izići kao prosječno britansko odijelo! Nedavno je naša mlada prijateljica povela majku na izložbu u Tate, očekujući da će biti uvrijeđena slikama, željela ju je šokirati, ali majka je rekla: “Nisam sigurna što da mislim baš o svakoj slici, ali divno se odijevaju.”

GILBERT: Ovako je snažnije. Kad hipi govori o seksu, ništa strašno, ali mi, ovako konzervativna izgleda… Svojedobno je Shere Hite istražila, i u Hite Reportu objavila, anketu po kojoj je golotinja ljudi srednje dobi mnogo snažnija nego golotinja nekog 20-godišnjaka. Iza golotinje treba stajati sadržaj, golotinja mora govoriti, imati moralnu dimenziju.

GEORGE: Kad smo izlagali ”Naked Shit Pictures”, dali smo 27 intervjua i svi su nas pitali – zašto govno? Nismo znali što reći. Ali nakon nekog vremena ipak smo shvatili: da smo na sliku stavili jabuke, nikad nas ne bi pitali zašto jabuke? One nemaju moralnu dimenziju, govno ima.

Jasno je da je jedan od razloga takvom odijevanju želja da budete upadljivi, čudni. Jeste li ikad došli u iskušenje da promijenite outfit, da se redizajnirate?

GILBERT: Nikad!

GEORGE: Mi smo se dizajnirali, ali nemojte misliti da nam to komplicira život. Totalno smo ga pojednostavili. Nemamo kuhinju – imamo samo hladnjak pun šampanjca i čajnik. Tako ne moramo planirati obroke, kupovati hranu, kuhati, pospremati – sve je to gubitak vremena. U shopping idemo svake dvije godine, kupimo sapune za dvije godine, kavu za dvije godine, deterdžent.. Kako znamo koliko nam treba? Pa, imamo dovoljno prostora za skladištenje, nije ni važno… Kupili smo perilicu za košulje, perilicu za rublje, jednu za čarape, tako da gotovo nikad ne moramo na to misliti. Imamo mnogo pari cipela, sve su iste, mijenjamo ih svaki dan, tako da se nikad ne istroše. Nemamo mobitele, telefon koristimo rijetko, televiziju gledamo jako selektivno, ne slušamo muziku. Zašto? Ona vas relaksira, a mi ne želimo biti relaksirani, želimo živjeti “napeto”. Pokušao sam to objasniti publici u Australiji – kad se u nekog zaljubite, sve se mijenja. Vrt izgleda drukčije, nebo, vaše lice… Umjetničko stvaranje je upravo to, nova razina, poput neuroze. Kad završimo grupu slika i vratimo se “u život”, prošetamo ulicama, i sve nam opet izgleda drukčije. Ne možemo reći tko je suvereniji u kojoj fazi posla. Rekao bih da je to “zajedničko ludilo”.

GEORGE: Mi smo jedan umjetnik u dva čovjeka.

GILBERT: Samo jedan od nas ne bi bio sposoban napraviti ono što radimo zajedno… Ni tehnički ni idejno.

Vjerojatno imate i snažne dnevne rituale.

- Ustajemo u šest ujutro, doručkujemo, čitamo The Telegraph. Oko 6.30 počinjemo s radom. Drukčije radimo ako osmišljavamo projekt, fotografiramo, izvodimo ga ili dizajniramo. U šest poslijepodne odlazimo u turski restoran. Odlazili smo u korejski deset godina, a onda su ga zatvorili. Turski im je vrlo dobar, ćevap, šiš-ćevap, kebab…

GILBERT: Nakon 60. godine ne treba vam mnogo hrane, ako želite ostati koliko-toliko u formi…

Dvaput ste bili u Zagrebu. Kako vam se sviđa?

GEORGE: Zagreb nam se jako sviđa, podsjeća na Austriju, pravi je europski grad. Stara Sveučilišna knjižnica je nevjerojatna, Gornji grad također, a u svibnju ćemo možda i otići u Split. Svidjela nam se hrana, mješavina mediteranske i austrougarske.

Mirjana Dugandžija, globus.hr