Jeruzalem 1947. – 1948.
Namjera i arapske i židovske zajednice da preuzmu nadzor nad glavnim gradom bivšeg mandatnog područja Palestine nakon objave UN-ovog plana podjele 1947. godine rezultirala je prvim oružanim sukobima između dvije zajednice. Kada je stupio na snagu plan podjele i proglašena je država Izrael u svibnju 1948,. Jeruzalem se našao na udaru jordanske Arapske legije i egipatske vojske.
Grad je nakon svršetka rata ostao podijeljen na istočni i zapadni dio, a u ratu 1967. izraelska vojska osvojila je i arapski dio grada.
Nakon dugog razdoblja otomanske vladavine Palestina je 1917. došla pod britansku okupaciju. U studenom 1917. britanska je vlada donijela tzv. Balfourovu deklaraciju kojom je nastojala pridobiti potporu svjetskih Židova za sile Antante, podržavajući cionističku ideju osnivanja židovske države na području Palestine. Balfourova deklaracija otvorila je put većem židovskom useljavanju u Palestinu. Iako je u početku britanskog mandata u Palestini živjelo 590 tisuća Arapa i tek pede- setak tisuća Židova, taj se omjer brzo počeo mijenjati. No, London je i Arapima obećao državnost u zamjenu za potporu borbi protiv Turaka, o čemu svjedoči korespondencija britanskog povjerenika za Egipat McMahona s tada najutjecajnijim arapskim vođom Huseinom Ibn Alijem.
Između dva svjetska rata u Palestini je u nekoliko navrata došlo do arapskih pobuna i napada na dose- ljene Židove, koji su rezultirali stvaranjem i naoružavanjem paravojnih židovskih policija. Najveća takva formacija bila je skupina Haganah iz koje je potekao niz židovskih lidera XX. stoljeća, kao što su Jitzak Rabin i Moshe Dayan. Druga po veličini židovska policija bila je oružana skupina Irgun Zvai Leumi iz koje dolaze bardovi izraelske desnice Menachem Begin i Jitzak Shamir. Obje su skupine sudjelovale u okršajima s arapskim militantima i u napadima na britanski garnizon u Palestini. Grad Jeruzalem je bio glavni grad britanskog mandatnog područja te je imao veliku važnost za obje etničke zajednice kao vjersko, političko i gospodarsko središte Palestine. No, ni Židovi niti Arapi nisu imali uvjerljivu većinu koja bi im osigurala dominaciju nad gradom.
Podjela Palestine
Velika Britanija, koja je oslabila u II. svjetskom ratu, nije više bila spremna nastaviti svoju skupu vojnu i političku nazočnost u Palestini. Ujedinjeni narodi su rezolucijom br. 181 od 29. studenog 1947. odlučili da britanski mandat u Palestini prestaje u svibnju 1948. te su objavili plan podjele Palestine na židovsku i arapsku državu. Prema planu su oba dijela trebala biti ujedinjena gospodarskom unijom, a grad Jeruzalem je trebao uživati poseban status kao područje pod izravnom jurisdikcijom Ujedinjenih naroda. Odluka je donesena uvjerljivom većinom glasova Glavne skupštine, uz podršku Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza. Velika Britanija je ostala suzdržana, a protiv podjele su glasale i sve arapske zemlje članice UN-a. Palestinski Židovi su uglavnom prihvatili plan, dok ga je arapska zajednica odlučno odbacila.
U Jeruzalemu je dan nakon objave UN-ovog plana arapska masa napala židovske dućane u trgovačkom središtu, što je preraslo u oružane sukobe između dviju zajednica u kojima su nekoliko dana kasnije pale i prve žrtve. U gradu je u to vrijeme bio smješten britanski vojni garnizon i postrojbe Arapske legije, koji se nisu miješali u okršaje. Na britansku pasivnost pripadnici židovske policije Irgun odgovorili su napadom na britanske vojnike te na arapsko civilno stanovništvo. Irgun je odgovoran i za napad na arapsko selo Dair Jassin u travnju 1948. u kojem je ubijeno više od stotinu civila. Židovska zajednica u Jeruzalemu zbog geografskog položaja grada u istočnom dijelu Palestine bila je odsječena od židovskih naselja koja su se uglavnom nalazila uz mediteransku obalu, te je ovisila o rijetkim konvojima koji su se kroz arapski obruč uspjeli probiti u grad. Početkom travnja 1948. židovsko je vodstvo odlučilo izvesti operaciju Nachshon koja je imala za cilj otvaranje puta između Tel Aviva i Jeruzalema. Nakon teških borbi za strateški važno arapsko selo Castel, put za opskrbu 150 tisuća Židova u Jeruzalemu bio je otvoren, no deblokada grada nije dugo trajala jer je put do kraja travnja bio ponovno presječen.
Oko Jeruzalema je 30-ih godina bilo sagrađeno nekoliko židovskih kibuca koji su brojčano pojačali židovsku manjinu u gradu, a imali su i važnu ulogu u obrani grada. Po- četkom 1948. najteže su arapske napade trpjela područja Atarota i Neveh Jaacova na sjeveru, koja su kada je izbio opći rat u ljeto 1948. bila napuštena te su ostala pod arapskim nadzorom do rata 1967. Na jugozapadu je židovsku obranu grada činio kibuc Makor Haim te Ramat Rahel koji je otopio arapske napade iz pravca Hebrona.
Početak Izraelsko-arapskog rata
Na temelju odluke UN-a iz 1947. britanski mandat u Palestini prestao je u ponoć 14. svibnja 1948., a isti je dan Židovsko narodno vijeće proglasilo izraelsku državu. Dan nakon proglašenja Izraela počeo je napad vojski arapskih zemalja na tek proglašenu židovsku državu. U napadu je sudjelovalo šest članica Arapske lige – Egipat, Sirija, Transjordanija, Irak i Libanon te mali vojni kontingent iz Jemena, a arapskim vojskama treba pribrojati i od prije aktivne palestinske borce kojima je zapovijedao klerik al-Susayn.
U Jeruzalemu su židovske snage odmah nakon britanskog povlačenja zauzele središte grada te četvrti u kojima žive Židovi. No, na suprotnoj je strani uz palestinske militante angažirana i elitna jordanska Arapska legija, ojačana malim iračkim vojnim kontingentom, koja je sa sjevera i istoka napala židovsku obranu u Jeruzalemu. Prema Jeruzalemu su s juga napredovale egipatske snage, koje su s otprilike dvanaest tisuća angažiranih vojnika bile najbrojnija arapska vojska u ratu. No, arapske vojske kod Jeruzalema, kao i u cijelom ratu, djelovale su bez jasno definiranih ciljeva i međusobne koordinacije, što će se u kasnijim borbama pokazati kobnim. Jordanske snage bile su zaustavljene u sjevernim dijelovima grada kod Mandelbaumovih vrata te kod zidina staroga grada, dok su Egipćani bili zaustavljeni kod kibuca Ramat Rahela, unatoč tome što su ga nekoliko dana kasnije uspjeli privremeno i zauzeti. Dijelovi Jeruzalema pod židovskim nadzorom trpjeli su teške topničke napade do potpisivanja primirja u lipnju.
Nakon dva tjedna borbi pod arapskim nadzorom ostao je istočni dio grada sa starim dijelom, u kojem se predalo 2500 židovskih civila i boraca. Glavnina izraelskih snaga u Jeruzalemu, zajedno s brojnim civilima, ostala je odsječena u novom di- jelu grada. Na inicijativu UN-a 11. lipnja borbe su zaustavljene. Izrael je iskoristio stanku za dopremanje oružja te reorganizaciju i pregrupiranje svojih snaga, a broj ljudi pod oružjem na izraelskoj strani u to je vrijeme narastao na šezdeset tisuća. Nakon obnove borbi Izrael je nizom ograničenih operacija vratio pod svoju kontrolu teritorij koji je izgubio proteklih mjeseci, ali se i proširio izvan područja koje mu je bilo namijenjeno UN-ovim planom, uk- ljučujući i teritorij zapadno od Jeruzalema koji je omogućio kopnenu vezu grada s ostatkom Izraela. Tako je 8. srpnja počela operacija Dani u kojoj su Izraelci zauzeli gradove Lod i Ramle protjerujući arapsko stanovništvo, čime je probijena blokada grada i stvoren kopneni koridor prema Jeruzalemu. Izraelski pokušaji da prošire koridor zauzimanjem gradova Latrun i Ramallu propao je, te su ti gradovi do 1967. ostali pod arapskim nadzorom.
Sredinom rujna 1948. u Jeruzalemu je židovski ekstremist ubio međunarodnog posrednika grofa Bernadottea, koji je predlagao prepuštanje Jeruzalema pod arapsku ingerenciju. Istodobno su izraelske pobjede otvorile nesuglasice između arapskih saveznika u pogledu dalj- njeg vođenja rata. Jordan i Irak su bili spremni na pregovore s Izraelcima, dok je egipatski kralj Faruk I. odbio pred vlastitom javnosti priznati poraz i dalje je zagovarao nastavak borbi. Krajem prosinca 1948. izraelska je vojska u novoj ofenzivi odsjekla egipatske snage u Gazi, nakon čega je i egipatski kralj pristao na primirje. Prekid vatre između Izraela i Egipta potpisan je na otoku Rodosu 24. veljače 1949. Tako je završen rat. Izraelski teritorij je nakon rata bio veći za otprilike 3400 kvadratnih kilometara od onoga koji mu je bio namijenjen UN-ovim planom podjele te je tako sedamdeset posto ili oko 20 tisuća kvadratnih kilometara bivšeg mandatnog područja Palestine ušlo u sastav Izraela. Od dijelova Palestine koje su nadzirale arapske vojske, područje Gaze je bilo pripojeno Egiptu, dok je prostor zapadne obale rijeke Jordan, zajedno s istočnim dijelom Jeruzalema, anektirala Transjordanija, koja je 1949. promijenila ime u Hašemitsko Kraljevstvo Jordan. Od šest tisuća izraelskih žrtava u I. izraelsko- -arapskom ratu gotovo dvije tisuće su poginule u Jeruzalemu.
Jeruzalem je ostao podijeljen na zapadni dio grada pod nadzorom Izraela te na arapski istočni dio, u ko- jem je ostao i stari dio grada. Izrael je 1950. proglasio Jeruzalem glavnim gradom, a grad je u cijelosti došao pod izraelski nadzor dva deset- ljeća kasnije. Naime, 7. lipnja 1967., tijekom III. izraelsko-arapskog rata, izraelska je vojska osvojila i istočni dio grada te tako ujedinila grad unatoč dubokim podjelama koje su ostale između dviju zajednica. Politička budućnost podijeljenog Jeruzalema i danas je jedno od najvažnijih pitanja bliskoistočnog mirovnog procesa.
demosten, forum.hr
Komentari