Slavni je glumac oličenje pristojnosti, mirnoće i skromnosti, ali na onoga tko mu se zamjeri obrušit će se lavinom psovki.
Julian Rachlin voli grliti svoje prijatelje, a na kraju uspješnog koncerta je u totalnoj euforiji. Tako je i prošle srijede u Kneževu dvoru izgrlio i izljubio sve glazbenike: od dirigenta Stefana Vladara do skladatelja Alberta Iglesiasa. No, jedan od izvođača decentno je ostao izvan kolektivnog Rachlinova zagrljaja – John Malkovich.
Nije to ni zbog njegove planetarne glumačke slave, niti zbog brojnih čudačkih uloga kakve mu vrlo često dodjeljuju. Zapravo, kada se s njim nađete licem u lice, ne vidite ni jednu od njih. John Malkovich je veća faca od svih svojih likova. Držanjem čitavog tijela i ozbiljnim izrazom lica on jasnije nego crveno na semaforu na metar oko sebe zrači znak – stop.
Malkovicha je u Dubrovniku prvi put uživo sreo i austrijski pijanist i dirigent Stefan Vladar. Pričao mi je kako je umro od straha i treme pri pomisli da će morati raditi s čovjekom kojeg je vidio i čuo kako svojim tihim i ubojitim glasom masakrira recepcionara nakon što je čuo koliko će mu naplatiti korištenje Interneta.
“Mogli ste mi jednostavno ukrasti novac iz novčanika”, govorio je Malkovich, uz često umetanje riječi “fucking” i “asshole”. Međutim, na probama za izvedbu komplicirane skladbe Alberta Iglesiasa, u kojoj je bio recitator, Malkovicha sam i sam vidio kao jednog od najdiscipliniranijih glazbenika koji je čitavo vrijeme s najvećom mogućom pažnjom gledao u dirigenta i pazio na svaki njegov znak i bez tračka pogovora ili nezadovoljstva na licu poslušno ponavljao problematična mjesta.
Pravi profesionalac! Ali i mnogo više od toga.
“Na kraju sam shvatio da je Malkovich u stvari vrlo sramežljiv i plah čovjek, a kad smo se rastajali on je mene zagrlio i izljubio”, pričao mi je Vladar. Štoviše, u jednoj ga je situaciji čak i posramio svojom obzirnošću. Nakon jedne od proba njih nekoliko pošlo je u grad na večeru, skupa s Malkovichem. Kad su u jednom restoranu vidjeli slobodan stol i pošli ravno prema njemu, konobar ih je presreo i upozorio na red u kojem ljudi čekaju na ta mjesta, no kad je prepoznao holivudsku zvijezdu napravio je iznimku i propustio ih.
No, glazbenici se ipak nisu okoristili slavom glumca u svom društvu. Malkovich ne samo da nije pristao prihvatiti tu povlasticu, nego je otišao do ljudi u redu i svima im se ispričao na nepažnji i nepristojnosti te društvu predložio da mjesto za večeru pođu tražiti negdje drugdje.
Ja sam se također osjetio posramljenim kada sam skupa s Malkovichem ulazio u dubrovački hotel Hilton – Imperial, gdje smo imali dogovoreni intervju. Valjda od treme, ili od ushita što hodam pored umjetnika kojem se silno divim, pokraj uniformiranog portira koji nam je otvorio vrata prošao sam kao pored stupa. Ne bih toga bio ni svjestan da John Malkovich nije okrenuo glavu i rekao čovjeku preko mog ramena, opet tim svojim gromko tihim, a ovaj put najljubaznijim glasom “Thank you, sir”.
Susretljivo, ljubazno i strpljivo Malkovich je pozirao i kolegi fotoreporteru Željku Tutnjeviću, uključujući i fotografiranje sa svakim od nas za uspomenu. Ali, kada je nakon razgovora sa mnom davao intervju jednoj televizijskoj ekipi, u jednom je trenutku prekinuo snimanje i vrlo odlučno i strogo upozorio snimatelja da mirno stoji i snima bez gestikuliranja i davanja znakova rukama drugom snimatelju koji je bio iza Malkovichevih leđa.
S takvim čovjekom, čiju naklonost nije lako steći, teško je voditi opušten i otvoren razgovor kada za to imate samo trideset minuta. Ležeran, ali pomno dotjeran, s virtuoznom glumačkom kontrolom nad svakom svojom gestom i rijetkim pokretima na licu, Malkovich je jedan od onih ljudi za koje imate osjećaj da svakog trenutka i od vas zahtijevaju savršenstvo. Odjednom počnete paziti i kako sjedite, u sebi proklinjete vrućinu zbog koje ste se putem uznojili, neugodno vam je što ste debeli ili vam je košulja izgužvana.
Međutim, ipak me je najviše oduševila i bila poticajna pažnja kojom bira riječi, opreznost da ne izrekne kakvu površnost. Kada sam ga pitao o filmu “Mutant Chronicles” i o stavu prema kompjutorskim igricama prema kakvima je nastao i taj film, rekao je: “Ja nisam ni psihijatar, ni psiholog, ni sociolog da bih o tome imao neki rezolutan stav, a uostalom, neki čvrsti zaključak o tome čovjek ne može donijeti bez dugotrajnog proučavanja predmeta”. Taj film ipak nije od onih koje je snimao samo zbog novca. Privukla ga je, kaže, vrlo zanimljiva priča, maštovit scenarij i redatelj Simon Hunter koji svoje filmove radi doslovno u garaži. Oduševila ga je Hunterova tako napravljena 13-minutna verzija priče koju je snimio s amaterima, a svidjela mu se i njemu namijenjena uloga.
Kada bira uloge nastoji ne donositi nikakve moralne ili etičke sudove o likovima koji mu se nude. Ipak, prisjetio se kako je Oliveru Stoneu, kada je razmatrao prihvaćanje uloge u filmu “Nixon”, prigovorio zbog nesavjesnog odnosa prema činjenicama.
“Ne možete se praviti da pišete povijest, a izmišljati stvari. U verziji scenarija koju sam dobio bila je aluzija na nešto bez ikakvog utemeljenja u činjenicama, naime, da je Nixon znao da će Martin Luther King biti ubijen i s tim se složio. Nisam nikakav obožavatelj Nixona, daleko od toga, ali u takvim filmovima čovjek se mora držati činjenica”.
U filmu Damiena Harrisa “Gardens of the Night” (Vrtovi noći) Malkovich glumi psihijatra koji pomaže žrtvi pedofilskog zlostavljanja. To ga je, kaže, potaklo na razmišljanje bi li ikada mogao glumiti pedofila. I zaključio je da ne bi. “Bez obzira na to što nastojim ne biti moralist prema svojim likovima, kada vam se nešto tako duboko gadi… ne znam kako bih to odglumio…” A upravo zbog jednog pedofila Malkovich je u najvećoj mjeri došao na glas kao čovjek koji je po svojim političkim pogledima krajnji zadrti desničar.
Jedini se put grohotom nasmijao kada sam mu spomenuo tu kvalifikaciju. Ispričao mi je kako je sve to krenulo od “mentalno zaostalog” novinara Guardiana koji je dan prije intervjua s njim u Chicagu prisustvovao egzekuciji Johna Waynea Gacyja, zločinca koji je zlostavljao, ubio i masakrirao 33 dječaka i mladića.
“Taj je čovjek razgovor sa mnom počeo tako što je rekao da mu je više žao pogubljenog ubojice nego njegovih takozvanih žrtava. Naravno da sam ga izvrijeđao na pasja kola, što je i zaslužio.”
Malkovich kaže kako političkog opredjeljenja uopće nema, kao što mu ni na kraj pameti nije uključivanje u bilo čiju predizbornu kampanju. Premda dolazi iz novinarske obitelji (novine Benton Evening News koje su bile u vlasništvu obitelji njegove majke izlaze i danas, otac mu je vodio konzervatorski časopis, a sestra mu je novinarka), ili baš zato, dobro zna što je u medijima dobro, a što loše.
“Većina novinara jednostavno mora sve i svakoga trpati u ladice, a da ne znaju ništa ni o čemu. Baš sam nedavno pročitao kako čak 56 posto Amerikanaca vjeruje u leteće tanjure, ali samo 19 posto njih vjeruje medijima. Zar to nije urnebesno? S druge strane, većina ljudi svaki dan vjeruje svakakvim lažima, a upravo je nevjerojatno koliko ljudi, o kojem god ubojstvu i o kojoj god katastrofi govorili, još uvijek vjeruje da su ‘to’ učinili Židovi. I to podjednako obrazovani ljudi, kao i oni koji čitaju idiotske ekstremno desne i ništa manje idiotske ekstremno lijeve novine.”
Od svih režisera jedan od najdražih mu je Clint Eastwood u čijoj je režiji, u filmu “Changeling”, ove godine odglumio jednu od svojih najpozitivnijih uloga: prezbiterijanskog svećenika koji u borbi protiv korumpiranog društva i države staje na stranu žene koju žele proglasiti ludom. (Glumi je Angelina Jolie za koju kaže da je bila sjajno pripremljena i silno zabavna.) Eastwoodov način režiranja usporedio je s vrlo tihim i mirnim dirigentom, koji malo govori i rijetko daje bilo kakve znakove rukama, a ipak je svima savršeno jasno što hoće.
Uopće se ne čudim što se ta dva velika čovjeka dobro slažu jer sam Malkovicha na kraju doživio upravo kao nekog od Eastwoodovih likova, nekog sofisticiranog i uglađenog Prljavog Harryja, ili onog južnjaka koji u “Odmetniku Joseyju Walesu” mirnim glasom kaže: “Ne govori mi da pada kiša dok mi pišaš po leđima”. Ma, došlo mi je da ga zagrlim. Naravno, bio sam presretan već i zbog rukovanja.
Hrvatski je bio tajni jezik djeda i bake
Je li to što se festival održava u Dubrovniku, koji poznaje, Malkovicha potaknulo da prihvati Rachlinov poziv? Odgovor na to, kao i na većinu drugih pitanja, bio je složen: “Nekada lakše prihvatim pozive upravo na mjesta koja ne poznajem. Recimo, da mi je Julian rekao da ima festival usred Sibira, tamo bih vjerojatno pošao baš zato što nikada nisam bio u Sibiru. Naravno, Dubrovnik je ipak nešto posebno i ne mogu zapravo zamisliti ikoga tko ne bi želio doći u Dubrovnik.”
Mnogi su Hrvati zacijelo ponosni zbog onog “ich” hrvatskog podrijetla u njegovom prezimenu, a pamti se i njegovo recitiranje na hrvatskom stiha iz “Lijepe Naše” u pjesmi Nenada Bacha “Can We Go Higher”. No, je li na bilo koji način Hrvatska Johnu Malkovichu posebno mjesto na svijetu? Takvo što bilo bi pretjerano tvrditi, ali, kako sam kaže, “Hrvatska ima svoje mjesto barem u genetici moje obitelji”. Sjeća se frenetičnog čitanja stihova hrvatske himne, ali nije ih naučio napamet. No, hrvatski mu je jezik uvijek zvučao blisko i lako za izgovor, vjerojatno zato što ga je kao dijete dosta slušao. Doduše, u djetinjstvu je mnogo više vremena proveo s majčinim roditeljima (škotsko-njemački par) nego s očevim koji su živjeli daleko, u Minnessoti, a i oboje su umrli prije Johnove desete godine.
Uz to, i danas mu se čini da djed Michael (očev otac) baš i nije volio djecu. Ipak, dobro se sjeća da nikada nisu govorili engleski, osim pokoje psovke, nego su uvijek u nekom kutku nešto među sobom šaputali na hrvatskom. Ali, kaže Malkovich, izričito nisu željeli da bilo njihov sin, a pogotovo unuci, nauče njihov jezik. Ne zna zašto su bili takvi, ali pretpostavlja da su imali neke svoje razloge i tajne koje su željeli sačuvati. U njegovu su sjećanju ostali kao dvoje vrlo tajnovitih ljudi.
Nakon koncerta u Kneževu dvoru, Malkovich se skupa s Albertom Iglesiasom i Julianom Rachlinom odazvao pozivu Ive Sanadera na večeru. Hrvatski premijer ostavio je na slavnoga glumca dobar dojam: “Bio je ugodan i duhovit i svi smo se lijepo zabavili. Pričali smo o svemu i svačemu, a najviše o Dubrovniku i o Julianovu festivalu i o tome kako mu pomoći i narednih godina, vaš je premijer za to jako zainteresiran. A politiku nismo spominjali, ni hrvatsku, ni američku.”
Osam filmskih premijera 2008.
- A onda ih je valjda sedam, rekao mi je John Malkovich nakon što se nije uspio sjetiti osmog od svojih filmova koji su ove godine imali ili još čekaju premijere. U Berlinu je prikazan film Damiena Harrisa o pedofiliji i njenim žrtvama “Gardens of the Night”. “Changeling” Clinta Eastwooda, kriminalističko-socijalno-politička drama o istinitim događajima 1930-ih u L.A.-u, premijeru je imala u Cannesu, a “Burn After Reading”, film braće Cohen o tajnim službama i ljudskoj gluposti, u Veneciji. Slijedi ekranizacija romana južnoafričkog nobelovca Coetzeeja “Disgrace”, “Mutant Chronicles” temeljen na istoimenoj igri te drame o jednom čudaku “Afterwards”, i o jednom iluzionistu “Great Buch Howard”. Zaboravljena je ostala uloga sovjetskog pukovnika u filmu “In Transit”.
KOMENTARI Komentiraj
Malkovich je nesumnjivo velika | tamaris78 | 14.9.2008 21:46:10
glumacka licnost,ali ipak pravi glumac nikad ne bi postavljao granice;kao“ nikad ne bih glumio pedofila“.ili kao sto prava glumica nikad ne bi rekla;“nikad se ne bih svukla pred kamerama“. Pedofil je i pored svoje degutantnosti,ipak covjek,i to bolestan covjek koji ima i svoju povijest bolesti,psihogenu i sociogenu.I glumci tipa Al Pacino,ili pokojni Marlon Brando,sigurno bi i u takvim degutantnim likovima nasli glumacki izazov,i iskreirali umjetnicko remek djelo od njih. Glumac je prije svega glumac.Razmisljanja o podobnosti neke uloge,samo okrnjuju glumacku profesiju.U umjetnosti nema drustveno i moralno nepodobnih likova. Umjetnost je kao i religija u domeni,suosjecanja i uzivljavanja i empatije,sto ne znaci da se ubojicama oprasta odgovornost,i nastoji dobrom glumom izazvati simpatije,za lik i djelo doticnog pedofila. Ali nastoji se isto tako i dio odgovornosti prebaciti na drustvo i opcenito kulturu koja omogucuje i velikim djelom izgradjuje takve ekstreme.
mestar je on | icnot | 14.9.2008 18:40:26
Imao sam ga prilike gledati u kazalistu Steppenwolf u Chicagu (on je jedan od osnivaca tog teatra i svake godine nastupa kroz 4. ili 5. mjesec), u komadu „Lost Land“ Stephena Jeffreys-a. Odglumio je vrhunski…A zapravo to je jedan vrlo zanimljiv komad koji prati sudbinu jedne aristokratske madjarske obitelji tijekom raspada, zadnjih dana, Austro-Ugarske….Vrlo krlezijanski teritorij. Citav ambijent, kvalitetna gluma, te sama fabula me silno prisjetila na moje zagrebacke studentske dane,,,,Skoro kao da sam gledao Kvrgica, Dracha, u HNK-u,,,ili mozda Matulu i Medveseke….U toj prestavi je posebno briljirao tip koji se zove Ian Barford, fantasticno je glumio,,,,,Njega sam takodjer gledao u Vjesticama iz Salema u istom teatru,,,Nisam bas pretjerani ljubitelj modernog teatra, tako da su neke klasnicne prestave koje su ovamo bile na repertoaru bile prekrasna poslastica. Je, Malkovich je mestar glume, no moram odmah reci da ni hrvatski kazalisni glumci ne zaostaju niti za liniju od Malkovica i ljudi njegovog kalibra…..Cak, usudio bi se reci da su i bolji,,,,
Komentari