Djela Ivana Meštrovića, skulpture predviđene za Kosovski hram, pripadaju samom vrhu njegova ranog razdoblja, a među njima su ‘Udovica’, ‘Sjećanje’, ‘Kraljević Marko’, ‘Miloš Obilić’, ‘Karijatide’, ‘Glava Srđe Zlopogleđe’, kao i skulpture ‘Moja majka’
Izložba remek-djela hrvatske umjetnosti 19. i 20. stoljeća iz Narodnog muzeja u Beogradu višestruko je značajna. Otvara se u utorak 18. prosinca, nakon dugih i temeljitih priprema, u Umjetničkome paviljonu u Zagrebu.
Stotinu djela izabranih iz zbirki muzeja za ovu prigodu samo je maleni dio iznimno bogatoga fundusa. Prije svega, riječ je o jednom od najznačajnijih muzeja u ovoj regiji, muzeju čija povijest seže u početak 19. stoljeća, kada je knez Miloš Obrenović započeo svoju zbirku umjetnina artikulirati na tada relevantnim muzeološkim načelima.
Pa ipak, pravi se njegov početak smatra 10. svibnja 1844., kada je ukazom ministra prosvjete, inače velikog pjesnika i komediografa Jovana Sterije Popovića, u punome smislu osnovan Muzeum serbski, kako je nazvan.
Taj datum označava ne samo početak institucionaliziranoga skupljanja umjetničkoga i kulturnoga blaga u Srbiji, nego i početak zaštite pokretne i nepokretne kulturne baštine. Od tada do danas preko Narodnog muzeja mogu se očitavati razni segmenti vremena, a ono što je njegova konstanta to je kontinuirano bogaćenje fundusa.
Riječ je o muzeju kompleksnog tipa koji ima mnoge zbirke arheološke, numizmatičke, umjetničke i povijesne građe, a nije samo središnji muzej Srbije, već jedan od rijetkih muzeja iz čitave regije koji prema svojem značenju ima europske referencije. Te se referencije prepoznaju na više razina.
Riječ je o djelima visokih umjetničkih i kulturnih vrijednosti, a ono što također treba istaknuti jest to da u fundus ulaze paralelno s djelima srpske provenijencije, i ona stranoga podrijetla. Kneginja Julija tako je 1864. poklonila prve dvije slike stranih autora, a samo nekoliko desetljeća kasnije muzej već ima zbirku strane umjetnosti.
Prvi se katalog tiska 1900., a prvi stalni postav dobiva 1904. godine. Ono što također treba istaknuti, a što govori o vrlo dobro smišljenoj strategiji afirmiranja ove središnje nacionalne muzejske ustanove, to je da su u beogradskom Narodnom muzeju gostovale velike izložbe tijekom čitavog prošloga stoljeća te da se djela iz zbirki muzeja pokazuju vani na uzvratnim izložbama.
Kako je zgrada Narodnog muzeja u temeljitoj obnovi, zbirke se odvoze na sigurnu pohranu, a sadašnja inozemna gostovanja dobra su prigoda da se publika širom svijeta, od Italije do Japana, upozna s vrijednim umjetninama koje se iz razumljivih razloga ne mogu izlagati u matičnoj kući. Upravo u tome kontekstu treba vidjeti i izložbu koja se ovih dana otvara u Zagrebu.
Međutim, to sadašnje inozemno gostovanje na neki je način ipak specifično, budući da su u zbirke Narodnog muzeja sustavno ulazila djela hrvatskih umjetnika, bilo otkupima, bilo donacijama. I to znatno prije nego što je 1918. došlo do osnivanja zajedničke države. U Beogradu je, naime, 1904. godine priređena Prva jugoslavenska umjetnička izložba, na kojoj je bilo izloženo preko četiristopedeset radova.
Ova je izložba važna ne samo zato što je afirmirala modernu umjetnost, nego zato jer je imala i jasnu političku poruku. Tu su bila izložena djela ne samo iz Srbije, nego iz Bugarske, Slovenije i Hrvatske, a državne ustanove i kralj otkupili su čak 134 rada, od kojih je onih hrvatskih umjetnika bilo najviše.
Kupljeno je, naime, čak 43 djela hrvatskih umjetnika. Tim otkupom, ali isto tako i otkupima drugih donatora, stvorena je Jugoslavenska galerija iz koje će se kasnije formirati Zbirka jugoslavenskog slikarstva 20. vijeka, te Zbirka jugoslavenske skulpture i Zbirka jugoslavenskih autora u okviru Kabineta grafike.
Prva jugoslavenska umjetnička izložba na neki je način bila i prvo zajedničko predstavljanje umjetnika iz buduće političke zajednice. Opće je poznato da je kipar Ivan Meštrović svoju ranu afirmaciju stjecao radeći djela koja su tematski vezana za povijest srpskoga naroda, što je, dakako, imalo implicite i aktualnu političku poruku. Poruku o zajedništvu slavenskih naroda, što će tek uslijediti nakon 1918. godine.
Međutim, Meštrovićeva rana nazočnost u Srbiji, štoviše ugled koji tu stječe, nisu bili ni prvi ni jedini. Na Prvoj jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi kralj nagrađuje brojne umjetnike, slovenske, a posebno hrvatske, dok je od Srba nagrađen samo Rista Vukanović. Među nagrađenim Hrvatima bili su Joso Bužan, Menci Klement Crnčić, Bela Čikoš Sesija, Oton Iveković, Celestin Medović, Robert Frangeš Mihanović, Rudolf Valdec… Nakon osnivanja Društva srpskih umjetnika “Lada” 1904. posebno će se jačati veze među južnoslavenskim umjetnicima, pa na izložbama redovito gostuju umjetnici iz Bugarske, Slovenije i Hrvatske.
Oton Iveković i Robert Frangeš Mihanović posebno su aktivni i u organizacijskim poslovima, a ne samo izlaganjem. Zanimljivo je, međutim, da se upravo na ovim izložbama javlja i ideja o nekom obliku radikalnog, točnije integralnog jugoslavenstva, za što se posebno zalagao Ivan Meštrović. S druge strane, Srbi su tu ideju prihvaćali s dosta skepse, držeći da neka hibridna nova jugoslavenska nacija prijeti iščeznuću starih.
Nedvojbeno najveća umjetnička osobnost u Srbiji s početka 20. stoljeća, slikarica Nadežda Petrović, osniva 1907. Jugoslavensku umjetničku koloniju koju, osim nje i Paška Vučetića, čine Ivan Meštrović, Emanuel Vidović, Mirko Rački, Tomislav Krizman, Vlaho Bukovac, Rihard Jakopič, Ivan Grohar i Ferdo Vesel, što će reći da su Hrvati brojčano dominantni. Kritika, koja je komentirala Izložbu Jugoslavenske umjetničke kolonije, posebno je apostrofirala aspekt “velike ideje kulturnog jedinstva Južnih Slavena”. Takvu ideju Meštrović će ugraditi i godinu dana kasnije u Društvo hrvatskih umjetnika “Medulić” koje osniva.
S današnje distance mogu se komentirati i razumjeti ove integralističke ideje, a čiji su nositelji bili posebno hrvatski umjetnici, dakako, na drugačiji način. Međutim, činjenica da na Svjetskoj izložbi u Rimu (1911.) Kraljevinu Srbiju zastupaju hrvatski umjetnici, pripadnici Austro-Ugarske, kao što su Ante Katunarić, Tomislav Krizman, Ivan Meštrović, Mirko Rački, Ljubo Babić, Vladimir Becić, Joza Kljaković, Toma Rosandić i drugi, govori o duhu vremena koji treba razumjeti iz njega samog. Mnoga djela hrvatskih autora sa Svjetske izložbe u Rimu srpske su vlasti otkupile i ona čine vrijedan dio zbirke Narodnog muzeja.
Među tim djelima posebno su važna ona Ivana Meštrovića, točnije skulpture predviđene za nerealizirani Kosovski hram. Ta djela pripadaju samom vrhu Meštrovićeva ranog razdoblja, a među njima su “Udovica”, “Sjećanje”, “Kraljević Marko”, “Miloš Obilić”, “Karijatide”, “Glava Srđe Zlopogleđe”, kao i skulptura “Moja Majka”. Neka od njih, dakako, bit će pokazana i na zagrebačkoj izložbi u Umjetničkom paviljonu.
Izložbe koje se kontinuirano organiziraju u Beogradu nakon 1918. i uspostave nove državne organizacije, a na kojima su zastupljeni umjetnici iz Slovenije i Hrvatske, obogaćuju fundus Narodnog muzeja. Naime, sustavno se otkupljuju najvrednija djela umjetnika koji se počinju javljati nakon Prvog svjetskog rata, a značajnu ulogu u tome ima knez Pavle čijim su novcem kupljena ne samo mnoga djela, nego upravo ona koja imaju vrhunske umjetničke vrijednosti.
Štoviše, i kada djela nisu plaćena direktno novcem kneza, on je svojim autoritetom uspijevao doći do sredstava kojima su onda djela ušla u zbirku Narodnog muzeja. Tu bi bilo dobro spomenuti radove Antuna Augustinčića, Ljube Babića, Vladimira Becića, Roberta Frangeša Mihanovića, Ignjata Joba, Ivana Meštrovića, Omera Mujadžića, Marijana Trepšea, Marina Tartaglie, Jurja Plančića, Miroslava Kraljevića i brojnih drugih.
I dok neka djela ovaj knez Pavle kupuje na izložbama koje se održavaju u Beogradu, na primjer sliku Lea Juneka, neka će druga kupiti s drugih mjesta. Konkretno, remek-djelo Frana Kršinića “Buđenje” (1929.) kupljeno je sredstvima kneza Pavla s izložbe Pola vijeka hrvatske umjetnosti održane u upravo otvorenom Domu hrvatskih umjetnika, tzv. Meštrovićevom paviljonu u Zagrebu 1938. godine.
Međutim, iznimno velik broj djela dolazi što legatima, što poklonima srpskih rodoljuba koji su svoje umjetnine darivali Narodnom muzeju kako bi time bogatili opći standard kulturno-umjetničke baštine. Slika Vjekoslava Karasa “Čovjek s kistom u ruci” (oko 1850.), koja je i najstarije djelo na izložbi koja se otvara u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, došlo je u posjed Narodnog muzeja kao poklon Koste Petrovića iz Graza, a jedan meandar Julija Knifera (“MN 61-69”, 1969.) dio je poklon-zbirke Dragoslava Damjanovića koja je 2005. donirana muzeju. Dakle, podrijetlo vlasništva i povijest ulazaka djela u fundus beogradskog Narodnog muzeja vrlo su različiti, pa tako i umjetnine hrvatskih autora.
Sve do šezdesetih godina 20. stoljeća kontinuirano se otkupljuju djela moderne i suvremene umjetnosti i njima bogate zbirke muzeja. Kada se početkom šezdesetih godina otvara druga jedna iznimno važna muzejska institucija u Beogradu, a to je Muzej savremene umetnosti, tada se djela koja nastaju tijekom 20. stoljeća usmjeravaju, što otkupima, što donacijama pretežito u nju. Zaslugom prvog ravnatelja Muzeja savremene umetnosti, i sigurno najznačajnijeg stratega nove muzejske prakse na prostorima bivše zajedničke države, Miodraga B. Protića, mnoga remek-djela hrvatskih autora ušla su u fundus te ustanove.
Dakako da je sasvim umjesno pitanje što znače djela koja iz zbirki Narodnog muzeja iz Beograda upravo stižu u okviru ove izložbe u Zagreb, u sredinu kojoj prije svega definiraju povijest moderne umjetnosti. Znače iznimno mnogo.
Mnoga od njih nikada nisu ovdje bila prikazana, neka su stizala samo u povodu retrospektivnih ili tematskih izložaba i bila pokazana u drugom kontekstu od onoga koji se sada nudi budućim posjetiteljima Umjetničkoga paviljona u Zagrebu. Upoznati ta djela znači s jedne strane dobiti cjelovitiji uvid u opuse ključnih protagonista hrvatske umjetnosti 19. i 20. stoljeća, ali podjednako tako i saznati nešto više o vremenima koja su iza nas.
Vremenima koja su na buran način obilježila ne samo umjetničke i kulturne sredine Hrvatske i Srbije, nego i na političkome planu. Ponekad su upravo u tome, dakle političkome aspektu značajnu ulogu imala upravo djela koja ćemo imati prigodu vidjeti. Danas je aura njihovih političkih konotacija, dakako, izblijedjela, iščezla. Međutim, ostala je ona koja im određuje umjetničke i opće kulturne vrijednosti. Drugim riječima, razloga za uživanje u ovoj velikoj izložbi ima zaista mnogo.
Komentari