Kafe-kulturu našeg glavnog grada odlikuju dva početka. Prvi pada otprilike negde oko 1738. godine, kad su Turci, nakon perioda austrijske vlasti, ponovo osvojili Beograd i kad se na Dorćolu, nedugo potom, otvorila prva beogradska kafana – Crni orao. Kafa je u to doba uveliko bila prisutna na našim prostorima, ali je ovaj objekat zloslutnog naziva bio prvi svoje vrste koji je nosio upravo taj naziv: kafana.Drugi datum je svakako preciznije određen. Reč je o septembru 1979. godine, kad je u ulici Vuka Karadžića otvoren prvi pravi beogradski kafić – Zlatni papagaj. A razlika između tradicionalne pramajke kafane i njenog glamuroznog praunuka kafića jednaka je drastično različitim asocijacijama koje živopisni nazivi ova dva istorijska objekta izazivaju.
U nekadašnjem Crnom orlu, na uglu današnjih ulica Kralja Petra i Dušanove, sedelo se na asurama i za ugrubo istesanim niskim drvenim stolovima, na hoklicama i šamlicama. Neravne zidove požutele od duvana ukrašavali su bogato ukrašeni ćilimi. Prozori su bili mali i mutni, dok se kafa, pripremljena na turski način i „crna k’o đavo”, sipala iz srebrnih ibrika s uskim, izvijenim kljunom. Sipala se u fildžan uz koji se, na medenom poslužavniku izobličenom od upotrebe, služio ratluk s ružom ili orasima a uz sve to prinosile su se i nargile već nadevene aromatizovanim duvanom…
Vladimir Arsenijević, deo texta
Komentari