Već prvi radni dan nakon višednevne opijenosti uspješnom organizacijom Eurosonga, Srbiji je donio bolno otriježnjenje zbog aktualne političke situacije. A trenutačna situacija je takva da se ni nakon prva dva postizborna tjedna iz Srbije ne mogu odaslati ni približno vedri i optimistični signali kakvih smo imali prigodu gledati u prethodnih nekoliko dana s beogradskih ulica i trgova, za vrijeme te najveće europske parade kiča. Neupućen netko nikad ne bi mogao ni pretpostaviti da je samo nekoliko mjeseci ranije s istih tih ulica, trgova i bulevara cijelom svijetu bila uprizorena jedna druga rušilačka parada, u znak prosvjeda zbog priznanja neovisnosti Kosova.
I dok se sada, za vrijeme Eurosonga, aplaudiralo svima pa i našim Kraljevima ulice, tada su razularene mase palile zastave i hrvatske i američke, razbijale izloge i veleposlanstva i uzvikivale najpogrdnije parole. Između te dvije manifestacije, prve rušilačke, a druge ružičaste, dogodili su se i izvanredni izbori na kojima je proeuropska struja Borisa Tadića odnijela pobjedu nad Šešeljevim radikalima. No, kasnije će se pokazati da je taj Tadićev trijumf Pirova pobjeda. Jer da bi sastavio vladu, Tadić bi morao koalirati s Miloševićevim SPS-om, koji nakon diktatorove smrti vodi »mali Sloba« Ivica Dačić. Ne samo da takva koalicija na moralnoj razini izaziva mučninu, nego će ona, ako do nje dođe, objektivno Tadiću biti kamen oko vrata. Sama činjenica da do dana današnjeg SPS nijednim svojim potezom ne samo da nije dao naslutiti da osuđuje zločinačku politiku Slobodana Miloševića, nego su njezini lideri kao jedan od uvjeta za sudjelovanje u koalicijskoj vladi zatražili pomilovanje cijele njegove obitelji, dovoljno govori o kakvom je Tadićevu partneru riječ. Najkraće, takva bi neprirodna koalicija kad tad dokinula samu sebe i u relativno kratkom vremenu u Srbiji bi se mogli dogoditi još jedni izvanredni izbori. U takvoj situaciji pitanje je bi li Tadić mogao postići i približno dobar rezultat kao na ovim izborima s obzirom na činjenicu da i sadašnju izbornu pobjedu između ostalog duguje i upornom inzistiranju na stavu da je Kosovo i dalje dio Srbije. Budući da je Tadićev nedvojbeni strateški cilj ulazak Srbije u EU, njegovo daljnje inzistiranje na Kosovu kao sastavnom dijelu Srbije značilo bi nemoguću misiju. To je kao kad bi netko zatražio da se iz rikverca stalno vozi naprijed. U takvoj situaciji u kojoj se Srbija danas nalazi riječi predsjednika Hrvatskog sabora Luke Bebića izgovorene u nedavnom intervjuu našem listu, čine se najrealnijima. Podsjetimo, on je tom prigodom rekao da se na Srbiju nipošto ne smije gledati crno-bijelim očima. S obzirom na činjenicu da je veliki broj ljudi glasao za radikale, Bebić smatra da je neminovno i s njima u dogledno vrijeme ozbiljno razgovarati o budućnosti Srbije. Vjeruje da i na toj strani nije sve tako crno i da među radikalima ima onih koji su europski orijentirani i koji nisu za izolacionističku Šešeljevu politiku. A Tadiću je, kao proeuropskom političaru, za ozbiljne političke promjene u Srbiji potrebno znatno suziti radikalni srpski nacionalizam. Možda mu u tome pomognu i oni umjereniji radikali koji će se između europske ili Šešeljeve Srbije opredijeliti za europsku. Odnosno za onu Srbiju kakva se predstavila svijetu na Eurosongu, a nipošto za onu koja je rušila sve pred sobom i palila hrvatske i američke zastave na demonstracijama prije nekoliko mjeseci. Zoran Milanović
Komentari