“Rat valuta” pokrenuo svet u novu groznicu za starim, dobrim plemenitim metalom. Oni koji su pomislili da su zlatnici “novac prošlosti” izgubili su ogroman novac
NEUPADLJIVA vest, koja se mogla pročitati ovih dana, da su se opet pojavili perači zlata koji će pokušati da na potocima Kalifornije i Aljaske potraže zlatno grumenje, kao što su njihovi preci radili sredinom pretprošlog veka, skoro da je izazvala nevericu.
Ta vest je, zapravo, metafora za ono šta se danas dešava sa zlatom u svetu. A dešava se nešto što niko nije očekivao i što te zaboravljene perače zlata zaista dovodi u poziciju da se isplati lomatati se po planinskim gudurama. Jer, danas je unca zlata vrednija nego ikada ranije – oko 1.400 dolara. To je dobra para, pogotovo ako se ima u vidu da je unca teška jedva nešto više od 31 grama. To će reći da, ako se čovek domogne kilograma zlata, sledi mu zarada od celih 43.000 dolara!
Kad je pre dve godine na berzama u Njujorku, Tokiju i Frankfurtu unca zlata dostigla cenu od 1.000 dolara, verovalo se da je zlato stiglo do “magične granice” i da nema nikakvog rezona da ide dalje. Pokazalo se da su to bile promašene prognoze. Zlato je ove jeseni “poludelo” i doseglo cenu od 1.424 dolara za uncu, što nikada ranije nije zabeleženo. Analitičari švajcarske banke “UBS” prognoziraju da bi zlato u narednih pet godina moglo da dogura do cene od 2.500 dolara za uncu. Ima analitičara koji veruju da se ni tu neće zaustaviti, da ta predviđana cena može biti udvostručena.
ZLATNE REZERVE
SADA, kada je počela zlatna groznica, ljudi se pitaju hoće li zlata biti dovoljno da do njega dođu svi oni koji ga traže. Hoće, jer koliko god da ga je malo, potražnju će regulisati cena, koja je skočila sa 35 dolara za uncu 1975. godine, na 300 dolara u 2001. i 1.400 dolara ove jeseni. Inače, u svetu trenutno ima 186.000 tona zlata. Od toga 155.000 tona u sefovima i kućnim škrinjama drže građani, a 31.000 tona je u bankarskim, odnosno državnim trezorima. Računa se takođe da utvrđene rezerve zlata u rudnicima iznose 55.000 tona.
Dva konkretna događaja ubrzala su zlatnu groznicu: najava američkih Federalnih rezervi da će na tržište ove jeseni upumpati 600 milijardi sveže štampanih dolara i izjava predsednika Svetske banke Roberta Zelika, bivšeg američkog ministra finansija, koji je, neočekivano, u pomoć prizvao staro dobro zlato.
Zelik je izjavio da u ovom haosu koji počinje da zahvata tržišta deviza, opet treba pribeći zlatu. Zlatna podloga bi, po njemu, bila pokriće i mera za utvrđivanje kursnih odnosa među vodećim svetskim valutama – američkom dolaru, japanskom jenu, kineskom juanu, evropskom evru i britanskoj funti.
Ta izjava je imala više odjeka na deviznim berzama nego u prestonicama pomenutih zemalja, ali preko nje se neće tek tako lako preći. Od Breton Vudsa pa do 1971. godine vrednost dolara, a i ostalih valuta, su određivale zlatne podloge. A onda je Nikson, 15. avgusta 1971. godine, ukinuo zlatnu podlogu dolara. Govorilo se onda, naročito iz Vašingtona, da je vreme zlata prošlo, da je američki dolar, kao vodeća i neprikosnovena valuta u svetu, “zlatna podloga” sam od sebe.
Ispostavilo se da stvari ne stoje baš tako i da je to bio samo manevar američke administracije da može lakše da manipuliše deviznim kursevima na svetskim berzama i da štampa dolare prema svom nahođenju. A mogli su to da rade, jer je dolar bio moćan. Preko 65 odsto svetskih deviznih rezervi je i danas u dolarima. Američka privreda je i dalje najmoćnija u svetu. Ali, dolar je, u međuvremenu, počeo da se tanji, njegova postojbina je zadužena do guše, njeni deficiti – budžetski i trgovinski dobili su mamutske razmere. Amerika održava visok standard na dugovima. Svet se, van svake sumnje, uplašio slabog dolara, pa je sada počeo da beži u zlato.
Stvar je uprošćena: Amerika sa jeftinim dolarom ubija konkurenciju iz sveta, podstiče svoj izvoz i obezvređuje svoj spoljni dug koji je enorman. Kina, Japan, Rusija, Brazil, zemlje OPEK-a, a i po neko iz Evrope traže da se na deviznom tržištu zavede red, da svet više ne sme da zavisi od američkog dolara, na čiju vrednost nema nikakvog uticaja. Većina se slaže da dolar mora ustupiti mesto nekoj nadnacionalnoj valuti, sa zlatnom podlogom, ili bez nje, valuti koja bi bila usklađena jedinica mere u međusobnim obračunima, berzanskim kursevima i deviznim rezervama.
Pošto od tog dogovora zasada nema ništa, ljudi se sve više okreću zlatu, pa je tako i došlo do zlatne groznice. Ima li razloga da zlato tako podivlja, pita se profesor sa Harvarda Kenet Rugof, i odgovara: “Nema. Ali, zlato i razum nisu nikada bili u skladnim odnosima”.
Borislav LALIĆ
Komentari