Stefano Petrungaro objašnjava zašto se talijansko društvo nije u stanju suočiti s vlastitom prošlošću, i ne shvaća politički karakter odluka koje su napravljene u doba fašizma
Talijanski povjesničar mlađe generacije Stefano Petrungaro objašnjava nam kakva je percepcija talijanskog sudjelovanja u Drugom svjetskom ratu u njegovoj zemlji. Italija je bila najvjernija saveznica nacističke Njemačke, ali je u povijesno-političkom smislu uspjela izmaknuti zajedničkom grijehu.
- Produkcija je opsežna. Istražuju se brojna područja: sustav fašističke vlasti, dakle uprava, birokracija, sindikati, diplomacija i slično; uloga Katoličke crkve; socijalna povijest – različite društvene klase, posebno određeni mediji, kultura, problem konsezusa; politika; ekonomija; pitanja vezana uz pretfašističko i postfašističko razdoblje (naslijeđe i kontinuitet fašizma). U posljednje se vrijeme dosta istraživalo područje ideologije i mita, kao i talijansko kolonijalno iskustvo: velika je pozornost posvećena rasnim zakonima i rasnoj politici, kao i institucionaliziranom nasilju koje je provodila talijanska vojska izvan Italije.
Teško je dati obuhvatnu procjenu istraživanja neizmjernog opsega, koja su od 1945. prošla razne faze, očito pod utjecajem političke klime, a i razvoja povijesne znanosti. Općenito se može reći da postoji historiografija visokog profila, ozbiljna i temeljita, sposobna suočiti se sa svim pitanjima.
Talijansko društvo lakše je ocijeniti nego historiografiju: ono nije u stanju suočiti se s vlastitom prošlošću, posebno posljednjih godina. Gubi se osjećaj za politički karakter odluka koje su napravili mnogi mladi i nešto manje mladi (muškarci i žene) u razdoblju fašizma. Gubi se i osjećaj za radikalnu razliku tih pozicija, gubi se osjećaj za važnost antifašističkih principa na kojima se temelje sadašnja Republika i njezin ustav. Nasuprot tome, prevladava zašećereno pisanje o fašizmu, koje ne osvjetljava na adekvatan način njegove strukturne elemente – antidemokratičnost, nacionalizam i rasizam. U ime navodnog umirivanja sjećanja izjednačavaju se strane i poništavaju identiteti, što vodi općem i dogovornom zaboravu. Kad se promatraju zadnji fašisti, oni iz tavozvane Republike Salň (1943. – 1945.) i njihovi humani aspekti, uočavaju se vrijednosti poput dosljednosti i legalnosti: no, samilost ne smije biti dio povijesnog suda, kao ni onog političkog ili pravosudnog. Možemo ‘razumjeti’ bilo čije razloge, i ljudski ‘oplakivati’ bilo koju žrtvu. No, s historiografskog i političkog stajališta – svi mrtvi nisu isti. Dapače, potrebno je jasno potvrditi da se fašistički režim temeljio na negiranju individualnih i kolektivnih sloboda. To bi trebalo biti od pomoći pri stvaranju korisnih distinkcija kad se govori o prošlosti. No, čini se da nisu prikladna vremena za neki opći interes za politiku. Čini se da je ‘stoljeće masa’ (20. stoljeće) doista završilo. Populizam kakav vlada u Italiji i koji želi revidirati talijanski ustav raste upravo na takvom postpolitičkom stavu, koji revidira i prošlost.
Neki zapadni, ali i ovdašnji povjesničari smatraju da se nedovoljno raspravlja o talijanskom sudjelovanju u ratu na strani nacističke Njemačke, odnosno da je sav ‘teret’ odgovornosti prebačen na Njemačku?
- Mit o ‘dobrom Talijanu’ i dalje je živ. To se ne doživljava ozbiljno, ne shvaća se težina zločina koje su počinili talijanska vlast, njeni politički vođe i njena vojska, u Italiji i izvan nje. Historičari o tome ipak govore: postoje istraživanja koja sve preciznije i sve točnije rekonstruiraju mračna poglavlja talijanske nacionalne povijesti. No, javno mnijenje je drukčije. Njega hrani opći domoljubni ponos, koji je posljednjih desetljeća u porastu. Važan mu doprinos daju i razni medijski proizvodi, posebno televizijski filmovi.
Kakav je stav današnje talijanske historiografije prema Mussoliniju?
- Ne postoji ‘jedno’ mišljenje talijanske historiografije o Mussoliniju, jer historičara ima mnogo i pišu mnogo, s pozicija koje su ponekad prilično različite. Profesionalna historiografija drži visok znanstveni standard, pa kompleksnoj pojavi kakva je bio Mussolini pristupa s različitih aspekta. Problem nije toliko u onome što pišu historičari (jer je to kvalitetno) koliko u onome što se može kupiti na kiosku, vidjeti na televiziji, naći u knjižari na polici među povijesnim knjigama, a što se tamo ne bi smjelo nalaziti jer su to napisali novinari ili ‘baštinici’ te teme koje znanstvena zajednica ne prihvaća kao kvalificirane istraživače.
Koliko su fojbe političko, a koliko povijesno pitanje te jesu li u pravu neki hrvatski i slovenski povjesničari koji smatraju da se fojbe i zločini partizana prema Talijanima u Italiji koriste kao alibi, izjednačavanje krivnje ili čak amnestiranje od krivnje?
- Sve je uvijek ‘političko’ i ‘povijesno’, pa tako i fojbe. Profesionalni historičari to znaju i to im samo po sebi ne predstavlja problem u istraživanju. No, to postaje problem ako netko nije dobar u svojoj struci, što se događa nekima od onih koji se bave pitanjem fojbi. No, čak i u tom slučaju, glavni problem nisu povijesne knjige, koje o fojbama godinama govore u prihvatljivim terminima, koliko instrumentalizacija fojbi od određenih političara, koji se osljanjanu na djela preživjelih talijanskih izbjeglica iz Istre.
To je uvijek ista, stara pogreška: sirov obračun tragedije, gdje se na pokolj odgovara novim pokoljem, kao da je tako odredila i presudila sama povijest. A gdje je sve drugo? Gdje su motivi, načini, ideologije, suština? Riječju: gdje je ‘povijest’? Nemoguće je povijest svesti na povijest pokolja. Takav postupak nije samo reduktivan, on je i krajnje opasan: tako se gubi osjećaj za razlike, pogotovo političke, koji u ovo doba itekako treba naglašavati.
Smatrate li da se i nekim talijanskim fašističkim političarima ili generalima trebalo suditi kao nacističkim vođama Nürnbergu?
- Nema dvojbe da brojni politički i vojni lideri na sebi nose mrlju najtežih zločina. No, moralna prosudba nije dovoljna da bi se pokrenuo sudski proces, potrebno je zakonsko uporište i politička volja. A povijest je krenula drugim putem.
Stefano Petrungaro, talijanski povjesničar mlađe generacije
Komentari