Kockičicin iBlob

Svakodnevni posao Jasne Held, Katharine Ritter i Nathalie Bondoux sastoji se od maštovitog i angažiranog pričanja bajki i priča.

Moderni (usmeni) pripovjedači potomci su neizmjerne i drevne zajednice svećenika, trubadura, bardova, griota, cantadora, kantora, putujućih pjesnika, skitnica, vještica i luđaka, napisala je znanstvenica i pripovjedačica Clarissa Pinkola Estes u popularnoj knjizi “Žene koje trče s vukovima”. Lijep je to opis osebujne zajednice, ali malo je poznato i da je riječ o zajednici pristojne veličine, barem tako tvrde oni koji se tim poslom bave.

Prva suvremena generacija

Svoj posao obavljaju pred skupinom djece, odraslih ili starijih ljudi, ponekad kostimirani, ponekad ne. Operiraju na otvorenom ili u zatvorenom prostoru, ali srž je uvijek ista: od njih se očekuje da maštovito i angažirano pričaju bajke i priče i tako skupinu koja sjedi pred njima dovedu u stanje kad je jedino važno što će se iduće dogoditi u izmaštanom svijetu. Tri pripovjedačice – ispravan naziv bio bi kazivačice, ali držat ćemo se termina kojim se same nazivaju – Jasna Held, Katharine Ritter i Nathalie Bondoux, sudjelovale su prošli tjedan na Festivalu bajki u Ogulinu. Usmeno pričanje priča poznato društvu od začetaka civilizacije, kako tvrde, doživljava svoju renesansu.

Otuđeno vrijeme, tehnologija, potreba za toplinom, ljudskim glasom neki su od razloga što, nastavljaju one, ljudi diljem svijeta žele u društvu drugih slušati priče o vilenjacima, vilama, zmajevima ili nekim drugim obaveznim elementima. Bondoux i Ritter upoznale su se, primjerice, na europskom projektu pripovijedanja u zračnim lukama, gdje su bile angažirane da pričaju bajke putnicima. U Francuskoj, dodaje Nathalie Bondoux, nitko se više ni ne obazire na njenu profesiju jer je scena tih čuvara starih priča poprilično jaka i raznolika. Held je, pak, jedina pripovjedačica u Hrvatskoj, dok je Katharine Ritter negdje između te dvije krajnosti. Predstavnica je prve generacije suvremenih pripovjedača u Njemačkoj, ali društvo joj trenutno radi još četrdeset kolega.

Mit o Minotauru

Bondoux, osim što rjeđe mora objašnjavati kakvim se poslom bavi, ujedno je najmlađa, a kazivanjem bajki počela se baviti u svojim dvadesetima. – Roditelji su mi, kad sam bila mala, opsesivno pričali priče, tako da su bajke i priče oduvijek sastavni dio mog života. Tijekom studija radila sam u knjižnici, gdje sam čula snimku čovjeka koji je pričao mit o Minotauru. Pomislila sam kako je to ono što želim raditi u životu – priča Bondoux. Uključila se u rad jedne od brojnih radionica za pripovjedanje. – Prvu bajku ispričala sam kad sam imala 26 godina i bila sam potpuno izvan sebe od straha i panike. Trebalo mi je nekoliko godina da se naviknem.

Katharine Ritter pripovijedati je počela prije trinaest godina, kad je bila pozvana na rođendan na kojem je jedan od darova bio upravo pripovjedač. – U to vrijeme sam imala izgrađenu karijeru, radila sam u filmskoj industriji, ali trebalo mi je nešto kreativnije i nekakva promjena. Bila sam prestara za glumu, nisam imala talent za pisanje i počela sam eksperimentirati s pričama – objašnjava.

Held je, pak, talent za pričanje bajke otkrila u skloništu, za vrijeme rata u Dubrovniku, kad ju je devetogodišnja kći zamolila da joj ispriča priču. – U prvom trenutku bila sam zbunjena. Za mene su bajke uvijek bile rezervirane za neki intimni prostor, trenutak nježnosti koji dijelim sa svojom djecom. Sklonište, gomila ljudi oko mene, cijeli taj kaos nisu bili trenutak za takvo što. Moje dijete je okupilo drugu djecu i tako sam počela – kaže Held. Profesionalno se tim zanimanjem bavi već punih 16 godina, a inspiraciju uglavnom crpi iz vrela narodnih bajki.

Bez recitiranja, molim
Na sceni se, osim glasom, služe tijelom, pokretom, a ponekad posežu za lutkama. Priče prikupljaju iz cijelog svijeta, a nakon toga ih uvježbavaju, svaka na svoj način. Tijekom godina razvijaju spobnost improvizacije, pristupe mijenjaju onim tempom kojim se same mijenjaju. Pravila su jednostavna, nema mehaničkog recitiranja, moraju se “uživjeti” i vjerovati u to što rade. Za sve ostalo pravila ne postoje. Bajka može, kako kaže Held, imati jedan, dva, pa čak i tri završetka. Sugestije iz publike, uglavnom, rado prihvaćaju.

- Ponekad kad pred sobom imam nastup od, primjerice, tri sata, radim natuknice kako se ne bih rasplinula. Sigurno da nije isto kad su publika djeca ili kad su u pitanju odrasli. Djecu je lako uvjeriti, lako se uvlače i lako se izvlače, ali su uglavnom otvoreni za suradnju. Kod odraslih prvo treba razbiti skepsu i uspostaviti drugu vrstu komunikacije. Teško je od njih dobiti spontani odgovor kad konstantno razmišljaju kako moraju biti pametni, smiješni, sarkastični. Kad se počnu osjećati sigurno, i odrasli počinju surađivati – objašnjava Ritter.

Među kolegama različitih jezika, konkurencije nema. Kad je u pitanju isti jezik, odmjeravanja i usporedbi, priznaje Bondoux, itekako ima. Pristojno to nazivaju učenjem. Na intimnoj ljestvici najdražih, bajke i priče se brzo smjenjuju s prvih mjesta. – Zaklela sam se da nikad neću pričati Crvenkapicu. Još kao dijete mrzila sam Perraultovu verziju. Mrskija su mi bila samo ‘Tri praščića’. Onda sam čula različite verzije i uvrstila ih na svoj repertoar. Nikad ne reci nikad kad su bajke u pitanju – priča Bondoux. Na nju se nadovezuje njezina njemačka kolegica: – Smatrala sam uvredom kad bi mi netko slučajno rekao: Što? Bajke braće Grimm? Izbjegavala sam i termin bajke. Trebalo mi je vremena da shvatim koliko su te priče predivne, snažne i moćne.

Duga kosa kao uvjet?

Kazivačice su nekoć bile uglavnom starije ili stare žene. Tradicija još nije iščeznula i to je valjda jedino zanimanje na svijetu u kojem se mladost ne tretira kao prednost.

- Kad sam počinjala, prije 10 godina, svi su mi govorili da sam premlada. Hej, pa kako misliš biti autentična bez sijedih? Nisam se obazirala na takve primjedbe. Doduše, ima razloga zašto se obično traže stariji ljudi. U priče unosite svoje iskustvo, shvaćate razine koje vam promiču kad ste mladi, kad su to tek slike nekog uzbudljivog paralelnog svijeta – objašnjava Bondoux.

- A morate li baš sve imati i dugačku kosu – ubacuje se fotografkinja.

- Ne – odgovoraju uz smijeh, to je slučajnost. Jedino što trebamo jest znati pričati bajke i priče.

Autor: Adriana Piteša