Gledala sam na televiziji emisiju o razvoju i komunikaciji blizanaca i trojki u majčinom stomaku. Pratili su, od trenutka začeća do porođaja, ta mala bića koja postepeno dobijaju čovečiji oblik.
Komunikacija među njima počinje odmah i menja se kako se razvijaju i sazrevaju čula…U jednom trenutku, kapci se otvore i oni mogu i da se posmatraju. Drugo biće pored sebe. Najbliže biće na svetu! Imaju mogućnost da posmatraju drugog i doživljavaju drugog već u stomaku. Kakva li je to razmena “emocija i informacija“?
Snimili su dva fetusa koji su prislonili obraze jedan uz drugi, i dugo „plutali“ tako priljubljeni…bili su razdvojeni samo providnom opnom, omotačem. Naučnici su pratili odnos tih beba i posle rođenja. Kada su imale oko dve godine, omiljena igra im je bila da stoje jedan s jedne a drugi s druge strane zavese. Uživali su u svom sećanju. U ovom realnom svetu su pronašli „igračke“ koje će ih vratiti u prenatalnu komunikaciju.
Naučnici kažu da je tim fetusima zanimljivije, baš zbog stimulacije čula, konkretnog dodira. Imaš mogućnost da bukvalno u „drugom“ spoznaš šta se s tobom dešava.
Kao u ogledalu.
Dok sam nosila trojke, nije mi bilo tako romantično i ugodno kao sad, dok gledam snimke, direktan prenos iz stomaka neke druge trudnice.
U knjigama su dvojke, trojke… obrađeni pod temom „problemi u trudnoći“, a i trudnoća se vodi kao „visoko rizična trudnoća“. Tako da nema opuštanja. Pogotovu je neočekivano i veliko iznenađenje, dobiti prirodne trojke.
Ali, ipak se na neki način “utrostruče“ stvari. Povučeš se pred tom velikom tajnom.
Prepustiš.
Postaješ posuda u kojoj se dešava čudo. Tvoja mogućnost poimanja zastaje pred saznanjem o prisustvu tri bića u tvom telu. Postaješ skromniji. Odgovornost nije samo tvoja. Sve je iznenada više od tebe. Mnogo više od tebe.
Pitaš se, da li ću ja ovakav to moći? Onda, zaboraviš dvojstvo i jednostavno se prepustiš. Na neki način to osećanje i oslobađa.
Nije uzročno posledični sled, jedina mogućnost koju možemo prihvatiti.
Sled tajne je mnogo realniji. Svaki čovek je tajna. Život svakog čoveka.
Ne bih o ovome govorila da često ne mislim o tome kako smo svi zajedno u jednoj velikoj posudi! Imamo mogućnosti da komuniciramo na čudesne načine, ne samo verbalne, samo treba da se prisetimo i pronađemo “igračke“ koje će nam vratiti sećanje.
Autorka je po profesiji dramaturg, a amaterski odgaja petoro dece
Irina Gilić – Žirović
[objavljeno: 11/04/2009]
Komentari