Sukladno omiljenoj uzrečici “naprijed, uvijek naprijed”, osnivač Kraftwerka Ralph Hütter naumio je stare snimke maksimalno prilagoditi novim vremenima pa sada na Mute reizdanjima – eto Laibacha i Kraftwerka napokon u okrilju iste diskografske kuće – zvuče klinički precizno i čisto. Mnogo je terabajtova elektronske glazbe snimljeno nakon “Autobahna”, ali i danas se često zaboravlja zbog čega su Kraftwerk postali Beatlesima elektronske glazbe.
Nedostižni uzori
Kompozitorstvo, vođenje računa o razvoju melodije i konstrukciji ritma, pokušaj da se glazbom i pokojom riječju dočara atmosfera putovanja kao simbola napretka, povezivanja i jedinstva Njemačke i Europe, ideja o zrcaljenju industrijskog i informatičkog doba u glazbi te svijest o albumu kao integralnom umjetničkom djelu i pjesmi kao glazbenoj jedinici koja može funkcionirati i kod kuće i u klubu i na koncertu i dok se voziš na biciklu, samo su neke od premisa nedostižnosti Kraftwerka kad govorimo o prošlosti i sadašnjosti elektronske glazbe.
Te premise većina “proizvođača” elektronske glazbe stasalih u posljednjih dvadeset godina kao da ne želi razumjeti. Sekvenceri, broj udaraca u minuti, semplovi, kaogumasti instrumentalni pasaži i plesni podij kluba prečesto su početak i kraj svake priče o elektronskoj glazbi. Igrom slučaja, oni koji se sjećaju objavljivanja albuma Kraftwerka ili njihovih potomaka iz sfere post-punk i synth-pop glazbe prve polovice 80-ih godina znaju kolika vrijednosna razlika leži između jedne pjesme Kraftwerka i jedne rave-himne. Ono što su Kraftwerk činili bolje, skladateljski promišljenije i pametnije od drugih aktera elektronske glazbe svodi se na činjenicu da su sintisajzerima, ritam-mašinama i kompjuterima često dosezali razoružavajuću emotivnost i melankoliju. Hladnim alatom i strojevima modernog doba proizvodili su izuzetno izuzetno toplu, inteligentnu i humanu glazbu.
Paradoks opusa
Uostalom, ima nešto i u sudu vremena, a ne samo u ekstazi trenutka. Kraftwerkov opus ostao je inspiracija i izvorište za tisuće glazbenika. Albumi poput “Autobahn”, “Radio-Äktivitat”, “Trans Europa Express”, “Die Mensch-Machine” ili “Computerwelt” sigurno će se spominjati, a vjerojatno i slušati i za sto ili dvjesto godina. Baš poput Bachovih djela. Ipak, u opusu je Kraftwerka i jedan paradoks. Dolaskom kompjutera koji su iz uporabe izbacili poput ormara velike analogne sintisajzere, Kraftwerk su snimali sve manje djela. U posljednjih četvrt stoljeća dočekali smo samo dva nova studijska albuma dizeldorfskih electro-Beatlesa (“Techno Pop” iz 1986. i “Tour de France” iz 2003.”). Naravno, “The Mix” (1991) s remiksiranim udarnim skladbama Kraftwerka je sjajniji od većine elektronske glazbe s početka 90-ih, ali sve one nezaboravne himne u slavu industrije, tehnologije, napretka, putovanja ujedinjenom Europom, budućnosti i humanog povezivanja čovjeka i stroja poput “Autobahn”, “Ätherwellen”, “Europa Endlos”, “Trans Europa Express”, “The Robots”, “Spacelab”, “Metropolis”, “Die Mensch-Machine”, “Computerwelt”, “Heimcomputer” i “Computer Liebe” potječu iz 70-ih i ranih 80-ih.
Bolja budućnost
U toj su dekadi minimalizam, preciznost i urednost Kraftwerka iznjedrili romantične vizije o boljoj budućnosti tehnološki naprednijeg i manje podijeljenog svijeta. No, je li elektronska glazba slijedila viziju Kraftwerka? Je li budućnost kakvu su nam u prošlosti dočaravali Kraftwerk stigla? Pad Berlinskog zida bio je dobrodošao i neminovan, ali jesmo li potom dobili ono o čemu smo sanjali? O svemu tome, čak i ako znamo da smo prevareni, jako je lijepo razmišljati dok se uz glazbu Kraftwerka vraćate u bolju budućnost o kakvoj su 70-ih maštali pasionirani poklonici biciklizma i elektronike Ralph i Florian.
Komentari