Grupa škotskih psihologa dobila je vrlo težak radni zadatak: morali su odgledati 40 najgledanijih ljubavnih komedija i razlučiti koju vrstu emocionalnog odnosa podržavaju.
Zanesenjaci – češće zanesenjakinje – koji uživaju u romantičnom eskapizmu nekad su se hranili hertz romanima, zatim dugim televizijskim sapunicama sa sretnim završecima, a danas su ljubavne komedije u raskošnoj holivudskoj produkciji najpopularniji odgovor na njihove potrebe. Iako mnogi filmofili taj žanr štuju isključivo kao sredstvo relaksacije i predaha od zahtjevnijih autora, nedavno škotsko istraživanje pokazalo je da i u ciničnom 21. stoljeću postoje gledatelji koji doista vjeruju u ljubavnu filozofiju koju propagira holivudska A produkcija.
Dobro za živce, ne i za život
Romantične komedije uveseljavaju živce, ali ne daju ozbiljne savjete o tome kako prebroditi izazove života u paru ili u pronalaženju partnera. Prema zaključcima istraživanja psihologa sa Sveučilišta Heriot Watt u Edinburghu, romantični filmovi poput “Ja u ljubav vjerujem”, “Zgodna žena” ili “Odbjegla nevjesta” su štetni jer ih ljudi ipak shvaćaju ozbiljno. Bez obzira na to što su se princ i princeza iz suvremene bajke – pokojna Lady Di i princ Charles – rastali pa je u 20. stoljeću pobijedila “zla vještica”.
Škotski znanstvenici tvrde da pod utjecajem nerealističnih ljubavnih priča pojedinci pate od velikih teškoća u komunikaciji s partnerom. Sladunjava filmska vizija stvarnosti, nastavljaju znanstvenici, nezdravo djeluje na snalaženje gledatelja u stvarnom životu u paru.
Istraživači koji su proveli tu studiju vjerojatno su eskapistički uživali jer je sve počelo s proučavanjem 40 holivudskih filmskih hitova napravljenih od 1995. do 2005. godine. Zaključak koji su donijeli nakon analize svih tih filmova jest da romantične komedije promoviraju ideju sudbinske ljubavi za cijeli život uslijed koje se u filmskim situacijama daleko lakše oprašta ljubavna prevara nego što se to čini u stvarnom životu. Drugi dio škotskog istraživanja temelji se na pokusu u kojem je sudjelovalo 200 dobrovoljaca. Polovica od njih gledala je romantične komedije kao što je “Igra sudbine” (Serendipity) s Johnom Cusackom i Kate Beckinsale, a preostalih sto volontera hermetične filmove Davida Lyncha.
Vjerujete li u sudbinu?
Gledatelji romantičnih komedija, zavedeni magijom sretne slučajnosti koja povezuje sudbine Kate Beckinsale i Johna Cusacka, u ispitivanju provedenom nakon filma bili su skloniji vjerovati da je u ljubavi sudbina naš najveći prijatelj. To gledatelji “Mulholland Drivea” doista nisu pomislili. Dakle, dvoje se zaljubljuje, nešto ih ometa i razdvaja, i na kraju, zahvaljujući pomoći sudbine, završe zajedno, sretni. Komentirajući fenomen vjerovanja u našeg jednog i jedinog, sudbinskog partnera, psiholog Bjarne Holmes, jedan od autora škotskog istraživanja, napomenuo je da se psiholozi u praksi susreću s vrlo čestom posljedicom takve zablude. Naime, bračnim savjetnicima često dolaze razočarani parovi uvjereni da seks uvijek mora biti savršen. Opet je riječ o osobama koje žive u uvjerenju da postoji sudbinska ljubav – jer, ako ti je netko suđen, znat će odlično prepoznati tvoje potrebe, zapravo će ti na neki način čitati misli i seks, kao i sve ostalo, uvijek će biti savršen. Talijanska La Repubblica, prenoseći rezultate škotske studije, donosi mišljenje psihologa Roberta Cavalierea, predsjednik ASIPDAR-a (talijanske udruge psihologa koji se, uz ostalo, bave emocionalnom ovisnošću u vezama) koji se u potpunosti slaže s rezultatima istraživanja i smatra ih vrlo značajnima. Određeni filmovi i knjige ne pomažu nego odmažu u važnoj spoznaji da je odnos dvoje ljudi nešto što se s vremenom gradi uz tisuće poteškoća, smatra Cavaliere. Dodaje da romantični filmovi samo podcrtavaju i učvršćuju prijašnju patološku viziju romantične ljubavi. Pretjerivanje s romantičnim komedijama, dakle, može potencirati dotad prikriveni, neosviješteni psihološki problem na koji je još davno upozoravao francuski pisac Gustave Flaubert sa svojim remek-djelom “Madame Bovary”. Prije gotovo dva stoljeća Flaubert je zapravo upozoravao kako ljubavni romani loše odgajaju djevojke.
Ja sam Ema Bovary
Nakon Flauberta, prvog borca protiv romantičnih utopija, znanstvenici su zasukli rukave i počeli dokazivati da bajke i petparački ljubavni romani promoviraju već dobrano ukorijenjenu fikciju o vezi kao kao ultimativnom sretnom spoju dvoje ljudi koji “pripadaju jedno drugome”. Takva ideja ljubavi naprosto ne stoji, već je ljubav zajednica koju strpljivo grade dvije različite osobe. Do 21. stoljeća romantični mit o savršenoj ljubavi u velikoj mjeri uspio se iskorijeniti, prije svega zbog nezadovoljenih pretjeranih očekivanja, što dokazuje i istraživanje talijanskih psihologa prema kojem je među osobama mlađim od 35 godina sve više cinika i onih koji sudbinsku, pa time i romantičnu ljubav smatraju samo iluzijom.
Drugo britansko istraživanja pokazuje da 44 posto muškaraca starijih od 50 godina gotovo po navici svojim životnim partnericama vrlo često kupuje cvijeće i nudi neke druge znakove pažnje, dok njihovi sinovi to rade vrlo rijetko. Ovdje već dolazimo do aspekta koji su škotski istraživači zanemarili. Usredotočeni na štetnost iluzorne predodžbe o funkcioniranju ljubavnih veza koju nude romantične komedije, zanemarili su činjenicu da ti isti filmovi promiču i ideju – lijep običaj – osvajanja partnera s mnogim javno izraženim ljubavničkim gestama koje zasigurno nisu karakteristika nezdravog pristupa emocionalnosti, a koje se, sudeći prema istraživanjima, sve manje događaju u stvarnosti. Romantične komedije u 21. stoljeću ipak nam imaju nešto reći, osim što su, naravno, idealne za opuštanje i mozak na paši.
Komentari