Kockičicin iBlob

Predavanje Carlosa Castanede na temu: Los Voladores (Letači)

27. rujna 1996. godine

Don Juan je imao svoje objašnjenje -da je svijet, univerzum u kome živimo, podijeljen kao i sve drugo. „Postoji drugi univerzum paralelan našem koji ima svijest, ali ne i organizme. I energiju koja se kreće brzinom beskonačno manjom od naše. Mi smo putnici. Mi se krećemo. Prvi korak je da odemo u taj drugi univerzum – u univerzum neorganskih bića – „rođaka“, kako ih je don Juan zvao. Oni su sposobni da povećaju svoju brzinu kao što mi možemo da smanjimo našu. Problem je što je univerzum, u globalu, predatorski. A tamo su „bića koja nemaju organizme ali imaju nevjerojatnu svijest koja se hrani nama kao pilićima“. Oni ne proždiru mišiće ili organe, nego sjaj svijesti.

Ako čarobnjak vidi čovjeka -pošto su čarobnjaci sposobni da vide energiju kako struji u univerzumu – oni vide čovjeka kao skup energetskih polja. „Prije našeg vremena, ona (svjetlosna jaja) su bila izduženija, i ličila su na jaja-ovalna. Danas su kao lopte. Te lopte su pokrivene sjajem koji liči na plastični omotač i koji ih čini još sjajnijim, i to je sjaj koji Letači jedu sve do ovog nivoa (pokazuje na svoja stopala). Ono što mi vidimo sada je neprozirno jaje sa nožnim prstima koji sjaje. Ostalo je mrtvo u poređenju sa tim (sjajnim dijelom). Tako je sva naša svijest od nožnih prstiju – i jedino o čemu se mi brinemo jeste – JA, JA, JA.

Bio sam svojevremeno kipar i studirao sam umjetnost. Don Juan je rekao: „Zašto ne napraviš čovjeka od papira, skulpturu čovjeka u realnoj veličini, prikačiš mu kasetofon koji u pravilnim intervalima kaže: ‘JA’ (Castaneda intonira tu riječ vrlo nisko u grlu) i nabiješ ga u zadnjicu da te podsjeća što si.“ Dovodio me je do ludila s tim glupostima o Letačima. Međutim, to je energetska činjenica koja može da se dokaže čak i na našem nivou svijesti nožnih prstiju. „Zar ne misliš da je ludilo što su sva ljudska bića na tom nivou? Usprkos starosti, kulturi, orijentaciji – sve je u tome JA. Odakle potiče ta udružena postojanost? Ne možeš to da objasniš ni sociološki ni psihološki. Svi smo pojedeni do tog nivoa.“ Don Juan je mislio da je to odvratno. On je govorio: „Letači i mi imamo simbiotsku vezu; mi im dajemo hranu, a oni nama naša vjerovanja.“ Sljedeće što treba da privuče našu pažnju je činjenica da, na primjer, jedan inženjer, briljantan suvremen čovjek, ima ista vjerovanja koja ljudi imaju vjekovima. „Tu nema nikakve misterije – Letači nas drže na tom nivou.“ Sljedeći dokaz jest da kada čarobnjak počne da se disciplinira, njegova svijest raste, kao drvo koje se stalno orezuje. Čarobnjaci učine svoju svijest tako čvrstom da postaje bez ukusa za Letače. Carlos Castaneda je pitao auditorij: „Što je sa engleskim izrazom ‘polizan sam’ (I’ve been licked). Odakle to dolazi? Od toga što si polizan!“

„Odakle potiče to insistiranje?“ – upitao je don Juan. Rekao sam mu: „Ne znam.“ Onog dana kada sam to zaista shvatio bio sam šokiran. Postoje stvari koje previđamo, a zašto? Postajete paranoični – vidite da nas nešto zadržava da ne dostignemo ono što nije na nivou svakodnevnog života.

Carlos Castaneda je imao običaj da sjedi na jednoj klupi na UCLA univerzitetu-svi su znali da je to njegova klupa- da bi gledao djevojke. „Tada sam volio djevojke. Sada ne. Ja sam čist. Sada letim, u vječnost.“ Jednog dana dok je sjedio na klupi odjednom mu se zamračilo i postao je svjestan energije, kao i da ga nešto sprječava da je vidi. „Tih dana sam radio sa vrhunskim psihijatrom. Rekao sam mu: ‘Postoji nešto što me sprečava da ‘vidim svijest.’ On je rekao: ‘Uzimaš ta halucinogena sredstva. Postoji nešto što se zove posthalucinogeni nered’.“ I tako mu je taj tip prepisao lijek, rekao mu da uzme dvije tablete i da ostane kod kuće nekoliko dana.

Što ga je iznenada učinilo svjesnim kada ranije to nije mogao da vidi? Don Juan mu je rekao da je to jednostavno: „Pomaknuo si svijest iznad ‘ja’ na mjesto odakle možeš da vidiš. Ili si uz moju pomoć postao zaštićen od Letača tako da je tvoja svijest viša“. Wow! Ufa! Mamma mia! Ja sam došao sa univerziteta, a ne iz kafića. (Nastavio je da imitira pijanduru mrmljajući: „Life…,is life.“)

UNIVERZALNA USTRAJNOST LJUDSKOG UMA

Sposobni smo za zapanjujuća dostignuća. Don Juan kaže da nije naša greška što se odričemo tih svojih uspjeha. Postoje okolnosti koje to diktiraju. Sada smo jedino sposobni da gledamo sami sebe. Niko nikog ne sluša – samo sačekamo da neko kaže što ima, a onda počnemo da pričamo o sebi. Don Juan je rekao da mislim o istrajnosti i univerzalnosti tog gledanja samog sebe.

Don Juan je upitao: „Zar te to ne intrigira, ta istrajnost. Zar to nije materijal za razmišljanje?“ Don Juan je to objasnio i to objašnjenje bilo je veoma uznemirujuće za Castanedu. Stari čarobnjaci bili su sposobni da vide da, dok ljudi spavaju, dok sanjaju, dolazi do pomicanja skupne točke. Što se dalje pomakne od uobičajenog položaja, san je bizarniji. Oni su koristili biljke, druge materije, sve što su mogli da nađu, da pomakne skupnu točku. Naučili su različite položaje koje tijelo može da zauzme da bi dobili prijatno osjećanje, i tako su naučili magične prelaze. Čuvali su ih u najvećoj tajnosti. Dok su nalazili ili sakupljali pokrete, također su pronašli i prisutnost nečega. Na kraju su tu prisutnost nazvali Letači-posjednike svijesti, ali ne i organizme-koji se nama hrane.

Svest je sjaj, kao plastični omotač, koji čini svjetlosno jaje još sjajnijim. Taj sjaj se prostire od vrha do dna jajeta. Sada čovječanstvo ima sjaj samo od poda do gležnjeva. Tako da je promatranje samoga sebe jedino što možemo da radimo. To nije naša greška. Don Juanova revolucija je to što je odbio da učestvuje u dogovoru koji nije bio njegov izbor – da ga Letači pojedu. Brige o političkoj moći, novcu, hrani, itd. minorni su problemi u uspoređenju sa ovim. Castaneda je pitao don Juana da li bi i on mogao da vidi Letače. „U to vrijeme sam imao veliki stomak, jer sam jeo 17 sendviča s maslacem ili slaninom dnevno. Tako da od stomaka nisam mogao da vidim svoje gležnjeve i Letače. Pomoću magičnih pokreta sam dotjerao liniju.“ Castaneda nije znao da li će nešto što je imalo efekta u njegovom slučaju koristiti i drugima. Stari čarobnjaci su ih držali u velikoj tajnosti, ali don Juan je rekao da je prirodno se svaki poredak u jednom trenutku završi. Castaneda se dugo pitao što da radi sa tim materijalom-znao je da je njemu pomoglo i da je on OK, ali da li to da zadrži za sebe?

Don Juan je rekao da je mlađi od Castanede. Bio je pun energije, agilniji i živahniji od njega. Don Juan je odveo Castanedu u Čihuahuu, rekavši mu da odlaze na deset dana. Rekao mu je da ponese dosta cigareta, i Carlos koji je bio veliki pušač u to vrijeme zapakovao je 50 pakli da ih ponese. Prvog dana je pušio kao đavo. „Možda sam znao da će se nešto desiti.“ Sljedećeg dana je paket sa zalihama cigareta nestao. Castaneda je odlijepio. Don Juan mu je rekao da kojot koji ih je ukrao sigurno nije mogao da ode daleko sa tim, tako da su veći dio dana proveli prateći trag kojota. Taj trag je vodio do strašne klisure. Carlos Castaneda bio je spreman da spusti u klisuru zbog tih cigara, ali nije više bilo traga. Na kraju je proveo noć u toj klisuri. Don Juan ga je pitao sljedećeg jutra da li bi mu smetalo da puši domaće cigare. Castaneda mu je na to odgovorio: „Zašto bi mi smetalo? Popušio bih i tebe.“ I tako su krenuli ka gradu gdje bi mogli da kupe domaći proizvod. U jednom trenutku don Juan mu je rekao da su se izgubili. Castaneda ga je mrzio. Prošli bi pored istog mjesta i Castaneda bi to primijetio i rekao mu, a don Juan se ponašao kao da nema pojma. Bili su „izgubljeni“ deset dana. Na kraju je don Juan rekao: „Idemo kući“, i put je bio točno pored njih. Od tada Castaneda više ne nosi košulje se džepom (što je i pokazao na košulji koju je nosio) jer ne želi da ima prostor za cigarete.

„Prelazi su način da promijenite vaše tijelo na magičan način. Kao Mliječni put, sa svim njegovim zvijezdama, u kome misle da postoji crna rupa koju još nisu u stanju da pronađu. Nešto drži energiju zajedno, tako da je sila koja želi da se odvoji formirala spiralne ruke, ali se galaksija nije nekontrolirano razletjela. Mi smo isti. Da nema neke kohezivne sile, naša energija bi se razletjela u vječnost. Tu silu čarobnjaci pokušavaju da dodirnu pokretima. Naša namjera ne pripada magičnim pokretima. Mi. im se pridružujemo. Oni imaju vlastitu namjeru, da se povežu s tom kohezivnom silom.“

IDEALI LETAČA

„Jedina oblast koja je iole istraživačka danas je teologija. A ipak, njena glavna briga je Marijino djevičanstvo. To je način da eliminiramo naš sustav percepcije.

Moj otac je bio besmrtan. Moj djed je bio besmrtan. A ipak su umrli. Oni su bili besmrtnici preokupirani idealima koje nam daju Letači. Letači nam kažu da budemo mirni, da se ne mičemo, i da ih pustimo da nas pojedu. Jedina svijest koju nisu pojeli Letači je ona koja je stvorena pod teškim uvjetima discipline. Oni to ne diraju.“

SINDROM JADNE BEBE’

„Mi nismo gurui, mi smo navigatori. Kao i don Juan, pokušavamo da odemo u vječnost. Moramo da budemo precizni da bismo to postigli, da ispitamo sve mogućnosti. Don Juan je rekao da ćemo otići u vječnost u danu kada umremo – bez kormila, ‘a la arriba’, kao čamac bez jedra. Pa pošto ćemo otići tamo u svakom slučaju, zašto da ne odemo s kormilom – sa svojom životnom silom?“ Carlos Castaneda nije znao što da kaže na to. „Moj otac je bio besmrtan. Živio je svoj život opkoljen problemima tipa -’Oni me ne vole!’ Što su ‘problemi’ kada ćete da umrete? To je ono što nam Letači daju u zamjenu za energiju – JA – i mi smo svi jadne bebe.“

Carlos Castaneda imitira plakanje: „Niko me ne razume!“ Don Juan je imao običaj da pita: „Što da razume?“ Drugim riječima: „Niko ne obraća pažnju na mene onako kako bih ja to volio. Niko me ne grli i ne govori: ‘Ti jadna, jadna bebo’.“ Jedan Čovjek je svojevremeno ispričao Castanedi svoju fantaziju o odlasku na otok u Južnom moru i gomili žena koje će da ga maze i da mu govore: „Ti jadno stvorenje. Ti jadni, jadni čovječe“. Castaneda ga je upitao zar nije imao fantaziju o seksu s tim ženama? Ne, on je samo želio da ga one maze na taj način. To je naša kvazisimbiotička veza s Letačima – oni nam daju ‘jadnu bebu’.

Ideja o jadnoj bebi bila je don Juanova omiljena. „Odgojio me je moj djed koji mi je rekao da sam previše nizak. Rekao je:’Ne možeš da uđeš kroz vrata, morat ćeš kroz prozor’.“ Njegov lijepi rođak Gregoriti je imao rimski nos, svaka bi otvorila svoja vrata za njega. Međutim, djed je rekao Castanedi: „Morat ćeš da koristiš trikove“. Rekao mu je da je najbolje da bude siroče. „Tako sam razvio svoje velike tehnike“, govoreći ljudima da nema oca, i (ridajući) da je izgubio i svoju majku. Zezaju ga da je još uvijek takav i danas, ali on insistira da nije. „Tko nam je dao tu univerzalnost ‘jadne bebe’? Ljudi koji udobno žive su najveće ‘jadne bebe’.“

NAŠ DOGOVOR S LETAČIMA

„Mi dobijemo ‘male viruse’ i zaraženi smo njima za cio život. Don Juan je smatrao da možete da nadiđete te stvari. Tajna je da ih pozdravite, da pustite da uđe. Ne postoji tijelo znanja morate da ga napravite.“

Za Castanedu je bilo nemoguće u prošlosti, s njegovim besplatnim predavanjima, da postigne koncentriranu pažnju koja je za to potrebna. „Posle izvjesnog vremena te premise će imati smisla za tijelo. One će zaobići razum i stvarno će imati smisla za nešto što se zove energetsko tijelo. To je naše stanje – nesposobni smo da vidimo energiju kako protječe. Zašto? To je samo dogovor koji miroljubivo sklapamo s Letačima.“ Oni nam kažu: „Nemoj da se žališ (u vezi s tim dogovorom). Žali se na svoju ženu ili svog muža.“

Ovo je navelo Castanedu da ispriča šalu o vrlo ćutljivom tipu na žurci. Jedna žena, vjerojatno domaćica, pita tog čovjeka nešto i on nekulturno odgovara. Onda ga ona pita: „Da li ste oženjeni?“ On odgovara: „Da, ali me moja žena ne razume.“

„Samo u terminima don Juana i njegovog čarobnjaštva možemo da razumijemo dubinu naše situacije koja nas stvarno vodi ka tome da budemo pojedeni. Mi dobivamo ogromnu količinu ideja da nas ‘podese’. Letači su nam dali sve naše ideje i ideale.“ Don Juan je rekao: „Da je to prepušteno čovjeku, mi ne bismo bili tako glupi.“ Castaneda je objasnio: „Usporedite naše fantastične mašine s našim ograničenim ideologijama i sustavima vjerovanja. Možda je don Juan bio u pravu.“

NAUKA PROTIV PRAGMATIZMA

„Tko je onda pragmatičar? Sigurno ne ja – ja sam Čovjek zapadnjak. Pragmatičar je čarobnjak-jedini Čovjek koji ispituje sve mogućnosti. Mi smo govnari. Mi mislimo da smo tako učeni, ali ne primjenjujemo te iste metode na svakodnevni život. Ta aktivnost (nauka) neće nas izliječiti od naše opsesije gledanja samoga sebe. Neće nam dozvoliti ništa drugo osim razmišljanja o sebi. Čak ni to, jer da stvarno marimo za sebe ne bismo radili ono što radimo našim tijelima.“

Ponovo je opisao sebe kao veoma debelog i sklonog prekomjernom jedenju. „Don Juan mi je rekao: ‘Ti nećeš proći kroz iglene uši. Previše si debeo.’ Zašto postajemo tako izobličeni? A volimo sebe. Kakva strašna kontradikcija. Mi branimo svoju čast kao lavovi – samo čekamo da nam neko kaže nešto uvredljivo.

Tako je čarobnjačka prva linija napada razmišljanje o samome sebi. To je najopasnija stvar koju mi imamo. To mora da se zaustavi, da se ugasi. To je obavezno. Pitajte me u vezi s tim. Ali ne očekujte da otkrijem kako ste vi čudesni. Vaša čudesnost je nevažna u odnosu na putovanje u nezamislivo. Vaša čudesnost je važna samo u svijetu svakodnevnog života, kome ja više ne pripadam.

Don Juan to nikada nije dozvoljavao, on je zahtijevao moju pažnju, da obratim pažnju na svaki detalj svijeta oko mene. Ali na sebe? Ne. Želio sam da pričam s njim o umjetnosti. On je rekao: „Umjetnost je lijepa, učini to.“ Sve što bih učinio u vezi s umjetnošću jeste da se žalim i da kukam zbog gubitka ‘goriva’ (inspiracije).

Na taj način me je natjerao da budem vreća puna priča. Nisam mogao da nađem čovjeka, don Juana. Bio je pun beskrajnih priča. To je čarobnjak. Čovjek više ne postoji – on je apstraktan. Drugi (čovjek, sa svojom ‘povijesti i fiksiranim identitetom’) je hrana za Letače.“

PSEUDOSIMBIOTIČKA VEZA

Jedan čovjek je upitao: „Možete li da kažete nešto više o Letačima?“ Carlos Castaneda odgovara: „Letači su za čarobnjake drevnog Meksika bili entiteti koji nas proždiru. Oni proždiru našu svijest. Ovo je predatorski univerzum, a mi smo kao pilići. Letači sustavno jedu našu svijest, oni žive od toga. Simbiotički uzimaju našu svijest, a daju nam vjerovanja. To je za mene bio vrlo nezdrav koncept. Ne mogu da ponovim što je don Juan rekao jer ću da vas uvrijedim. (Gomila traži da im ipak kaže.) „Čovjek koji je tako veliki graditelj i inženjer ne može da bude tako glup da izmisli papu. Da li mislite da bismo bili tako glupi da napravimo boga od djevice? Sa svojim preciznim umom, zar mislite da bi Čovjek bio opsjednut vaginama i djevičanstvom? Kako to može da bude? Mi nismo toliko glupi!“ .

„To je zastrašujuća misao. Kako ja mogu tome da se suprotstavim? Mi smo osedlani vjerovanjima koja su proturječna i ne objašnjavaju ništa o našem životu i našoj smrti. Don Juan je rekao: ‘Da li si razmišljao o miru na nebu? Na nebu ne možeš da žuriš. Moraš da hodaš polako, nogu ispred noge. (Demonstrira.) I nema buke. Bog ne voli buku.’ Don Juan je Također rekao: ‘Najgora stvar je – da li shvaćaš da je nebo velika židovska robna kuća. Bog sjedi u mezaninu i ima dva sina: jedan se brine o knjigama, a drugi je advokat. Jedan je sveti Petar, a drugi Lucifer’.

U toj pseudosimbiotičkoj vezi, Letači uzimaju ono najbolje, a nama daju to sranje. Kako istinito! Kako uništavajuće! Išao sam da govorim u Meksiko, i Meksikanci su vrlo čudni. Simpatični, ali čudni. Imaju taj beskrajni govor tipa: ‘Castaneda dolazi, on je vampir; dolazi da nas isisa. On postaje sve mlađi a mi sve stariji.’ Vi postajete sve stariji zato što ste glupi!

Glavni interes čarobnjaka je da nadvladaju te energetske barijere koje nas tako potpuno definiraju i ne dozvoljavaju nam bilo kakav energetski pomak. Psihološki, pošto nije bilo suradnje dok sam govorio toj grupi Meksikanaca na španjolskom, oslabio sam tog dana. To nije bilo zato što su mi oni uzimali energiju. Da nisam uključen u ta sranja koja mi oduzimaju 99% energije, normalno da bih imao više energije. Kako Castaneda može da im oduzima energiju dok im govori?“

„ŠTO BIH TIME DOBIO?“‘

Netko je upitao: „Što čarobnjaci kažu o rođenju?“ Carlos Castaneda je odgovorio: „Naš biološki mandat je da se razmnožavamo. Oni kažu da je možda došlo vrijeme da promijenimo taj biološki mandat razmnožavanja u nešto isto tako moćno – u mandat da evoluiramo. Na neki način smo zaustavljeni kao vrsta. Don Juan je rekao da preispitamo društveni poredak. Rekao je da ako društveni poredak više nije zainteresiran za to da nas zaštiti kao vrstu, tu onda nešto nije u redu. Pogledajte na kakve svireposti nas navodi. Pa kakav je to ‘poredak’?

Mi smo opsjednuti našim inventarom -’Što ja time dobivam?’ Od svijesti naših nožnih prstiju dolazi taj pojam ‘dobitka’, skupljanje stvari je apsurdno. A zakon – on nije loš. Letači su zakon, i oni nas time hrane.“

UNUTRAŠNJI DIJALOG I INTERNET

Carlos Castaneda je rekao: „Postoji novi nagual medu vama. On je ovdje i gleda i prenosi na Internet. On kaže: ‘Pitajte Kajli ako nisam novi nagual. Vidjet ćete da li će ona to da porekne.’ Novi nagual gleda i presuđuje. Zašto? To me ne dotiče. Don Juan kaže da stvarno nije važno da li neko priča o vama dobro ili loše. Vaš sastanak je s beskonačnošću. I ja mogu da ubrzam i da postignem da se susret desi sada. Volio bih da utičem na vas, ali pomoć dolazi od vas. Sve je u našim životima postala obmana.

‘Kako da zaustavim unutrašnji dijalog?’ upitao sam don Juana. On je rekao: ‘Umri’.“

NEKO TKO IM SE „PRIDRUŽIO“

Carlos Castaneda je počeo s pričom o vrlo visokoj manekenki koju je dovela Kajli i koja se nakratko pridružila grupi. Žena j e bila uzbuđena što radi sa Chakmulima u početku, ali poslije tri dana, njeno lice bilo je potpuno crveno, krvni pritisak joj je porastao i nije ličila ni na što. Rekla je da su Chakmuli „životinje“. Oni rade od jutra do mraka, s pauzom za ručak. Žena je bila vrlo „produhovljena“, i ponašala se neprijatno materinski prema Carlosu Castanedi. Imala je veliki problem s telefonima, a pošto je patila od disleksije, stalno je pritiskala pogrešno dugme da aktivira telefon. To je bio projekt za nju da razvije potrebnu disciplinu da se zaštiti od Letača.

FORMULA ZA BIJEG

„Molim vas da pritisnete dugme i da se isključite. To je u okviru vaših mogućnosti. Don Juan je rekao da nema šanse da se promijeni poredak jer postoje Letači koji prelaze sve granice percepcije. Zbog toga moramo da radimo isto što bi radilo pile da bi izbjeglo da ga ne pojedemo. Moramo da pobjegnemo – da izađemo. To je čarobnjaštvo. To je to. Moramo da budemo bjegunci. A iz te ćelije ne nosite ništa sa sobom.

Što nam je to tako važno ovdje -samo priznanica u našoj tajnoj ćeliji koja nam kaže: ‘Carlos Castaneda je najveći’, potpisana sa ‘Carlos Castaneda’? I zašto da nas zaluđuju u ovom ogromnom univerzumu? Da li stvarno mislite da smo mi napravljeni kao slika i prilika Božja? To su Letači (koji nam to govore).“

Don Juan mi je dao sjajnu formulu – „Da, oni su ti svašta radili. Ali to je bilo tada a sada je sada!“ Podsjetio nas je na priču o čovjeku koji je bio „seksualno zloupotrebljen“ u sedamnaestoj godini. Rekao je da je Također poznavao ženu koja je prvo bila zloupotrebljena od strane starijeg brata kada je imala šest godina. Onda je to saznao drugi brat pa je i on počeo da je zloupotrebljava. Zatim je saznao i otada ju je i on maltretirao. To je trajalo podinama. To je ‘šest miliona funti’ traume.

„Što da kažete osobi poput nje? Don Juan bi rekao: ‘To je bilo tada, a sada je sada.’ Ne postoji terapija koja može da pomogne da se nadvlada takva koncentracija negativne energije. Terapija je dio letačkog repertoara.’Budi sretan, idi kod psihijatra.’ Mislim da ne bih mogao da je uvjerim u don Juanovu filozofiju. Ali dao bih sve, međutim; da mogu da to učinim.

LOS VOLADORES: LETAČI

Za Letače, disciplinirani ljudi imaju kiseo ukus. Oni kažu:’Bljak’, i ispljunu nas. Onda kažu: ‘Meni treba jedan sladoled od čovjeka’:’

O MISLIMA I ZAŠTO MOŽEMO DA DISKUTIRAMO O LETAČIMA

Jedna žena je upitala: „Zašto vam Letači dozvoljavaju da nam ovo pričate?“ Carlos Castaneda je odgovorio da oni imaju „dovoljno drugih“. Ako pojedemo loše voće, i odemo do drugog drveta koje ima dobro voće, mi ne kažemo: ‘Oh, idem da kaznim ono loše drvo tamo.’

O LETAČIMA I SANJANJU

„Sanjajuća pažnja je drugi izvor discipline koji nas čini nejestivim za Letače. Jednom kada prođete kroz ‘vrata u podu’, nešto dolazi da vas povede do drugog sloja glavice crnog luka ili do dvojnog univerzuma neorganskih bića. Vi kontrolirate kojim pravcem idete, tako što izrazite vašu namjeru – u suštini izdate naređenje, kao što je: „Povedi me u svoj svijet.“ Jedina stvar koju oni slušaju je direktna komanda; uopće nije dobro da molite, cvilite ili djelujete pomirljivo. Vi im ne naređujete arogantno, nego na snažan, silovit i uvjerljiv način. Ako ste lijepo odgojeni, možete da kažete i ‘molim vas’ ili ‘hvala’, ali to nije obavezno.“

O LETAČIMA I NEORGANSKIM BIĆIMA

Neorganska bića su isto tako pojedena od strane Letača i ona, također, žele da ujedine svoju malu brzinu s našom velikom brzinom. Glas je jednom odveo Carlosa Castanedu u svijet neorganskih bića i rekao mu da je ‘naseljen s tri vrste’ – jedna liči na lelujave svijeće, druga je okrugla, a treća je u obliku zvona. Glas mu je rekao i da tamo postoje i drugi entiteti koje ne mogu da mu pokažu, izuzev ako ne obeća da će ostati. „Svi muški sanjači (uključujući don Juana) imaju isto to iskustvo.“

Letači ili Skakači su isto tako neorganska bića, koja se hrane svim organskim bićima. Mada čarobnjaci nisu bili sposobni da razlikuju detalje na svjetlosnim jajima ne-ljudskih organskih bića da bi to mogli da otkriju, sanjaju i izaslanik je rekao „da“ na pitanje da li se Letači hrane životinjama i drugim organskim bićima u našem svijetu.

O LETAČIMA I ORLU

Netko je upitao o vezi između Orla i Letača. Carlos Castaneda je rekao da don Juan nije znao. Nije mogao da odgovori kada mu je Carlos Castaneda postavio isto to pitanje.

FOTOGRAFIJA LETAČA

‘Toni, tibetanski budist koji je napravio slike Letača na piramidama će biti s nama sljedeće nedjelje. On je simpatičan tip. Ima velike oči koje stalno gledaju unaokolo. On je, također, simultani prevodilac.“ (Žena koja je prevodila tog dana za Ijude koji govore španjolski mu je rekla da je tako dobra da pravi istu grlenu buku kao i on.)

Neko je pitao kako je Toni napravio sliku. Castaneda je rekao: „Bilo je 90.000 meksičkih katoličkih budista tamo, i Dalaj Lama. Toni je i svetac. Zovu ga Toni Lama. On je organizirao događaj, i napravio je mnogo slika, brza paljba. Jedna je imala tu mrlju koju je on uveličao.“

Odnio je fotografiju Carol Tiggs. Kada ju je ona pokazala Carlosu Castanedi, oni su to shvatili kao omen da je došlo vrijeme da pričaju o Letačima. Don Juan im je rekao da nikada ne pričaju o njima, jer će ih Letači „sigurno spržiti“.

ARGENTINA

Argentina je dom Letača. Nešto u nagibu zemlje ili blizini južnog pola, ili nešto treće ih tamo koncentrira. To je vrlo „egoistično mjesto“.

„URADI NEŠTO ZLO SVAKOG DANA“ – Niče

Oko 20.30 prikazana je slika Letača na platnu pored glavne platforme. Tri uvećana prozirna lika su se mnogo jasnije vidjela nego mali slajdovi prikazani na Omegi. Carlos Castaneda je objasnio da su Letači „veliki kao zgrade“.

Kao odgovor na seriju pitanja, rekao je da Letači „vole tamu“; da „više vole muškarce“, što ženama olakšava da sačuvaju svoju svijest; da „mi svi znamo (na određenom nivou) da su oni tu“; i da, „naravno, možete potencijalno to da osjetite – to izgleda kao da vas neko liže“.

Pričao je o Ničeovoj misli „Učinite nešto zlo svakog dana“, i komentirao kako su egoistični i ludi gotovo svi filozofi.

O DISCIPLINI

„Neko me je prošle večeri pitao kakva je disciplina potrebna da bismo se zaštitili od Letača. To je ono čemu vas ja učim: Tensegriti. Samo vježbajte Tensegriti i disciplinirajte sebe dok se ne uveća vaša svijest. Onda ćete vidjeti energiju. Letači će vas i dalje jesti kada povećate svoju svijest. Ješće vas čak i više, ali vi ćete imati više resursa.“

VIŠE O FOTOGRAFIJI LETAČA

Ekran je konačno bio spreman i Kajli je ponovo prikazala sliku Letača. U početku su čekali da neko priča. Nai je konačno izašla da bi počela da objašnjava što vidimo, a onda je Carlos Castaneda preuzeo stvar, noseći mikrofon. Rekao je da čarobnjaci vide Letače kada počnu da percipiraju energiju kako protiče svemirom. Kada se vidi energija, te figure izgledaju kao sjenke u pozadini. Slika je mogla da bude rezultat prašine na blendi, ali ‘vrlo je zanimljivo“ da se „formirala upravo onako kako čarobnjaci vide Letače“.

Ponovo je objasnio da je tamo bilo 90.000 „katoličkih budista“ prisutno u trenutku kada je fotografija nastala, i da fotograf, Juan Antonio C. (koji je bio prisutan, i koji je poznat kao „Toni Lama“) ima psihičke sposobnosti koje rezultiraju u „raznovrsnim čudnim stvarima koje mu se dešavaju“. On je osnivač i direktor Kasa Tibeta u Meksiku. Castaneda je rekao da je od svih stvari koje su se desile Toniju ta slika „njegova omiljena, mada sam siguran da postoje druge koje on više voli“.

Između Tule i Meksiko Sitija postoji planina. Čarobnjaci su imali običaj da gledaju kako Letači u tri skoka odu od planine do piramida, a zatim do crkve. Onda se u tri skoka vrate na planinu, a četvrtog odu u beskonačnost’. Postoji magični pokret koji su stari čarobnjaci zvali Tri skoka u beskonačnost’. Carlos Castaneda je brzo demonstrirao ovaj pokret koji se sastoji od guranja daha ispred tijela jednom rukom koja se pomjera nagore ispred tijela tri puta. Četvrti pokret ruke (imitacija skoka) ispred tijela vodi ga u beskonačnost.

Castaneda je rekao da sljedeća T-majica treba da bude ‘Neka vaša svijest raste s Tensegritijem’. Mislio je da mu je ta dobra i da zaslužuje bonus. Rekao je: „Časna riječ, kada vidim da se vaša svijest podiže s nivoa nožnih prstiju, zaurlaću.“ Podsjetio je auditorij kako se on lako uzbuđuje, zbog uvjeta pod kojima je rođen. Šalio se da će toliko da se uzbudi kada vidi kako svijest učesnika raste da će da ga odvuku u kola hitne pomoći dok on bude nesuvislo mrmljao: „Podižu se s nožnih prstiju.“

„Don Juan je rekao da Letači dolaze preko ‘mora svijesti’.“ Carlos Castaneda je imitirao sebe kako pita don Juana cvilećim glasom: „Što je to more svijesti?“ „Kako da vjerujem u to more?“ Napomenuo je da bi volio da uradi sve što može da liči na don Juana. „Bio bih mali don Juan, kada bi to bilo moguće.“

Kao odgovor na pitanja, Carlos Castaneda je rekao da Letači nisu svjesni što mi mislimo, isto kao što mi nismo svjesni što pilići misle. Ako neko neotesano pile pobjegne, Letač će misliti: „Neću da ga jurim: Imam mnogo drugih.“

Čovjek je upitao da li Letači imaju lice ili karakteristično raspoloženje. Carlos Castaneda je odgovorio: „Ne, oni su vrlo apstraktni.“ Pokazao je na istaknuti stomak Letača na ekranu i našalio se da se ovaj „dobro najeo“. Onda je rekao da mjesto koje je pokazao, donji dio figurinog prividnog trbuha, „može da bude njegovo srce“.

Neko je pitao da li Letači vole emocije. Carlos Castaneda je odgovorio: „Da. Oni vole probleme, naročito velike lične probleme.“ Naveo je kao primjer nekoga tko brine da li ga neko drugi voli. Svoju privlačnost za Letače možemo da smanjimo jedino disciplinom. .

Čovjek je upitao da li je viđenje Letača ili energije samo drugi način kategorizacije percepcije koju u nekim drugim disciplinama vide kao auru ili NLO. Carlos Castaneda je rekao da su te druge kategorije ‘varljive slike“ (‘glosovi’).

„Postoji samo jedan način viđenja, kao što postoji samo jedan način hodanja – na dve noge.“ Objasnio je da čarobnjaci vide kompletnim tijelom. „Vidjeti energiju kako protiče u univerzumu je specifična sposobnost ljudskog tijela. Svi mi možemo da vidimo strujanje energije, bez interpretacije, ali mi blokiramo tu percepciju.“ Castaneda je spomenuo fenomenologiju kao način objašnjavanja onoga što percipiramo, i dekonstrukciju kao primjer „klasifikacije koja je poludjela“. Rekao je: „Čitajte Master Faukolta sutra, za vježbu.“ Onda je dao druge primjere klasifikacije. „Kako mi našim umovima stvaramo sobu? Onda od toga pravimo zgradu, pa grad, državu, univerzum. Autistične osobe to ne rade. Oni se zaglave u pukotini u podu – nemaju ništa što bi ih zaustavilo da se ne izgube u detalju. Oni ne stvaraju ‘glosove’ kao mi.“

O ZNANJU, PERCEPCIJI I SUSTAVU INTERPRETACIJE

Castaneda je imao učitelja koga je smatrao svojom pokretačkom silom. Don Juan mu je rekao da obrati pažnju na njega. Čovjek je pratio najnovija dostignuća i pričao o praksi i praktičnim akcijama. Don Juan je pitao Castanedu da li je bilo što o čemu je taj Čovjek pričao u učionici uticalo na način na koji on živi svoj život. Castaneda nije pronašao ništa. Van svojih predavanja, Čovjek je bio isti kao i svi drugi. Don Juan je, nasuprot tome, bio pod utjecajem svega što je otkrio. Bio je pravi pragmatičar, pravi naučnik. Bio je navigator u nepoznato.

„Kako su čarobnjaci pronašli i pronalaze načine da vide energiju kako struji u univerzumu, mi to ne znamo. Za to su vjerojatno bili potrebni vjekovi. Oni su bili sposobni da eliminiraju interpretaciju tako što nisu unaprijed mislili kako stvari treba da izgledaju. Mi smo u našoj kulturi naučili kako da konstruiramo jedinice interpretacije-stolicu, sto, drveće.’Soba’ je kada uđemo u zatvoren prostor, i izuzev ako nešto krupno ne nedostaje, kao na primjer plafon, mi nastavljamo kao da znamo gdje se nalazimo.“ Castaneda je morao da prizna da je don Juan bio u pravu. Umjetnost čarobnjaka prema don Juanu je namjerno dolaženje do uklanjanja interpretacije da bi se vidjelo strujanje energije.

Prema Castanedi, Letači su odgovorni za strašnu ‘instalaciju’, koja je poznata kao letački um. „Oni su veliki, tamni, spljošteni, odvratni govnari s likom aligatora koji žele da osiguraju da ostanete lijepi i mekani i njam-njam, tako da mogu da nastave da vas jedu do nivoa nožnih prstiju dok ne umrete. Oni jedu sjaj vaše svijesti, svjetlost koja okružuje vaše energetsko tijelo. Oni vas pojedu do nivoa nožnih prstiju tako da vama ne ostaje ništa drugo, osim razmišljanja o samome sebi. Ja, Ja, Ja! Ali strogom disciplinom, životom ratnika, vaša svijest postaje čvršća i manje privlačna za Letače i, na kraju, ako uspete da postanete ratnik, oni prestaju da vas jedu. Postajete neprijatni kao hrana. Postajete veliki ružni kvarilac dobrog raspoloženja. Što je, što se vas tiče, mnogo dobra stvar!“

Um Letača je druga priča, i on zahtjeva zasebno predavanje. Castaneda je opisao um Letača kao petu kolonu, nakon što je ispričao istinitu priču o tome kako je mala armija zauzela veliki grad unajmivši grupu branilaca. „Ja sam sada veoma umoran, pošto sam putovao cijele noći, tako da ću izostaviti detalje i daću vam samo kratak izvod:

Postojao je veliki grad koji je imao velikog kralja (ili tako nešto) i bila je mala armija sa velikim komandantom koja je željela da ga zauzme. On je postavio četiri kolone vojnika ispred grada, a veliki kralj je na to rekao: „Ha! On misli da će da zauzme moj veliki grad s tom malom armijom!?“ Ali, vidite, komandant je zauzeo grad zato što je imao tajno oružje: imao je petu kolonu. On je unaprijed tajno rasporedio petu kolonu vojnika koji su živjeli unutar grada sve vrijeme, oni su bili saboteri i ubojice koji su već radili unutar kraljevog grada.“ Carlos je podigao opominjući prst u tom trenutku i rekao: „Um: to je peta kolona! Tajno ubačen od strane Letača da nas sabotira, da spriječi naše putovanje, našu navigaciju u nepoznato i da nas nasuče ovdje. Mi više nismo navigatori. Postali smo plijen Letača.“

__________________________________________________________________________________

…prijevod s njemačkog 8. poglavlja knjige „Ostavština Don Huana od jednog „nezavisnog“ autora.

Evo nas kod jedne vrlo škakljive teme, koja je u toj mjeri senzacionalna i neobična, da ju je Castaneda potpuno izostavio u svojem dosadašnjem djelu. Tek u zadnjoj knjizi Čarobni pokreti – Magical Passes (* zadnja Castanedina knjiga je Aktivna strana beskonačnosti, gdje se o toj temi detaljnije piše op.prev.) nalazimo nagovještaje o postojanju jedne strane sile, koja nas manje-više drži pod potpunom kontrolom, bez pobližeg objašnjenja ili njenog imenovanja.

Don Juan kaže svom zaprepaštenom učeniku tek:

„Ono što ti nazivaš svojim razumom uopće nije tvoj razum. Čarobnjaci su uvjereni da je naš razum strana tvorevina, koja je svakom od nas usađena.

Uzmi to za sada samo na znanje, bez daljnjih objašnjenja tko nam ga je usadio i kada se to dogodilo.“ (1)

U predavanjima proteklih godina Castaneda je ipak počeo otkrivati pojedinosti o tom procesu i za njega zaslužnim bićima – unatoč Don Huanovom jasnom upozorenju: „Ako s tim izađeš na javnost, onda će te stvarno spaliti.“(2) Pri tom nije sasvim jasno da li je mislio na lomaču za svog učenika ili na simboličko ili čak i stvarno spaljivanje njegovih knjiga. U svakom slučaju sasvim je dobro znao da se u ovom dijelu njegovog nasljeđa radi o nečemu, što ne samo da nitko ne bi trebao, nego i ne želi znati.

Utoliko je važno upozoriti da izjave koje slijede mogu zvučati još nevjerojatnijim od ostalih u ovoj knjizi. Mogu se čak učiniti paranoidnim ili izazvati osjećaj paranoje, straha i otpora. Po čarobnjacima je to normalna i sasvim razumljiva reakcija, jer razum – jezgra naše receptivne svakodnevne svijesti – će se žestoko protiviti prikazu sebe kao strane instalacije grabežljivih bića iz nekog drugog svijeta. Izjava te vrste jednaka je osudi samog sebe, a to je nešto što nitko rado ili lakog srca ne čini.

Stoga je u ovom slučaju preporučljivo odgoditi vlastiti sud i prvo poslušati što Castaneda i njegove pratilje imaju za reći. Jer polako tek postaje jasno o čemu se u nasljeđu Don Huana u stvari radi i kakav značaj njihova razotkrića zapravo imaju. Samo je tako moguće izbjeći inače programirane nesporazume. No, prijeđimo na stvar:

Prvi koji su primijetili da nešto nije u redu su bili šamani starog Meksika, muškarci i žene iz davnina, kojima je uspjelo neposredno vidjeti energiju kako teče Univerzumom. Pri njihovim su opažanjima uočili, da ne samo da skupna točka djeteta nije pričvršćena na jednom određenom položaju, već da je i svjetlosna čahura novorođenca potpuno presvučena jedinstvenom svjetlećom navlakom, koja se doima poput prozirne plastične presvlake i čini čahuru izrazito blistavom. U toku djetinjstva međutim taj vanjski sjaj se sve više i više gubi, pa kod odraslih obično nalazimo tek ostatak tog sjaja, neku vrst svjetlosne bare, koja jedva da seže do visine stopala.

Stari šamani su intuitivno znali da je vanjski sjaj zapravo ljudska svijest, jer su vidjeli da visina tog sjaja određuje stupanj svijesti isto tako definitivno kao što položaj skupne točke određuje prirodu opažanog svijeta. Uznemireni spoznajom da se svijest u ranom djetinjstvu u toj mjeri smanjuje, iako se upravo u toj fazi čini da postajemo sve svjesniji, stari su se šamani bacili u potragu za objašnjenjem tako očitog proturječja.

Najprije su pomislili da je sama fiksacija skupne točke tokom socijalizacije odgovorna za zagonetno nestajanje svijesti, s obzirom da onemogućava percepciju cijelog niza mogućih svjetova i iskustava, i ograničava nas na jednu jedinu stvarnost: svakodnevnicu. Kad su međutim svoje viđenje pomnije usmjerili na sam proces nestajanja svijesti, opazili su bića nalik sjenama koja su im do tada, uslijed blistave pozadine ljudskog energetskog polja, bila promakla. Vidjeli su da se te sjene hrane sjajem naše svijesti, gotovo sistematski ga brsteći. Kako ti razbojnički paraziti djeluju poput velikih šišmiša, a kreću se poskakujući ili leteći, stari su ih šamani nazvali Voladores, što otprilike znaci „leteća bića“ ili „letači“. (3)

Čarobnjaci Don Huanove linije su otkrili da su Voladoresi visoko razvijena svjesna bića, koja međutim ne posjeduju fizičko tijelo, te su stoga obično nevidljiva ljudskom oku.

Prema Castanedi, Voladoresi su u naš svijet došli prije puno tisućljeća, kada su u potrazi za hranom ovdje naišli na odličan izvor. Kako je njihova hrana specifičan tip energije svijesti, analogan vanjskom sjaju naše svjetlosne čahure, u ljudskim su bicima našli upravo ono što su tražili. I tako postadosmo njihova omiljena lovina ili bolje, kako to čarobnjaci kažu, kućne (ili domaće) životinje Voladoresa, koje oni muzu kako im se svidi.

Energetska šteta, koja se pritom pričinjava našoj svijesti je enormna. Vanjski sjaj doduše stalno iznova raste, ali Voladoresi ga ponovno pojedu do određene visine – poput krave koja brsteći održava visinu trave na pašnjaku. Tako i stupanj naše svijesti stalno ostaje na niskoj razini, koja nam doduše omogućuje svladavanje svakodnevnice, ali ne i preispitivanje situacije ili čak spoznaju da u određenom smislu dijelimo sudbinu naših domaćih životinja. Jer, kao što mi držimo kokoši u kokošinjcima i kavezima, kaže Don Huan, isto tako Voladoresi nas drže u ljudskim kokošinjcima, s tom razlikom da mi štale i kaveze u kojima živimo sami gradimo.(4)

Te štale i kavezi, naglašava Carol Tiggs, su naši gradovi, sela i kuće, bez obzira da li živimo u seoskoj idili ili u središtu velegrada. Iz kokošje perspektive nema istinske razlike u tome da li gubimo perje i bivamo pokradeni za jaja zatvoreni u baterije nesilica, štalu ili dvorište, jer na kraju krajeva svejedno živimo i umiremo u ropstvu.

Naočigled esencijalne neslobode i izrabljivanja kojem podliježemo, možemo i aktualnu diskusiju o primjerenom uzgoju domaćih životinja pogledati u novom svjetlu. Jer, kao što kaže Carol Tiggs, mi životinjama činimo samo ono što Voladoresi nama čine – kao učeni robovi svojih gospodara besramno ih izrabljujemo: muzemo ih, sisamo i koljemo, krademo njihova jaja i povrh toga činimo ih na najrazličitije načine poslušnima. Vezujemo ih, trpamo u kaveze, podrezujemo im krila, rogove, kandže i kljunove, dresiramo ih, činimo ovisnima i ubijamo u njima agresivnost i prirodan nagon za slobodom.(5)

Naše cjelokupno ponašanje je prožeto time, jer mi ne samo da izrabljujemo domaće životinje, nego i cjelokupnu živu i neživu prirodu – uključujući ljude oko nas. Unatoč ukidanju ropstva i općenitom kredu modernog svijeta, koji propagira slobodu, jednakost i bratstvo, ti uvjeti vrijede tek za one rijetke, koji su u socijalnom sistemu izborili gornje položaje. Većina još uvijek živi i radi u ovisničkim odnosima, u kojima su manje ili više voljni sluge, iako danas više ne nose lanac oko vrata. Njihova jedina utjeha leži najčešće u činjenici da ima netko još niže na hijerarhijskoj ljestvici, koga mogu izrabljivati i ugnjetavati, sasvim u stilu biciklista: gore pognut, dolje gazi.

Sve to čarobnjaci Don Huanove linije nisu vidjeli kao posljedicu našeg grabežljivog nasljeđa, već kao proizvod neravnopravnog odnosa Voladoresa kao redatelja iza kulisa teatra zvanog svakodnevnica i ljudi kao marioneta na pozornici. Mi oponašamo naše gospodare u izrabljivačkom mentalitetu i potrošačkom ponašanju, dok inače bivamo svedeni na životno najnužnije.

Bara svijesti kraj nogu, koju su nam Voladoresi ostavili, ne omogućava nam ništa više nego da živimo od danas do sutra i reflektiramo se u njenoj glatkoj površini. Tako se uslijed manjka energije pronalazimo u ulozi modernog narcisa, koji u svojoj ograničenoj svijesti ne može otkriti ništa drugo nego sebe i svoje sitničave probleme. Ništa nam nije preostalo, kaže Castaneda, osim „tabanske svijesti“, barice koja predstavlja nasu samorefleksiju, samovažnost i ego, koji je naš stvarni kavez.(6)

Time je objašnjeno i prividno proturječje na kojeg su nabasali čarobnjaci starog Meksika. Unatoč pojačanom nestanku stvarne svijesti, u procesu socijalizacije sve više ulazi samorefleksija u igru, stvarajući opsjenu rasta svijesti. Pritom zapravo ne raste svijest, nego sposobnost interpretacije percepiranog, interpretacijski sistem, te samovažnost djeteta. Vidovnjaci jasno vide taj proces kao narastanje ili napuhavanje skupne točke.

Time dolazi i do čudne promjene u našoj energiji, koju su također otkrili šamani starog Meksika. Vidjeli su da svjetlosna čahura čovjeka sadrži šest velikih energetskih centara, koje možemo percipirati kao svjetlosne vrtloge. Don Huan objašnjava:

“ Svaki od energetskih centara u tijelu predstavlja određenu koncentraciju energije; neku vrst energetskog vrtloga, koji iz perspektive vidovnjaka koji ga promatra izgleda kao lijevak koji se vrti u smjeru suprotnom od kazaljke na satu.“(7)

Stari šamani su sa zaprepaštenjem vidjeli, da jedan od tih šest vrtloga, (onaj koji odgovara šestom energetskom centru na tjemenu), tijekom socijalizacije i gubitka opće svijesti mijenja način kretanja. Dok kod novorođenčadi energija u tom centru još kruži suprotno od kazaljke na satu, kod odraslih se ona klati naprijed-nazad – prema Don Huanu jedan jako neprirodan i odbojan način kretanja.

Kod detaljnijeg istraživanja ispostavilo se da takav način kretanja energije biva uzrokovan Voladoresima, te predstavlja neku vrstu implantata, stranu instalaciju, koja kontrolira i rukovodi dotičnom žrtvom; kao da joj Voladores sjedi neposredno na glavi i tamo ne samo da srče energiju svoje žrtve, nego joj i došaptava što joj je činiti i misliti.

Čarobnjaci kažu, kao što smo već napomenuli, da je naš razum strana instalacija – i to nije mišljeno u prenesenom smislu. Jer naš svakodnevni razum nije isključivo ljudsko dostignuće, već predstavlja kontrolirajući instrument Voladoresa, koji je tu da nas putem jednostavnih kondicionirajućih postupaka učini poslušnima.

„Zdrav ljudski razum“, Common sense socijalnog reda, nam u procesu socijalizacije biva jednostavno nametnut, a da mi pritom kao djeca nemamo nikakve mogućnosti te vrijednosti i norme niti preispitati, a kamoli ih odbaciti.

Jer tek pri pomnijem ispitivanju društvenih vrijednost i normi otkrivamo strani utjecaj. Koji je smisao biblijskih propovjedi „prepustiti se poput janjeta“ ili „okrenuti i drugi obraz“ kada nas tuku? Mi ljudi nemamo baš previše koristi od takvog načina ponašanja, međutim kad uzmemo postojanje Voladoresa u obzir, nije teško shvatiti tko tu profitira. Naš robovski mentalitet, za koji u židovsko-kršćanskom kulturnom krugu bivamo tješeni nagradom poslije smrti, ne služi nama ljudima, nego jednoj stranoj sili, koja nas u zamjenu za energiju isplaćuje vjerskim predodžbama i pogledima, koji nas održavaju glupima i tjeraju u još veću ovisnost.(

Da se kod predodžbi stvarno radi samo o vanjskim dogmama zastarjelih religija, ne bi to bilo tako strašno i mi bismo ih uz malo uvida i razboritosti lako odbacili. Neuspjeh sličnih pokušaja za vrijeme Reformacije ili u okviru tzv. Komunističke kulturne revolucije međutim pokazuje, da su te predodžbe ukorijenjene dublje nego što se to nama čini. Što međutim, po mišljenju čarobnjaka, ne upućuje toliko na religioznu istinitost dotičnih vjerovanja i predrasuda, koliko na činjenicu, da oni kao strani implantat tvore jezgru interpretacijskog sustava, razuma, pomoću kojeg objašnjavamo svijet koji opažamo.

Tako je i modalitet našeg vremena, Poor-baby sindrom („jadna beba“) i naš servilni malograđanski mentalitet, proizvod neravnopravne simbioze između ljudi i Voladoresa. Osjećamo se kao žrtve, jer to i jesmo, ali umjesto da se pobunimo protiv naših gospodara i jednostavno pobjegnemo iz zatvora, ponašamo se kao ovce, koje i pored otvorenih vrata ne napuštaju sigurnost tora. Jer mi smo u sebi potpuno uvjereni – a ta uvjerenost je implantat Voladoresa – da nas izvan nama poznatih granica očekuje zli vuk, sudbina koja će se sa nama puno gore poigrati nego što to u svakodnevnici čini.

I tako se mi i dalje poslušno reflektiramo u barici naše ograničene svijesti i očajnički se držimo onoga što nam je preostalo: našeg ega i „malih satisfakcija“ našeg svakodnevnog života. Držimo se posla, koji većini od nas ne pričinjava nikakvo zadovoljstvo, veza i odnosa, koji nas već odavno ne zadovoljavaju, i predodžbi i sjećanja, koja uopće ne odgovaraju proživljenoj stvarnosti.

Kroz naš interpretacijski sistem smo se po mogućnosti otkačili od energetske sadašnjice, i uz pomoć Voladoresa stvorili opcije prividnog bijega u virtualne scenarije, kojih je bilo i prije vremena medija i kompjutera. Mnogi preferiraju naslađivanje uspomenama, od kojih je većina uljepšana ili na neki drugi način izmijenjena. Pojavljuju se poput slika u pomno čuvanim foto-albumima, koje pokazuju fragmente događaja na koje se kačimo i učvršćujemo sliku o samome sebi, dok sjećanja koja toj slici ne odgovaraju bivaju jednostavno retuširana ili potisnuta. Drugi se definiraju planirajući manje ili više realističnu budućnost, pritom nije bitno da li ti planovi imaju formu strahova i briga ili nada i očekivanja. Sljedeći pak gube svaku vezu sa stvarnošću ili vremenom i žive još samo u virtualnim svjetovima: u knjigama i hobijima, u muzici, znanosti ili svjetonazoru, u zdravim ili nezdravim filmskim i televizijskim svjetovima, video i kompjuterskim igrama ili u bilo kojoj drugoj spiritualnoj ili religijskoj fikciji. Naša mašta u tom smislu očito ne poznaje granice.

Sva ta raspršenja svakodnevnog života služe tzv. ubijanju vremena ne dopuštajući višak vremena u kojem bismo mogli biti sami sa sobom i postati svjesni našeg stvarnog položaja. Čak i kada dođemo u takvu situaciju, stalno skakanje tamo-amo našeg kontinuiranog unutarnjeg dijaloga – klateće kretanje one strane instalacije – nas sprječava da iskoristimo taj višak vremena i tjera nas ponovno u bijeg iz stvarnosti.

Da je to sve, samo ne prirodno, nije teško shvatiti kad svoje socijalizirano ponašanje usporedimo s onim djece ili ostalih sisavaca, kojima ništa nije draže nego potpuno utonuti u opažanje svijeta i uživati u njegovoj tako jednostavnoj, a ipak zadivljujućoj stvarnosti. Djeci ne treba razlog, djelanje ili rezultat, da bi se u svojoj koži i svom svijetu osjećala dobro.

Očito je tipična osobina našeg socijaliziranog domaćeživotinjskog-mentaliteta, našeg odraslog Common sense, da nam osjećaj dobrog raspoloženje i vlastite vrijednosti ovisi o određenom učinku. Za razliku od naših divljih rođaka i male djece, teško nam pada bezrazložno se radovati postojanju i jednostavno biti sretan. Da, čak nam se čini naivnim, ako ne i neodgovornim, kad se odrastao čovjek tako ponaša. Mnogim starijim suvremenicima čak ni jelo ne prija, ako ga nisu, kako to već Biblija zahtijeva, zaslužili u znoju lica svoga.

Inače možemo primijetiti, da većina ljudi u poodmaklom dobu još više pada u vlast Voladoresa, mada iz toga ne treba izvesti zaključak da su mladi ljudi imuni. Najveći dio naše svijesti ionako izgubimo još u ranom djetinjstvu, da bi se u vremenu koje slijedi pretvorili u muzare Voladoresa, koje oni redovito muzu i tako održavaju na određenom stupnju svijesti. Ako međutim, uslijed starosti, slabosti ili bolesti svijest prestane rasti ili raste sa zadrškom, Voladoresi gotovo potpuno konzumiraju vanjski sjaj, ostavljajući jedva ostatak barice. Posljedice toga su suženi, kruti razum, te pojačana zaboravnost i zbunjenost, kao i porast opće razdraženosti, očajničkog držanja za vrijednosti i norme socijalnog poretka, te vlastite važnosti – ukratko svi simptomi senilnosti.

Taisha Abelar kaže s tim u vezi, da je osobito puno Voladoresa moguće naći u stanovima starih ljudi, staračkim domovima i bolnicama, jer tu lako dolaze do velikih količina svoje omiljene hrane, a to nije samo svijest, nego jedna njena posebna karakteristika – jer ne prija njima svaka svijest jednako dobro. Posebno vole egomanijačku, samosažaljivu svijest, koja naginje emocionalnim ispadima i prepuštanju, a preziru razboritost i disciplinu.(9)

Zato se rado i nalaze na mjestima na kojima se skupljaju mase ljudi u emocionalnom raspoloženju: crkve, groblja i mrtvačnice spadaju u tradicionalna mjesta, dok danas sve više masovne priredbe, kao što su to koncerti, demonstracije, skupovi, nogometne utakmice i ostali sportski događaji, privlače brojne ne-ljudske goste, koji na svoj način sudjeluju u općem veselju. U skromnijoj mjeri to vrijedi i za javne zgrade, kao što su kolodvori, aerodromi, uredi i škole, kao i za privatne zabave i bankete. Gdje god se skupljaju ljudi u „probavljivom“ raspoloženju, ne nedostaje ni Voladoresa.

Kao vizualni dokaz postojanja Voladoresa, nasljednici Don Huana su javno pokazali fotografiju jednog Voladoresa, snimljenu nedugo prije toga na proljetnoj proslavi tibetanskih budista u ruševinama Teitihuacana. Fotograf je bio Castanedin poznanik, Marco Antonio Taram, vođa Casa-e Tibet u Mexico Cityu, koja je i organizirala proslavu, na kojoj je 90 000 kršćanskih i budističkih sudionika pod vodstvom Dalai Lame molilo za mir. Za vrijeme događaja je Marco Antonio, bez da je to primijetio, fotografirao ogromnu sjenu, koja se činila poput oblaka što plovi nad glavama mnoštva okupljenog na molitvu među piramidama.

Kad je Marco Antonio pri razvijanju fotografija otkrio neobičnu sjenu, koja ga je podsjetila na lik čovjeka u molitvi, zamolio je Carol Tiggs da ispita tu neobičnu sliku. Ona je preneražena odmah uzela kopiju fotografije za Castanedu i njegove pratilje. Svi su se složili u tome da je Marco Antonio fotografirao ogromnog Voladoresa, koji se toliko bio najeo emocionalne energije okupljenih molitelja, da je uspio djelomično se materijalizirati i čak postao vidljiv oku kamere. Shvatili su to onda kao znamenje, da je došlo vrijeme da se i taj dio njihovog znanja oslobodi svog ezoteričnog statusa i preda na javnost.(10)

Što naravno ne znaci da mi inače pojma nemamo o postojanju tih bića – nama samo nedostaju sredstva i riječi, kojima bi ih opisali u kontekstu našeg svakidašnjeg života. Čarobnjaci kažu da su djeca koja još nisu socijalizirana često sposobna vidjeti Voladorese i uglavnom jasno osjećaju kako ta jeziva bića parazitiraju na njihovom vanjskom sjaju. Nije ni čudo da se boje duhova, čudovišta i demona koji se muvaju ispod njihovog kreveta ili vrebaju iz ormara. Jer kako Voladoresi svoju rabotu najradije neprimijećeni obavljaju, najčešće se noću bacaju na posao i zaista se rado skrivaju po tamnim kutovima.

Zbog toga se mnogi i u poodraslom dobu boje mraka, ili ih fasciniraju stravične priče i horor filmovi. Klasične priče o ljudožderima, kiklopima i vampirima nude fenomenalnu mogućnost projekcije naših podsvjesnih slutnji o postojanju i podmuklim rabotama Voladoresa. U novije vrijeme su u tom smislu popularne priče koje govore o invaziji vanzemaljaca koji žele porobiti ili uništiti čovječanstvo. Razne filmske obrade bestselera Invazija jedača tijela (Die Invasion der Körperfresser), kao i noviji filmovi a là Alien, Independence Day ili Men in Black pravi su hitovi, što se može objasniti samo činjenicom da strah od takvih događaja počiva na realnoj osnovi.

Priče o vampirima i SF-filmovi sigurno nisu dokaz o postojanju Voladoresa, niti indicija koja bi mogla uvjeriti skeptike. Oni međutim govore vrlo jasnim jezikom, ako smo spremni otkriti njihovu poruku – bas kao u seriji Olivera Stonea i Bruce Wagnera Wild Palms, gdje pri pomnijem pogledu na ulazna vrata lokala sa znakovitim imenom Hungry Ghost možemo pročitati grafit: Los Voladores: They eat your awereness. Jednostavna poruka nevjerojatnog dometa.

Moramo uzeti u obzir mogućnost da ovaj teatar našeg svakodnevnog života možda i nije stranputica naše evolucije od primata do čovjeka, već da su mnoge njegove karakteristike puno čudnijeg porijekla. Istraživač ljudskog ponašanja i nobelovac Konrad Lorenz je još prije par desetljeća upozorio na čudnovate naznake domestikacije u psihologiji i ponašanju civiliziranih ljudi, koje dijelimo s našim kućnim ljubimcima i koje se mogu objasniti samo time da mi sami sebe domesticiramo.(11) Ali zašto bi mi sebe zatvarali u „štale za ljude“, kako Lorenz naziva gradske stambene zgrade i nebodere? Kakvu korist bismo imali od toga, bilo kao vrsta ili kao pojedinci?

Ako međutim uzmemo u obzir postojanje Voladoresa, puno toga odjednom postaje jasnije. Naravno da mi sami sebe socijaliziramo u naš svakodnevni svijet, ali parametre socijalnog reda i razuma koji nam rukovodi ne određujemo mi, nego nama nadmoćnija bića, koja u nama vide svoje kućne životinje. Erich von Däniken bi se vjerojatno zapitao „Jesu li bogovi bili Voladoresi?“

Unatoč njihovoj nadmoći Voladoresi zasigurno nisu (niti su bili) nikakvi bogovi, iako su nam upravo oni donijeli predstavu o bogu, vrijednosti i norme našeg socijalnog reda, te ono što u najširem smislu podrazumijevamo pod riječju kultura. S druge strane, njima ne samo da možemo zahvaliti za naše potrošačko ponašanje i izrabljivački mentalitet, nego i za činjenicu da sebe držimo „jadnim malima“, mučenicima i gubitnicima. Pa ipak, Voladoresi nisu nikakvi vragovi ili demoni.

Jer upravo to je taj crno-bijeli pogled na svijet, to klateće kretanje između suprotnosti kao što su dobro i loše, nebo i pakao, bog i vrag, ljubav i mržnja, pozitivno i negativno, koji predstavlja suštinu instalacije koju nosimo u glavi. Ako se želimo osloboditi Voladoresa i razuma, koji nije naš vlastiti, moramo za početak prevladati lažni dualizam našeg ega, refleksiju u barici svijesti, i svijet promatrati kao ono što on zaista jest: energija, koja nije ni dobra ni loša.

Ako u tome uspijemo, uvidjet ćemo da nas izvan vela poznatog i uskih granica svakodnevnog života očekuje veličanstven Univerzum. Točno, to je jedan grabežljiv univerzum, sa grabežljivim Voladoresima i isto tako grabežljivim ljudima. No ta jednostavna činjenica ne iziskuje vrednovanje, nego stavlja nas, Voladorese i sve ostalo na istu stepenicu.

Samo ako se oslobodimo robovskog duha i žrtva-nasilnik šablona, imamo istinsku šansu ponovno naći slobodu – slobodu od Voladoresa, od ogledala samorefleksije, prisila svakodnevnice i fiksacije skupne točke. Ako odbacimo dualistički sistem vrednovanja, i događaje oko nas više ne prihvaćamo kao pokoru ili blagoslov, već kao izazove sa kojima se vrijedi suočiti, napravili smo prvi korak na putu koji vodi iz zatvora našeg svakodnevnog ja: na putu ratnika.

Objavljeno u časopisu „Škorpion“, 1999. godine.