Maki | Četvrtak, 21 Maj 2009. 14:21h
Mislim da imam šta da kažem na ovu temu pošto je moj brat boravio tamo skoro godinu dana. Za one koji ne veruju u verodostojnost snimka mogu im samo reći da je ovo samo blaža varijanta pa je zato i snimano kamerom. Doduše, mi smo bili potpuno svesni i informisani šta se tamo dešava kada smo odlučili da ga pošaljemo ali smo to videli kao jedini izlaz posle godina pokušaja lečenja putem državnih institucija ali i crkve (oni koji su imali tu nesreću da im je neko drag narkoman vrlo dobro znaju o čemu govorim). I on je pristao na sve pošto je morao da potpiše ugovor kada su ga primali. Doduše, nisam baš bila sigurna koliko mu je sve to doprlo do mozga pošto je i tamo otišao potpuno udrogiran. posle par meseci smo i po njemu osetili neki napredak pošto je, posle dugo vremena, mogao da razgovara normalno. Kada je, posle šest meseci, prvi put došao kući pričao nam je šta se tamo dešava ali smo, bez obzira na zgražavanje, ostali pri odluci da se vrati pošto su rezultati bili očigledni…
On je dobio batine samo jednom, edukativno, kako sam kaže, a inače ih najčešće tuku kada pokušaju da pobegnu ili prekrše bilo koje pravilo i to je obično tako da se većina njih i uneredi (mislim na veliku nuždu). Naša priča se završila tako što je, posle 11 meseci tamo, brat ponovo došao na vikend ali sa teškom upalom mokraćnih kanala. Imao je 4 dana slobodno i to nikako nije bilo dovoljno za sve preglede i labaratorijske analize koje su bile neophodne. Mama je kontaktirala njegovog supervizora i objasnila mu situaciju pri čemu ju je on uputio na sina ovog sveštenika. Taj osamnaestogodišnji balavac se tako izvikao na ženu od 60+ godina i takve stvari joj rekao da je ona plakala pola sata posle toga. Jedino što smo hteli je da zamolimo da ostane kući još par dana dok ne završi terapiju i dobije nalaze pošto oni tamo nemaju nikakvu medicinsku negu, čak je i brat želeo da se vrati i završi tih godinu dana. Jako mu je bilo stalo da dobije taj blagoslov po izlasku ali …….
Što se finansijske strane tiče, to je već sasvim druga pesma… Kada slušaš tog popa uvek zvuči da možeš da daš koliko imaš i možeš, no kada odeš tamo serviraju ti tarifu od 350 EUR, puno nam je bilo ali ok, stvorili bi odnekud i više samo da pomognu. Ali posle vidiš da to nije sve, stalno moraš da šalješ pakete od kuće a onda se posle ispostavi da oni dobiju samo mikro deo toga. I svaki put zove supervizor i traži – te pečenje za kraj posta, te kolači nekim drugim povodom, te ovo te ono. Kada sam se porodila i mama zvala tamo da mu jave da je postao ujak odmah su tražili da pošalje prase da časti. I tako, dok ja još nisam mogla da ustanem iz kreveta, moja mama je morala da trčka po gradu na 40 stepeni kako bi našla prase, pa kako da pošalje poštom….. Sram ih bilo! 350 EUR nije baš mala para i mogli bi bar da ih nahrane. Meso tamo ne postoji, jede se samo soja (kad ima), tako da dolaze kući još mršaviji nego što su otišli………
sreda | Četvrtak, 21 Maj 2009. 15:29h
Ja sam bivsi narkoman, izlecen, zalecen, kako hocete…ali ne batinama i mucenjem, vec uz punu podrsku porodice i lekara, psihijatara. Bila sam u izolaciji godinu i po, totalno iskljucena od spoljasnjeg sveta. I mene su vodili u manastir, ali me svestena lica nisu tukla ni korila, vec samnom razgovarala kao sa normalnim covekom, mada sam bila daleko od normalne. Pricali smo o Bogu, o smislu zivota, postojanja…a ja sam plakala, kajala se…Fizicka kriza je mila majka u odnosu na ono sto posle toga dolazi, a to je bezgranicna praznina, bezvoljnost, jad, beda…Tada je narkoman najranjiviji. I zato znam sta je pravi, a sta pogresan pristup. Bila sam u kucnom pritvoru, ali me niko nije tukao, vec su se trudili da mi skrenu misli na pozitivnu stranu…Nije bitno samo izleciti/zaleciti narkomana, vec od njega stvoriti normalnog coveka, a ne nekoga ko ce doveka nositi toliko bolne traume…jer i ovako traume su velike…
Komentari