U Beloj kući sa Barakom Obamom žive još i Hitler i Marks, predsednikovi savetnici se zalažu da se u vodu za piće dodaju sredstva za reproduktivnu sterilizaciju, narodne bune na Bliskom istoku su delo američkih liberala i jednog misterioznog kalifata koji žele ekspanziju radikalnog islama, a „Protokoli sionskih mudraca” tačno opisuju ono što se danas događa u svetu.
Ovakve i slične gluposti, servirane svakodnevno u pet po podne na kanalu ovde najgledanije TV mreže, Foks njuza u vlasništvu globalnog medijskog tajkuna Ruperta Mardoka, privlačile su i do tri miliona gledalaca.
Njima se obraćao Glen Bek (45), televizijska persona koju je bilo teško definisati: bio je u isto vreme i TV voditelj i profesor, zabavljač i politički komentator. Sve to, uzeto zajedno, činilo ga je jedinstvenim medijskim fenomenom, kojim su se bavili pre svega drugi mediji: bio je na naslovnoj strani „Tajma”, poznati kolumnista „Vašington posta” napisao je o njemu knjigu, „Njujork tajms” mu je posvetio veliki tekst u svom prestižnom nedeljnom magazinu…
Ovih dana bio je ponovo u fokusu, ali drugim povodom, posle saopštenja njegovih poslodavaca da se njegova emisija skida sa programa. Nije pri tome potvrđeno da je najuren, niti demantovano da je sam dao otkaz. Po svemu sudeći, reč je i o jednom i o drugom.
Uspon Glena Beka počeo je u januaru 2009, kada iz Si-En-Ena, gde je prethodne tri godine imao svoju emisiju sa „nekonvencionalnim pogledom na politiku, iz zabavne perspektive”, prelazi na Foks njuz i dobija obično malo gledani jednosatni termin.
U januaru 2009. dužnost preuzima novoizabrani predsednik Barak Obama. Amerika je, zbog prvo finansijske krize, a potom velike recesije neviđene od tridesetih godina prošlog veka, na ivici ekonomskog kolapsa.
Ljudi su nesigurni, najvećem broju Amerikanaca je uzdrmano samopouzdanje, prvi put mnogo toga u njihovim životima nije više izvesno: ni posao, ni kuća u kojoj žive. Među prvim Obaminim potezima je velika intervencija spasavanja posrnulih banaka, kako se ne bi urušio ceo finansijski sistem zemlje.
U takvim okolnostima, dotle malo poznati zabavljač, počinje da doliva ulje na vatru, da te strahove i paranoju ne samo raspiruje, nego i „objašnjava”. Sve je to zavera domaćih levičara i liberala, objašnjava, dovodeći goste koji to potvrđuju, vešto montirajući iz konteksta izvađene izjave političara, i pri tome sve to naglašavajući uz pomoć crne table i bele školske krede.
Rejting mu prosto eksplodira: po podne u pet ispred ekrana je oko tri miliona gledalaca, više nego što gleda emisije svih rivalskih kanala.
Bek, koji od obrazovanja ima samo srednju školu, postaje „profesor nacije” koji se u sve razume, daje nova tumačenja istorije (i pri tome pokazuje elementarno nepoznavanje činjenica: tvrdi da je Amerika kupila Aljasku „pedesetih”, umesto 1867, a krivicu za napad na Perl Harbor svaljuje na predsednika Vudroa Vilsona, koji je tada već 18 godina bio pokojnik).
Obama je za njega „rasista”, komunizam i fašizam su nešto što je sasvim isto. U prvoj godini i po dana u svojim emisijama Hitlera je pomenuo 147 puta, naciste više od 200, holokaust 76, Gebelsa 24 puta.
Neko vreme je Amerikancima savetovao da prave zalihe konzervirane hrane, jer „dolazi apokalipsa”, kraj civilizacije. Jednu celu emisiju je posvetio zaveri raznih bankara, uključujući tu i Rotšilde, da stvore američke Federalne rezerve (centralnu banku).
Na momente, njegove emisije imaju i jake antisemitske tonove, zbog kojih je jedna jevrejska organizacija protestovala tako što je, u takođe Mardokovom „Volstrit džornalu”, zakupila celu oglasnu stranu da bi osudila Bekova istupanja.
Mora mu se međutim priznati da je bio vešt komunikator – i biznismen. Ono što bi govorio u pet po podne, već je bilo razrađeno u njegovoj trosatnoj radio-emisiji, pre podne. Sa timom od ukupno 35 ljudi, održava i veoma posećeni veb-sajt i piše knjige koje su sve, sem poslednje, bile na listi publicističkih bestselera „Njujork tajmsa”. Njegova kompanija je prošle godine napravila promet od preko 30 miliona dolara, što ga je učinilo jednom od najbogatijih medijskih ličnosti u Americi.
Imao je međutim samo jedan problem: to nije moglo da potraje unedogled. Amerika je uglavnom izašla iz krize, nezaposlenost je počela da se smanjuje, stvari da postaju, ne doduše kao nekad, ali uglavnom normalne. Bekove mračne teorije zavere sve manje „drže vodu”. On je, u stvari, ušao u začarani krug: da bi zadržao već zasićenu publiku, morao je da izmišlja sve fantastičnije teorije – pa je dara morala da prevrši meru.
Presudilo je ono što je njegovom poslodavcu bilo važnije od ideologije: Bekov šou je postao isuviše kontroverzan za oglašivače, pa su počeli masovno da se povlače. Sa Bekovim teorijama svoje brendove nisu više želeli da povezuju, između ostalih, ni „Koka-Kola”, „Nestle”, „Ameriken ekspres”… Sve u svemu, iz ove igre izašlo je više od 300 nekadašnjih sponzora.
Dojadio je i gledaocima: u poslednjoj godini dana izgubio ih je oko milion. A i Mardok se zamislio: jedna je stvar to što je njegova televizija naklonjena američkim konzervativcima, ali sasvim druga ako javnost počinje da je poistovećuje sa Glenom Bekom.
Sve to je imalo jedini mogući ishod: najavu zatvaranja „komore straha”, kako je ponegde nazivan Bekov šou. Ima, naravno, onih koji će zbog toga zažaliti, među kojima su svakako i mnogi njegovi imitatori – u ozbiljnoj politici.
Milan Mišić
objavljeno: 10.04.2011
Komentari