Velika izložba jednog od najpoznatijih američkih slikara 20. stoljeća Marka Rothka sigurno pripada među najznačajnije likovne događaje ove godine. Kasne serije nastale od 50-ih do 70-e odlikuju ponavljanja i varijacije istih tema.
Jedan od najsnažnijih doživljaja godine na izmaku za mene je bio posjet izložbi Marka Rothka u londonskoj galeriji Tate Modern. Sad će me Ante Tomić sigurno popljuvati (kao deklarirani preziratelj moderne umjetnosti), no tih pola sata što sam bila okružena ogromnim Rothkovim tamnocrvenim, sivim, smeđim i crnim muralima i platnima bio je pravi iskorak u transcendentno.
Kada je krajem listopada u Tate Modernu otvorena izložba pod nazivom “Kasne faze” (The Late Series) Marka Rothka na kojoj su ionako impresivnoj kolekciji američkog slikara u Tateu pridružene i ostale slike iz serije Seagramovih murala iz Japana i SAD-a, u engleskom tisku se povela zabavna rasprava pod naslovom “Kužite li Rothka?”.
Mark Rothko je jedan od najpoznatijih američkih slikara prošlog stoljeća koji je bio omiljen među bogatim kolekcionarima. Segramovi murali bili su zapravo narudžba za restoran hotela Four Season u New Yorku, no nikada nisu tamo završili. “Nadam se da ću naslikati takve slike koje će pokvariti apetit svakom kurvinom sinu koji će jesti u toj prostoriji”, izjavio je genijalni slikar radeći na tim platnima sredinom prošlog stoljeća.
Aktualna Rothkova izložba, koja je otvorena sve do početka veljače sljedeće godine (obavezno je pogledajte ako ste u Londonu), bavi se i ostalim kasnim fazama ovog slikara, u razdoblju od početka 50-ih do njegove smrti 1970. godine. Kasne faze odlikuju ponavljanje i varijacije istih tema, moćnih nanosa boja i neboja u vertikalnim i horizontalnim linijama i kvadratima. Na izložbi je detaljno prikazano kako je slikar nanosio slojeve i slojeve boja i kako su nastajale njegove – kako bi ih možda najbolje bi ih bilo opisati – mistične slike.
Pišući o seriji “Crne forme” (Black Forms) na izložbi u Tateu (crni kvadrati na jedva nešto manjoj crnoj podlozi), kritičar magazina Time Richard Lacayo genijalno je zabilježio: “Te slike govore o samoj egzistenciji, svjedoče o tome kako tek minimalan red razlikuje život od nereda smrti. I zaista, ako dovoljno dugo gledate u njih počet ćete razmišljati o vratima koja vode u ništavilo.
Da li ove slike pretkazuju Rothkovo samoubojstvo 1970.? To ne znamo. Ali ono što možemo znati jest da je Rothko stajao na tim vratima. I, razmišljajući o tome dugo vremena, u jednom je trenutku zakoračio unutra.”
Koje žene?! Koje sudbine?!
Nakon što sam odgledala dokumentarac Dušana Vasića “Kao da je bilo nekad” o Ekatarini Velikoj, nisam mogla prestati razmišljati o dvije žene strašnih, tragičnih sudbina – Margiti Stefanović i Sonji Savić. Obje su bile utjelovljenje coola 80-ih u Jugoslaviji i obje su svoje živote završile tako strašno da je to gotovo nepojmljivo. U ovom i ne baš tako dobrom dokumentarcu najupečatljivije su dvije stvari; onaj davni Glavanov televizijski intervju s Magi u Kulušiću 1980. godine u kojem je ona nestvarno lijepa, gotovo eterična, te gorki, opori komentari Sonje Savić na tužnu sudbinu prvog bubnjara EKV-a Ivana Vdovića Vda.
Vasićev film baš ne funkcionira na velikom platnu, strašno je traljavo napravljen, no priča o EKV je toliko velika da je ni neambiciozni redatelj nije mogao upropastiti. Mirkovićevo “Sretno dijete” je u usporedbi s ovim poput Scorseseova filma o Dylanu.
Kad pjevačica šiva ‘zaboravljene’ haljine
“Škart: Tri haljine” naziv je izložbe pjevačice Franciske Fis otvorene 19. prosinca u zagrebačkom Art Net klubu. Franciska je pjevačica i tekstopisac čiji ste nježni glas mogli čuti uglavnom u obradama jazz standarada. Sebe još opisuje i kao švelju i ljubiteljicu prirode. “Ove tri haljine pokazane na izložbi stvorene su od odbačene odjeće i tkanina, zaboravljneih stvari i ostataka niti”, objašnjava ova šarmantna kreativka, koja drži da treba manje trošiti na novo te da prije treba iskorištavati postojeće i zaboravljeno.
Kako je živio dobri doktor Gonzo
AMMO books je izdavačka kuća iz Kalifornije specijalizirana za posebna izdanja, koja se bavi ikoničnim pojavama popularne kulture. Nakon što su prošle godine izdali limitirano izdanje knjige “Gonzo” posvećene Hunteru S. Thompsonu, sada su objavili takozvano popularno, džepno izdanje. Knjiga donosi gomilu privatnih Thompsonovih fotografija i svojevrsna je vizualna biografija Dobrog doktora. Uvod potpisuje Johnny Depp, a u knjizi možemo vidjeti slavnog pisca u ranim danima kao dopisnika iz Portorika, kako je putovao s Hell’s Angelsima, kako se kandidirao za šerifa…
Burroughs i dalje živi
U londonskoj Royal Academy sve do 9. siječnja traje izložba pod nazivom “Burroughs Live”, na kojoj se mogu vidjeti filmovi i videa posvećena genijalnom piscu, autoru “Golog ručka”, kao i njegove portrete koje su snimili Robert Mapplethorpe, Annie Leibovitz i Ira Cohen te naslikali David Hockney, Francesco Clemente, Damien Hirst.
Diptih Kikija i Livija
“Dolce vita” je filmić koji je prošlo ljeto Livio Badurina snimio u Dubrovniku na soundtrack pjesme “Plavi dan” Kristijana Beluhana. Replay je novi Badurinin kratki film, a ovaj je put u podlozi Beluhanova pjesma “Ulični sat”. Provjerite sve na YouTubeu. Ove umjetnike povezuje i isto radno mjesto – obojica su u angažmanu u HNK.
Komentari